Pojava Španca, i zvuk španske riječi, bila je, prije i poslije svega, jedna duboka emocija za naš svijet. Ona je to bila ma koliko se naš razum ustezao da tu činjenicu prizna. Ko je jednoć lutao uskim ulicama Toleda, i poslije svježine koju daje okolni pejsaž, osjetio u duši tešku melanholiju pred spomenicima koji se nijesu dali ni vijekovima pokatoličiti (kao Marani), ko je zadrhtao gledajući sa gradske kapije Taho, dubok i mutan kao da i sad plovi jevrejsku i maursku krv — taj nije mogao samo razumom primati riječi prijatelja Gimenez Caballero, koje su zvučile kao pozdrav: ta mi nismo krivi za sve što se desilo! Ali za naš svijet ovo predavanje znači i jedno otkrivenje. Slušaoci su bili iznenađeni konstatacijom da oni razumiju jedan jezik visoke kulture, milozvučan i savršen instrumenat za najtananiju psiholo-giju, a blizak i da se svladati. Na ovoj konstataciji predavač —i odličan govornik — izgradio je svoje mišljenje o mogućnosti očuvanja španskog jezika među Sefardima, da bi ovim putem španska kultura — poput ostalih evropskih — doprla u naše krajeve. Njegovo je gledište prvenstveno praktične prirode. On zna da sefardski svijet, ma kako još bili živi njegovi elementi, pripada prošlosti, a Sefardi kao grana velikog jevrejskog stabla imaju svoj narodni život i istoriju. Međutim ti Jevreji treba da znaju da sa malo truda mogu da nauče jezik koji po rasprostranjenju svome dolazi odmah poslije engleskog, da se tim jezikom mogu uspostaviti odnosi sa Južnom Amerikom, koja u privrednom pogledu mnogo znači, a u njoj već postoje bogate i velike sefardske kolonije. Za sefardskog intelektualca, konačno, nije mala stvar, da je tim jezikom pisana isto tako stara kao i bogata književnost, ne zaboravljajući ni to da u Španiji još leže cijele biblioteke proizvoda jevrejskog duha. Zatim je Gimenez Caballero dao sažetu ali vrlo impresivnu sliku Španije. Geografske i klimatske prilike, naselje, postanak i razvoj duhovne i materialne kulture ove zemlje — sve je to bilo izneseno znalački i otmeno, tako da nijedna riječ nije izmakla pažnji slušalaca. Jevreji imaju ogromne zasluge pri stvaranju španske duhovne i materialne kulture. Nisu zadivili svijet samo imena iz zlatnog doba jevrejske književnosti, već i knjige na španskom jeziku pisali su Jevreji, još u srednjem vijeku pa sve do Renesansa. Farnando de Rojas, Leon Hebreo a prije njih Santob de Carrion, Antonio »el ropero de Cordoba« Baena su svijetli vrhovi u istoriji španske književnosti. I upravo kad je zemlja trebala velike umješne finansijere za zlato koje je priticalo iz Amerike, katolički kraljevi, — po svojoj ideologiji slični ljekarima svoga doba, koji su svakom bolesniku puštali krv — prognaše Jevreje, zatim Maure, tako da je Španija XVIII. i XIX. vijeka ostala nemoćna i beskrvna. Od dva-tri decenija na ovamo, međutim, zemlja se u svakom pogledu pridiže i pomalo zauzima među kulturnim narodima ono mjesto koje je prije imala. Filmske projekcije prikazale su vrlo interesantne prizore iz moderne i historijske Španije. Predavač je završio svoju artistički savršenu konferenciju zahvaljujući jugoslavenskim vlastima na gostoprimstvu, a prepunoj dvorani na ukazanoj pažnji. Ova konferencija može se nesumnjivo obilježiti kao visoko kulturni doživljaj i — ponavljamo — kao naslućena, nevjerovatna, ali istinska emocija.