Kraj živog pokreta suvremenosti oko ostvarenja te ideje, mora da se čovjeku nametne pitanje: Kakove su to, i koje vrste zapreka, koje stoje na putu ostvarenju nečega, što sav svijet želi — a neima jakosti, da tu svoju želju provede? Odgovor na ovako pitanje u najužoj je svezi sa svim prilikama, u kojima su nastale one zapreke, no od svih tih prilika odlučne su samo one, koje izlaze iz čovjekove prirode i međusobnog ljudskog saobraćaja. Da vidimo, što nam kazuje jedno i drugo na pogled našega pitanja. Čovjekova priroda jest b o r b e n a, t. j. on ima svojstva i sklonosti za borbu i to u prvom redu protiv prirode u kojoj žive, jer bez te borbe ne bi se mogao ni održati u njoj. No tu borbenost razvija on i protiv svog bližnjega onda, kad radi svojih interesa dolazi s njim u sukob, pa bili to interesi ma koje vrsti. No najzanimljivije je u toj borbenosti čovjekovoj to, da se on bori ne samo prama vani, nego da se bori i u sebi, sam sobom. Neima doista čovjeka koji nije doživio i osjetio ovakovu borbu sa svim njezinim nepovoljnim i teškim osjećajima. To je ona poznata svakom borba sa vlastitim željama, težnjama, odlukama, borba za ugodnost protiv neugodnosti. A jer se pojmovi ugodnosti i dobra ne slažu uvijek — ugodnost je po morainom shvaćanju često istovjetna sa zlom — to se ta borba uglavnom vodi oko dobra i zla. Pobjeda jednog jest poraz drugoga i o uspjehu te borbe u pojedincu zavisi i moralno-etičko kvalificiranje njegove ličnosti. Kulturno ljudstvo, u koliko je organizovano u narodima i državama, predstavlja općenite, kolektivne ljudske jedinice, u kojima se u glavnom odigravaju isti životni procesi kao i u pojedinim ličnim jedinicama. Naravno, da se borba tu uslijed većih prilika i dimenziia očituje većim, jačim i sudbonosnijim učincima, nego li u uskom životnom krugu pojedinaca. Život zajednica sadržaje u sebi zbir svih svojstava pojedinaca, — no taj zbir nije prosto sabrana njihova suma, nego tek neki prosjek te socijalne sume, koji stoji ispod najvišeg a iznad najnižeg pojedinca dotične narodne i državne zajednice. Taj prosječni socijalni stepen jest ujedno i stanje, do kojega je ovakova kolektivna jedinica stigla u svom materijalnom i moralnom napretku medu ostalim zajednicama. To je ono, što općenito zovemo ljudskom kulturom. Po svojoj suštini i težnjama kultura se protivi borbenosti izmedu svoiih pripadnika, bilo pojedinaca, bilo skupina. Pa ipak to kulturno naslojanje za mir među ljudstvom nije do danas uspjelo odstraniti borbu među njim. Kultura je donijela neko ublaženje prvotne surovosti u toj borbi, — no ona je primila, — jer je morala primiti — međunarodno ratovanje kao nužnu sastavinu svoju. Ovo daje povoda suvremenim kulturnim historicima i socijalnim filozofima, da prelamaju štap nad suvremenom kulturnom i proglašuju propadanje njezino. No i onda, kad bi se usvojio nazor da se rat i kultura medusobno isključuju, ne bi se moglo utvrditi, da nam je kultura u propadanju. Jer se ovdje radi o tom, da se odredi, imamo limipred očima stvarnu, postojeću kulturu u njezinoj pravoj suštini ili onu idejnu, kakovu bi mi htjeli imati. U tom smo slični čovjeku bez imetka, koji si je preduzeo steći milijune, pa kad je stigao prve hiljade, kuka, da je ubogi siromašak i zdvaja nad sobom. Imenito je moralnoetički dio naše kulture predmetom ovake kuknjave i povodom raznih rekriminacija i »etičkih pokreta«, koji znajući i neznajući, da smo počeli kao i onaj siromašak iz ničega, pa bi htjeli stjecanje našeg kulturnog imetka pospješiti umjetnim nekim operacijama prirodnog kulturnog procesa. Po ovakovom shvaćanju naše suvremene kulturne bilance nemože da se izade redovnim putem kulturno historijske evolucije do njezinog daljnjeg napretka, jer su tu ostavljeni po strani glavni činioci toga napretka. Uz mnoge druge, jedan od glavnih jest nejednakost u prisvojenju kulturnih tekovina među pojedincima te narodnosnim i državnim skupinama.,Ta nejednakost nužno teži za izravnanjem poput nejednake temperature jednoga prostora. Izravnanje zbiva se u kulturnom procesu širenjem kulturnih talasa najprije na površini dotičnih kultura. To se onda zove c iv i 1 i z a c i j a, koja po tom očito nije istovjetna sa kulturom. No izravnavanje kulturnih talasa zbiva se i borbom. Različnošću naime između doista kulturnih i samo civilizovanih slojeva nastaju opreke interesa, koje rađaju društvenim prikrivenim no i otvorenim sukobima. U tim sukobima radi se uvijek o interesima slojeva, bilo opravdanim, bilo umišljenim. Tako nastaju socijalni pokreti, revolucije i građanski ratovi. Historija pruža nam na svakoj svojoj stranici potvrde za to, — počam od pokreta rimskih plebejaca, pa do modernih socijalističkih i komunističkih pokreta. Svaka ovaka borba, ako momentano i uspjeva, nikada nije od trajnog uspjeha u postignutom smjeru, jer se kulturni proces vraća vremenom opet na svoj prirodni put. (Vidi veliku revoluciju i one u polovini prošlog stoljeća, te današnji Boljševizam.) Uz ove opreke između pojedinih društvenih slojeva unutar društvenih i državnih skupina, postoje interesne opreke i među njim samima. Ove nam još jače otkrivaju nedoraslost nase kulture protiv borbe i pokazuju razloge, s kojih se ni kultura nemože odreći ratovanja. Jer dok se opreke među slojevima osnivaju često i na socijalnoj kulturnoj idejologiji, to se one izmedu pojedinih naroda i država osnivaju na samim grubim materijalnim interesima. I pred tim interesima padaju sve lozinke kulturnih etičkih tekovina, kao: Ljubav bližnjega, nesebičnost, velikodušnost i dr. Ili zapravo: ta načela vrijede samo pram sebe, pram protivniku postaju one slabošću a vrlinama postaju svojstva ispod etičke linije: sila i kukavost, t. j. svojstva nužna za borbu. Pravo je na strani onoga, koji je jači. Kruto se vara, tko misli, da nam je današnja civilizacija i kultura donijela u tom pogledu drugo shvaćanje. S i 1 a j e ostala i danas posljednjim argumentom u zastupanju međunarodnih interesa. Civilizacija donjela je doduše pokušaje, da se interesi pokriju nekom ideologijom (diplomacija) i da se izvlačenje ovog posljednjeg argumenta što duže zategne (da se ne ostane u ratnoj krivnji!) no konačno, koja stranka osjeća u sebi silu, ta zatrubi u ratnu trublju ili je pripravna odazvati joj se. Ne može se doduše zatajiti, da se radi kulturnog dekoruma danas po mogućnosti zateže tom trubljom, no s njom se stalno računa, kao i pred hiljadu godina. Da je tako, najbolje se vidi iz t. zv. oružanog mira, koji zapravo znači stalno upozorenje protivnika na jakost svoga »posljednjeg argumenta«. Koliko se pako taj smatra jedinom garancijom za očuvanje svojih interesa, vidi se najbolje u tom, što i danas, kraj tolikog naglašivanja potrebe za mirom, najkulturnije države Evrope podržavaju veće stajaće vojske, nego što su ih imale prije svjetskog rata. Na oči svih ovakovih pojava, mora da se čovjek upita: A mora li to biti? Ovamo je rat proglašen nekulturnom pojavom, svjetskom nesrećom, nastoji mu se izbjeći, a cijela naša kultura je nemoćna naći puteve tome. Priznati je, da do danas neima toga puta. Mirovne konference, »savezi« i »lige naroda« muče se oko toga, no dosada je sav taj napor uzaludan. On doduše uspjeva u zaustavljanju i zatezanju ratne spremnosti, — no provale rata ne može da zaustavi. Zašto? Jer neraspolaže sredstvima za to. P o z i v a n j e na pravo jest u međunarodnim odnosima prebijena para, za koju neda niko ništa dok raspolaže silom. A članovi tih mirovnih i arbitražnih foruma intervenišu kao neinteresovani u spornim pitanjima, što daje doduše vrijednost nepristranosti njihovom sudu, no zainteresirane, zavadene stranke dobro znadu, da ta nepristranost dolazi od vlastite bezinteresnosti i da bi ti suci drugčije sudili, kad bi se radilo o njihovoj koži. Pa kada zavađene stranke neće da se obaziru na intervencije trećega, niti se pokoriti arbitražnom sudu saveza i »liga« — što im preostaje, da spriječe ratovanje? Što drugo, nego prisiliti ih, da se odreknu ratovanja. A čim se prisiljava? Čim drugim, nego silom, a to znači ratovati na one,koji neće da se odreknu ratovanja, t. j. išćeravati đavla sa Belezebubom, klin izbijati klinoml Iz sveg ovog očevidno je, da je ratovanje u našoj suvremenoj kulturi još neizbježivo. Da se ukloni, tome bi bila potrebna posvemašnja preobrazba današnjeg kulturnog ljudstva. Imenito bi se morala ukloniti borbena strana njegove prirode. No ta njegova strana ima svoj duboki korjen u biološkom principu borbe za opstanak kao i u svem organičkom svijetu. I sama ljudska kultura jest rezultat čovjekove borbe. za dotjerivanjem i usavršenjem njegovog života, to je »obradivanje« sama sebe, pa i njezin naziv. colere-cultum označuje sušitnu rada oko nje. Radom kulture diže se pojedinac, stalež, pleme i narod iznad drugih pa već to podizanje jest neka borba protiv onih, koji zaostaju. Borba osvaja i osigurava tlo za rad oko kulturnih tekovina — i — što je isto tako važno — čuva ih od navala manje kulture. Grčka propada, jer se ne može oduprijeti borbenim Rimljanima, — koji se okorišćuju njezinom kulturom, no i oni propadaju od surove sile barbara, jer nijesu dosta jaki očuvati sebe i svoju kulturu od njih. A zar ne ponesu sobom oružje i najkulturniji narodi sadašnjosti, kad polaze na »širenje kulture« među primitivne nekulturne narode? Princip »prava jačega« neuklanja se kulturom, on je iz borbe u prirodi organičkog svijeta prešao i u socijalnokulturni i ekonomskoprivredni razvoj Ijudskog društva. Civilizacija donaša doduše zahtjeve za humanijim duhom borbe, no to jos nemože da udovolji zahtjevima kulture, pa je prema tome jasno, da civilizacija sama još nemože da razoruža narode i stvori »vječni mir«. Kultura napreduje stvarajući svoje tekovine samo na tlu na kojem može da uspjeva, pa može da postane samo svojinom izvjesnog većeg ili manjeg kruga. Civilizacija pak raznosi kulturne tekovine po cijeloj društvenoj skupini, pa nam već i njezino ime (civitas = država) pokazuje da se tu radi o čitavoj državnoj skupini, a ne o njezinim dijelovima. Što je kultura pojedinačno stvorila, to civilizacija raznosi kao.opće dobro. Kultura je dakle nešto samorodno iznutra izraslo, civilizacija pak izvana naličeno, a može da bude upijeno samo na zgodnom tlu za to. Prema tome je civilizacija još nemoćnija protiv rata, nego li kultura; Jer dok su proturatni motivi kulture humano-ideološki, to se protivljenje ratu rad same civilizacije osniva na samom interesu očuvanja redovnog i zaštićenog mira svagdanjeg života. Rad tog interesa civilizacije brže i uspješnije zahvaćaju tlo, jer se radi o sačuvanju neposrednih životnih interesa, pa radi toga i ustaju na njihovu obranu. — No, neimajući. kulturne ideologije općih ljudskih prava, ne žacaju se napasti druge skupine čim se to pokaže u njihovom interesu. A pošto da nas u međunarodnim sukobima ne vlada drugo pravo, nego ono jačega, to sva naša civilizacija ne daje garancije pokretima za svjetskim mirom. Jer civilizacija je stvorila snage za samoodržanje i napredak svojih narodnih i društvenih skupina. Te snage su regulirane i disciplinirane državnim zakonima i društvenim obvezama u službi dobrobiti zajednice. Čim se dode u sukob sa interesima druge zajednice i skupine, one se snage okreću pram vani i miienjaju sad svoju vrijednost. Ubijanje i otimanje do tada društveni poroci, sad postaju vrline pod naslovom junaštvo, odvažnost i slično. I tako kultura i civilizacija stoje još uvijek bespomoćne pred provalama ratnim a želje za razoružanjem i vječnim mirom su besplodno naprezanje finih kulturnih duhova ili glumljenje državničkih hipokrita. Dok državni kao i božji zakon kaže »ne ubij« (ali predviđa i ubijanje po potrebi) dotle prva zapovjed borbe u ratu glasi »ubij«! jer je to zakon prirodne borbe za opstanak: Ako ja neubijem njega, on će mene! Tu nema oklijevanja ni mudrovanja ni za pojedinca a još manje za mnoštvo. Pa tako ni u tom problemu razoružanja i svjetskog mira nepreostaje drugo, nego snaći se između težnje i mogućnosti, da joj se udovolji — pa pogledati stvari u lice i razabrati njezino pravo stanje. To ne znači napuštanje ideja ni padanje u malodušje, nego očuvanje od razočaranja nad iluzijama, koje se u doglednom bar vremenu nemogu održati i koje već po svojoj prirodi čine čovjeka nesposobnim vladati se prema zbiljskim životnim prilikama. I u pitanju ratovanja vrijedi riječ: »Sve razumiti znači i sve oprostiti«. Etička naša kultura protivi se u dnu duše pojavi ratovanja, ali ta protivnost sama još nam ne pomaže, no ako je shvaćamo, to ne znači, da joj ujedno i »opraštamo« i ideju mira tim potpuno napuštamo. Napokon mi tu i neimamo što opraštati, jer do takvog »opraštanja« nije nikome stalo, niti ga imamo kome poklanjati. Mi smo oni, koji skrivljuju i sude, Uklonimo opreke, nestaće i rata. A dok nijesmo kulturno toliko jaki, da ih uklonimo, neima ni izgleda, da će se ukloniti i njihove posljedice. No zar potpuno izražavanje opreka i snivana ljudska jednakost ne bi donijelo i nestanak životnih pobuda. To bi onda bio »vječni mir«. Mi si ga danas ne možemo ni zamisliti sa ovim našim životnim svojstvima. To bi bio neki kulturni svijet u kojem bi se čovjek danasnje kulture morao osjećati tudincem. Za takav bi se svijet on morao s temelja preobraziti. Dosele.ne vidimo znakova, za takovu preobrazbu niti joj se imamo nadati od ikojeg »pokreta« za njom, jer smo do sada nemoćni za »preobrazbe« pojedinaca a kamo li mnoštva. Čovjek se neopravlja kao stara zgrada, kojoj se može dati novo naličje no u svojoj osnovci i rasporedu ostala je ista. A borbenost jest jedna od glavnih osnovki čovječeg bića. — Ona u razvoju pojedinca i cijelog čovječanstva dobiva razne oblike, no u suštini ostaje kao glavni uvjet čovječeg opstanka i napretka. Nestanak borbenosti bio bi također i nestanak životne snage, pa je vjerojatno, da će posljednji životni borac biti ujedno i posljednji čovjek na zemlji.