Utrnula se napokon i vatra na kamenom žrtveniku čobana Abela. I mrkla je noć sve polako padala na umornu mladu zemlju. I noć je sve pomalo omotavala prvu ženu, prvu žalosnu majku. Žalosno je prva žena i mati čitav Božji dan budila i dozivala svojega dragog sina Abela, Ne bi li joj se kojom srećom probudio iz toga tako dugog i dubokog sna! Zvala ga je i budila najslađim imenima, što ih samo slatka majčina usta umiju da izuste. Ali je svaki majčin glas i tužan vapaj ostao uzaludan. Dobri i dragi Abel nije joj se probudio iz svoga tako dugog i dubokog sna. Čoban Abel bio je mrtav. Prvi mrtvac na zemlji! I žalosna je mati i prva žena Eva svojim rukama iskopala na toj suhoj ledini duboku jamu. Prvi grob na zemlji! I u taj je grob spustila i granjem i zemljom zatrpala svojega dobrog i dragog Abela. I navalila je Eva na grob golem kamen, što je baš ležao u blizini na ledini. Na tom je golemom kamenu čoban Abel jutros rano palio i žrtvovao velikomu Jehovi svoju miomirisnu žrtvu. Palio mu i žrtvovao sve same prvine i jedrine sa svojih lijepih njiva i gradina. I govorila je žalosna mati Eva, govorila je sve kroz plač, kad je navaljivala taj golemi kamen na grob Abelov: »Neka taj golemi kamen kazuje svima pokolienjima iza mene moju golemu tugu i žalost, moj golemi i teški kamen što mi se, evo, navalio danas na moje tužno majčino srce!« Mrkla je noć već bila posve obavila i zemlju i prvu mater Evu u svoju tajanstvenu crninu. Nebo se je osulo zvjezdama kao zlatnom prašinom. I Eva je tada, sva izmorena i slomljena, sva tužna i mutnih očiju naslonila glavu na golemi grobni kamen. I zaspala je. A zvijezde su znatiželjno virile kroz nebesku vedrinu u tu mrklu noć, koja je predala zemrji prvoga mrtvaca. A tad su se najedamput pokazali na istoku sjajni i ružičasti oblaci. I polja i sva unaokolo brda zasjala su u neviđenoj svjetlosti. Kao u iednom predivnom osmijehu Božjem. I začule su se slatke harfe angjeoske iz dalekih sjajnih visina. I ukazao se je tamo daleko i visoko kao prijesto Jehovin, sa kojega je dolazio božanstven glas: »Onaj, koji vam je u tami dao svjetlost i u tugi vam poslao utjehu, pogledao je i sad na vašu tjeskobu i nevolju. Ustanite i zaputite za Njim! On će vas opet uvesti u Raj Zemah'ski.« Na ovaj božanstveni glas iz daleke sjajne visine trgnula se je žalosna mati Eva iza sna i iz svojih krupnih suza. I pružila je obadvije ruke prema onoj dalekoj i visokoj svjetlosti. I zavapila je u sav glas žalosna mati Eva: »A moj prvorođenac?« I na njezin majčin upit odgovorio je odmah iz daleke sjajne visine božanstveni glas. Odgovorio je dostojanstveno ovako: »On, tvoj prvorođenac, koji je ubio svojega rođenog brata, nosiće u šir i u dilj zemlje žig teškoga prokletstva na svome čelu.« Niz izrovane i upale obraze Evine udarile su sad nove, još krupnije suze. Vapaj i grozan jauk istisnuo se je iz njezina promukla grla. Kain, koga je ona u velikim bolima rodila, i koji sad luta po tamnim šumama, ne smije s njom natrag u Raj Zemaljski! Nijemo i još znatiželjnije zagledale su se zvijezde u to kladno jutro na uranku. I ustala je žalosna mati Eva. Oči su joj, kao one zvijezde, zasjale, Riječi su joj bila kao čedna ispovijest, kao topla iz dna duše molitva. Ovako je ona progovorila Višnjemu Jehovi: »O Višnji Jehova! Ja odoh na sve četiri strane svrjeta, za svojim sinom, koga, eto, sve proklinje. Ja hoću da mu pogladim i rashladim čelo, kad upane sav u očajanje. I pomagaću mu nositi njegovo preteško breme prokletstva, kad pod njim stane padati na tu tvrdu i suhu zemlju, Biću žalosna i tužna s njim, sve dok se i njemu ne smiluje Tvoja Milost beskrajna i spasonosna!« I žalosna mati Eva baci i upre još jedan pogled, pogled pun ljubavi majčine, u onu u daljini visoku svjetlost, I okrenu se, i ude u one tamne šume, da u njima na sve strane traži svojega prvorođenca Kaina. Zvjerad bi se šumska mirno zaustavila, kad bi žalosna mati Eva prolazila pokraj njih! I ptice bi u šumi odmah zašutjele, kad bi ugledale žalosnu majku Evu. Jer je jutarnje sunce bilo oko prignute glave žalosnoj majci Evi oplelo i ovilo sjajan i divan vijenac.Vijenac majčine ljubavi. I dugo je dugo godina lutala i po tamnim šumama tražila prva žalosna mati Eva svoijega prvorođenca Kaina. Već joj je kosa bila sva osijedila od tolike tuge i muke. U neprekidnom traženju i hodanju napokon je tužna mati Eva i oslijepila. Sad ju je spasila smrt. I uvela ju je u Raj Božji. I u Raju je Božjem tražila još mati svojega sina prvorodenca. Tražila ga je kao zvijezdu svojim očima, kao štap svojim rukama, O Mati, zlatna Mati! Ti.si kao palma u pustinji. I plašt je tvoj satkan od purpurnih konaca, što nijesu ispredeni na ovoj zemlji, Ti se zeleniš i onda, kad se raspadaš. Tvoja vjernost zna samo za vječnost. Tvoja ljubav nema kraja kao ni vječnost. Ona je dubina nad dubinama. O Mati, zlatna Mati!