Davno je to bilo, ali još uvijek mi se čini, kao da se je jučer dogodilo. Nadbiskup Štadler, jedva što se smjestio u svojoj rezidenciji Sarajevu i upoznao sa svojim novim položajem i okolinom, zaputio se odmah po povjerenoj si nadbiskupiji, da dijeli sv. krizmu. Bio je to prvi njegov pastirski pohod. Poslije Travnika stiže i u moju župu Orašje-Vidoševići. Na granici župe, negdje blizu današnje travničke duhanske tvornice, dočekao ga je dobrodošlicom oraško-vidovički župnik starina Fra Jako Baltić, sa mnoštvom župljana, svi svečano obučeni i na osedlanim i okićenim konjima. Tu se nadbiskup oprosti sa mnogobrojnom svojom pratnjom iz Travnika, a zatim uzjaši na konja i na čelu nove pratnje sa župnikom Fra Jakom krene put sela Ovčareva, gdje je bila crkva i župni stan. Dan bio lijep da ne može ljepši, Sunce se već podobro nagelo k zapadu, paleći još uvijek snažnim svojim zrakama velikog gosta i njegovu kićenu pratnju. Cijelog puta s jedne i druge strane sa svakog brežuljka pozdravljao ga razdragani narod sa gromkim: Živio naš nadbiskup! Ovdje ondje čulo se i gruvanje mužara u počast njegovu, Na Vlahovića brijegu, blizu današnje osnovne škole, tamo gdje se skretalo sa državne ceste u selo Ovčarevo, bio podignut lijep slavoluk, okićen zelenilom, cvijećem i hrvatskim barjacima. Masa svijeta okupila se oko slavoluka kličuć svom nadbiskupu. Brujanje mužara i glas zvona sa župne crkve, koja se otale već vidjela, slijevali se sa gromovnim klicanjem naroda u jednu snažnu pjesmu. Još četvrt sata i eto nadbiskupa sa njegovom uz put poput rijeke nabujalom pratnjom, pred župnu crkvu. Desetak koraka pred njom dizao se novi veliki, zelenilom, cvijećem i hrvatskim trobojnicama ukrašeni, slavoluk sa natpisom: Dobro nam došao prvi naš nadbiskupe! S jedne i s druge strane slavoluka poredali se đaci osnovne škole u Ovčarevu, koju je osnovao i o svom trošku vodio pomoćnik starine Fra Jake Baltića: mladi Fra Anto Matković. Nepregledan narod slegao se na prostranom dvorištu oko crkve i ispunio ga. Ispuniše dapače i veliku župnu crkvu, ne bi li bar tu bolje mogli vidjeti svoga prvoga nadbiskupa, Napokon stiže nadbiskup s pratnjom pred slavoluk, Pozdravljanju i klicanju naroda nije bilo kraja, Zrak se prolamao od pustih poklika, a stijene gordog Vlašića odjekivale od njih. Nadbiskup i pratnja sjašili međutim s konja i uputili se pred slavoluk. Tada stupi pred nadbiskupa Fra Anto i kratko ga pozdravi u ime škole. Odmah iza njega stupim pred nadbiskupa ja, te ga pozdravim u ime đaka. Nadbiskup me razdragan podigne u vis i poljubi u čelo, a zatim mi, milujuć me po licu, reče: »Brate moj, dobro si ti to naučio! A ko ti je to sastavio? Jesi li Ti sam?« — »Nisam; to mi je sastavio Fra Anto i naučio me.« — »A hoćeš li sutra na krizmu?« — »Hoću.« — »A znaš li dobro vjeronauk?« — »Znam.« Još jednom me pogladi po licu, ostavi me i uđe u crkvu kroz špalir između naroda. Tu pred oltarom klekne i pomoli se Bogu, a zatim, blagoslovi narod, iziđe kroz sakristiju i ode sa Fra Jakom, Fra Antom i odličnijim župljanima u kapelu (župni stan), da se odmori i razgovori. Bio je to moj prvi susret sa našim velikim Štadlerom. Od sreće i ponosa nijesam na ništa drugo tada mislio, nego kako me poljubio i pomilovao, ni ne sluteći, da ću domalo imati prilike svaki dan se s njim sastajati i razgovarati. Malo iza toga razišao se i narod svojim kućama u svoja sela, noseć u duši dragu uspomenu na prvi Štadlerov dolazak u njegovu župu. Samo dobri Ovčarani vrtili se još dugo oko krijesova, što ih zapališe po okolnim brežuljcima u slavu Štadlera, a prangije gruvahu sve do blizu ponoći. Sutradan u ranu zoru bili su već svi župljani na nogama. Od jučerašnjeg uzbuđenja nijesu mogli ni spavati, stoga se svi, koji su ikako mogli, zorom stadoše spremati, da što prije dodu do crkve i da zauzmu što bolja mjesta. Djevojke i momci, a bome i postarrji obukoše na sebe, što su ljepše imali. Bogatiji starješine kuća opremiše i osedlaše konje, kako su bolje znali i umjeli, jer valjalo je dostojno svoje ukućane zastupati pred domaćim i stranim svijetom, a još više da i tim iskažu svoje poštovanje i čast svome prvom nadbiskupu. Najkićeniji dođoše k crkvi djevojčice i dječaci, a bilo je podosta i starijih koji su se imali krizmati. Svi su oni išli sa svojim kumovima i kumama. — I ja sam se rano digao iz postelje i obukao što sam ljepše mogao, jer valjalo mi je najprije nahraniti Fra Antine srne i kuniće, zatim služiti kod mise Fra Anti i župniku Fra Jaki, a onda još malo opetovati vjeronauk, jer se nijesam smio osramotiti pred nadbiskupom, koji će me na krizmi sigurno pitati. Kad je sunce već dobrano odskočilo iznad zemlje i obasjalo sav kraj ovčarevske župe, zazvoni prvi put zvono sa župske crkve iza čega odmah stanu odjekivati mužari. Svijet se u to vrijeme stao kretati iz svojih sela put Ovčareva. Još prije njega krenuli su ovamo i mnogi župljani iz okolnih župa sa svojim župnicima na čelu, da još jednom vide svoga nadbiskupa, a stići će i gvardijan gučogorskog samostana sa nekoliko fratara, da pomognu u poslu župniku Fra Jaki i njegovom kapelanu Fra Anti. Nijesu dakako smjeli manjkati, kao ni nikad u ovakim zgodama: trgovci i obrtnici sa raznom svojom robom, osobito gostioničari, pekari, voćari, Arnauti sa svojim šećerlamama, buzom, limunadom itd. a i domaći župljani donesoše sobom za prodaju: sira, rakije, pogača, voća, zaklane krmadi i janjadi, koju će onda peći na ražnju. Svi su se oni nadali dobrom pazaru, pa zato dodoše i prije ostalih, da uhvate što bolje mjesto za prodaju. U to je već zazvonilo i drugo zvono na župskoj crkvi, a na putevima, koji vode sa svih strana u Ovčarevo, stade se pomaljati skupina za skupinom seoskog svijeta, Divno je bilo gledati iz župnog stana, kako se skupine spajaju u veće kao potočić u potoke, a sve se opet sastanu pred crkvom i oko crkve u jednu veliku nepreglednu skupinu. Napokon se oglasi i treće zvono, a mužari opet zagruvaju, te svijet nage u crkvu, da nade što zgodnije mjesto. Po sredini crkve od ulaza do oltara pravili smo mi đaci špalir, kuda će prolaziti nadbiskup sa svećenstvom, kad bude dijelio krizmu, iza nas oni, koji će se krizmati, sa svojim kumovima i kumama, iza njih pak ostali — na jednoj strani muški, a na drugoj ženske. Fra Anto je stajao na ulazu crkve, pak je propuštao muške na mušku, a ženske na žensku stranu. Na koru je odgovaralo nadbiskupu nekoliko svećenika, jer nije bilo pjevača kao danas. Pjevala se samo jedna pjesma: »Zdravo tilo Isusovo!«, a pjevao ju je iza »Podizanja« čitav narod. Dužnost nas đaka bila je ovom zgodom, da pazimo da bude red i da budemo svagdje u pomoći, a moja je bila napose zadaća, da donesem u crkvu posudice (gozdarice) za vino i vodu i da ih poslije mise opet natrag odnesem u župni stan, Međutim se i nadbiskup, praćen mnogobrojnim svećenstvom, uputi iz župnog stana u crkvu, te domalo otpoče svečana misa, a poslije nje krizma. Ja sam bio prvi po redu i što se više približavao taj čas, sve mi tjesnije bivalo oko srca; činilo mi se, da ništa neću znati i da ću se tako osramotiti, a tim i školu, i što je najgore, Fra Antu, koga sam se strašno bojao, jer će me sigurno istući, a on je to strašno znao. Bio sam doduše malen, tek mi je bilo osam godina, pa i ta sramota za mene tako mala, ne bi mnogo imala značiti, ali Fra Anto, znao sam dobro, nije na takve razloge mnogo davao. Uslijed toga straha prošla mi je čitava misa i sve te ceremonije koje sam prvi put gledao i slušao, i koje su i za mene, kao i za sve druge bile interesantne, kao da ih nijesam ni čuo ni vidio. Dakako da sam se u toj muci molio i Majki Božijoj i sv. Anti, ali mi sve te molbe ne mogahu straha iz duše isjerati. Napokon započe i dijejlenje krizme. Fra Anto je predvodio nadbiskupa i to ravno k meni. Videći me preplašena, reče mi nadbiskup: »Ne boj se, Stipo!« te me pogleda svojim veselim blagim, plavim očima i s tim pogledom otjera mi odjednom svu moju muku i bojazan. Ja sam tada najednom osjetio, da sve znam. I tako je i bilo. Na svako pitanje iz vjeronauka, odgovorio sam dobro, ko iz topa. Napokon me nadbiskup dobro prišamari po obrazu, da upamtim krizmu. I pamtim je evo još i danas. Poslije krizme i kratke molitve, koju je nadbiskup uvijek običavao izmoliti poslije mise, podoše i svi svećenici i nekolik najuglednijih seljaka u župni stan na ručak, a narod se razišao po dosta prostranoj ovčarskoj dolini, da potraži kod raznih gostioničara, pekara i pečenjara okrepe i da pričeka nadbiskupov odlazak u župu Podkraj ili Dželilovac. I ja sam odmah poslije polaska nadbiskupova na ručak došao u župnikovu kuhinju, da što prije štogod pojedem i da onda mogu što dulje naokolo razgledati, da mi ništa ne izmakne. Kako sam bio veseo, što sam na krizmi dobro odgovarao vjeronauk, zaboravio sam na Fra Antinu zapovjed, da poslije mise donesem iz crkve u župni stan »gostarice«. Uprav ja bio ručao i htjedoh izmaknuti u selo, kad banu Fra Anto u kuhinju. »Baš si dobro odgovarao nadbiskupu!« veli mi on. »A jesi li donio »gostarice»?« — »Evo sad ću!« — rekoh mu. — »A kako ćeš sada, kad je momak Mijo već zatvorio crkvu, pa sad da radi Tebe i Tvoje neposlušnosti opet ide otvarati?!« — te me prihvati za ruku i odvede do malog dolafa, koji je bio ispod basamaka, što vode iz prizemlja kuće u prvi kat, otvori na njemu mala vratašca i turi me u dolaf i zaključa. »Tu ćeš za kaznu ostati, sve dok ne smrkne«, veli mi on i ode. O tom dolafu pričao mi on još prije svakakve strašne stvari: da ima miševa, parcova, zmija i koješta i prijetio mi, da će me, ako ne budem dobar, tamo zatvoriti. U istinu u tom dolafu nije svega toga bilo, već starih crkvenih ćiraka, kandila i drugih starih crkvenih stvari. Nu ja sam stajao pod dojmom Fra Antinih pričanja i svaki čas bih osjetio, kao da mi je miš skočio u krilo ili parcov ili zmija ugrizla za nogu, pa bih se pomicao sad amo sad tamo, samo da im izbjegnem, ali kako bih se pomakao, udario bih glavom sad o kakvo kandilo, sad o kakav ćirak. Ovu sam muku dosta dugo trpio i videći, da mi nema spasa, stao sam sve jače plakati i pomagati. Kako je soba, u kojoj je nadbiskup sa ostalim gostima ručao, bila otvorena i bila uprav napram stepenicama, koje su vodile u prvi kat, iznad mog dolafa, čuo je nadbiskup neko plakanje i pomaganje, ali ne znajuć čije, upita Fra Antu: »Ma ko to plače i pomaže i gdje?« »Jedan mali, koga sam za kaznu zatvorio«, veli Fra Anto. »Pusti ga, brate moj, neka se veseli i danas, pa možeš ga kašnje kazniti, ako treba!« .I nadbiskup odmah iza tih riječi ustade od stola, te pođe sa Fra Antom, da vidi, ko je taj grješnik i šta je načinio. Tako dođoše do mog dolafa i Fra Anto ga otvori, a ja izletim pred nadbiskupa i uhvatim ga za ruku. — »Ah, Stipo, pa Ti! Pa šta si učinio?« zapita me začuđeno nadbiskup. »Zaboravio sam gostarice u crkvi«, velim ja. »Hoćemo li ga, Fra Anto, pustiti? Znao je, brate moj, danas tako dobro vjeronauk i jučer onako junački čestitao, pa neka mu je oprošteno!« »Neka bude, Prisvitli, ali zaslužio je,« reče Fra Anto. Nadbiskup me tada uze za ruku i odvede u blagovaonicu, te me pred svima pohvali za čestitku i vjeronauk. Stari župnik Fra Jako Baltić, koji me je jako volio, uze nato svoju maštrafu (velika šarena čaša, iz koje je samo domaćin pio) metne u nju 5 forinti, a zatim pozove sve goste da i oni štogod doprinesu za mene, jer sam ja pred nadbiskupom i čitavim narodom toliko osvjetlao obraz i njegovoj župi i školi. Nadbiskup primi odmah taj prijedlog, te metne u čašu dukat, a za njim onda i svi drugi, pa se maštrafa za čas napuni novaca. Tada mi reče Fra Jako, da prebrojim, ali kako nijesam znao, koliko je dukat, pocrvenim ko rak, pa kažem da neznam šta je to i pokažem dukat, koji mi je dao nadbiskup. Bilo je u svemu 40 forinti. »A šta ćeš, brate moj, s tolikim novcem?« upita me nadbiskup. »Dat ću ga Fra Anti«, velim ja, našto me on opet pohvali. »Čuješ, Fra Anto; odsele ću ja biti pokrovitelj Stipin i pazi mi ga dobro!« — »Kako zapovidate, Prisvitli!« odgovori Fra Anto. Nato mi Fra Anto dadne znak, da iziđem. Ovo zadnje ja tada još nijesam razumio, ali domalo postane mi i to jasno. Međutim sam se je narod po ovčarevskoj dolini zabavljao, kako je ko znao i umio. Rakija i janjetina igrali su glavnu ulogu u toj zabavi, a kašnje je došla i pjesma i kolo. Svuda naokolo vidjele se veće i manje grupe ljudi i žena, okupljene kao oko sofre; bili su to rođaci i prijatelji, koji su zajedno jeli što su sobom donijeli ili tamo kupili. Mlađi svijet otvorio na više mjesta kolo, pa se plesalo oko tamburaša do mile volje, a kumovi opet sa svoiom kumčadi zaredali od jednog do drugog trgovca, da im kupe štogod na uspomenu, majke pak sa svojom sitnom dječicom okupile se oko Arnauta, da im kupe šećerlama, i t. d. Ovdje ondje zaorila je kakova pjesma, kao: Ej što se ono Travnik zamaglio?, Gorom jašu kićeni svatovi, Oj djevojko, draga dušo moja, a čula se mnogo i ona: Hajdmo, braćo, da pijemo, da pijemo, da se veselimo! Lijepo ti je bilo pogledati čitav taj svijet obučen u čisto ko snijeg bijelo rublje, čiste duše, lijepa ponašanja, otvorena i iskrena srca! I nadbiskup zaželi da ga vidi, pa se poslije ručka sa čitavom pratnjom zaputi prema Gornjem Ovčarevu, gdje se je narod zabavljao. Tom zgodom promatrao je nošnje, uspoređujuć ih sa narodnim nošnjama u drugim hrvatskim krajevima, osobito sa onima u Slavoniji oko Broda, odakle je i on bio i sa onima oko Zagreba, odakle je došao k nama u Bosnu, Zadržao se dugo i kod kola i molio da ga igraju, a pohodio je i neke skupine, koje se okupile pa jele i pile. Narod ga je dočekivao sretan, što ga vidi među sobom, hvatao ga za ruke i ljubio ih, a majke dizale svoju dječicu u vis, da ga vide. »Bože moj, što je lip!« govorili jedni; »Ovako mlad pa nadbiskup!« govorili drugi. »Mora da je bogate kuće, i pametna glava, dok je ovako mlad, pa tako daleko dotirao!« govorili treći. Malo iza toga zagrmiše opet mužari i crkveno zvono zazvoni. Bio je to znak za nadbiskupov rastanak sa Ovčarevom i put u Podkraj. Prije polaska ode nadbiskup još jednom u crkvu, gdje se pomoli Bogu i blagoslovi još jednom narod, a zatim se pred crkvom oprosti sa starinom župnikom i još mnogima drugima, te zajaši konja, pa u pratnji Fra Ante i još nekoliko svećenika i mnogobrojnih kućnih starješina krene u Podkraj, slušajući još dugo iza sebe poklike: Živio nadbiskup! te gruvanje mužara i zvonjenje zvona. Mjesec dana iza toga upita me Fra Anto: »Stipo, bili htio ići nadbiskupu, kad bi te pozvao k sebi u Sarajevo?« — »Bih«, odgovorim ja bez razmišljanja. »A zar ti ne bi bilo žao ostaviti mene i Fra Jaku?« »Bi«, odgovorim ja, »ali bih opet rado išao u Sarajevo«. Sutradan pozove me k sebi stari župnik Fra Jako. Ja sam župnika Jaku jako volio, jer me je branio od Fra Ante, a osim toga Fra Jako mi je vazda davao pite, urumašica, baklave, halve, slatkiša, što su mu neke naše katoličke obitelji slale na dar iz Travnika. I ovaj put me nadari Fra Jako nekakvim slatkišima, a onda me zapita: »Stipo, bili Ti išao u Sarajevo nadbiskupu, kad bi te on pozvao?« — »Bih« odgovorim ja, kao i dan prije Fra Anti. »A zar Ti ne bi bilo žao ostaviti mene i Fra Antu?« — »Bilo bi mi žao, ali bih opet išao«, odgovorim ja. »Pa zar ti nije bilo dobro kod nas?« — »Jest, bilo je, vi ste me uvijek volili i branili, ali me je Fra Anto vazda tukao. Pa i nadbiskup me voli; a vidio bih Sarajevo«, odgovorim ja. Župnik Fra Jako se ražali na mene i od tada nije više bio sa mnom tako dobar, kao do tada; osjetio sam to na svakom koraku. Dva dana iza toga bio je u Travniku pazarni dan i Fra Anto mi poslije mise reče: »Stipo, umij se dobro i obuci se onako, kao kad si išao na krizmu, pa ćeš sa mnom u Travnik, da ti skrojim nove haljine.« Ja ga rado poslušam, veseo, što ću opet biti u Travniku (drugi put u mom dotadanjem životu), a i što ću dobiti nove haljine, I sluga Mijo Stojak (koji je nedavno umro sa preko 80 godina života) osedla Fra Antina dorata i stajaše uz njega, dok i Fra Anto nije bio gotov. Tada uzjaha Fra Anto, a Mijo me popne na konja iza Fra Ante, kojeg sam se ja obim rukama prihvatio. Tako odjašimo oba u Travnik istim onim putem, kojim je nadbiskup dojašio u Ovčarevo na krizmu. U Travniku zaustavismo se najprije kod liječnika Dra. Galantaja (oca danas umirovljenog vladina nadsavjetnika Galantaja), čija nas gospođa vrlo lijepo primi a mene nadari kolačima. Iza toga pođem s Fra Antom u čaršiju, gdje mi u jednom dućanu dade skrojiti bosansko građansko odijelo, a kupi mi i novi fes i cipele, svileni trabolos (pas) i nekoliko košulja, gaća i rubaca. »Bićeš ko mali beg; tako ću te obući od pete do glave«, veli mi Fra Anto na povratku iz Travnika; »neće te nadbiskup ni poznati, kad te vidi u Sarajevu.« Sad mi tek puče među očima, što se sa mnom namjerava, pa počnem plakati. »Neću ja od Tebe i od Fra Jake« govorio sam kroz plač. »A što će mi reći otac i majka? Neću ja u Sarajevo bez vas«, jadikovao sam neprestano brišući suze. »Eh, nema sad tako govoriti!« veli mi Fra Anto. »Ja sam Te pitao i Fra Jako, a ti si rekao da bi rado išao k nadbiskupu u Sarajevo. Fra Jako je to pisao nadbiskupu i sad nema druge, valja ti ići, pa što Bog dadne. Za nedelju dana doći će ovamo jedan nadbiskupov čovjek i on će te odvesti, pa ti onda gledaj da budeš dobar i marljiv i da sebe i nas i Tvoje roditelje i rod ne osramotiš.« Ove riječi izazivahu u meni sve to veći plač i plačući dođem s Fra Antom u Ovčarevo. Ovaj moj plač umiri nekako Fra Antu i Fra Jaku i oni opet postadoše dobri sa mnom, ko nikad dotada, pa sam ovu zadnju nedjelju dana živio ko bubreg u loju i smirio se sa sudbinom. Međutim su i haljine bile gotove i donešene u Ovčarevo. Jednog dana poslije podne reče mi Fra Anto: »Otiđi, Stipo, Marici (župnikova babakuharica), neka te lijepo okupa i obuče, pa onda dođi Fra Jaki u sobu.« Ja sam odmah osjetio, šta to znači i udario u plač. »Nemoj biti budala!« veli mi, »biće ti dobro, a ako ne bude, ja ću doći po tebe i odvesti te natrag u Ovčarevo.« Tim me umiri i za kratko vrijeme bio sam okupan i obučen, pa dođem Fra Jaki, gdje nađem i Fra Antu. »Eh, baš si ko mali beg!« reče mi Fra Jako svojim dubokim glasom i dade mi raznih pita, slatkiša i voća. »Dobro se najedi i za sutra!« veli mi, »nemoj ostati gladan!« Ma kolikogod sam to sve volio, nije mi se dalo jesti. Uzalud me Fra nudio, uzalud sam se i ja silio, nijesam mogao, nego okusiv malo, udarim opet u plač. »Ha, ha, da! baš si mi junak!« veli mi Fra Jako, »Plačeš, a tamo će ti biiti bolje. Ako li pak ne bude i zaželiš se vratiti, ja ću odmah poslati Fra Antu, nek te dovede. Nemoj plakati i budi junak!« Medutim je Fra Anto dao spremiti konja i ja s njim zajedno odjašim u Travnik, oprostiv se dakako prije sa svima, a osobito sa starim mojim Fra Jakom. »Bog zna, sinko, hoćemo li se još kojiput živi viditi, jer vidiš da sam ostario!« veli mi on na rastanku, »ali neka te čuva sveti Anto, budi čestit i bio mi sretan!« S tim riječima rastade se sa mnom stari moj ujak i ode u svoju sobu na gornjem spratu, da me otale što dulje prati okom. Bio sam sav u suzama, kad me sluga Mijo pope na konja za Fra Antom i dugo sam još plakao, gledajuć Ovčarevo, gdje sam toliko slatkih i gorkih uspomena ostavio. Sašav na državnu cestu, pogledam po selima na padinama gordog Vlašića i vidim redom sela: Biliće, Lovriće, Radića brdo, a napokon i moje selo Jankoviće, gdje sam 8 godina prrje toga časa ugledao sunce i sjetim se svojih roditelja, braće i sestara i ostale rodbine i poznanika, te stanem na glas plakati, što ih neću prije odlaska u »daleki svijet« ni vidjeti. »Šuti, ne plači!« veli mi Fra Anto, poručio sam im da dođu u Travnik.« Tim sam bio utješen i prestao sam plakati. Domalo stigosmo u Travnik, a malo zatim u nadbiskupsku gimnaziju, gdje je tada već bio otvoren drugi razred. Tu me Fra Anto preda Isusovcima i kanoniku dru Antunu Jegliću koji je kašnje postao knez biskup u Ljubljani. Ja ih po uputi Fra Ante poljubim u ruke, a oni me obasuše raznim pitanjima. Tu smo onda s njima Fra Anto i ja večerali, a poslije toga poslaše me u jednu sobu spavati. Sutradan sam izjutra služio kanoniku Jegliću kod mise, a poslije toga dadoše nam doručak. Nije mi ništa prijalo, jer sam neprestano mislio na svoje kod kuće, a njih nije bilo. Nije bilo ni Fra Ante i uzalud sam pogledao na vrata, ne bi li došao. Tada udarim uplač. Jeglić me je tješio, što je više znao i mogao, ali je sve bilo badava. Tada mi on reče: »Nije te stid plakati!? Ja sam čuo, da si Ti junak, a sad vidim, da si kukavica, A već Ti je osam godina i još plačeš kao malo dijete od tri godine. Stidi se!« To je pomoglo, povrijedilo mi je ponos i ja više nijesam plakao. Bojao sam se, da me kanonik opet na naruži. Malo iza toga sjeo sam uz kanonika Jeglića u »hintov«, a kočijaš potjera konje kroz Travnik pa prema Vitezu. Tu odsjedosmo i ručasmo kod župnika, gdje nadem i Fra Antu i svog oca. Poslije ručka zapita moj otac Fra, Antu: »Kuda će moj Stipo?« »U Sarajevo k nadbiskupu,« veli mu Fra Anto; »nadbiskup hoće da ga vidi, pa opet će ti doći. Eto poslao je prečasnog kanonika Jeglića, da ga dovede i on ga sad vodi u Sarajevo.« »Ja nedam svoje dijete od sebe«, veli mrko moj otac! »dosta si ti, Fra Anto s njim gospodario! Ti si mi ga jednom oteo i odveo k sebi u Ovčarevo, pa sad eto hoćeš i drugiput! Nu dok je bio u Ovčarevu, mogao sam podnijeti, jer mi je bio na oku, al u Sarajevo ga nedam nikako, da će taman postati nadbiskup«, reče moj otac ljutito. Fra Anto, župnik i Jeglić uzalud su dokazivali mome ocu, kako će mi lijepo biti i kako ću opet doći kući, a i on može svaki čas doći u Sarajevo, da me vidi. Nu otac se nije dao nikako umiriti, već je tražio da idem s njim. »Pa dobro, veli napokon Fra Anto odlučno, »neka ide s tobom! Neću ga ni ja više u školu.« Jeglić se na to dosjeti, pa upita mene: »A šta ti veliš, Stipo, hoćeš li k nadbiskupu?« Bez oklijevan'ja odgovorim: »Hoću!« »Eto vidiš« okrene se tada JegHć k mome ocu »Stipo hoće; to je božja volja i ti se sad protiviš tome; pazi da te Bog ne kazni!« Moj otac se na ove moje i Jeglićeve riječi složi, bio je svladan. »Kad je tako, neka ide!« reče napokon, a suza za suzom stane mu se otiskivati niz obraze. I ja sam dakako plakao, videći ga prviput plakati, ali sam ipak ostao pri riječi. Napokon dođe vrijeme odlaska, Pošto me otac i Fra Anto ižljube i pošto sam župnika u Vitezu poljubio u ruku, sjednem sa Jeglićem u kooiju, koja s nama odjuri put stanice Janjići, gdje su tada pristajali putnici iz Travnika i zapadne Bosne za Sarajevo ili Bos. Brod. U Janjićima sjednem prviput u željeznicu, koja nas već u noć dovede u Sarajevo na stanicu. Otale poslije dosta duge vožnje kroz grad kočijom stignemo u kuću kanonika, gdje sam sa Jeglićem nešto povečerao, a onda otišao spavati u Jeglićevu vizitnu sobu na kanape. Negdje oko ponoći probudi me strašna buka, vika, trubljenje. Otvorim oči, kad soba rasvjetljena ko u po bijela dana. Ustanem i pogledam na prozor, kad nedaleko gorjela jedna velika kuća, dim i plamenovi dizali se do neba. Prepanem se i stanem na glas plakati. Moj plač probudi kanonika Jeglića u drugoj sobi i on dođe k meni, pa mi veli, da se je zapalila državna štamparija (gdje je danas franjevački samostan), da se ne bojim, da je to daleko i da idem mirno spavati, Nu ja sam još dugo gledao na prozor, sve dok se vatra nije posve ugasila, i opet postalo tamno i mirno. Sutradan u jutro povede me Jeglić k nadbiskupu u njegov dvor (danas stara kuća na uglu Aleksandrove i Jelića ulice), pa kad sam došao pred njega, reknem mu po uputi Fra Antinoj, »Evo me, Prisvitli, po Vašoj naredbi!« Nadbiskup me pomiluje, zovne svog slugu Jozu Buzuka i naredi mu, da me odvede u moju sobicu. »Sad si Ti moj i ja ću se mjesto Fra Ante odsada za Tebe brinuti!« reče mi nadbiskup, predavši me Jozi, koji me nato odvede u moju sobicu u prizemlju kuće. Tako dođoh i ostadoh kod velikog našeg nadbiskupa.