Hrvatski ekspresionizam izbacio je nekoliko književnih imena, koja su u traženju svoga izraza i smirenja poslije svih pokušaja našla viastitu umjetničku frazu vrativši se glasu svog bića. U navali mnogih pjesnika, od kojih je većina njih zašutjela, ostadoše zapaženi pokojni A. B. Šimić, ranoumrli pjesnik, koji je s osobitom pomnjom izradjivao svoje tvorevine, Umrievši u odlučnoj fazi svoje umjetničke izgradnje, i Gustav Krklec, koji je unio u hrvatsku liriku nešto liepo, mladenački zaplašeno 1 svježe. Poslije patetike i umora, poslije onemoćalog i učmalog prenemaganja, lirika je postala izrazom iskrenoga doživljaja vrativši se svome prapočetku: pjesnik piše o svojim osobnim dojmovima napuštajući deskripciju, tendencioznost i banalnost. Lirika u užem smislu uviek je težila za jednim: da bude neposrednim govorom umjetnikova bića, a da odbaci sve ono, što je sputava. Ona teži za očišćenjem od svih šablonskih nanosa uranjajući u ljepoti slika, u svježini dojmova, postajući lepršava, meka i podatna. Srdce je opet progovorilo, duša se oslobodila spona, koje su je prigušivale. Nu treba iztaknuti, da se hrvatska poslijeratna lirika nije izgubila u izvještačenom artizmu, koji je u našem lirskom izrazu prevladavao kroz puna dva desetljeća, tamo još od pojave Moderne, koja se — kao svaka književna struja — izrodila. Mladost je uviek unosila osvježenje, kako u pogledu izražajnih mogućnosti, tako i s obiljem motiva, napose osobnim akcentom, koji je ječao od životnog prkosa. Jezik je zazvonio u svima skalama, jezik se obnovio postavši elastičnim, gibkim, — instrumentom umjetničkoga govora. Bio bi poseban posao (i to vrlo zanimljiv) izpitati razvoj našega pjesničkog izraza, jer je s njima uzko povezan i uspon kreativne snage našega jezika, koji je u tisućljetnom životu bilježio sve ljepša obnavljanja. Izporedimo li frazu Šenoe, pa Kranjčevića, zatim Matoša, ili pak kojega suvremenog književnika, odmah će nam se reljefno prikazati, kako je bujan, osebujan i živototvoran bio put književnog hrvatskog izraza. Hrvatska se lirika u svome usponu nastojala osloboditi svih onih tako jakih utjecaja (družtvovnih, didaktičnih, domoljub nih), koji su je uviek ugrožavali, da se prometne u verbalizam i plakat te tako izgubi oznake ozbiljnoga stvaranja, koje bi u pravoj mjeri predstavilo mogućnosti i našega jezika i našega čovjeka. Ona se vječiio trzala izmedju dviju krajnosti: suha deskriptivnost, nazdravičarstvo i patetika s jedne, a bezidejni, izvještačeni i verbalistički artizam, koji je zbrisao sve iskrene i istinske emocije, s druge strane. Bacimo li letimičan pogled na suvremeno hrvatsko lirsko pjesničtvo ,zamjećujemo, da naši pjesnici današnjega vremena u većini odbaeiše sve štetne natruhe banaliziranja i da se nalaze na putu samoniklog i pomladjenog pjesničkog reagiranja, koje je izdanak hrvatskoga čovjeka i koje jedino može odgovarati težnjama, osjećanju i biću njegovu. Ostavivši po strani razmatranje ovTog nada sve zanimljivo postavljenog pitanja, zaustavit ćemor se na osobi pjesnika Gustava Krkleca, koji je po naravi svoga bića sušti lirik i to kako po svietu svojih doživljaja, u pojačanoj mjeri po načinu interpretiranja i izražavanja. Pravoga pjesnika možemo odkriti u samih nekoliko stihova. U njegovu zapažanju, u slikama, pomoću kojih predočuje svoje osjećajno stanje, u apostrofiranju, zrcali se njegovo nadahnuće, vrije kucaj bila i plam krvi. U lirici nije ništa nemoguće. Baš u snazi priviđenja, u šarenim obratima, u bujnoj frazi, u plesu rieči, u glasbi ritma, u intonaciji osnovnih ugodjaja ogleda se onaj tajni i čarobni vrutak pjesnikove imaginacije. Tko ne će ostati uznemiren, tko ne će zadrhtati, kad čuje ovakove stihove: Osjećam ,— ko od vina, ko 6d pića — težimu svakog koraka i sanje, i sa dna srdca, iz cieloga bića sve manje žudini. Sve manje, sve manje. Ili u ovo nekoliko iztrgnutih akorda iz preliepih umjetnina: ž— Ja ibih dao sve za zanos j e d n o g časa. — 0 gdje si, draga, da nii vječno pjevaju na pufcu oči tvoje. — I sve se mienja: sad su boje zvukovi, a sada rieči boje. Ne gubi se pjesnik u riečima, jer su one beznačajna zrnca u šumu njegova nadahnuća; srdce je izvor osjećanja, ono je motor, koji pokreće onaj čudotvoran kaleidoskop slika, simfoniju zvukova, vatromet boja: I eto, razsipam s r d c e kao sijač sjeme. Krklec je pjesnikprostodušnog, neposrednog osjećanja. Iz dna svog uzbudjenog i djetinjski zanesenog srdca niže drage slike svetih uspomena, koje su urodile njegovim najljepšim pjesmama. Šum vode, sjaj neba, lepet krila, miris cvieća, titraj zraka, cvrkut ptice, lahor vjetra — to su njegove pjesme. U prirodi se razcvjetava cviet njegovih sanja, te momentdražl sviet su njegove inspiracije i poticaji, da umjetnički reagira: Luduju ptice zvieri se( gone, cvjetaju ruže u srdcu mom. Potok mi priča o mirisnom lugu, stablo o vjetru, vječnome drugu, kroz svietle nebeske sfere tone oblak za oblakom. Putuje nebo u radestnom oku i na dnu bistre, planinske rieke. O divna rieko, u tvome toku slušam starinske pjesme daleke. O nebo divno, o p i Ćži me bojom, za n e s i sjajem zlata, rubina, ko što me opi ljepotom svojom djevojka,, s u n c e i razkoš vina. (Blažena idila) Tu se zapaža, kako je pjesnik srastao sa zemljom, koliko je bliz njezinu tajanstvu, kako je iztančan njegov sluh i izoštren njegov vid. On nas umije zanieti, potresti, uzbuditi, obradovati i ganuti. žU svojim pjesmama stapa sveglasje, štobruji u hramu zelenih dubrava i što se širi preko zatalasalih polja: Čuj, u vjetru, čuj, u granju i u travi u grlima ptica, u cvjetanju zrelom sladki šuimor sličan ljubavničkoj stravi, zanosu bezkrajnom, uzhićenju vrelom. Spavaj! Snivaji mirno u proljetnoj noćd! Predaj zaboravu kratku isfcru grieha. "Bezbrižno će jutro sinuti i doći stazom bistre rose i radostnog smieha. (Odjžek dz dubine) A jaz izmedju sna i jave mrači ove sunčane slike i vedrevidike. Pjesnik sluša, kako se u njegovim žilama bori »krv s uspomenom«. U životu prepunom paradoksa vidimo dvie mete: sastanak i razstanak. Snagom stvaralačkog impulsa daje pjesnik rješenje tih dviju nepoznanica ne znajući i sam, kojim bi putem krenuo. On samo označuje jedino moguće staze, nu nijedna ne će dovesti do smirenja: Kuda sa sobom? Sakriti se u se, pobjeći iz sobe, posrnuti, pasti, . prosuti srdce ili nekorn ziu se dati kao ognju razbuktale strasti? Nestati u svemu? Utonuti, dalti vihoru misli, zaboravu slutnje, ili ko mrtva straža vječno stati pred vratima čuda i bezdanom šutnje. (Razstanak s drugom) čemu taj pesimizam? Odakle tako crna paleta ove djetinje naravi? Zašto poslije svega onog miloglasnog sklada ljepote sumrak misli? To ima jakih tragova u ranom djetinjstvu pjesnikova života, koji je bio zamračen sjenom rata. Možda bi netko iz daljega razmatranja mogao zapaziti nelogičnost iz pjesnikovih strofa, u kojima se sjeća s radošću i nekim svetim ganućem zagorskih krajolika. Nu treba napomenuti, da je sve te pjesme s prizvukom nostalgije pisao u tudjini, pa su spomeni izbrisali sve ono mračno i bolno, što je bilo i te kako čemerno, kada je pjesnik proživljavao sumorne dane djetinjstva. Takodjer i prerano saznanje života, koji je pjesnik izpijao punom čašom, pa je žar mladosti prerano zgasnuo. Zato nas se doimaju akordi kao ovi: Odrekoh se svega, razkoši i sjaja i orgija bludnih kroz blistave noći, znam da nemam druga nifei zavičaja i da mi je luka spasa u samoći. Sam u; sebi, sam ,sa snovima i snima, sam sa svojim svietom i sa svojom sjenom živim kao zvuk u mračnim prelivima sam u sebi, sam sia svojom uspomenom. (Pehar samoće) A pjesnikova završna rieč o samoći: »Sve izvire iz nje, sve se u nju sliva« pokazuje, kako je intenzivna i težka borbar što je vodi sam sa sobom. Pjesnik zavičaja Zavičaj izkrsava u svojoj draži u tuđini odkrivajući neodoljivu Ijepotu, koja nas golica, zbunjuje i blaži. Da nije toliko dugo bio odtrgnut od dragog zavičajnog Zagorja, ne bi V Krklec dao sve ono liepo naročito s područja krajolika i idile. Te njegove pjesme odlikuju se prisnošću, toplinom i sočnošću. U prvom redu tu je nekoliko pjesama reminiscenca, koje siiž planule u krčmi uz svirku, u odkucaju uziiemirenog srdca. Sve izkrsava zastrto maglom dima, a davne slike nižu se sve diiijivija i nježnija. Prvi je spomen pao na vinograde, voćnjake i žitna polja, Blaga elegičnost izpreplela je osjećajne stihove: Sjetih se krupne sunčane kaplje ko nekog tamnog, starinskog zlata, oblaka lakog nad tornjem Griča, trešnjine grane, pšeničnog vlata. Sjetih se krupne sunčane kaplje u plavom oku Marije tužne, i jedne stare pitome čaplje, kako se sprema u krajeve južne. Nu taj niz dragih slika razplinjuje se u navali jutra i tako nestaje onog, što se nježno splelo oko pjesnikova srdca i što ga je izdiglo, — makar i načas — nad krutu svakidašnjost. Oclkida se vapaj ranjena bića, koje je patilo gonjeno i neshvaćenc dok zora bludna cvjeta i rudi, a svjetlost prska sa sviju strana. U trenutku poniranja u davne sne prodire sve jače java kidajući tanke niti sanjarskog tkiva, lakih oblaka i svilu nazretog neba, koje se zaplavilo u mutnom oknu: Prokleta svjetlost za noćne misžili, čarobne čežnje i vječne slutnje, koje su tako okrutno stisli obruči težki strave i šutnje. (Vraća ga svjetlo danje u grubu realnost, zgažen je čar divnih čežnja, uništene su »vječne slutnje«, koje jedino mogu uljepšati tegoban život. Ovdje je progovorila pjesnikova žeđ, da se smiri i osvježi vrutkom zavičajnih slika.) U produženju gnjeva i prosvjeda, prigušenog jecaja, ćužtimo bol, što svaku sanju ništi, dolazak dnevnog jada: Prokleta svjetlost od koje trnu u srdcu netom planule vatre, ko zviezde, koje u ponoć crnu surova sukob slorni i satre. (Na pragu zore) Zato je razumljiva pjesnikova radost, kacl se uzmogao odkinuti od svega, što ga je mračilo i kada se mogao odputiti domu, o kojemu je sanjario i dragoj ga živo predočivao: Ti bi srela i vidjela vinograde i dubrave, crven toranj usred sela i djevojke jedre, plave. Ti bi išla, ti bi pošla putovima, koji vode u vremena davno prošla u jagode. Ti bi prošla, ti bi našla staru lipu, brezu mladu, strašilo u vinogradu, Mariju u šumskom hladu. Ti bi išla tiho, smjerno kraj razpeia pored kuća, zaniala se neizmjerno od ganuća. Ti bi čula, ti bi znala, sva jezera i sve borje: mjesečinu, što je pala na Zagorje! (Pod prozorima) Krklec umije osjetiti krajolik u svom njegovu čaru te ga dati u razkošnim i podatnim slikama, uzavrelim od žarkih boja: ... sav zanesen idem u daljane u šume i u ruže jesenje. Začaran gledam: sva šuma lista zlatom i rubinom, razlievaju se modre vode, jesen, jesen je. (Lišće žuti) ž.O kako žito zri i miriše zrela trava, o, kako jutro bosim nogama gazd modrim dalekim šljivikom u kome diete spavaČ (Sjećanje na mladost) Krklec impresivno predočuje jesen, jesen boja, jesen sunca i nijansa. Puno je u tim odbljescima snage i uzdrhtalosti. Neke su mu pjesme svježi crteži, izrađeni s neobičnim osjećanjem valera i zraka: Padaju žute zrake i modri oblaci dima na stari stol sred sobe u tankim kolutima. Na stolu je krčag vina, tanjuri, čaše i jela i grančica ružmarina. A vani, pod prozorima, vrh bielih zagorskih ssla umire jesenji dan. Ja gledam: nestaju boje i sunce gasne sve tiše. Još se u čaši vina zadnji odHjesak njiše i mre. (Jesenja smrt) Neodoljivo srođen i povezan s hladom zavičajnih šuma?. upravo opijen mirisom zemlje, dršće od uzbuđenja, u vijugama mozga talasaju &s slike blagih brežuljaka, poskočljivih proplanaka i nervozno granje uzplahirenog đrveća. Jedini) put postoji, koji nas može odvesti u smirenje i povratiti nas k izvoru davnom: put u — zavičaj: Poslije mnogo svieta i žemaljskih jeza, pokajničkog grieha i zanosne strave, vratit eu se hladu tvojžih bielih breza i Ijepoti neba i mirisu trave. Umoran od svega, upoznat sa svime, izpaćen od svačeg, neutješan, žedan, bit ću opet vriedan breze, posesžtrime, bit ću opet oieldm srdcem tebi predan. (Zavicaj) Ovdje se odkriva intima srdca, krotkost prohujalih strasti, ovdje se postaje dobar, čist i smiren. Na pragu zavičajnog doma, u sjaju zavičajnog sunca, u sjeni milosrdnog hlada drevnog oraha i lipe: Kako je težko biti tako nestašno lak, ,bez smieha., bez suza i bez bola. Crven na suncu cvjeta užaren mak. Niz klance tutnje stara seljačka kola. Primi me, momče, u ova kola„ daj daj mi da tjeram vrance našeg gazde. Nije daleko srdcu najdraži kraj gdje sam prosuo ljubav u mrtve brazde. Možda ću naći jesanji šumski hlad koji mi ote prve, od srebra tkane, snove, Umiri, vjetre, srdce, utišaj žedju, glad, uMaži srdca bol, izvidaj rane nove. I tako se, eto, tu na pragu otčinskog doma smiruje lutalačka duša, koja je vidjela čuda, ali ostade žedna spokoja i zdravog sna: Niz brda smjerno prilazi pozdrav noći. Utjeha blizkog sna tiho pada na oči. (Putovanje u zavičaj) I pjesnik je pao s novim jutrom na crnu i težku rodnu grudu. Sav je preporođen, obnovljen, osvježen. Olovni kapci umornih očiju pod balzamom mira proplakaše suzom sreće. Tup se pogled oštri zelenilom polja, zlatnocrvenom bojom njiva,. plavom zavjesom daljina. — — — Č— — Ovaj vadik novi donosi nam meiem zraka, vode, bilja. Pašnjaci se njišu kroz kokute očne. Crven toranj raste nad sanjivim selom. Svuda zriju kruške i jabuke sočne. Majka moii Bo,ga pred starim razpelom. Muče riđa krava. Rže konj i frce, jato ptica slieće na hambare stare. Crni kudrov iz korita srče, djeca travom trče. Pietlovi se pare. (Zavičaj) Uzbuđeni pjesnik prenosi svoje stanje na čitatelja, koji u sebe upija srh mirisa, što vijore na vjetru kao vilina kosa. Dragi dimnjak stoji nepomično. Trošna se kućica nagnula kao prosjak, prozorska se okna mute od ganuća i sjete. Tako se postaje dobar, tih i krotak. Ljepota se razlistava, vidici se razlievaju kao čarobni otoei. Pred nas je izbila idila ko čudan san. Razcvjetavaju se trenutci bielih viđenja. Umiva se pogled u rosi, duša se kupa u siapu j utra, što se razlilo kao poplava i nosi, nosi: Oh, kako se plovi na toj lađi čudnoj zavičajnog jutra. Oh, kako se nosi težak križ na duši čemernoj i trudnoj po toj svježoj travi, pc toj bi.stroj rosi. Oh, kako se biva grozničavo, vruće strepnjom u z n e rn i r e n, zanosom ponesen. Pjesnik dječački uzhićen htio bi ogrliti razpjevanu krajinu, koja ga mami i zove. Osjeća se nerazdvojivim dielom velike majke prirode: Sav sam prepleten okovima vječnim, Kliešta korienja stežu me i drže kosama gorskim, koritima rječnim, dok me kiše biju, vrela sunca prže. (Veliko jutro) Časovi radosti i oslobođenja ukazuju pjesniku, kako je bclno trzanje, kako je uzaludan bieg; elegienost, što se sve ono proteklo ne može povratiti, jer život nosi, život otima. I samo od sebe okriva se očajanje, koje sve više osvaja i prevladava: Gdje su topla žita, polja zlatne zobi, grozdovi sa zrnjem koje zrije, prska. Odkud, kakva striela otrovnica probi ovo živo srdce. Tko ga slomi, smrska? Polumrtav klonuh pod orahom starim zagorskog djetinjstva. I oTah se suši! Maruševec dragi, od sada ne marim ni za bol u srdcu ni za grob u duši. .. Čemu se odjednom izvio iz njegovih grudi krik očaja? Čemu onako pesimistički ton u zawšetku toplo intonirane pjesme? Čemu vapaj: »Sviet je samo gorkih suza čaša«. Nestale su vedre đačke uspomene. Sve je promienjeno. Nema druga iz đačkih klupa, nema drage, djeca se biedna razbježala po travi bolestna i slaba, svađe i neprilike na svakom koraku, nesta sklada, kad je sve pjevalo i kliktalo. Zato se javlja sumor i bol: Snaha nosi brašno na sajam, a vraća voštanice svieće za Razpelo kući. Na gumnu se glože ogorčena braća: jedan drugoni brani u baštinu ući. I kao zadnji akord svih dojmova, koji su pomućeni bolnim prizorima i težkim mislima, odjekuje stih: Pred odlazak svako svoj zavičaj rujni . nosi u bolnoj duši. Zadnji pozdrav dragom nebu, zadnji uzdah: Oj selo moje rodmo na zelenom brdu, nigdje na svietu nema toliko sjaja. Oblaci crni lete u divkjem krdu bez cilja i bez kraja. Zato je razumljiva težnja pjesnikova da se preda snu, maštanju i čekanju nečeg Ijepšeg, višeg, pobjeći svima nemirima i mislima: Sav se dati blagoslovu tajnom, zavoljeti oblak, stablo, grm i pticu, Zaspati u tvome cvieću zavičajnom sa/ osmjžehom neba na umornom licu. Time je jasno i podpuno izrečen sviet pjesnika Krkleca. Zamračene radosti Unutarnji život pjesaika Krkleca bogat je i životan. S punim srdcem prilazi životu nastojeći ući u bit njegova smisla, jer ga* se on nikada ne plaši. Nu svakoga sanjara snalazi razočaranje. To je neizbježno. Krklečeva je pjesnička fraza rječita i snažna. Zloguki ocjenjivači njegovih mladenačkih pjesničkih zbirki vrio su nesusretljivo dočekali ovoga nada sve simpatičnog hedonistu, koji je iskreno prilazio i umjetnosti i životu. Posebno bi trebalo analizirati njegovu ljubavnu poeziju, koja je naročito bujna i zanimljiva. Za sada nismo u to ulazili. Znatiželjan, uznemiren, vrlo pokretan i mladenački uzavrio često je nailazio na udarce, ali ga to nije zaustavilo u njegovu vječnom traženju nečeg višeg niti ga je odbilo od golicavih strmina, koje su ga sve silnije privlačile. Zato je tim dirljivija izpovied ovog okušavača života, kad rezignirano priznaje: Kako nas va.raju trenutci nadahnuća, kad mislimo da nam visine dolaze u goste. Udahnimo svježeg zraka u bolestna pluća, da bismo lakše spoznali zablude proste. (Izlet u nebo) Život je u vječnom mienjanju, a u tom je i njegova ljepota; baš to briše jednoličnost, koja bi čovjeka još teže ranjavala i ništila: I sve se mienja: sad su tuge radosti, a sada radost tuga. čas duga biva nebo olovno, čas težko nebo duga I tako vječno, kroz vječnost, kroz vjekove putuje ave i svuda: sav sviet i svjetlost, sav svemir sa zviezdama, sva zemlja puna čuda. (Pjesma putnika) To je ona tipična značajka mladenačke Krklećeve faze, u kojoj je on entuzijasta, dječački vedar, zadivljen nad ljepotama svieta. Crv rezignacije nagriza sne zaspalog djetinjstva, a su mor puni pehare pelinom, srdce se zavija u crno velo, padaju zastave uzhićenja, lome se pobjednička koplja, venu ruže proljetne, mrznu suze kristalne — biće dršće pod probodom strelicom, koja je oštrena godinama sumnja, čežnja i čekanja. Začuđeno diete sve više se prepada pred užasom zbivanja, duša strepi, anđeo smrti krili se nad zlatnim viencima — on sluti smrt. „Ranjeni galeb" Oboren s visina pada galeb ranjenih krila, raztočena srdca. Predaleko se vinuo. 0, kao je težak pad u mutno. Ne izvještačeni, bezizražajni pesimizam, već vapaj iz krvi, uzdah, odjek cieloga bića, krik razkajana sina ječi u sumornim ali jasnim strofama: Krvavi vrisak, što su prašli dani,, i što smo na tom strašnom putu strani. Težka je spoznaja, da se umrle radosti ne će povratiti i da ih ne će obasjati sunce djetinjstva, da ih ne će osvježiti miris sa zavičajnih strana: Bjegunci biedni, bezkućnici, raja, bez rodnog praga i bez zavičaja. To spoznaje pjesnik, koji je s mnogo žarkog zanosa pjevao zavičaju — izvoru nadahnuća, okrepi duha i neizcrpivoj snazi. Razočaranje je jezivom crninom prekrilo svietle odbljeske nasmijanih pogleda: Bolujem, ginem. Ne znam od kud crpirn snagu da tako bezpomoćno trpim. Da gledam, kako kroz sutone kasne sunce i srdce nestaje i gasne. Gasnu pogledi, srdce se zatvara, ono šapće u koroti bljesnuvši zadnjim trakom svietla, jer je odklanja od vanjskih grubih zapažanja, nalazi u samoći smirenje: I moje srdce snop sunčanih zraka još jednom osu, — jednom prije mraka! Ovim stihovima mogu se priključiti i tugaljivi romoni nad rubom stvarnosti, koja se gorka ukazuje pjesniku naviklom zlu i sumnjama: To nisu suze iz djetinjstva. To su posljednje kapi srdca, što se prosu. Razlistava se Čpomenar snova, u najcrnjem klonuću probija tamnim ponorom svietao mlaz uspomena, plamsa žar uspavanih razbuđenih snaga, koje još uviek mogu obnoviti, osnažiti klonulog slabića, jer život zove: A vani more iz sto grla zove u sviet, u ž i v o t, u vihore nove. što vidimo iz ovih stihova? Odrješitu odluku, da se iziđe iz kruga bolestnih sanja, plača i kopanja po sebi, da se skine pokrov težkih slutnja, da se vrisne krikom slobode i snage, da prevlada osjećaj zdravlja i da pogled :zasja vedrinom, jer je život ipak liep a tako prolazan. čemu sve tuge i uzdisaji, kada ima toliko poticaja, toliko krasnih ugođaja, kada životna radost izpunja neodoljivom snagom svaki mišić, kad svaki pogled nailazi na predivne slike, koje očišeavaju dušu svih tegoba. Kao bolestna krv teku sumračni motivi preliveni odsjajem smieha, blistavilom zanosa, uztreptalošeu srdca. Kao mutan tegotan san dani odnose kal sumnja i bolestnih priviđenja. život zove, da ga upoznamo u njegovoj snazi i ljepoti, nudi nam divne darove, pa kako da ih ne uzmemo. Kako da se ne okitimo mirisnim cviećem, kako da ne osjetimo rajsku sreću pod čarnim nebom, koje bdije nad našim suzama, nad našim jecajima. Kako da ne okupamo svoja umorna tijela u razbuktalim strujama vjetrova i talasanju oporog zraka, Krklec je lirik, koji se gubi u ljepoti prirode, koji se divi djetinjskom naivnošću. Prostodušno, jednostavno, neposredno zapaža zbivanje, jedro i sočno predočava slike krajolika, prepletajući i povezujući sebe s izvanjskim svietom. Stotinu promjena, stotinu misli, stotinu kontradikcija, ali je to sve prožeto jednim osjećanjem, svi se dojmovi sjedinjuju u njegovu biću, koje trpi i onda, kada je sretno, a raduje se i u najtežoj boli. Krkleca je nosio život, on se nekada prepuštao ravnodušno, bez utvrđenog i određenog smjera, mnogo je vjerovao, često i rezignirano, ali su životna izkustva zrelih godina zbrisala mladenačke zablude, pjesnik je obnovljenom snagom srnuo u novi život, a to nam ponajjače dokazuje, da je Krklec svagda iskren pjesnik, koji se poslije svih kušnja smirio stekavši jasan stav prema pitanjima života. On se vraća stopama djetinjstva, on se vraća zavičajnim stranama, patnju gorkih dana razvedrava sunce njegovih proIjeća, ono ga jača, ono ga nadahnjuje, ono mu sja nađ mračnim stazama. Ranjeni galeb uzlieće u visine, na pobjedničkom ga letu prati pozdrav šuma, uznemireni brežuljci pomiču zelene sagove, a dimovi kuća vijore kao barjaci. Pjevaju visine, sve se sklapa u simfoniju životne ljepote: I sve je igra svietla. Trepti hitra radost u lišću. Zvuk u zraku titra. I sve je tako toplo, muđro, slavno, kao u doba prohujalo, davno . . . Ovakova lirika osvaja spontanim govorom srdca, iskrenošću i čistoćom davajući smirenje i utjehu. Pjesnik Gustav Krklec je u punom stvaralačkom zamahu; oslobodivši se svakoga bezsmislenog artističkog poigravanja i izpraznoga verbalizma, izpisuje odkucaje svoje duše, povlačeći se u vlastitu nutrinju uspjelo ocrtava svoj umjetnički i čovječji profil. (Iz građe za knjigu: »Suvremeni hrvatski pjesnic i«)