Župa Zemaljnik i stara nahija Zmijanje

GLASNIK ZEMALJSKOG MUZEJA,

Župa Zemaljnik i stara nahija Zmijanje

Autori: VLADISLAV SKARIĆ

U članku Granice srednjevekovne bosanske župe Zemljanik (Glasnik Zemalj muzeja 1936) g. M. Karanović je pokušao odrediti položaj te župe i njene granice. Pokušaj mu je u glavnom i uspio. Glavni izvor za raspravu bila je piscu jedna povelja bosanskog bana Prijezde iz godine 1287, u kojoj su navedena sva granična župska sela. Nekoliko omašaka u članku navelo me, da i ja pokušam odrediti pravac linije, kojom je išla granica Zemaljnika. Tražeći granice onih sadašnjih sela, koja bi mogla odgovarati graničnim selima Zemaljnika, opazio sam, da se kod sadašnjih sela mora obratiti najveća pažnja onom diJelu seoskih granica, koji bi odgovarao liniji župske granice. Dalji hod seoskih granica u župskoj unutrašnjosti u većini slučajeva nema važnosti za hod župske granice. Ali sam ipak na karti obil^ežio cjelo- kupnu granicu svakog sela. To sam učinio stoga, što sam pretpostavio, da se granice među selima dosta rijetko mijenjaju. One i kroz vijekove ostaju, rekao bih, stalne. Imena sela se mijenjaju, a njihove granice ostaju kako su bile i prije. Gdje nije tako, spomenuću na onim mjestima, gdje to bude trebalo. Bilo je više uzroka u prošlosti, a ima ih i sada, koji ne daju, da se seoske granice mijenjaju. Od njih ću spomenuti neke. U srednjem vijeku, a i u tursko doba, sela su, kao cjeline, bila odgovorna vlastima za teža krivična djela, koja se učine u seoskim granicama. Ako se u seoskom hataru dogodi paljevina, razbojništvo i ubijstvo, a krivac se ne nađe, odgovaraju svi seljani. Zato su oni dobro pazili na granice svoga sela. Baš u ovom sam kraju slušao od tamošnjih ljudi, da su se prije dobro znale seoske granice i granični biljezi gdje nije bilo prirodnih granica. Seljani su i zbog svojih ekonomnih interesa pazili na granice svojih sela, da im n. pr. ne bi seljani susjednih sela opasali seosku ispašu i sjekli seosku goru. Kao dokaz kako su seoske granice kadgod i kroz mnoge vijekove ostajale stalne navešću jedan primjer. Na drumu Banja Luka-Bos. Gradiška, koji je gradila turska uprava ne mnogo prije austrijske okupacije, nova drumska trasa je na nekim mjestima ostavila trasu starog druma. To je bilo n. pr. i na komadu druma od željezničke stanice Dragočaja do iza ušća potoka Bukovice. Novi drum je okrenuo malo desno, kroz selo Trn. Komad ostavljenog starog druma bio je do gada, a ostao je i poslije, granica između sela Trna s jedne strane i sela Bukovice, Jablana i Glamočana s druge etrane. Na trnskoj strani, kraj starog druma našao sam temelje jedne solidno građene rimske zgrade, a nešto dalje odatle, blizu novog druma, koji je ovdje išao starom trasom, ostatke druge rimske zgrade. Kraj ovih zgrada je svakako išao rimski drum Servitium-Salona, koji je mogao i tada biti granica među selima. Prvi put se župa Zemaljnik spominje godine 1287 u Prijezdinoj povelji, a pošljednji put godine 1434 u povelji vojvode Donjih Kraja Jurja, sinovca velikog vojvode Hrvoja. O daljoj sudbini župe ne znamo ništa. Jedan veliki njen dio unišao je turskog vremena u nahiju Zmijanje. Prije nego što pokušam dokazati, koja sadašnja sela odgovaraju župskim graničnim selima Prijezdine povelje, iznijeću geografski dio povelje. On glasi: Cuius quidem terre mete tali ordine distinguntur, videlicet prima meta incipit in Bulchazka in terminis Glass, et ascendit ad Scotenicha, deinde vadit ascendendo in Cola,deinde superius in Ruysche,hinc vadit in Sepyna , hinc transit fluvium Vrbaz et vadit superius in Carminam,abinde vadit in Podolucham, hinc in Gorichamet de Goricha vadit in Banua semper ascendendo, hinc revertitur ad occidentem et transito fluvio antedicto pervenit ad Liskouch,deinde in eodem girat et vadit ad Podscuycha, inde vadit ad Sutyzkam hinc vadit in Clucham de Chuka transit in Ponikuam, deinde vadit in Ereheuam hinc vadit in Strazicham, deinde in Mochilcham, hinc vadit in Coriiauzkam, abhinc in Wich i am, inde vadit in Lupchinam deinde vadit in Hemelninanam, abhinc in Biztricham, deinde vadit in Grabroamet sic girando determinatur et iungitur mete priori«. Imena sela, što se navode u tekstu, pisana su nekim pravopisom, koji je mjestimice i nejasan i nekonsekventan. Zbog toga moram dati o tome objašnjenje, da bi se imena mogla čitati kako treba. Čitati se ima: S = k (Cola); ch = c (Goricha); č(Mochilcha); h (Ruysche);1=l(Glas);l» (Lupchina); n = n (Ponikua); nj (Banua); s = c (Strazicha); š (Scotesnicha); ž (Glas); sc = š (Podscuycha); u = y (Bulchazka); v (Corbauzka); w = v (Wlchia); y = i (Sepyna); z = c (Vrbaz); ž (Strazicha). Idući redom, kojim su navedena granična sela u povelji, počeću prvim, Bulchazka. Ima se čitati Bulčaska ili, valjda,Bljčaska.Za nju se veli, da je na granici Glaža(in terminis Glas), a to će biti župa Glaž.Sada nema nikakve Bulčaske ili nekog drugog sličnog imena. No prema redu povelje, u kojoj prije Bulčaske dolazi Grabroa, a prije ove Biztricha,Bulčaska je morala biti ono selo, koje se sada zove Glavlovici. Scotesnicha bi se imala čitati Šotešnica. No ovakvog imena nema blizu Pavlovaca, niti uopće igdje. Vjerovatno je, da je to neka Sutešnica. Ali ni nje nema. Najbliža je po zvuku Sutrošnjica selo kraj rečice Sutrošnice koja se u donjem toku zove Suturlija. Prijezdina povelja iza Sutešice navodi Sola, pa zbog toga a prema današnjim prilikama, Sutešnica ne bi mogla biti zasebno selo, jer sadašnja Sutrošnica pripada Kolima. Ali je moglo biti, da je u vrijeme bana Prijezde Sutešnica bila zasebno selo pa da je poslije spojena Kolima.Rekao bih da ima i traga od takne promjene. Sjeverni dio sadašnjih Kola zove se Donja Kola. Na geografskoj karti 1 : 75.000 ime Donja Kola istaknuto je krupnijim slovima, da se pokaže, da to nije samo jedna mahala općine Kola nego da je jedan veći kraj. Tako isto je krupnijim slovima istaknuto i ime Kola u južnom dijelu općine. Ovo bi mogao biti znak, da su Donja Kola zajedno sa Sutrošnicom bila nekada zasebna seoska općina. Inače se ne bi moglo razumjeti zašto da se sjeverni dio zove sada Donja Kola, kada se južni dio ne zove , Gornja Kola. Takvih združivanja bilo je još u oblasti starog Zemaljnika. Prema tome Donja Kola i Sutrošnica odgovaraju starom selu Scotesnicha.A sada još valja utvrditi kontinuitet župske granice na prelazu sa Bulčaske na Sutešnicu. Na geografskoj karti 1 : 75000 ne vidi se da Pavlovci i Donja Kola imaju zajedničku granicu, pa se čini da ih rastavlja jedan komad zemlje. Taj komad je šuma, koja se na katastarskoj karti zove Šibovi. Austrijska uprava u Bosni je u interesu agrara oduzela selima veće šume. Tako su i Šibovi oduzeti Pavlovcima, Čokorima i Kolima (Donjim). Na katastarskoj karti je stara granica u šumi obilježena. Ona, u koliko se tiče Pavlovaca i Kola, ide od lokaliteta Kolibišta do Tavanice. Na toj liniji je dakle bila stara granica između sela Bulchazka i Scotesnicha. O selu KolA, Prijezdine povelje nema se reći ništa naročito. To su, bez svake sumnje, sadašnja Kola bez Donjih Kola i Sutrošnice. Selu Ruysch'e sačuvao se spomen u imenu mahale Rujiške u općini Rekavicama. Ime se ima čitati Rujišće. Apelativ rekavica znači mlin na potoku. Ovaj apelativ nije više poznat u ovom kraju. Po mlinima na jednom velikom potoku on se nazvao Rekavica, a s potoka je ime preneseno na cijelu općinu, ali u pluralskom obliku kao Rekavice. Staro ime Rujišće je zaboravljeno, na je ostalo samo na mahali Rujiškoj. No staro ime općine nije davno promijenjeno. Ono je bilo u upotrebi još i u početku 18 vijeka. Izvještaj jednog austrijskog uhode spominje kod banjolučkog naselja Novoselije selo Ruissta. Sepyna se nije sačuvala ni u jednom imenu ovoga kraja. Karanović misli, da se ima čitati Žepina i da je ovo jedna od onih dviju Žepina, koje se spominju u jednoj povelji Kermendskog arhiva od god 1331 .No to nije tako, jer su one obadvije Žepine bile sela župe Banjic, koja je bila na zapadnoj strani Zemaljnika. Međutim zemaljnička Sepyna je bila selo na istočnoj strani Zemaljnika, pa sve da se Sepyna zvala doista Žepina, između nje i banjičkih Žepina nije moglo biti iikakve veze. Po geografskom redu Prijezdine povelje Sepyna ne može biti ništa drugo nego sadašnje selo Krupa kraj Vrbasa, kako misli i Karanović. U daljem hodu stare župske granice susrećemo se sa jednom teškoćom poveljom se veli, da iza Sepine granica prelazi preko Vrbasa, pa se hvata granice sela Krmina. Sadašnja granica između Rekavica (Ruysche) i Krups (Sepyna) svršava se na Vrbasu, zapadno od najvišeg vrha planine Osmače (kota 948). Po Prijezdinoj povelji župska granica ostavlja selo Sepyna na jednom mjestu na Vrbasu, pa se onda hvata granice sela Krmina (Cermina). Ona granična tačka sela Rekavica i Krupe na obali rijeke Vrbasa nalazi se južnije od sjeverne granice Krmina kod vubačevskog sela Poljica. Ako bi se uzelo, da se župska granica hvatala Krmina kod Poljica, ostala bi tada sva Sepyna dalje od župske granice, u župskoj unutrašnjosti, a međutim Sepyna je na župskoj granici. Da bi se Sepina postavila na župsku granicu mora se uzeti, da je u 13 vijeku granica između Rujišća i Sepine bila sjevernije nego što je sadašnja. Može biti na najdonjem toku potoka Rekavice i na njegovu desnom pritoku potoku Raškovcu. Tada bi komad zemlje između Raškovca, donj Rekavice i Vrbasa bio u granicama Sepine, pa bi župska granica i granica sela išla malo Vrbasom i blizu Poljica bi prelazila na drugu stranu. Segšipa je svakako sadašnje selo Krmine.Imena župskih graničnih sela Podolucha I Goricha zaboravljena su. Njih nema ni u imenima manjih lokaliteta toga kraja. Po redu Prijezdine povelje selu Podolucha odgovara sadašnje Agino selo u selu Goricha sadašnji Bočac na desnoj strani Vrbasa. No stara župska granica nije išla onako, kako ide sadašnja granica Krmina, Agina Sela i Bočca, koja obuhvata samo seoske zirate i ispaše. Stara granica ovih sela bila je dalje od seoskih kuća i zirata. Ona se pružala u planine. Tako je to bilo sve do austrijske okupacije, dok nije uprava otela selima šume u planinama Osmači. Tisovcu, Bačvi i Čemernici. Stara granica, do koje su išle pretenzije sela na šume, označena je na katastarskim kartama linijama, koje se zovu Prätensionsirrenze. Ta linija je stara granica sela i župe Zemaljnika prema župi Vrbanji. Pretenziona granica u Osmači ide pokraj ili preko kota 576. 660. 693, 843, 708. 662 i 682; u Tisovcu pokraj ili preko kota 861, 1172, 1031 i 866; u Bačvi pokraj 804 i 1135; u Čemernici pokraj 1323 i 1308. Banua po redu Prijezdine povelje, ne može biti ništa drugo do sadašnje selo Baljvine. I po zvuku imena ima velike sličnosti među njima. Banua je singularski oblik, a Baljvine pluralski, a to je valjda stoga, što se Baljvine dijele na gornje i donje. Banua se ima čitati kao Banjva, na je mala razlika između starog i novog imena. Noviji stanovnici sela su stare glasove njv zamijenili glasovima ljv i ime proširili nastavkom -i n a. Tako je postalo sadašnje ime Baljvine. Poslije sela Banua povelja stavlja na župsku granicu selo Liskoush. Mislim da se ima čitati Liskoavc i da je prvobitno to bilo ime potoka, koji se sada zove Liskovica. Razlika u gramatičnom rodu ta dva imena dolazi stoga, što se prije Liskovac smatrao potokom, a docnije rijekom, pa zato Liskovica.S potoka je ime prešlo na selo i općinu. Sada se Liskovac-Liskovica zove Vlasinje I to još od 17 vijeka, a, može biti, i od prije. Vlasinjska sela Gornja i Donja Liskovica sjećaju na staro ime. Na Liskoucli se veli u noveli, da tu granica savija oko sela (deinde in eudeiu girat), na nam to daje uputstvo, da župsku granicu, počevši od Vrbasa, moramo pratiti najprije u jugozapadnom pravcu, a za tim u sjevernom. To je vrlo važno za dalji tok župske granice, jer ona poslije Liskivca ide duž granice sela, čija su imena iščezla na je stara sela teško identifikovati sa selima, koja sada imaju druga imena. Ono savijanje župske granice oko Liskovca upućuje nas, da susjedni selo Bilajce nije moglo biti u Zemaljniku i vodi nas do Crne Rijeke. Tu dakle greba tražiti nastavak zemaljničke župske granice. U nastavku granice dolazi najprije Podseuvcha a to je neka Podšujica koje nema više. U vrijeme, kada je pisana Prijezdina povelja, morala je biti tu I Šujica i Podšujica. Sada ipak ima u ovom kraju, samo podaleko od granice Liskovca, jedna Šujica. Ona je jedan lokalitet na istočnoj ivici Podrašničkog Polja.Podšujica Prijezdine povelje nazvana je po nekom naselju ili po nečem drugom ispod neke Šujice. Po vodi Šujici nazvano je neko brdo opet imenom Šujica. To nije ništa neobično, jer u nas ima još slučajeva, da se voda i brdo uz nju zovu istim imenom. A sada da vidimo, gdje je mogla biti stara Podšujica. Naprijed sam granicu Zemaljnika doveo do Crne Rijeke. Odmah tu je do Liskovca selo Šehovci, a uz njih je drugo selo Surjan-Bočac Sami Šehovici ili zajedno s njima i Surjan-Bočac odgovaraju staroj Podšujici. Ime Šehovici i nije vrlo staro, jer je nazvano po nekom šehu, te stoga nije moglo postati prije turskog osvojenja. Odmah iza Podšujice dolazi Sutyzka. Ovo je svakako neka Sutiska. No ni nje nema u ovom kraju. Mogla je biti eventualno u selu Barama. Pošavši od Mrkonjić-Grada starim putom prema Ključu i idući iznad sela Stupara i Musića Potoka dolazi se na jedno sedlo. Tu negdje morala je biti neka Sutiska. Naš apelativ sustjeska znači tijesan prolaz, usku dolinu. Valjda je po sedlu ili po tijesnom dolu Musića Potoka nazvano neko naselje Sutiska. Inače u ovom kraju, naročito na visokoj ravni Trijebovu, nema nikakve sutjeske. Ali Bare odgovaraju staroj Sutisci. Cluka se ima čitati Čuka Ni nje nema više. No kako se Čuka nalazi između Sutiske i Ponikve, a Ponikva se lako može naći, Čuka ne može biti ništa drugo nego sadašnja Dubička Gora. Ponikua se ima čitati Ponikva.Tu će biti jedan uzak naseljen komad, koji se pruža između druma Varcar-Ključ i Jasenova Brda. Na krajnjem jugoistoku ovoga naseljenog komada teče potok Ponor koji tu propada u zemlju. Apelativi ponikva i ponor su po značenju identični. Zbog toga uzimam, da se ovaj komad u 13 vijeku zvao Pinikva.Ali je stara Ponikva morala biti veća. Zato k njoj dodajem i zaleđe Jasenova Brda, koje se sada zove Dubica. Egeheua je Orahova.Sada nema Orahove, ali ima selo Orahovljani. A to je isto. Nije rijedak slučaj, da se sela zovu dvostrukim imenom. Jedno je pravo ime sela, a drugo je ime seljana, nazvanih po selu. Spomenuću Kadino Selo i Maglaj u banjolučkom srezu. Kadino Selo se zove Kadinnjani a Maglaj Maglajani.Sjeverno od Orahovljana je planina Kuk, a iza nje su Stražice, koje se u Prijezdinoj povelji zovu Strazicha. U Kuku je bila za jednička granica Orahivljana i Stražica. Iza Stražice povelja spominje selo Mochilcha. Ime se može čitati Močiljča I Močilca.Sada bi se jedno zvalo Močioča a drugo Močioca. Karanović je od tamošnjih ljudi čuo, da se naselje Bunari u Gor. Ratkovu zove Močioci. Na katastarskoj karti sam našao u tom kraju potočić Močivac i do njega Močilačko Polje. Identitet je dakle nesumnjiv. Stara Mochilcha zvala se Močioca, a to je sadašnje Gornje Ratkovo u srezu Ključu. U srednjem vijeku je Donje Ratkovo ili Banjica bilo izvan Zemaljnika. Pripadalo je župi Banjicama i spadalo pod grad Ključ. Spajanje sa Močiocima izvršeno je sigurno docnije, u tursko doba. Corbauzka se ima čitati Krbavska.Karanović misli, da sadašnje selo Sokolovo odgovara staroj Krbavskoj. On to osniva na imenu mahale Krbave u Sokolovu. Razlog mu je u prvi mah doista primamljiv. No ipak ima i drugih razloga, koji dovode u sumnju identifikaciju Corbauzka=Sokolovo. Ko se odluči za takvu identifikaciju na osnovu imena, mora baš stoga doći u nepriliku, jer bi i susjedno selo Kozica moglo biti Corbauzka, zato što se i u Kozici nalazi jedan lokalitet, koji se zove Krbava. Na osnovu samog imena može Corbauzka, biti i Sokolovo i Kozica. Drugi je razlog protiv identifikacije Corbauzka = Sokolovo fakat, da se u srednjem vijeku Sokolovo zvalo Sveta Gora i da nije spadalo u župu Zemaljnik. U povelji Kermendskog arhiva iz vremena oko 1353 godine među selima, koja su spadala pod Ključ, spominje se i Sveta Gora.Da Sveta Gora tada nije bila u Zemaljniku vidi se po tome, što se u povelji odmah iza ključkih sela spominju dva sela župe Zemaljnika. Ova ključka Sveta Gora morala se nalaziti ondje, gdje je sada Sokolovo, jer se u istočnom kraju Sokolova nalaze dva lokaliteta sa imenima Sveta Gora. Sokolovo se dakle u srednjem vijeku nije zvalo Krbavska, nego Sveta Gora.Zato Krbavsku valja tražiti u drugom selu, koje graniči sa selom Mochilcha i nije u unutrašnjosgi Zemaljnika, nego na njegovoj granici, a to je selo Pavići. Odmah iza Pavmći, duž njihove sjevero-zapadne granice, nalazi se selo Hazići.Na granici Hazića, uz susjedno selo Viluse, teče potok Vučaj, a u donjem toku, sve do ušća, potok teče kroz Haziće. Zbog potoka, odnosno zbog njegova imena, Hazićima odgovara stara Wichia, koja se ima čitati Vivčia ili, kako bi se sada reklo,Vučja. Duž cijele sjeveroistočne granice Hazića pruža se selo Vilusi. Po redu Prijezdine povelje i zbog dugačke zajedničke granice sa Hazićima Vilusi odgovaraju starom selu Lurshina, koje ce, čini mi se, ima čitati Ljupčina.Hemelnina je svakako sadašnja Meljina,ili, kako je tačnije Hmeljina. No to nije samo sadašnja Hmeljina, nego nešto više od nje. U povelji Kermendskog arhiva od 1323 godine spominje se selo Gomile. Taloci, koji je povelju publikovao, nije razumio šta su Gomile. Mislio je, da su to nekegomile, humke. On je napravio i drugu grešku tim, što nije pazio na tačke u originalnom tekstu povelje, koje rastavljaju riječi, na je povelju mjestimice krivo prepisao. Onaj dio povelje, u kome se spominju Gomile ima glasiti ovako: NAPOMENA: Tekst nije čitljiv. Taj pasus ja razumijem tako, da Skočić ima pola (sela) Gomila, pa od te pole, koja je u gornjem kraju daje polovinu knezu Beroju i njegovoj braći, da u ljoj participiraju kao u vječnoj baštini (djedini) oni i njihovo potomstvo. Ovome darivanju bili su pristavi plemići iz Zemaltika, a i svjedoci su bili stanovnici te župe i njen gospodar Pavle Hrvatinić. To je dokaz, da su Gomile bile selo župe Zemaljnika. Darovani dio Gomila bio je u gornjem kraju sela, gdje se stače nekoliko voda Selo je nazvano po nekim gomilama - čini mi se da su rudarske- a sigurno i rijeka Gomionica. Na zemaljničkoj teritoriji je saio jedna Gomionica. Rijeka izvire u Vilusima, protiče kroz selo Kmećane i utiče u Sanu kod Prijedora. U okolini ove Gomionice kma jedno naselje, koje se zove, kao i rijeka, Gomionica, a pripada općini Kmećanima. Zato Kmećane dodajem staroj Hmeljini. No sadašnja Hmeljina se ima dopuniti još nečin, da bi mogla odgovarati staroj Hmeljini. Sadašnja Hmeljina se dijeli na dva dijela, na mali, sjeverni dio uz selo Jeliće, i veliki, južni dio. Njih rastavlja hatar sela Bronzanog Majdana. Da bi se dobila cijela teritorija stare Hmeljine, mora se sadašnja Hmeljina dopuniti i njenim malim dijelom na sjeveru i Bronzanim Majdanom. Biztricha je sadašnja Bistrica. Ali i nju treba dopuniti. Između Bronzanog Majdana i sadašnje Bistrice je selo Borkovići, koje Prijezdina povelja ne spominje nikako, niti spominje ikakvo drugo selo na tom mjestu. Ako bi se uzelo, da su granice stare i sadašnje Bistrice iste, tada bi između stare Hmeljine i stare Bistrice bio prazan prostor, u kome se sada nalaze Borkovići. A to ne može biti. Ova prividna praznina iščezava, kada se uzme, da je stara Bistrica obuhvatala i sadašnju Bistricu i Borkoviće. Grabroa se ima čitati kao Grabrova, a to bi se sada reklo Grabova. No između Bistrice i Pavlovaca nema sela sa takvim imenom. Grabroa se u Prijezdinoj povelji nalazi između Bistrice i Bulčaske. Za Bulčasku sam rekao da se sada zove Pavlovci. Između Bistrice i Pavlovaca je sada selo Čokori, te samo oni mogu biti ono selo, koje se u 13 vijeku zvalo Grabroa.Asada da vidimo, šta je bilo od župe Zemaljška. I ime joj je iščezlo poslije 1434 godine, pa se turskog vremena mjesto njega javlja ime Zmijanje.Ali ni župska teritorija nije ostada ista, nego su neka zemaljnička sela na jugoistoku otpala od zemaljničke teritorije. Kako je nastala ga promjena? Promjena je svakako u vezi sa političkim prilikama ovoga kraja u drugoj poli 15 vijeka i u prva 2-3 decenija 16-og vijeka. Turci su godine osvojili svu Bosnu, ali odmah u jesen te godine preoteo im je bosanske sjeverne krajeve ugarsko-hrvatski kralj Matija Korvin, na je od njih organizovao dvije banovine, Jajačku i Srebrničku. No Turci te krajeve ne pregoreše, nego su stalno kušali da ih povrate. Zbog toga su se vodile borbe od 1463 do 1527 godine. U borbama su Turci polagano, ali stalno, krnjili i jednu i drugu banovinu. Jajačka je već od svoga postanka graničila na zapadu sa turskom Bosnom, gdje su Turci imali gradove Kamengrad i Ključ. Odavde, ali i od juga i istoka, oni su Jajačku banovinu uznemirivali, osvajali tvrđavu za tvrđavom i zauzimali komad po komad banovinske teritorije. Tako su se primicali banovinskom središtu Jajcu. Godine 1491 osvojili su grad Vjenčac, negdje irije 1503 Komotin, 1516 Bočac, a 1518 Jezero. U vrijeme kada je osvojen Bočac spominju izvori, da bosanski paša skuplja vojsku u tom kraju, u mjestu Radoslowo ili Radoslo (Ratkovo?). Paša nije mogao skupljati vojsku na istočnoj strani Vrbasa, jer je vrletna, nego je to sigurno činio na zapadnoj strani, koja je bila zgodnija za skupljanje i snabdijevanje vojske i odakle se lakše moglo doći do Bočca. Osvajanje ovoga zapadnog kraja vršeno je svakako od Kamengrada i Ključa. U tom kraju, istočno od Sane, spominje putnik Kuripešić godine 1530 dva zapuštena grada, koji su svakako imali garnizone i bili u dobru stanju, dok su se vodile borbe oko njih. Primakavši se Jajcu Turci su ga godine 1527 uzeli jednim zamahom, a zajedno s njim i sjeverni dio banovine sve do Save.Tada su Turci zauzetu zemlju organizovali vojnički i administrativno. Širu okolimu Jajca su organizovali kao kadiluk, koji je obuhvatao nahije Jajačku, Varcar-vakufsku, Dnolučku i Vrhovinsku. Sela staroga Zemaljnika Liskouch, Podscuycha, Sutyzka u Chuka unišla su u Varcar-vakufsku nahiju, a Banua valjda u Vrhovinsku. I prostrana oblast od Banje Luke do Save organizovana je kao kadiluk, koji se, po Hadži-Kalfi,nalazio između kadiluka Dervente i Kostajnice. Granica između kostajničkog i banjolučkog kadiluka bila je tada, čini mi se, zapadno od sela Piskavica i Motika, varoši Banje Luke i planine Osmače, zato što je u prvoj poli 17 vijeka sva nahija Zmijanje pripadala kadiluku Kostajnici. Ali su se negdje poslije dogodile veće administrativne promjene, pa je banjolučki kadiluk dobio i Zmijanje, ne sve, nego šegov veći dio. Tako su kadiluku Banjoj Luci pripala zemaljnička sela Corbauzka, Wichia, Lupchina, Hemelnina, Biztricha, Grabroa, Bulchazka, Scotesnicha-Cola, Ruysche, Sepyna, Cermina, Podolucha I Gorieha. Šta je bilo od zemaljničkih sela Mochilcha, Straziche, Erehea I Ponikua ne znam. Granica je ovdje bila nestalna. U 17 vijeku su se o ovaj kraj otimali kadiluci Kamengrad i Lezero.U sporu su bile nahije Bilaj i Kljum. U kojima su valjda sjedili naibi (zamjenici) sad kamengradskog, sad jezerskog kadije. Čini se, da je nadjača kamengradski kadija. U 19 vijeku ova su eela pripadala Ključu. II Pokojni Petar Kočići koji se rodio u Gornjem Ratkovu, pokupio je narodna sjećanja o prošlosti svoga kraja, pa ih je u zgodnoj literarnoj formi objavio u knjizi Jauci sa Zmijanja, u članku Zmijanje. Ime Zimjanje kojim se Kočićev rodni kraj zvao starijih vremena, bilo je gotovo posve zaboravljeno, na ra je on u onom članku oživio i dao mu širi publicitet. Ja sam duže vremena bio skeptičan prema narodnim sjećanjima o Zmijanju, kao uopće prema svima narodnim predanjima, jer sam se uvjerio, da im se u većini slučajeva ne može mnogo vjerovati, naročito ako govore o događajima iz daleke prošlosti. Io kada sam našao dokumentovane historijske iodatke, pa ih sravnio sa narodnim sjećanjima u Kočićevu Zmijanju, i našao, da se sjećanja podudaraju sa historijskim vijestima, stekao sam o Kočićevim podacima bolje mišljenje. To me je i potaklo, da uz pomoć narodnih sjećanja u Kočića i dokumentovanih historijskih podataka napišem ovaj ovaj članak. Najstariji spomen o stanovnicima Zmijanja nalazi se u putnim bilješkama Benedikta Kuripešića koji je godine 1530, kao tumač jednog poslanstva, koga je car Ferdinand I uputio caru Sulejmanu, prošao kroz sanski kraj kod Ključa. Tom prilikom Kuripešić spominje planinski kraj istočno od Sane, ali ne kaže kako se zove, nego veli da tu stanuju mnogi martolozi I ovčari. Ovaj kraj, zajedno sa ostalom sjevernom Bosnom, koja je od 1463 godine bila ugarska, preoteli su Turci prije 1527, pa su tu, valjda odmah, organizovali jednu nahiju, u kojoj je sve stanovništvo, mahom doseljeno s juga, bilo hrišćansko. Veliki dio nahije pripadao je prije 1463 godine župi Zemljaniku. Ali je nahija išla i dalje sjeveru, preko granice Zemaljnika. To nam kaže jedan turski službeni spis iz prve pole 17 vijeka, u kome se prvi put spominje Zmijanje i skorašnji rezulgati u istraživanju granica Zemaljnika. Sjeverna granica Zemaljnika išla je po sjevernoj granici sela Hmeljine i banjolučke Bistrice. Iz onog turskog akta se vidi, da je oblast, u kojoj je bilo Zmijanje, išla do Omaškog i sigurno još dalje k sjeveru. Tako znamo, da je oblast Zmijanja i Omaškog išla dalje od zemaljničke sjeverne granice. Ovaj turski spis vrlo je važan, pa je potrebito iznijeti kratko njegov sadržaj.U njemu se govori o parnici zmijanjskih stanovnika c.t nahnjskim knezom Đurom.U zadnjoj fazi parnice podnio je kostajnički kadija Ibrahim, u čijem je kadiluku bi nahija kneza Đure, banjolučkom čehaji ilam (izvještaj) o toku parnice. Ilam je pisan srednjih dana mjeseca reoi-ul-ovvela godine 1043 (15-24 septembra 1633 godine).U njemu kadija veli, da su stanovnici mahale Zmijanja koja pripada Omaškom, tužili kneza od Omaškog Đuru, čije se kneštvo ili, kako bi rekao Kočić, sudanija, protezalo i na Zmijanje. Tužili su ga zbog uzimanja nezakonitih danaka. Ilam nam kaže, da Zmijanje zajedno sa Omaškim spada u istu oblast, u kojoj je Zmijanje samo jedna mahala. I ako ilam ovu oblast ne zove nahijom, ona je to bila, jer je bila dosta prostrana, kada se uzme u obzir udaljenost od Omaškog do Zmijanja (Gornjeg Ratkova).. Omaški je bio u nahiji administrativno središte i sjedište nahijskog kneza. Nahija se po imenu svog središta morala tada zvati Omaški. Tek docnije se javlja Zmijanje kao nahijsko ime. Administrativna zajednica, u kojoj su bili Omaški i Zmijanje, vidi se i u podacima, što ih iznosi Kočić u spomenutom članku o Zmijanju. Tu, na 7 str. knjige opisuje Kočić granice šireg Zmijanja ovako: »Zmijanjska je međa, išla od rijeke Sane pa iznad sela Slatine, pa na Katunište, pa na Mliništa, ... pa otalen pravo na Skokove Deli-Radojice, ... pa od Skokova Deli-Radojice na selo Perduve, od Perduva u rijeku Pljevu, pa Pljevom do Vrbasa, ... pa sad sve niz Vrbas, ... do sela Jakupovaca, od sela Jakupovaca okreće međa na Rukati Rast navr' Kozare ... pa od Rukatog Rasta pravu u Sanu.« Na str. 8 veli Kočić, da je zmijanjskom knezu Ratku sultan dao »Timar da kobile ždrijebi, Obrovac da ploske nalijeva, Lijevče da ovce janji«. Makar narodna sjećanja u Kočića i ne bila u svemu tačna a to i nisu sjevernu granicu Zmijanja na vrhovima Kozare potvrđuju i geografski razlozi. Vijenac planine Kozare je vrlo podesan za razganičavanje nahija, a prostor, na kome se nalaze sela po južnim stranama te planine, nije ekonomski toliko samostalan, da bi mogao biti nahija za sebe. Ovo pokazuje i teritorija sela sa južne strane Kozare, koja imaju svoje hatare djelomično pri planini, a djelomično u polju. A i sadašnja granica sreza Prijedora, koji se prije zvao Kozarac, ide baš vijencem zapadne Kozare, opet zbog geografskih prilika. Iako se ona prostrana Kočićeva granica ne podudara sa historijskim podacima naročito da su Pljeva i Vrbas kod Jajca bili granica Zmijanja i da se Zmijanje pružalo preko Sane i još dalje, do u glamočki kraj ona može bigi tačna u koliko se tiče granične linije na Kozari. Da je ono šire Zmijanje, t. j. Zmijanjska nahija, bilo uže, nego što Kočić veli na 7 str., vidi se i po onom, što on kaže na str. 9. 'Tu on veli: »Neki opet kažu, da su i ostala sela (osim Ratkova) od Čađavice pod Crnom Gorom do Bistrice pod Kozarom bila uza Zmijanje i da su imala svoju zemlju... Ja bi samo mogu potsigurno kazati, da je Timar imo svoju zemlju, jer je i on bio u ratkovačkom vermanu«. O Sani i Jajcu nema u ovom pasusu ni govora. Zmijanje kao nahiju spominje jedna bujuruldija bosanskog vezira Mehmed-paše od 20 ramazana godine 1105 (15 maja 1693 godine). Vezir javlja glavnim ljudima u kadilucima Jajcu i Jezeru, kako je saznao, da je zadarski general zapovjedio svom ćehaji da digne vojsku iz Kotara, pa da je skupi na jednom mjestu iznad Knina. Odatle vojska da upadne u Bosnu i da uzbuni nahiju Zmijanje. Zato vezir zapovijeda glavnim ljudima u ona dva kadiluka, da skupe, što više mogu, pješaka i konjanika, pa da ih vode Varcar-Vakufu. Tu neka vojska čeka da pomogne Zmijanju, ako ustreba. Namjera zadarskog generala, ako je vijesg bila tačna, u vezi je sa paralelnom akcijom Austrije, da i njena vojska unadne sa sjevera u Bosnu. Isti vezir bujuruldijom od 20 ševala godine 1105 (24 juna 1693) javlja jajačkom kadiji i ćehaji, da se neirijatelj sprema da udari na Banju Luku ili na Zmijanje, pa vezir zaiovijeda onoj dvojici, da iriprave za vojsku, koja će proći kroz ljihov kadiluk, 1000 porcija hljeba io pola oke. Ovolika briga za Zmijanje nije se mogla ticati samo užeg Zmijanja (Ratkova), nego Zmijanjske nahije, kako se, uosgalom, i kaže u Mehmed pašinoj prvoj bujuruldiji. Neprijatelj, koji se spominje u ovoj bujuruldiji, imao je namjeru udariti na Zmijanje od zapada, a onaj drugi, koga spominje druga bujuruldija, imao je udariti na Banju Luku ili na Zmijanje sa sjevera ili sjeverozapada. Zmijanju je dakle prijetila opasnost sa dva fronta, sa jugozapadnog i sjever- nog, pa se iz toga vidi da je jedan kraj Zmijanja dopirao do Ključa, a drugi se nalazio u geografskoj širini Banje Luke. To su približne granice nahije Zmijanja prema jugu i sjeveru. Istočnu granicu šireg Zmijanja teže je naći. Ali mislim da se i ona može odrediti uz pomoć jednog dokumentovanog podatka. Jednom prilikom došao mi je do ruke jedan turski sudski spis iz prvog ili drugog decenija 19 vijeka. U njemu se spominje selo Rekavice (kod Banje Luke) u nahiji Zmijanju. Iz ovoga se dade dalje izvesti, da su Zmijanju pripadala i sela Krmine, Agino Selo i Bočac koja su na drugoj strani Vrbasa. Ta su sela ispod planina Osmače i Tisovca, koje su toliko izrazita i jasna granica prema selima oko rijeke Vrbanje, da se jedva može misliti, da su sela s jedne i druge strane planina bila u kakvoj administrativnoj zajednici. U srednjem vijeku gakve zajednice nije bilo. Zapadna strana Osmače i Tisovca spadala je u župu Zemalnik, a istočna u župu Vrbanju. Vrlo je vjerovatio da je tako bilo i pod turskom upravim, pa da su Krmine, Agino Selo i Bočac bila u nahiji Zmijanju. Osim nahije Zmijanja bilo je još jedno, u uže Zmijanje čije je ime prešlo i na šire Zmijanje. O tome je bilo govora naprijed, kad sam rekao, da se nahija zvala najprije Omaški. Ü užem Zmijanju veli Kočićev informator, stari Milić, na str. 9: »Mi, težadi, kad ovako između se povedemo eglen, kažemo, da su sva sela od Kadine Vode do Čađavice Zmijanje, srce Zmijanja starinskog. Za turskog suda, to se zvalo Kol-zmijanje ili Zmijanje-kolo. O užem Zmijanju govore i neka starija geografska djela. Prvi ga spominje turski geograf 17 vijeka Hadži Kalfa (umro 1655) u svom djelu Rumelija i Bosna. On na nekoliko mjesta spominje Zmijanje. Stavlja ga u sandžak Bosnu i veli, da se nalazi jedan dan hoda daleko od Banje Luke, na putu u Klis. Na drugom mjestu kaže, da taj kliški put ide od sjevera k jugu i da poslije Zmijanja, prvog mjesta iza Banje Luke, dolaze mjesta Medna, Pecka, Glamoč, Hlijevno, Sinj, pa onda Klis. Medna i Pecka su po Hadži Kalfi u sandžaku Klisu. Onaj dan hoda od Banje Luke do Zmijanja iznosi oko 45 km, a to je udaljenost između Banje Luke i Sitnice u Gornjem Ratkovu, za koje Kočić veli, da je »srce Zmijanja starinskog«. Znatno kasnije spominje se u jednoj bujuruldiji i Sitinica.Bosanski vezir Mehmed-paša bujuruldijom od 19 rebi-ul-evvela godine 1104 (28 novembra 1692) zapovijeda svima kadilucima, koji se nalaze na putu od Travnika do čardaka Sitnice da svaki kadiluk pripravi po 6 tovarnih konja, koji će prenijeti 6 tovara municije. Još nešto kasnije, prve ili druge desetine 18 vijeka, spominje Zmijanje jedan austrijski uhoda u svom izvještaju o Bosni. On Zmijanje naziva selom, do koga se dolazi, kada se pođe iz Banje Luke pa se prođe Dobrinjsko Polje. Iz Zmijanja se, veli on dalje, može doći do sela Krupe i do Vrbasa za nepun (!) sahat po ravnu putu. Na drugom mjestu kaže uhoda, da se, pošavši od Kola putem preko Dobrinjskog Polja i Zmijanja, može s vojskom i topovima doći do Crne Gore i Varcara. U tom kraju stanuju sami hrišćani, kojih ima mnogo. Turaka ima samo na Sitnici, koja je malo utvrđenje na jednoj uzvisici. Tu je zapovjednik beg Čolaković.I Kočić spominje turskog zapovjednika na Sitnici, koga zove agom Sitnicom. Te su age, jedan za drugim, sjedile na Sitnici i zapovijedale ovom kraju. Po Kočiću oni su bili zašgitnici naroda u Zmijanju. Kada su u 19 vijeku neki silni muslimani iz Banje Luke htjeli ukmetiti slobodne zmijanjske težake, pa pri tome hapsili i sjekli ljude, koji su se odupirali ukmećavanju, age Sitnice su branile težake. Iako je zaštita njihova koji put bila uzaludna, opet je kadgod i pomagala, jer je, kako veli Kočić, »svaki vezir mlogo vjerovo riječi aga Sitnica«. Iz ovih podataka se vidi, da se južna granica šireg i užeg Zmijanja nalazila kod Čađavice udnu Podrašničkog Polja. Tu je bila i granica među sandžacima Bosnom i Klisom. To se vidi iz Hadži-Kalfinih podataka. On veli, da Klisu pripada Jezero, Medna, Pecka i Gerzovo. Međutim on Podrašnicu neće u Bosnu, a ipak veli da i ona pripada Jezeru, to će reći jezerskom kadiluku. Ovo je naravno pogreška, koja se može ispraviti, ako se i Podrašnica stavi u sandžak Klis, kuda i spada, kada je selo kadiluka (Jezera), koji se nalazi u kliškom sandžaku. Da je Podrašnica bila izvan Zmijanja, veli i Kočić, jer on kaže da se uže Zmijanje prostiralo do Čađavice. Od granične tačke kod Čađavice može se zmijanjska južna granična linija potegnuti dalje do sadašnje sjeverne granice sela Podrašnice kod Ponora. Tu je i sada- šnja granica srezova Ključa i Mrkonjić-grada (Varcara). Po podacima iz turskih akata iz godina 1692-1694 vidi se da je Varcar-Vakuf sa okolinom bio nahija jajačkog kadiluka. U jednom aktu se nahija zove Trijebeovo. Nahijsko središte bila je kasaba Jenjidža sadašnji Mrkonjić-grad, o kojoj se jedanput veli, da je palanka a drugi put da je šarampov.U nahiji su bila sela Bare, Dbar (sada Surjan-Bačac sa selom Dabrima), Vlasinje i valjda još koje selo. Ta su sela u srednjem vijeku pripadala žugš Zemaljniku, a koncem 17 vijeka kadiluku Jajcu, te su bila izvan Zmijanja. Granica između nahija Zmijanja i Trijebova (Varcara) odgovara sadašnjoj granici između srezova Banje Luke i Mrkonjić-grada, koja ide, počevši od Ponora, prema sjeveroistoku do Vrbasa, do mjesta gdje se dodiruju sela Kruia i Surjan-Bačac. Odatle sadanja sreska i stara zmijanjska granica ide uz Vrbas do sela Baljvina, pa, ostavljajući ovo selo na desnoj (južnoj) strani, penje se na Malu Čemernicu (kota 1323). Prema svemu, što je naprijed govoreno o granicama Zmijanja njegova granična linija mogla je ići ovako. Na sjeveru je išla po visovima planine Kozare od prilike od Vitlovske Kose do Krnjina (kota 841). Odatle je savijala k jugu do sela Ferića, Niševaca i Radosavske pa dalje uz rijeku Gomionicu do sjeverne granice Bronzanog Majdana.Njen dalji hod do Rekavice nije mi poznat.Rekavice su bile, kako sam rekao naprijed, u Zmijanju. Prešavši preko Vrbasa granica je išla iznad sela Krmina, Agina Sela I Bočcana desnoj strani Vrbasa, a onda kraj Baljvina do Vrbasa i niz Vrbas do južne granice Krupe. Tu je granica ostavljala Vrbas, na išla u jugozapadnom pravcu do Ponora, a odatle do Čađavice. Zapadna mi granica nije poznata. Išla je svakako sjevernim pravcem do polazne tačke u Kozari. Na osnovu narodnih sjećanja kod Kočića i sigurnih podataka iz turskih akata ovakva se granica može uzeti kao tačna. No ako se ona sravni sa sadašnjim granicama srezova, u kojima se nalaze dijelovi nahije Zmijanja, vidi se, da su izvršene znatne administrativne promjene, kada je Zmijanje rasgurano. Zato što su sjećanja na nahiju dosta nejasna, mislim da je to bili poodavno, ali ipak ne prije 19 vijeka. A sada da vidimo u kakvim su ekonomskim prilikama živili stari Zmijanjci i kakav su društveni i politički položaj imali u državi. Već 1530 godine, odmah dakle pošto su Turci ove krajeve definitivno uzeli od Ugarske, spominje Kuripešić, da u krajevima istočno od Sane žive ovčari.To znači da je tamošnjim stanovnicima stočarstvo, naročito ovčarstvo bilo glavno privredno zanimanje, a dohodak od njega najvažniji prihod za življenje. I Kočić to potvrđuje, kada veli, da je sultan dao knezu Ratku Lijevče da ovce janji. I sada još Zmijanjci uz Časni Post silaze sa ovcama u župnije krajeve, gdje prije otopli i trava nikne, pa tu ovce napasaju i ovce im se janje. Stočarsku privredu su Zmijanjcima nametnule geografske i geološke prilike njihova kraja. Sav srednji i južni dio šireg Zmijanja je karstna visija sa mnogim pojavama ublaženog karsta. Plećate kose i osamljeni visovi podijelili su visiju na veća i manja polja, a površina kosa je izrešetana mnoštvom vrtača. Izvora i tekuće vode nema dosta, naročito u jugoistočnom kraju, te svijet često pije vodu i poji stoku iz lokava. Ono malo potoka, što ima, utiče u ponore. Od sela Kmećana, Meljine i Donjih Kola do sela Sitnice, Dujakovaca i Lokvara izdiže se zmijanjska visija od 500 m apsolutne visine do 800 i 1000 m. Na zapadu, prema Sani, i na istoku, prema Vrbasu zemljište se spušta, karsne pojave iščezavaju, na je zemlja zgodna i za zemljoradnju. Zbog pretežnog visinskog karaktera i što malo ima rodne zemlje visija oskudijeva cerealijama, te žita brzo nestane, pa se mora donositi iz župe. Stanovnici ove nerodne zemlje živili su naročitim životom, kao uopće svi planinštaci. Siromašna zemlja nije mamila k sebi nikoga, zato tursko carstvo nije planinske zemlje dijelilo na spahiluke, a to je planinske ljude sačuvalo od gospocke eksploatacije i od izvanrednih državnih danaka, koji su teretili težake u župi. No carstvo ni ovakve planinske zemlje nije opro- stilo baš svih danaka, jer su i to bile carske zemlje, na je svako, ko je sjedio na njima, morao davagi kakve takve danke, prema snazi svoje privrede. A i stočarstvo je bilo privredna grana. Zemlje sa isključivom stočarskom privredom carstvo je rezervisalo za sebe, pa su se stoga takve zemlje zvale carski hasovi (hawasi-humajun). Zato planinštaci nisu bili ničiji podložnici, nego samo sultanovi. U takvom su odnošaju prema vladaru bili planinštaci i u srednjem vijeku I hasovske zemlje su, kao i težačke u župi, bile razdijeljene na baštine. No u hasovima se nije uzimala u obzir ziratna zemlja, niti broj čeljadi u porodici, koja drži baštinu. Ako se išta uzimalo u obzir, to je bila seoska mera (ispaša), na koju je svaka baština imala jednako pravo. Valjda je stoga svaka baština davala jednak danak, koji je bio neka vrsta harača na zemlju. Kako je riječ harač imala više značenja, harač stočarskih baština je imao svoje naročito ime. On se zvao resmifilur ili filurija zato, što je svaka baština davala godišnje po jedan zlatnik, zvan filur. Filurija je davana i u srebrnim akčama (asprama) po kursu, koji je država određivala. Po haraču filuriji zvali su se stočarski baštinici filurdžije. Inače njihovo obično klasno ime bilo je Vlasi, kako su se zvali i prije Turaka za razliku od župskih težaka. Vlaha je bilo i u susjetstvu Zmijanja, u nahijama Trijebovu i Vrhovini. U turskim finansijskim knjigama ovi su se Vlasi zvali Kobaški Vlasi. Nisam mogao saznati jesu li i zmijanjski Vlasi spadali među kobaške ili su spadali u neku drugu grupu Vlaha. Filurija zmijanjskih Vlaha je godine 1633 iznosila po 480 akči. Rekao bih da filurija nije bila jednaka u svima vlaškim nahijama. Tako bar izgleda po podacima o visini filurije u nahijama Trijebovu i Ugru. God. 1634 davale su baštine trijebovskih Vlaha po 470 akči, a u Ugru su davale baštine po 500 akči. Tefterdar bosanskog vilajeta brinuo se o skupljanju filurije. No on nije imao svojih službenih skupljača, nego je nahije davao u zakup imućnim lju- dima, koji su opet slali svoje ljude, da idu lično u nahije skupljati filuriju. Radi zakupnikovih skupljača i drugih troškova udaran je na svaku baštinu separatan namet u iznosu od 20 akči. U jednom aktu se veli, da se taj namet udara u ime koldžiluka, poklona, sarafije i resisije. Ja ne znam pravog značenja tih riječi, nego ću pokušati da im po smislu nađem značenje. Skupljači, koji su išli lično da skupljaju filuriju, nisu sigurno išli bez pratnje oružanih ljudi, jer je bilo opasno ići bez pratnje u planinske krajeve, u kojima su stanovali sami hrišćani, koji nisu mnogo zarezivali Turke i njihove vlasti. Oružani pratioci su se sigurno zvali koldži, što znači čuvari, zaštitnici. Prema tome bi koldžiluk mogao značiti nagradu tih koldžija. Poklon bi mogao značiti nagradu samim skupljačima za njihov trud. Sarafija je svakako bila ažio na srebrne akče, a residija taksa za pismeke potvrde o naplaćenoj filuriji. No davanje filurije i nekih drugih danaka od stoke nije bila jedina dužnost zmijanjskih Vlaha. Za državu su bile važne i njihove vojničke obveze. Vlasi su i u srednjem vijeku bili obvezani na vojevanje. U tursko doba, čim su Turci zauzeli Zmijanje, a to je bilo nešto prije 1516, Zmijanjci su zajedno s Turcima vojevali. God. 1516 je bosanski paša skupljao vojsku blizu Bočca u mjestu Radoslovo. Svakako se ta vojska rekrutovala među tamošnjim hrišćanskim stanovnicima. God. 1530 Kuripešić spominje martoloze u planinama kod Ključa. I Kočić spominjo da su Zmijanii ratovali na turskoj strani i da su tobož pošljedni veliki mejdan otvorili... na Bijaću.. . i sa Turcima uzeli grad od Kaura. I imeKol-Zmijanje ili Zmijanje Kol pokazuje, da su Zmijanci davali jedan odred (kol) vojske. Radi vojničkih dužnosti carstvo je Vlahe, kao n sve druge vojne obvezanike oslobodilo od davanja izvanrednih državnih danaka, pa se u carskim i vezirskim zapovijestima redovno spominju izuzeća vlaških nahija. Stočarski način privređivanja u planini i državni danci, koji se uzimaju od porodica bez obzira na broj čeljadi, bili su uzrok, što su stočarske porodice ostajale u kućnoj zajednici sve dok se broj kućne čeljadi ne bi povećao previše. Iako je u nas prošlo vrijeme mnogočlanih kućnih zadruga, još se i sada može opaziti, da porodice u stočarskim krajevima imaju više čeljadi, nego porodice u župi. Konstatovao sam, da zmijanjske porodice imaju za 30-40%. više čeljadi, nego župske porodice. Jireček o tome veli ovo: »Jasno je, da je zadruga bila u vezi sa prevlađivanjem pastirskog načina privrede. Ona uopšte nije bila vezana za nepokretnu svojinu«. Naravno jer stočarska baština nije imala dosta zemlje da prehrani ni malu porodicu, a kamo li veliku. Iako siromašni ziratnom zemljom i nastanjeni u krajevima opore klime, Vlasi su imali prvenstvo nad drugima u tome, što su bili slobodni ljudi.»Pastiri su, veli Jireček, svagda više očuvali ličnu slobodu i slobodu kretanja, dok su težaci sve više vezani za zemlju«. Ovo doduše vrijedi za prilike u srednjem vijeku, ali se može donekle primijeniti i na tursko doba, iako seljak tada nije bio vezan za zemlju.

Arhivi štampe
Historijski arhiv štampe

Besplatne digitalizirane verzije najranije štampe u BiH.

Savremena štampa

Stotine hiljada tekstova iz najznačajnijih publikacija iz BiH i regiona od 2003. do danas.

Istraživanja i analize

Online arhiv istraživanja i analiza nevladinih organizacija iz jugoistočne Europe.

Pretplata

Za pristup cijelim tekstovima i dokumentima pohranjenim u INFOBIRO digitalnoj arhivi, potrebno je da imate pretplatu za korištenje usluga arhiva. Kako se pretplatiti možete pogledati ovdje