Godine 1930—1932 bavio sam se triput u Dubrovniku radi ispisa historijske arhivske građe, ponajviše na turskom jeziku. Zbog kratkoće vremena nijesam turska akta mogao požljivo čitati i praviti opširnije ekscerpte, ali sam ipak sakupio toliko materijala, da mogu dati dosta jasnu sliku o prilikama u trebinjskom kraju 18 vijeka. Većinu građe sam našao u omotima br. 41 i 42 fascikle IX, sekcije B, koje su označene imenom Banjvir, i u omotima br. 127—132 fascikle XIII—XVIII, opet u sekciji B, pod imenom Trebigne. Podosta je građe bilo i u novim fasciklama turskih akata, koji su bili smotani, pa ih je arhivski direktor g. dr. Branimir Truhelka razmotao i složio u fascikle. U koliko sam se poslužio i drugim izvorima, navodim to u notama ispod teksta. Geografski pregled trebinjskog kraja. Južni dio Hercegovine, onakav kakva su ga Turci preuzeli od Hercega Stjepana Vukčića i njegovih sinova, odgovarao je tačno oblasti stare Travunije. Jireček stavlja granicu Travunije prema Zeti na liniju, koja ide od kotorskog kraja do vododionice iznad izvora rijeke Zete. A tuda je, počevši od Risna, išla i granica turske Hercegovine prema Crnoj Gori. Zapadnu granicu Travunije prema Zahumlju meće Jireček na liniju, koja ide od Dubrovnika preko Rijeke (Omble), pa kraj sela Začule, preko (?) Popova i između Ljubinja i Ljubomira prema Gacku. Čini se, da je ova granica još prije Turaka bila zaboravljena. Ali su ostala neka mutna sjećanja na nju sve do sada. Razlike između trebinjskog kraja i susjednih oblasti opažaju se čak i govoru današnjeg trebinjskog stanovništva. Među tvrđavama travunske oblasti, što ih spominje Porfirogenit, naziva on jednu, isto kao i oblast, Tervunija. Docnije nestaje imena Travunije, a pojavljuje se ime Tribinje i Trebinje, ali samo kao ime oblasti, koja je manja od stare Travunije. No, čini se, da su se granice stare oblasti, u cijelom njenom prostranstvu, sačuvale u vojničkoj podjeli, jer se još i u 18 vijeku vlast trebinjskog miri-mirani-muhafiza protezala na sve župe stare Travunije, pa i dalje. Administrativnu podjelu starog Trebinja zadržali su Turci, samo su župe prozvali nahijama. Nahije su bile Trebinje, Novi, Riđani, Banjani, Nikšići ili Onogošt, Cernica (Gacko) i Rudine, a, može biti i Piva. Manje administrativne jedinice bile su knežine (džemati), ali o njima znam vrlo malo, jer sam našao spomenutu samo Površku i Gomiosku knežinu u trebinjskoj nahiji. Mislim, da je i Ljubomir bio knežina, ali u nahiji Rudinama. Kroz trebinjsku oblast je išlo nekoliko trgovačkih i vojničkih drumova. Jedan je polazio od Risna, pa je kroz Riđane išao u Onogošt; drugi iz Novog kroz Zupce Trebinju (mjestu), gdje se sastajao sa dubrovačkim drumom. Iz Dubrovnika je polazio jedan drum i išao do Carine. Tu se razilazio na dvije strane. Jedan je krak vodio preko Drijena i mosta na Trebišnjici u Tvrdošima u mjesto Trebinje, a drugi kroz Uskoplje na Slano, a odatle u Ljubinje. Od ovoga je druma u Bjelin-Dolu polazio drugi drum, koji je išao dalje niz Lug i Popovo. Osim ovih velikih drumova iz trebinjskog su kraja vodili još mnogi putovi i staze preko klanaca u dubrovačku državu. U dubrovačkim se aktima spominju klanci kod dubrovačkih sela Mrcina, Kune, Dube i Jasenice, kod hercegovačkog sela Glavske, Ledenice, klanac Golub-Kamen iznad dubrovačke Rijeke i klanci kod dubrovačkih sela Osonika, Gromače, Slanog, Čepikuća, Smokve, Topole i još nekoliko ih. Politički i vojnički centar prvih vijekova turskoga vladanja bio je Novi, a pošto ga 1687 Turci izgubiše, postade tvrđava Banj-Vir oblasnim centrom. U trećoj desetini 18 vijeka gubi se ime Banj-Vir, pa se tvrđava naziva Trebinjski Grad. Jamačno kada se kraj tvrđave razvilo veće građansko naselje, ono se nazvalo Trebinje. No kada se građansko naselje prozvalo tako, nije mi poznato. Sudske poslove su vršile kadije u Cernici, Ljubinju i Novom. Vjerovatno je, da je i Onogošt imao svog kadiju, ali mu nijesam našao spomena. Poslije gubitka Novog, njegov se kadiluk smanjio, ali nije bio ukinut, nego je ostao i dalje, ali pod imenom Novske Bekije. Mjesto, gdje je ovaj kadija sjedio, nije mi poznato. Moglo bi se misliti, da je bilo u Trebinjskom Gradu, ali kako je Trebinjski Grad sa svojom okolinom spadao u sudsku oblast kadije od Ljubinja, to mi se čini nevjerovatno. Do gubitka Novog ovaj je kraj imao i svoje primorje, koje se pružalo od ulaska u Boku do blizu Perasta. Na njemu su bile dvije veće luke, Novi i Risan. Poslije gubitka Novog trebinjskom kraju nije ostalo ništa do malog krajička pod Sutorinom. Tvrđave, kule i šančevi. U nekim vojničkim poslovima, kao što je dizanje i skupljanje vojske i zajedničko vodstvo, sve spomenute župe su sačinjavale jednu zajednicu. No u poslovima muhafiske vojske bila je druga, manja zajednica, koja je imala, barem jedan, zajednički izvor za izdržavanje vojske — dohotke od dubrovačke skele i od slanice na dubrovačkom Slanom. U ovoj, užoj, zajednici bilo je Gacko sa svojom tvrđavom Ključem. Istoj je zajednici pripadao i Klobuk u Korjenićima, ali je on imao tješnjih veza s Ključem, nego sa Trebinjskim Gradom; valjda s toga, što su (po Evliji Čelebiji) i Ključ i Klobuk bili u istoj nahiji (kadiluku). Paše trebinjske vodile su brigu i o palankama ovoga kraja, o palankama na Slanom i u Koritima, pa čak i o onoj u Ljubinju. O utvrđenjima izvan užeg trebinjskog kraja biće govora samo uzgred. Glavno utvrđenje užeg trebinjskog kraja bio je Banj-Vir. Ovo se ime spominje samo kratko vrijeme. Istim imenom zove se sada najdublje mjesto rijeke Trebišnjice kod varoši Trebinja. Dubljina Banj-Vir nalazi se pod samom tvrđavom u Trebinju. Na staru tvrđavu, koje više nema, potsjeća sada ime jedne mahale, koja se zove Grad. Prijašnjih vremena su u Gradu stanovali mjesni muslimani preko zime, a preko ljeta po selima, neki u selu Bregovima kraj Trebinja »Bregovi, gdje stanuju begovi«. Trebinjska čaršija je bila izvan grada. Prije se Grad zvao Ićesar (tačnije Ič-hisar), što znači unutrašnji dio tvrđave. Nekakva tvrđava bila je u mjestu Trebinju i u 17 vijeku, a i ranije (po Porfirogenitu). God. 1665 spominje se jedan kapetan trebinjske tvrđave. Kapetana nema bez tvrđave. God. 1690, čini se, da je tu bila samo jedna kula, naravno sa oborom, koji je bio opasan kamenim zidom. Po Muvekitu Turci su sagradili Banj-Vir 1706 godine kao zamjenu za izgubljeni Novi. Kasumpaša, koji je ovoga vremena bio paša trebinjski, veli u jednom pismu, da je Banj-Vir nasred Trebinja. Njegova vremena došla je zapovijest od carstva, da se gradi Banj-Vir, a za izvršioce toga posla bili su određeni on i Ahmedaga, ćehaja bosanskog vezira. Tom prilikom zamolio je Kasum-paša Dubrovčane, da mu pošalju majstore, koji će mu žeći kreč. Grad Banj-Vir imao je svoga kapetana, dizdara (kadgod i po dvojicu) i nekoliko aga azepskih, fariskih, martoloških i topčijskih. Svi su oni stanovali u tvrđavi, a izdržavali se prihodom mirijskih (carskih) zemalja i nekim dohocima od dubrovačke skele i stonske slanice. U jednom beratu od 1795 godine spominju se neke tabije, Velika Tabija i Osmanpašina, koje su svakako bile dijelovi trebinjske tvrđave. U avgustu 1711 molile su age iz Banj-Vira Dubrovčane, da im pošalju ljude koji će vaditi kamen za jednu klačinu (peć za žeženje kreča), jer hoće da prave jednu zgradu u gradu. Ovakve poruke za slanje majstora, naročito klačinara, često su se ponavljale. God. 1712 (pismo od 15 juna) slan je meštar od klačina Ilija Zot iz sela Čajkovice sa 6 argata. U junu i julu 1714 Osman, kapetan Banj-Vira, javlja, da je došao ferman, da se popravi Banj-Vir i da se utvrdi. Pomoć će dati kadiluci Ljubinje, Cernica i Novska Bekija. Oni će poslati zidare i čerahore. Godinu dana docnije građen je hendek (opkop) oko grada. I radi toga je izišao ferman i poslan je novac. Javljajući to Dubrovčanima Osman kapetan u junu, moli ih, da mu pošalju 40—50 čerahora i 5—10 klačinara i kamenara, koji cijepaju (lome) kamen. Hrana i plata daće im se potpuno. Nekakva građenja je bilo i god. 1721 ili 1722. U jednom pismu od 21 februara 1737 veli se, da su ljudi, koji su dolazili da vade kamen, bili iz dubrovačkih sela Stravča i Dube. Još jedanput, između 1751 i 1775 građeno je u Banj-Viru (Trebinjskom Gradu) na osnovu carskoga fermana. Začudno je, što se ime Banj-Vir, kao ime trebinjske tvrđave, nije dugo održalo. Zadnji put je spomenuto 23 septembra 1729, a poslije samo Trebinjski Grad. Izuzetno spominje se ime Banj-Vir još samo jedanput negdje između 1751 i 1775. Posada u Banj-Viru odnosno Trebinjskom Gradu bila je svakako velika, ali mi broj vojnika nije poznat. Zna se samo toliko da je 1795 Osman-pašina tabija imala 17 azeba, a Velika tabija 25. U užem trebinjskom kraju bilo je još nekoliko manjih utvrđenja. Od njih je bilo ponajveće i ponajvažnije u današnjem selu Starom Slanom, iznad desnog brijega Trebišnjice. Na geografskoj karti 1 : 75.000 (list Ljubinje und Slano) južni dio sela je označen imenom Palanka. Evlija Čelebija godine 1664 opisuje Slano kao manje utvrđenje sa jednom visokom kulom i veli, da u njemu stoji u posadi jedan dizdar sa 29 vojnika. U utvrđenju ima topova, mušketa i magacin za municiju. Još veli, da na Slanom stoji jedan aga bosanskog vezira sa 50 vojnika, jedan aga hercegovačkog paše i jedan aga od čorbadžija novske trrđave. U 18 vijeku Osman kapetan Resulbegović je na Slanom držao pandure. God. 1725 isti Osman, kao paša, popravljao je kulu na Slanom, koju je grom bio oštetio. God. 1795 na Slanom je stojala posada od 66 azeba, ali teško da su esvi bili uvijek na okupu. Na mostu preko Trebišnjice u Tvrdošima bila je također kula. Most i kula se spominju 1694. Kula je god. 1795 imala posadu od 29 azeba. U selu Uskoplju, kraj dubrovačke granice, na mjestu gdje se sastaju drumovi od Slanog i Trebinja, bila je carinska stanica, zvana Carina. To je srednjevijekovna carina na Ledenicama. Negdje između 1721 i 1728 god. spominje se Carina kao grad i pored nje meteriz Kriještalica. Tu su također bile posade i to ne samo od trebinjskih muhafiza, nego su na Carini kadgod (1715) bili buljugbaša i sejmeni, koji su stojali pod direktnom komandom hercegovačkog paše. God. 1715 bio je starješina posade na Carini Sulejman-ćehaja Salihović, a negdje između 1721 i 1728 neki Fetahaga. U isto doba na Kriještalici je bio starješina neki Mustafa-aga. Čini mi se, da je početkom 1768 u istom svojstvu na Carini bio Alibeg Bračković. Iza njega je bio brat mu, ili neki drugi srodnik, Ahmedbaša Bračković. Godine 1795 posada na Carini imala je 48 azeba, a na Meterizu i Kriještalici 47 vojnika bez oznake kategorije. I na Obrću i u Bjelin-Dolu bile su male posade trebinjskih muhafiza. Na Sutorini je bila također nekakva posada od azeba. Na Prijevoru i u Zubačkoj Planini su stojali panduri. Svakako je na svakom od ta tri mjesta bilo kakvo takvo utvrđenje. Vojska. Trebinjski je kraj imao više vrsta vojske, kao, jenjičare, spahije, azebe, farise, martolose i topčije. Njima se mogu pribrojiti i čuvari reda i sigurnosti na putovima, panduri. Zbog naročitog karaktera korespondencije između Dubrovnika i turske gospode trebinjskog kraja, koja nikada ne govori o poslovima čisto vojničkim, jenjičari i spahije se spominju vrlo rijetko. Naprijed je rečeno, kako Evlija Čelebija u 17 vijeku spominje u posadi na Slanom jednog agu od novskih čorbadžija, a oni su jenjičari. Docnije u godini 1716, spominje se nekoliko puta jenjičarski zapovjednik Mustafa-aga, kao trebinjski muhafiz, a u jednom se aktu on naziva čorbadžijom. Osim toga malo se što zna o jenjičarima ovoga kraja u 18 vijeku, premda ih je moralo biti i ovdje sve dok nijesu bili rastureni u 19 vijeku. Svaka je nahija imala no jednog serdara, kao starješinu nahijskih jenjičara. Naročito se to može reći za 18 vijek, u kome su se jenjičari u Bosni i Hercegovini umnožili, pa ih je bilo svuda. Naravno svi oni nijesu bili oni pravi jenjičari, koji su po naročitim spiskovima dobijali platu iz Carigrada, kakav je bio i gore spomenuti Mustafa-aga, za koga se veli, da je jenjičar visokog dvora. Drugi, neregularni jenjičari, koji su se zvali bašama, nijesu dobijali plata. Takav je bio onaj, naprijed spomenuti Ahmedbaša Bračković s Carine i neki njegov srodnik Mustafabaša Bračković. — Godine 1807 spominje se serdar i jenjičari trebinjski. I o spahijama malo ima vijesti. Godine 1687 i oko tog vremena spominje se zaim Hajdarbeg. U njegovu zijametu su bila sela Volujac, Slivnica, Glavska, Poljice (ili Police) i Kremen-Do. On se zauzima za svoje čivčije kada ih uznemiruju dubrovački podanici i čine im zulume. U jednom popisu bosansko-hercegovačkih spahija iz 1711 spominju se kao timari sela Pridvorci, Gorica, Police (ili Poljice), sve na Trebinjskom polju. Onda Podglivje ukraj polja. Istočno od Trebinja dva timara u selu Grmčaru (Grančarevo). U Šumi selo Česvinica (valjda sadanje zemljište Česvina ispod sela Uskoplja) i Kladov Do (sada zemljište u selu Klikovićima.) O drugim rodovima vojske ima više vijesti. Već sami dizdari, kapetani, miri-muhafizi i paše (miri-mirani-muhafizi), o kojima ću govoriti napose, vojnici su i vojnički zapovjednici. Počesto se u aktima spominju vojnici azebi, farisi i martolosi i njihove age; koji put i topčije i njihove age. Dubrovački prevodioci turskih akata i pisama zovu azebe pješcima i stražanima, farise konjicima, a martolose sejmenima. Svi su oni muhafizi. Koliko je kada bilo ovih vojnika ne znam. Samo sam u jednom beratu od 11 muharrema 1210 (28 jula 1795) našao ovo stanje io broju i vrstama vojnika: 1 džemat mustahfiza ... 33 vojnika 8 starih i novih džemata azeba 1—4 odreda ..... 397 „ 1 džemat komordžija ... 25 „ 8 starih i novih džemata farisa 1—6 odreda ... 390 vojnika 3 stara i nova džemata martolosa 1 i 3 odreda 47 „ U onim brojevima su sadržani i oni vojnici po kulama i utvrđenjima izvan tvrđave Trebinja, koji su spomenuti ranije. Mustahfizi, azebi, farisi i martolosi su posadne trupe (muhafizi). Mustahfizi će biti vojnici glavne tvrđave, Trebinjskog Grada, a ostali, u koliko nisu bili u toj tvrđavi, bili su razmješteni po drugim utvrđenjima. Razni rodovi vojske izdržavani su na razne načine, jedan doznačivanjem prihoda od zemalja i ljudi na njima, drugi stalnim plaćama u novcu. Spahije su se izdržavale dohocima svojih timara, a regularni jenjičari su dobijali plate iz Carigrada. Muhafizi, vojnici i njihove starješine, imali su izdržavanje sa raznih strana. Ako ne svi, a ono bar jedan dio vojnika, dobijao je od carstva zemlje, koje su sami obrađivali, a državi za to nisu davali nikakvih danaka, jer su te zemlje, kao vojnička lena, bile oslobođene od državnih danaka. No to su bila mala lena, od kojih se živjelo slabo. Zato je carstvo i njima davalo neke plate u novcu, naročito onima, koji su vršili stražarske dužnosti po granici, na klancima, mostovima i brodovima. Osim toga dobijali su nešto i od harača, što su ga plaćali hrišćanski podanici, i jedan dio od dohodaka dubrovačke skele i stonske slanice. Vojnički zapovjednici. Najniži zapovjednici u džematima mustahfiza, azeba, farisa, martolosa i topčija zvali su se age, ime, kojim su se služili i viši zapovjednici, dizdari i kapetani. O nižim agama ne znam reći ništa naročito. Dizdar je aga višega ranga. On je čuvar tvrđave Banj-Vira. Po kulama trebinjskog kraja nije bilo dizdara, nego su tu zapovijedale age nižega ranga. Evlija Čelebija spominje dizdara i na Slanom, ali je to bilo u 17 vijeku, a u 18 vijeku nema nigdje spomena tom dizdaru. Dizdar je primao oružje i municiju, smještao ih u tvrđavske magacine i brinuo se, da budu u dobru stanju. I snabdijevanje tvrđave hranom bila je njegova briga. Dizdar je čuvao sužnje i odgovarao za njihovo eventualno bjekstvo. On nije smio odlaziti iz tvrđave bez naročite dozvole, koja se, čini mi se, davala rijetko. Nije mi poznato, da li su dizdari imali kakve vlasti nad posadnom vojskom. Prije će biti, da je tu vlast imao samo kapetan. Trebinjska tvrđava je imala dva dizdara, samo ne znam je li uvijek ili izuzetno po neki put. Prvi dizdar, koji mi je poznat, bio je neki Hajdar-aga, negdje prije 1711. U avgustu iste godine spominje se dizdar Hasanaga i s njim još jedan Hasanaga. Ali dok se jedan Hasanaga zove dizdarom od Banj-Vira, za drugog se kaže samo da je dizdar. Jedan od njih zove se Resulbegović. God. 1714 spominju se izrično kao dizdari od Banj-Vira Hasan-aga i neki Mehmedaga. Neki Ahmed ili Mehmed bio je dizdar 1719. Hasanaga Resulbegović se spominje sve do 1731, ali od 1718 kao Hadži-Hasanaga. Iza toga sve do ljeta 1775 nema spomena ni o jednom trebinjskom dizdaru. Uzrok nije, svakako, što ih nije bilo, nego što nisam napšao pisama, ni akata, koji ih spominju. A tada, 1775, bila su njih dvojica, Osmanaga i Husejin-aga. Onda se opet, sve do kraja ovog vijeka, ne spominje ni jedan dizdar. O kapetanu trebinjske tvrđave ima jedan spomen iz godine 1664/5. To je bio neki Jusuf. Po jednom nedatiranom aktu, ali svakako prije 1701, bio je trebinjski kapetan neki Kasum, a u maju 1701 Osman Begović, koji je bio živ još 31 maja 1712, ali je ovoga datuma spomenut kao bivši trebinjski kapetan. On je, valjda, vršio kapetansku službu u popravljenom Banj-Viru, jer je Kasum-paša već prije 22 decembra 1702 god. bio trebinjski muhafiz, odnosno paša cijelog kraja. Kako se istom 1 oktobra 1710 spominje kao kapetan neki Mehmedaga, valjda je Osman Begović bio kapetan cijeli niz godina od Kasuma do Mehmedage. Mehmedaga je brzo izgubio trebinjsko kapetanstvo. Zadnji put se spominje 31 maja 1712, a već 21 septembra iste godine kapetan je Osmanaga Resulbegović. Ovaj se spominje vrlo često kao kapetan, zadnji put 4 decembra 1715. Ali je svakako kapetanovao još koji mjesec, sve dok nije postao trebinjskim muhafizom. A to je bilo u junu 1716, pa mu Dubrovčani 13 juna čestitaju imenovanje za muhafiza i pozdravljaju njegov dolazak. Svoju kapetansku dužnost i vlast opisuje Osmanaga u pismu Dubrovčanima od 5 januara 1715 ovako »... u našijem rukama što imamo berat od odžakluka, s kojijem sve ove države i carevi suditi (podanici) jesu franki i preporučili su se nami svi suditi, koji su u našem odžakluku, da ih mi imamo teftišiti (nadzirati i istrage voditi) i proces činiti, i ako bi koju gode krivicu učinili, vi znate, da ih možemo pedepsati.« Naravno kapetanovo teftišenje i pedepsovanje nije bilo neograničeno. Ono se moglo odnositi na policajne prekršaje i izgrede slabije i jače prirode. U kriminalnim slučajevima je kapetan samo hvatao krivce, hapsio ih i vodio prvu istragu, a dalje je izvide činio i sudio ljubinski kadija, u čijem je kadiluku biloTrebinje. Kapetan je svakako komandovao vojnicima u trebinjskoj tvrđavi i po kulama toga kraja. Postavši Osman miri-muhafizom moglo je, ali, čini mi se, nije moralo prestati njegovo kapetanstvo. On se tada ne zove, doduše, kapetanom, nego begom, a to je miri-muhafiska titula. Ali se sve do 1719 ne spominje niko kao kapetan od Banj-Vira. To je, može biti, slučajno. Mogao je odmah iza Osmana dobiti kapetanstvo njegov sin Ibrahim. Pošto mu je otac postao pašom Ibrahim se počeo prezivati Osmanpašić. Sa tim prezimenom spominje se on prvi put 21 marta 1722. Kao kapetan Ibrahim je spomenut prvi put 18 januara 1719. Kapetansku službu vršio je do iza 29 juna 1726, ali već mjesec i po ranije ima on titulu beg. Valjda je već tada bio miri-muhafiz. Čini se, da je i on bio neko vrijeme i kapetan i miri-muhafiz. Novi kapetan, neki Jahja, spominje se prvi put 17 jula 1728, a zadnji put 23 septembra 1729. Ovaj put se zove Jahjabeg. Iza njega, odmah 1730, spominje se opset Ibrahim kao kapetan. Njegovo kapetanstvo mi je nerazumljivo. On se zove kapetanom i poslije pošto je postao pašom. Nije mi poznato, da li je ti bilo po nekoj navici ili je bio običaj, da se istoj ličnosti u istom kraju daju dva različita zvanja. Valjda jeste, jer ima primjera iz docnijeg vremena, da su baš Resulbegovići bili u isto vrijeme i miri-muhafizi i paše. Ali s tom razlikom, da to nije bilo u istom kraju. Dokle je trajalo ovo zagonetno Ibrahimovo kapetanstvo, ako ga je faktično i vršio, nije mi poznato. Novi kapetan, Ibrahimov sin Sulejman, spominje se prvi put hidžretske godine 1148, a to je druga pola 1735 i prva pola 1736 godine. Njegovo kapetanstvo traje do 1750. Ove godine se spominje neki Hasanbeg kao zamjenik (većil) trebinjskog kapetana. Onda se pozadugo ne spominje niko na trebinjskom kapetanstvu. Istom 1758, početkom januara, kapetan je Hasan. Ali kako on odmah, nekoliko dana iza toga, nosi titulu beg, pa se zove Hasanbeg, mislim da je tada postao miri-muhafiz. Pa opet nekoliko godina, do 1761, nema spomena o kapetanima. Tada je spomenut Jusuf, sin Sulejmanpaše Resulbegovića. Kao kapetana spominju ga akta više puta do oktobra 1775, pa naken duge pauze zadnji put 13 aprila 1791. Iza toga ne spominje se više ni jedan kapetan. I kapetani i dizdari, kao i niže age i prosti vojnici, koji su pod kapetanovom komandom, spadaju u red muhafiza. Riječ muhafiz ima više značenja, koja se u turskoj državnoj terminologiji svode na značenje čuvara jedne tvrđave, pa može značiti i običnog vojnika u gradskoj posadi i posadskog komandanta. Titulu muhafiza su nosili čak i bosanski veziri, svakako u svojstvu glavnih komandanata svih tvrđava u provinciji. Trebinjski viši muhafizi zovu se čas miri-muhafiz, čas miri-mirani-muhafiz. Mir ili emir ima također više značenja, a u vezi sa muhafiz znači starješinu vojnika čuvara (muhafiza). Razlika između miri-muhafiz i miri-mirani muhafiz u tome je, što miri-miran znači starješinu nad starješinama. Kod Cenkera (str. 899) znači miri-miran gouverneur de district, Statthalter. Dubrovčani titulu muhafiz ili miri-muhafiz prevode sa commandante i custode, a dužnost njegovu, koja se zove muhafeze, sa custodia. Trebinjski muhafizi ce zovu čas muhafizi, čas miri-muhafizi, a oni sa pašinskim rangom miri-mirani-muhafizi. Osman Resulbegović, dok je. bio miri-muhafiz zvao se begom, a kada je stekao rang miri-mirani-muhafiza stao se zvati pašom. Negdje prije 1700 trebinjski muhafiz je bio neki Rizvanbeg, koga Dubrovčani zovu Risman Begh Commandante di Trebigne. U martu 1703 bio je Hasanbeg, koga smatram miri-muhafizom samo zato, što se zove begom. Isti je slučaj i sa Alibegom (od 7 maja 1706 do februara 1707). Premda se Alibeg spominje i poslije, mora da je bilo neke promjene na trebinjskoj muhafezi, jer se u hidžretskoj godini 1119 (1707/8) spominje neki Osman, ali izrično kao miri-muhafiz. No već se od 3 septembra 1708 javlja opet Alibeg i spominje se do 31 avgusta 1711. On se stalno zove begom, a samo jedanput miri-muhafizom. Iza njega je došao opet Osmanbeg, ali na kratko vrijeme, pa se 15 jula 1712 spominje Mehmedbeg, a u decembru iste godine Alibeg. Čini se, da je i njegovo muhafizovanje trajalo samo nekoliko mjeseci, jer ga Dubrovčani 5. marta 1713 pozdravljaju kao miri-mirani-muhafiza (presidente). Od 15 marta do 5 maja 1715, naravno i prije prvog i poslije drugog datuma, miri-muhafiz je neki Sulejmanbeg. No već 8 avgusta javlja Dubrovčanima Mehmedbeg, da js fermanom postavljen za miri-muhafiza trebinjskog, o čemu je obaviješten vezirovom bujuruldijom. Prispio je, veli, u Trebinje jučer. Zadnji put se on javlja na izmaku novembra 1715, a već 25 marta 1716 je spomenut kao muhafiz jenjičarski aga, čorbadžija Mustafa, koji na tom položaju nije ostao ni dva mjeseca. Zagonetne su ove previše česte promjene muhafiza. Tim zagonetnije su kada se uporede sa dugim trajanjem muhafiske službe Mustafina nasljednika, bivšeg kapetana, Osmanbega Resulbegovića, čija je muhafiska služba trajala skoro 4 godine i prestala onda, kada je unaprijeđen za miri-mirani-muhafiza. On se, pod imenom Osmanbeg, spominje prvi put 13 juna 1716 i to neposredno iza imenovanja, jer mu Dubrovčani toga datuma čestitaju i pozdravljaju njegov dolazak u Trebinje. Sigurno je prije toga bio kod vezira u Travniku u poslu svoga imenovanja za miri-muhafiza. U ovom svojstvu spominje se posljednji put u septembru 1719. Kako se poslije Osmanbega Resulbegoviba ne spominju više nikako miri-muhafizi, moglo bi se misliti, da nisu više ni postavljani, a njihove poslove da su preuzeli miri-mirani-muhafizi ili kapetani. S ovim bi moglo biti u vezi to, što se kapetan Sulejman zove više puta begom, a uz to ga nazivaju kapetanom. Isti je slučaj i sa Ibrahimom Resulbegovićem, koji se zove kapetanom i onda kada je bio paša. I još jedan slučaj iz ranijeg vremena. God. 1712 poslove miri-muhafiza je vršio neki Salihaga kao zamjenik pravog muhafiza Alibega, koji je u isto vrijeme bio i muhafiz trebinjski i sandžakbeg kliški. Da li je ovo bilo baš ovako, ja ne znam. Iz spomenika se vidi samo to, da od 1719 nema miri-muhafiza, nego se, skoro poslije 4 decenije, pojavljuje nova titula muselim, koja, može biti, odgovara miri-muhafizluku. Prvi put se spominje kao muselim neki Hasanbeg 12 decembra 1758. On je prije toga, 1 januara iste godine, spomenut kao kapetan Hasan, a odmah zatim, 11 januara, kao Hasanbeg, bez oznake čina. Valjda je već tada dobio muselimluk. Poslije se on spominje vrlo često, sve do 2 avgusta 1774, najčešće kao Hasanbeg, a svega 4 puta (zadnji put 1764) kao muselim i jedanput (2 jula 1769) kao commandante. Njegova vremena spominje se između 5 decembra 1762 i septembra 1773 Arslanbeg, koji se 2 aprila 1768 naziva trebinjskim komandantom. Istog vremena spominju se po jedanput još dva bega, Sabit-Mehmed beg, sin Ibrahimpašin, u maju 1768 i Salihbeg, sin Hasanbegov, u avgustu 1774 godine. Onda opet dolazi jedan dug period, u kome se ne spominje niko ni kao beg, ni kao muselim, pa se istom 1792 spomčnje jedanput neki Ibrahimbeg, zatim 24 marta 1801 Sabit-Mehmedbeg kao muselim i muhafiz i 1805 Ibrahimbeg Arslanbegović. Po spomenicima ne znam ništa o karakteru službe miri-muhafiza i muselima. Po rečnicima muselim, ili tačnije muteselim, znači zamjenika provincijskog guvernera i komandanta jedne varoši ili distrikta. Miri-mirani-muhafiz ili paše najviši su muhafiski zapovjednici. Njihovu titulu prevode Dubrovčani riječju commandante ili presidente. Oblast, u kojoj su vršili svoje vojničke dužnosti, prostrana je. Kasumpaša u jednom nedatiranom pismu piše Dubrovčanima, kako je zapovjedio svima turskim podanicima od Utova do Kolašina, da žive u miru sa dubrovačkim podanicima. Još 1693 spominje se trebinjski paša Redžep. To će biti onaj Redžep-paša, čije ime Dubrovčani pišu Scheich. Više godina docnije pašovao je onaj, gore spomenuti, Kasumpaša, koji se spominje u decembru 1702 i u januaru i junu 1705. Oko sredine 1712 bio je trebinjski paša (presidente) neki Mustafa, koji je u isto doba bio i sandžakbeg kliški. Ovo nije ni prvi, ni posljedni slučaj, da su trebinjski muhafizi i paše bili ujedno i sandžakbezi kliški. Još prije Mustafe držao je jedno vrijeme kliški sandžak ranije spomenuti trebinjski muhafiz Alibeg, pa ga je izgubio i dobio ga ponovo prije 12 decembra 1712, a u isti mah je postao i trebinjskim pašom (presidente). Duže vremena nema spomena o trebinjskim pašama, sve dok pašaluk nije dobio Osman Resulbegović, negdje između 11 septembra 1719 i 14 aprila 1721. Njegovo pašovanje je trajalo dosta dugo. Zadnji put se spominje 28 juna 1728. Našljednik mu je bio, svakako, sin Ibrahim. Kao što se ne zna tačno datum, kada je Osman prestao pašovati, ne zna se ni kada je Ibrahim počeo. On se kao miri-mirani-muhafiz spominje prvi put 1731 godine. Na pašaluku se spominje do 1 marta 1749. I on, kao i njegovi prethodnici, dobijao je često u upravu bosanske sandžake. Poslije boja pod Banjom Lukom 1737 postao je kliški sandžakbeg. 7 jula 1742 dobio je zvornički sandžak i u tom se zvanu, sa titulom mutesarif, spominje i u aprilu 1743. Onda je opet, prije 1 marta 1749, postao kliškim sandžakbegom. Iza njega je trebinjski pašaluk dobio sin mu Sulejman. Kada je to bilo ne znam. On se sa pašinskim rangom spominje najprije 25 novembra 1751, ali kao bivši kliški mutesarif. Prvi put se spominje kao trebinjski paša 27 januara 1752 i s tim zajedno se naziva kliškim mutesarifom. U godinama 1753 i 1754 spominje se kao bivši kliški mutesarif, 1755 kao faktični mutesarif toga sandžaka, a 1756 opet kao bivši kliški. U ovoj godini, 19 oktobra, javlja on Dubrovčanima, kako je došla zapovijest od vezira, da se kupi vojska iz okolnih gradova i kasaba protiv crnogorskih odmetnika. Tu će vojsku voditi on, Sulejmanpaša. Sulejmanpaša je 1768 imao mnogih neprilika zbog jednog ubijstva. Dubrovački podanici su ubili Alibega Bračkovića na Carini, pa je zbog toga nastalo veliko uzrujanje među muslimanima trebinjskoga kraja. Dubrovčani su novcem pridobili Sulejmanpašu, da se za njih zauzima kod bosanskog vezira. On je to i učinio, ali je, kako sam veli, dopao velikih neprilika; bio je lišen pašinskog čina i interniran u Skoplje (Ušćup). Da se odatle izbavi i opet steče carsku milost, mitio je na sve strane, pa je, kako kaže, potrošio sve, što je imao, i čak se i zadužio. Ali je naposljetku i uspio, te je u maju 1769 izišla carska zapovijest, da se može vratiti u Trebinje. Tada je dobio u upravu banjolučki kraj, ali je stanovao u Trebinju. Zadnji put se spominje u aprilu 1775. Tada je opet bio mutesarif kliški. Mnogo vremena iza tora nema spomema o pašama. Prvi put se spominje kao miri-mirani-muhafiz Sulejmanpašin brat Sabit-Mehmed godine 1803. Mnogo ranije, u februaru 1791, bio je on miri-miran al presidio di Bihac, kako vele Dubrovčani. Ratni događaji. Uz veliki rat 1683—1699 i trebinjski je kraj bio poprište borbe između Turaka i Mlječana, naročito pošto Mlječani 1687 uzeše Novi. Izgubivši tu važnu stratešku tačku Turci se povukoše u unutrašnjost, gdje su se također vodili bojevi. God. 1690 svo polje oko Trebinja bilo je opustošeno. Turci su se povukli na desnu stranu Trebišnjice, gdje su usprav ostali Trebinjski Manastir (Tvrdoš), kula na mostu, selo Mostaći i jedna kula u današnjem Trebinju. Kako je manastir bio sagrađen kao tvrđava, turska ga je vojska zauzela i smjestila se u njemu 1693. Hrišćani ovoga kraja i njihovo sveštenstvo pomagali su Mlječane izdašno. No nada hrišćana ovoga kraja, da će Mlječani trebinjski kraj zadržati, nije se obistinila. Po svršetku rata Turska ga je zadržala. Jedva što se narod iza strašnog, dugotrajnog rata koliko toliko oporavio, on je bio opet uznemiren. Sultan Ahmed III objavi rat Rusiji 30 novembra 1710. Po savjetu grofa Save Vladislavića, hercegovačke izbjeglice iz prošloga rata, car Petar izda 3 marta 1711 proglas na hrišćane u Turskoj, da se dižu na oružje. To se naročito očekivalo od Crnogoraca i Hercegovaca. Proglas, adresovan na crnogorskog vladiku Danila i na njegova brata, kneza Luku Petrovića, donesoše u Crnu Goru, valjda na izmaku mjeseca maja, pukovnik Mihajilo Miloradović, Hercegovac, i kapetan Ivan Lukačević, Podgoričanin. Vladika sazva Crnogorce na zbor, pa im pročita carev proglas. Crnogorci saslušaše i primiše proglas sa oduševljenjem. Vladika i Miloradović napraviše kopije od proglasa i napisaše pisma, pa oboje poslaše u susjedne turske krajeve. Jedan proglas i pismo posla Miloradović i mitropolitu trebinjskom Savatiju, koji je 1693 bio izbjegao u Boku pod mljetačku vlast, pa živjeo u okolini Novog. U pismu, koje nosi datum 3 juna 1711, obećava Miloradović, (Tekst nije čitljiv, vidjeti u izvorniku), mitropolitu Savatiju i njegovu tajniku i savjetniku, egzarhu Hadži-Stefanu kuće i dućane Mustafage Ćatovića u Trebinju i sve kuće i ostalo imanje istoga Ćatovića u selu Pridvorcima i na drugim stranama. Sve to u privatnu svojinu mitropolitu Savatiju, a po smrti njegovoj egzarhu Hadži-Stefanu. Iza Stefanove smrti da ta imanja (Tekst nije čitljiv, vidjeti u izvorniku). Zećani i obližnji Hercegovci se odazvaše, pa združeni s Crnogorcima i Brđanima popališe muslimanske kuće u okolini Onogošta, Spuža, Podgorice i Žabljaka i muslimane stjeraše u tvrđave. Boj, koji se zametnuo kod Onogošta, bio je krvav. Tu je bio i Miloradović. Mnogi u boju izgiboše, a Onogošt muslimani odbraniše, pa napadači uzmakoše. U tom je car Petar rđavo prošao na Prutu, pa je na brzu ruku uglavio mir s Turcima 21 juna i o tome obavijestio i crnogorskog vladiku, preporučivši mu, da se okane svega i da se povuče u svoja brda. Vladika to učini, pa ratna akcija protiv Turaka na ovoj strani bi obustavljena. Miloradović se ipak zadrža u Crnoj Gori duže vremena. Pošto car Petar ne izvrši obećanja, dana u ugovoru o miru, sultan mu u decembru 1711 opet objavi rat. Crnogorci, obeshrabreni prošlim neuspjehom, i zato, što su se Turci spremali, da na njih udare, ostadoše mirni. Zato Miloradović ode iz Crne Gore u aprilu 1712, obećavši Crnogorcima zlatna brda, ako Rusija pobijedi Turke. Mora da je pri odlasku imao kakva dogovora sa crnogorskim četnicima i da su mu se neki i pridružili, jer se odmah iza toga javlja na drugoj strani sa 200—300 četnika. S njima je on došao u dubrovačku državu u Konavli. Čimi se, da je s Dubrovčanima imao neki sporazum i da im je obećao, da će Dubrovnik dobiti trebinjski kraj, ako Rusija pobijedi. To Dubrovčanima prebacuju trebinjske age u jednom pismu od 31 maja 1712. Iz ovoga pisma i iz drugih može se naslućivati, da je Miloradović preduzeo ovu akciju u sporazumu sa službenom Rusijom. To se vidi i po tome, što Miloradović nije imao uza se dosta novaca, nego su mu ih davali u zajam Dubrovčani, svakako u uvjerenju, da će im se taj zajam vratiti. No za ovo, čini se, nisu znali trebinjski zapovjednici, jer to ne spominju u svojim pismima. Trebinjci vele, da je to Miloradović preduzeo sam na svoju ruku »bez kralja i bez bana, bez principa i bez kneza« i stalno se bavi na dubrovačkoj teritoriji (»i iz vaše države ne izlazi«) u Konavlima. Došao je sa nekim kapetanom Ivom Crnojevićem. Dubrovčani mu daju hranu, municiju, topove i novac u zajam. On i Crnojević imaju oko sebe 200—300 ljudi, a kada zatreba pridružuju im se i oružani Konavljani. U jednom konavoskom manastiru održavaju se sastanci, na koje dolazi na dogovor neki kapetan Crnica. Tu se vijeća, šta će se kada raditi. Savjete daje manastirski starješina, koga Trebinjci zovu Dumom. Konavljani špijune i izviđaju, gdje ima dobra plijena. Hajduci — ovako ih zovu Trebinjci — udruženi sa dubrovačkim podanicima, prelaze na tursku teritoriju, pa plijene, pale, ubijaju putnike i razbijaju karavane, a onda se opet vraćaju u dubrovačku državu. U drugoj poli maja ubili su Konavljani u dubrovačkom selu Vodovađi tri turske levente. otsjekli im glave i odnijeli ih Crnojeviću, koji im je dao bakšiša 20 rušpi cekina. Istoga vremena, poslije jednoga dogovora u manastiru, došli su hajduci sa mnogo Konavljana (veli ce »pesat«, valjda »petsat« = 500) na Trebinje. I zbog toga su se uzbunili svi hercegovački muslimani od Onogošta, Ključa, Klobuka i Banj-Vira. Trebinjsko polje je već 31 maja bilo puno vojske. S vojskom je došao Bećirbeg od Foče i Ljubović od Nevesinja. Od Trebinjaca je zatražen ilam (izvještaj) bosanskom paši, a poslije će se poslati Porti arzimahzar (kolektivna pretstavka). Došla je bujuruldija od bosanskog paše Ahmeda, da se svak sprema, jer je fermanom pozvan sav bosanski ejalet na one zločince. Ahmedpaša je postavljen za seraskera, a rumelijskom beglerbegu je zapovjeđeno, da i on kreće s vojskom. Trebinjske age se nadaju, da će naskoro stići serasker, paša hercegovački, dvojica kapidžibaša i ostale paše. Ova velika sprema, naravno, nije činjena zbog Miloradovića, s kojim su vrlo lako mogli izići na kraj i obližnji Hercegovci. Nije vjerovatno, da Trebinjci nijesu znali na koga se sprema tolika vojska, nego su oni njom plašili Dubrovčane. Ova je vojska imala ići na Rusiju i na Crnu Goru. U uslovima mira između Turske i Rusije od 21 jula 1711 nije bilo ni govora o Crnogorcima. Zato su Turci 1711 činili pripreme, da udare na Crnu Goru. Ali sporost u pripremanju i hladnoća, koja je nastala rano, osujetili su ovaj osvetni pohod, te je ekspedicija odložena za 1712. To je i učinjeno u mjesecu julu iste god. Miloradovićeva akcija je, valjda, išla za tim, da potakne hercegovačke hrišćane na ustanak, ali nije imala uspjeha. Kada je ubrzo za tim i Rusija ugovorila mir s Turskom, povratio se i on natrag. Inače je ova krajina ostala mirna. Ratnici ovoga kraja bez sumnje su išli na vojsku, kuda bi bili pozivani. God. 1715, kada su Mlječani razorili Gabelu, poslan je tamo bivši tefterdar, Osmanpaša Trebinjac, da je naseli i čuva. U boju pod Banjom Lukom 1737 god. učestvovao je i Ibrahimpaša Resulbegović, pa je za zasluge dobio kliški sandžak. Kada je 1756 udarila turska vojska iz Bosne na Crnu Goru, učestvovali su i Trebinjci. Sulejmanpaša Resulbegović javlja Dubrovčanima 19 oktobra te godine, kako mu je od vezira došla zapovijest, da kupi vojsku iz gradova i kasaba pa da je vodi. Vojska treba da stigne na Gatačko polje do 26 oktobra, da se tu sjedini sa bosanskom vojskom. Sulejmanpaša moli Dubrovčane, da mu za vojsku pošalju 50 oka crnoga praha, 200 oka olova i 500 oka pirinča. God. 1772 Jusuf kapetan je spremao svoje nefere na vojsku. Ne kaže kuda, ali će valjda biti protiv Rusije, s kojom je Turska ovoga vremena ratovala. Napoleonova vremena, kada su se Rusi i Crnogorci pregonili sa Francuzima po primorju duž trebinjske oblasti, jedno odjeljenje Rusa, Crnogoraca i Bokelja, pod oberstlajtnantom Radulovićem, krene u aprilu 1807 od Novoga prema Trebinju. Ali ne mogoše učiniti ništa. Oni to pokušaše i 18 maja s namjerom da napadnu na Klobuk i Trebinje. Udruženi Francuzi i Turci. koji su ih očekivali, suzbiše ih i naniješe im teške gubitke. Pravoslavna crkva. Negdje početkom 16 vijeka, svakako prije 1509, sagrađen je nad desnom obalom Trebišnjice manastir, čija je crkva bila posvećena Uspeniju Bogorodičinu. Valjda odmah u početku, a nesumnjivo u drugoj poli 16 vijeka, u manastiru je bila rezidencija hercegovačkih mitropolita, koji su tu sjedili i docnije sve do 1693. Na drugoj strani Trebišnjice sagrađen je — ne zna se kada — filijalni manastir u selu Dužima, gdje su rezidovali hercegovački mitropoliti do godine 1766. Rezidencijalni manastir, prije nego što će biti razoren, bio je kao kakva tvrđava. Glavne zgrade, zajedno s crkvom, bile su opasane sa 4 strane čvrstim zidom od kamena, a okolo zidova je bila ograda od jakih brvana. Ova sličnost manastira sa tvrđavom bila je uzrok, te su Turci zauzeli manastir negdje prije septembra 1693 i u njemu se utvrdili. Povoda za to dali su mitropolit Savatije i kaluđeri, koji su učinili nevjeru Turcima pomažući mljetačku ratnu akciju. Zato su morali bježati i skloniti se na mljetačku teritoriju kod Novog. Kada je mljetačka vojska i 1694 došla u trebinjski kraj, pa je poslije morala uzmicati, ona je razorila manastir, da se Turci ne bi više mogli utvrditi u njemu. Neki kaluđeri ne utekoše, nego se skloniše u filijalni manastir u Dužima. U početku se mislilo, da će se glavni manastir moći obnoviti, pa su izbjegli kaluđeri skupljali po svijetu priloge za obnovu. Ali se te nade nikada ne ostvariše. Privremeni boravak u Dužima pretvori se u stalan. Tu se nastani i novi mitropolit Đerasim. Ali je manastir u Dužima bio i suviše mali i neugledan za mitropolitsku rezidenciju. Pokušaji, da se manastir proširi, nisu uspjeli. Nepovjerenje Tursko, koje su svojom izdajom kaluđeri glavnog manastira zaslužili, bilo je valjda razlog, što se nije dozvoljavalo, da se u Dužima sagradi išta solidno. Istom iza 1748 dozvoljeno je, da se na stare zgrade udari krov od ploče i da se sagrade nove ćelije. To sve nije bilo ni nalik na ono, što je bilo u starom, glavnom manastiru. O trebinjskim mitropolitima ne zna se gotovo ništa osim njihovih imena. Jedino, što je sačuvano pismo zadnjeg mitropolita Stefana Milutinovića (1760—1766) Hasanbegu Pašiću. Iz pisma se vidi, da su neki ljudi napali mitropolita i oštrim ga oružjem izranili. Rane su bile takve, da mitropolit veli: (Tekst nije čitljiv, vidjeti u izvorniku). Napadači su bili uhvaćeni i zatvoreni u trebinjsku tamnicu. Za svoju nevolju mitropolit krivi Hasanbega. Veli da je dopao rana (Tekst nije čitljiv, vidjeti u izvorniku). Pismo završava riječima: (Tekst nije čitljiv, vidjeti u izvorniku). God. 1766 ukinuta je srpska patrijaršija. Njene mitropolije predane su carigradskoj patrijaršiji, koja je prestala postavljati Srbe za mitropolite. Mjesto njih ona je postavljala Grke. I hercegovačka mitropolija je dobila odmah Grka, koji prenese rezidenciju u Mostar. Klančarina. Turska država je radi osiguranja bezbjednosti putnika i robe postavljala straže na drumovima po palankama i pandurnicama, na mostovima, brodovima i po derventama. Straža je bilo i po granicama i u unutrašnjosti. Svi putnici, i domaći i strani, morali su na tim mjestima plaćati putnu carinu (badžy- sejjah). Izuzeti su bili ljudi vojničkog i duhovnog reda, muslimani, i vjerski velikodostojnici nemuslimaneke vjere. Dubrovčani, koji su rano došli u dodir s Turcima i sebi umjeli osigurati velike trgovačke povlastice, osigurali su sebi i izuzeće od plaćanja putne carine. Murat II dao im je 1442 povlasticu (Tekst nije čitljiv, vidjeti u izvorniku). Sultan Mehmed II, Osvajač, potvrdio im je to (Tekst nije čitljiv, vidjeti u izvorniku), Potvrđivali su im to i sultani Bajezid II i Selim I, a za njima i drugi. Za robu dubrovačkih trgovaca veli se u potvrdama, da se na nju ne plaća ništa dok se ne proda. U mjestu, gdje se proda, dubrovački trgovac valja da plati 2 od sto. Ne proda li se na jednom mjestu, Dubrovčaninu je slobodno robu odnijeti na drugo mjesto. Dubrovčani i Hercegovci zvali su putnu carinu klančarina, a stražare, koji su čuvali i naplaćivali carinu, klančari. Klančarske straže stojale su na trebinjskom mostu, na Trebišnjici na brodu pod palankom u Slanom, negdje kod Zavale i kraj dubrovačke granice na Kreštalici kod Carine. Pored toga na dubrovačko-hercegovačkoj međi bilo je još dosta mjesta, gdje su stajali klančari. U jednom aktu bosanskog tefterdara od 1 rebi-ulahira 1154 (16 juna 1741) spominju se klanci Mrcine, Kuna, Duba, Jasenica, Glavska, Ledenice, Golub-Kamen, Osonik, Gromača, Slano (dubrovačko), Čepikuće, Smokva i Topola, zatim Vargota, Dubac, Trnova i Poduirsza, koje nijesam mogao naći na geografskoj karti. U aktu se veli, da ih ima još. No iako su Dubrovčani fermanima bili oslobođeni od plaćanja klančarine, oni su i suviše često bili uznemirivani od klančara. Uporno su se kroz vijekove ponavljali pokušaji, da se i od dubrovačkih podanika naplaćuje klančarina. No dubrovačka vlast i njeni podanici, svjesni svoga prava, stalno su se protivili tome i, kada se ne bi mogli odbraniti, oni bi dobavljali nove fermane. Dva su uzroka mogla biti, što se sa turske strane ovako uporno nasrtalo na dubrovačke trgovce. Ili je turska uprava kadgod, može biti i vrlo često, propuštala da plati klančare, ili su taj novac zadržavala za se turska gospoda počevši od bosanskog vezira, pa su sa kakvim izgovorom naređivali klančarima da klančarinu ištu i od dubrovačkih ljudi. O pokušajima nezakonitog uzimanja klančarine ima podataka i iz 17 kijeka. U septembru 1656 novske age i poglavice pišu Dubrovčanima, kako su iz jednog dubrovačkog pisma razumjeli, da je neki Bučuk Alivojvodić sa 3 Vlaha haklajisao (zatražio putnu carinu) sarajevske trgovce (svakako Dubrovčane) i uzeo im od svakoga konja po jedan groš. To nije bili sa znanjem i odobrenjem Novljana i Omerage Begzadića. — Drugi put, u oktobru 1684, trojica novskih aga javljaju Dubrovčanima, kako su neki Novljani postavili sami sebe za pandure na trebinjskom mostu radi dubrovačkih tovara, da haklajisavaju, što nije bilo u običaju. Zato neka Dubrovčani zabrane svojim trgovcima ići na Drijen, nego neka s tovarima idu na Slano. Ako to Dubrovčani ne poslušaju pa se kome šta dogodi, novske se age neće smatrati odgovornim (»da nije do nas«). Oni samozvani panduri uzimaće uvijek, ako samo jedanput uzmu štogod. Ovo pravdanje novskih aga biće da je posljedica carske zapovijesti iz god. 1683 da se od dubrovačkih kiridžija (vitturini) ne uzima ništa u derventama. No, kako sam spomenuo ranije, činile su to i straže državne sa znanjem i odobrenjem svojih starješina. 26 aprila 1713 piše Osmankapetan Resulbegović Dubrovčanima, kako su Ahmedpaša i Durmišpaša postavili ljude na putove, da paze i čuvaju one, koji idu preko Trebinja i Lugova, da je svakome mirno. Ljudima je dopušteno, da uzimaju neku bagatelu od kože i druge trgovine, koja prolazi. To da im bude u prah (barut) i opanke. Zato je bilo do sada mirno. No dubrovački ljudi prolaze mirno, ali neće da daju ono, što su paše odredile. Naročito se tome protive Lapačina, Sabrajilović i Miletić iz Postranja iz Župe, a to je na putu, koji vodi iz Trebinja preko Drijena, gdje stoje ljudi od knežine Gomioske i Površke. Ovi su ljudi došli Osmankapetanu, pa mu se tužili i rekli mu, da neće čuvati puta, nego će otići. U drugom slučaju se vidi, da se Dubrovnik žalio samoj Porti pa je izišao ferman, koji zabranjuje uzimanje klančarine. Isti Osman Resulbegović, kada je bio paša (1721—1728), dobio je jednom od vezira bujuruldiju, kojom mu vezir javlja, kako je izišao ferman, da se zabranjuje uzimanje klančarine. Vezir naređuje Osmanpaši, da carsku zapovijest obznani. Ovaj to javlja svojim agama, starješinama klančara, Fetahagi na Carini, Mustafa-agi na Kreštalici i Mustafa-agi na kuli od Zavale. Njima Osmanpaša, navodeći glavna mjesta iz fermana i bujuruldije, veli, da su čuvari klanaca postavljeni radi pažnje, da se putnicima ne dogodi što rđavo njihovu imanju i životu. Za taj posao će čuvari biti plaćeni od mirije, a od putnika ne smiju uzimati ništa. S ovim ili kakvim ranijim slučajem je u vezi vijest Osmanpašina od 14 aprila 1721, da he doći na Carinu, da neferima (vojnicima) dade ulafe (plate). Kako su, Bog zna koliko puta, gažene ovakve carske zapovijesti, ne treba se čuditi, što su trebinjske age, Jusufaga Fetahagić i Osman Zubac, zatražili od ljubinjskog kadije Ahmeda sudski dokumenat, kojim će im se legalizovati pravo na uzimanje putne carine. Kadija im je 11 juna 1759 izdao muraselu, u kojoj tvrdi, da njih dvojica, na osnovu mufredat-teftera i bujuruldije, imaju pravo naplaćivati badž (carinu) od tovara, stoke i drugog na klancima dubrovačke skele sve do Gabele. Zadnja vijest, od onih, što sam ih našao, nalazi se u pismu trebinjskog muhafiza Hasanbega od 28 juna 1769. U pismu se veli, da »od starina vazda su naši klančari skođavali (schodere uzimati, skupljati) njihove klančarine i bivši vazda taki adet bivao je«. No i Dubrovčani su kadgod griješili. Ima jedno pismo od Mehmedage, većila hercegovačkog paše, bez datuma. On Dubrovčanima poručuje, da oni, po fermanu, mogu slobodno prohoditi, ali ne mogu sarajevski i biogradski trgovci. »Vi, veli im on, nemate ferman za svakoga«. Zbog toga traži, da uz tovare mora uvijek biti njihov vlasnik, inače tovara neće propuštati. Skele. Najvažniji trgovački artikal, koji su Dubrovčani uvozili u Hercegovinu i Bosnu bila je so, zato što su je trošili i ljudi i stoka. Još u srednjem vijeku su Dubrovčani uredili prodaju soli tako, što su trgove soli sveli na najmanji broj, kako bi lako mogli voditi najstrožiju kontrolu i sprečavati kontrabanad. To je bilo u obostranom interesu, i Dubrovnika i države srpske i bosanske. Pod istim uslovima Dubrovčani su i s Turcima osigurali sebi ugovorima monopol u uvozu soli. Soni trgovi srednjega vijeka, na donjoj Neretvi i u Dubrovniku, ostali su i dalje, a novi se nijesu otvarali. Na jadranskom sjevernom primorju Mlječani su sebi osigurali uvoz soli u Bosnu na jedinoj skeli u Spljetu. No bosanskoj i hercegovačkoj gospodi ovakva ograničena prodaja nije bila po volji. Zato su vrlo često gazili privilegije, što ih je carstvo davalo Dubrovniku. A tako je bilo i sa drugom robom i sa izvozom. Tako u martu 1703 pišu Dubrovčani Hasanbegu trebinjskom, kako su posigurno saznali, da je od nekog vremena išla roba na Novi i Risan, pa mole Hasanbega, da to spriječi. Carska je zapovijest, da skele budu samo na Dubrovniku i u Spljetu, a sve druge skele da budu zatvorene. U mjesecu junu 1709 god. Alibeg, muhafiz trebinjski, javlja Dubrovčanima, kako je bosanski vezir dozvolio, da se so prodaje na Sutorini, iako za to nema fermanskog ovlaštenja. Dubrovčani su svakako ovo osujetili kakvim novim fermanom, koji brani otvaranje novih slanica. No, kao i u mnogim drugim poslovima, kada se poslije koju godinu dana stvar zaboravila, kušano je nanovo. Negdje u toku 1713 otvorene su skele u Novom i Risnu, na mljetačkoj teritoriji. Tu nije bila u pitanju samo so, nego i druga roba, koju su Mlječani, ti vječni dubrovački takmaci i neprijatelji, mogli proturiti. Dubrovčani su se žalili na to, te je opet izišao ferman, da se nove skele zatvore. Obaviješten o tome vezirovom bujuruldijom, Osmankapetan javlja Dubrovčanima, da je zabranu objavio i da je radi kontrabanda postavio bekčije (čuvare). Na trebinjskom mostu sagradio je vrata od jake građe, a lađe od mosta dovezao je k gradu. Mora da se opet poslije pokušavalo, da se otvore skele u Novom i u Risnu, te isti Osman, kao paša, u sporazumu sa bosanskim vezirom zabranjuje da se so uvozi na Risan i Novi. U junu 1728 nanovo su Dubrovčani bili primorani, da se tuže Jahjakapetanu, što Hercegovci nose sir i vunu u Risan i Novi. U novembru 1751 spominje Sulejmanpaša Dubrovčanima, kako su otskoro bile otvorene skele u Novom i Risnu, pa su na tužbu Dubrovčana opet fermanskom zapoviješću zatvorene. Zabranjeno je, da na te skele prohodi tkanje (robba), sve vrste hrane i stoka. O to su se ogriješili Mehmed Spahović i Suljo Abdić, koji su preko trebinjskog mosta pregnali 500 brava za Novi. Za njima su poslane u potjeru trebinjske age i neferi, pa su ih stigli i povratili, te su krivci pohapšeni. Poslije su isto to pokušali i neki dubrovački podanici. Kupili su u Rudinama volova i brava, pa ih pognali. Njih su dočekali na mostu čuvari, koji paze, da ne bi, prema odredbama fermana, ko provodio i prohodio na zabranjene skele. Međutim isti Sulejmanpaša, poznat kao čovjek, koji dobro gleda svoju korist, spremao se 1754 da učini istu nezakonitost, da otvori skele u Novom i Risnu. Da li je to i učinio ne znam. Može biti, da je samo pustio glas o tome, da uplaši Dubrovčane, pa da od njih iznudi kakav dobar poklon. Ovo je dosta vjerovatno stoga, što ovo Dubrovčanima javlja Sulejmanpašin stric, Hasan Osmanpašić. Gore spomenuti slučaj kako su se i dubrovački podanici griješili o zabrane svoje države nije bio jedini. U junu 1731 javile su trebinjske age, da na pazaru u Mrcinama obližnji Hercegovci kupuju so, a to je zabranjeno. Age ovo javljaju stoga, što su od javne, dozvoljene prodaje soli one imale koristi, a od tajne i nedozvoljene samo štete. To je s toga, što je jedan dio dohodaka od đumruka dubrovačke skele i od prodaje soli u Dubrovniku i na Slanom pripadao turskim muhafizima kraj granice. Čini se, da su odatle dobijali plate samo muhafizi, age i neferi, trebinjskog kraja i Bosanske Krajine. Još od prvog decenija 18 vijeka spominje se dohodak od dubrovačke soli kao dotacija za izdržavanje trebinjskih muhafiza. Iz docnijih dokumenata se vidi, da je pored soli i đumruk od dubrovačke skele i dohodak od klančarine, u koliko su je dubrovački podanici htjeli davati, trošen na izdržavanje muhafiza. No čini se, da u tome nije bilo stalnosti, već da su ovi dohoci, u cjelosti ili, može biti, samo djelomično, kadgod oduzimani od Trebinjaca. U martu 1719 obaviješteni su Dubrovčani, da su Trebinjci uzeli skele. Znači, da ih prije toga nisu imali. Docnijih vremena, u drugoj poli 18 vijeka, jedan dio ili sve, bio je dan muhafizima tvrđave Krupe, koja je bila glava gradova Bužima, Vranograča, Jezerskog i Otoke u Bosanskoj Krajini. Ovi dohoci nisu išli samo muhafizima užeg trebinjskog kraja, nego su trošeni i na plate muhafiza grada Ključa (gatačkog) i podređenog mu Klobuka. Prihode su skupljali emini, koje su kapetani i druge age birali svake godine između sebe i, sa naročitim kredencijalnim pismom (temesućem) za dubrovačku vlast, slali ih na dubrovačku skelu i na stonsku slanicu, da nadziru uzimanje đumruka i prodaju soli i da primaju novac od dubrovačkih činovnika. Katkada su emini primali so i u naturi. Trebinjci su slali svoje emine svake godine, sigurno prije 1 marta po starom kalendaru, jer je toga datuma počinjala turska finansijska godina. Ključani su slali samo jednog emina. Količina soli ili novca od nje spominje se koji put kao terzeria di sale, no koliko je to iznosilo ne znam. Samo se jedanput, god. 1731/2, spominje, da se na Slanom nakupilo soli 800 kablova i to od prilike za 9 mjeseci. Spominje se i nekakva petina od soli kao pravo Sulejmanpašino. No ovo je pravo Sulejmanpaša samovoljno uzurpirao za se i koji put je tražio od Dubrovčana zajmove povrh te soli. Da je ovo pravo Sulejmanpašino bilo samo fiktivno dokazale su Dubrovčanima trebinjske age jednom prilikom. God. 1761, na Sulejmanpašinu poruku, Dubrovčani nijesu htjeli dati trebinjskim eminima dohodak od soli i od đumruka. Age na to pišu Dubrovčanima, neka zaištu od Sulejmanpaše kakvu carsku dozvolu za njegovo pravo, ako je ima. Age su sigurno znale, da to Sulejmanpaša nema. Emini trebinjski nisu bili uvijek pouzdani, pa su zbog malverzacija smjenjivani prije vremena. Neferi (prosti vojnici) su koji put sumnjali u svoje age, da im plate od dubrovačkih dohodaka ne izdaju pošteno. Jednom prilikom, god. 1767, pisali su neki vojnici Dubrovčanima, da njihove age so prodaju krišom. Na ovo su age poručile Dubrovčanima, da je turski zakon, da se sve plate predaju agama, a age da ih dijele neferima. Skelom dubrovačkom i stonskom slanicom uvijek su upravljale age, koji vode i svu prepisku oko toga. Ako što neferi imaju tražiti, neka svaki, po graničarskom zakonu, traži platu od svoga age. So, što su je prodavali Dubrovčani, bila je bijela dubrovačka so i neka mljetačka. Koji put su Dubrovčani prodavali i neku crvenu so, ali ova nije bila po volji Hercegovcima. Jednom prilikom je bilo tužbe i na mjeru. Hadži Mustafa Ćerimagić, valjda emin, piše Osmanpaši, da se spud za so promijenio. Sada, veli on, tri spuda iznose 94 oke, pa trgovcima ne podnosi so kupovati, te stoga i ne dolaze u Ston. Ako tako ostane neće podnositi ni Trebinjcima. Zbog dohodaka od dubrovačke skele nastao je 1749 spor između trebinjskih aga i Dubrovčana, pa su age poslale bosanskom veziru pretstavku o tome. U njoj vele age, da im Dubrovčani izigravaju pravo na đumruk od robe, koja dolazi preko mora na dubrovačku skelu. Nama, vele oni, kapetanu, agama i neferima, koji smo na muhafezi od Trebinja i Ključa, visokim beratom je doznačena i data nam u odžakluk dubrovačka skela, da od nje primamo carine. Trgovački brodovi, po starom običaju, plaćaju Dubrovčanima, što spada od trgovine. Ali ima neko vrijeme kako Dubrovčani od nas kriju neke trgovine (robu), da od njih ne naplatimo đumruk. Tim oni čine štetu miriji. Zato age mole vezira, da stvar izvidi i da izda bujuruldiju. Oko neke carine — biće da je klančarina — vodili su se koji put sporovi između Trebinjaca i Stočana. U jednom svom aktu od 2 jula 1769 Dubrovčani javljaju komandantu Hasanbegu, da apalontar (zakupnik) stolačke malićane smatra, da granica između stolačkog kadiluka i dubrovačke države, počevši od dubrovačkog Slanog pa do mora, spada u njegovu malićanu i traži od dubrovačkih ljudi, koji preko granice uvoze robu iz Hercegovine, da mu plaćaju neku dažbinu, inače im ne da robu prenijeti. U aktu Dubrovčani navode, da ne mogu plaćati dvaput, t. j. dvojici. Iz toga se vidi, da su tu dažbinu na istoj granici tražili i Trebinjci za sebe. Dubrovčani spominju, da je ovakav spor bio i prije dva puta i da je spor sa stolačkim apalontarom išao i pred bosanskog vezira. Prodaja vina nije bila ograničena zabranama. Ali se čini, da je vino prodavano, baram za jedan dio trebinjskog kraja i za plemena u unutrašnjosti, samo na Mrcinama. Tu su na pazar dolazili i raja i mljetački podanici Novljani. Po nekom starom zakonu ili običaju, na vino, kupljeno na Mrcinama, nije se smio uzimati nikakav danak, ali, kao i kod klančarine, s turske se strane nije na to obaziralo. 17 januara 1705 pišu Dubrovčani, kako su čuli od svoga dragomana Luke, da će Kasumpaša zapovjediti nekom Kuzmanu od Zubaca, valjda pandurbaši, da ne brani svijetu ići u Konavli po vino i da od njih ne uzima nikakva badža, ni dacije na vino, jer je takav zakon od starine. Međutim je Kuzman naplatio od Banjana, koji su išli u Konavli po vino, po 12 dinara na tovar, a 36 konja iz Nikšića, koji su također išli po vino, vratio je natrag. I pored ove zabrane badž na vino se uzimao i poslije. Trebinjski muhafiz Osmanbeg javlja Dubrovčanima u aprilu 1717, da se na Zupcima uzima po 5 dinara na tovar vina. To uzimaju panduri, koji održavaju sigurnost. Na Konavlima se, veli Osmanbeg, ne uzima ništa više, nego što se uzimalo od starine. On je u planini (zubačkoj?) postavio 15 ljudi da čuvaju. U vezi sa ovakvim smetnjama trgovini iznijeću nekoliko podataka o potpunoj zabrani trgovanja, o takozvanom jasaku. Za vrijeme ratova Turska je gledala, da se u državu, koja je s njom u ratu, ne dobacuje roba iz Turske, niti roba te države da ide u Tursku. Jasakom se zvala i djelomična zabrana izvoza jednog artikla, n. pr. izvoz žita, kada godina izda, pa nastane bojazan, da neće ostati stanovništvo bez njega. Protiv Dubrovčana je upotrebljavan jasak i kao represalija u kakvom teškom sporu ili graničnom sukobu. 3 oktobra 1713 javlja Dubrovčanima Osmankapetan, da je izišao jasak, da se žito ne izvozi. 4 marta 1719 javlja isti, da će gledati, da se skela otvori. U godini 1737 mora da je bio proglašen neki jasak, pa u jednom pismu od 21 februara poručuje Dubrovčanima miri-miran, da uz jasak može ići roba u Dubrovnik, ali sa naročitom dozvolom i samo glavnim trgovačkim drumom. 21 marta 1766 pišu Dubrovčani Hasanbegu, pa mu između ostalog vele: »Zna dobro V(aša?) P(reuzvišenost?) carski ferman, da u vremenu od zatvora (jasaka) i od kontumacija ne imaju ljudi iz turske zemlje dolaziti klancima na ove skele, ni u naš vilajet dohoditi, nego velikijem putem i da u krepost od rečenog carskog fermana izišla je i bujuruntija s divana bosanskog, koja isto naređuje.« No i pored toga došao je u Dubrovnik klancem preko Orsule Hasanbaša Kabilović. 27 januara 1768 tuže se Dubrovčani ćehaji bosanskog paše, kako su Trebinjci stavili jasak na dubrovačku državu, koja je stari haračar turskoga caretva »i koji (dubrovački vilajet) je bio u svako doba i u svaku cirkostancu k’o malahan dio slavnoga imperija.« I kada je tursko carstvo udaralo jasak na sve strane »nikada nije se razumjelo za ovi vilajet.« Istoga dana žale se Dubrovčani i Sulejmanpaši, da su Trebinjci, svi zajedno, protiv carske zapovijesti i vezirske bujuruldije, ustavili zahiru (hranu), koja bi prolazila za njihov vilajet i da im je Sulejmanpaša dozvolio da to čine. Nadaju se, da će on od toga odustati. No ništa nije pomoglo. Jasak je ostao i dalje. Zato 12 septembra iste godine pišu Dubrovčani Sulejmanpaši opet. Drago im je, vele, što će on doći k njima. Oni su bez zahire, koja se ne dozvoljava pronijeti s turske strane. Mole ga, da naredi, da se na dubrovačku stranu dotjera malo ugljevlja, stoke i druge hrane. Nesigurnost i susjedski sporovi između Dubrovčana i Hercegovaca. Pored svih, valjda nedovoljnih, državnih mjera za održavanje reda, mira i sigurnosti, nije bilo ni mira, ni sigurnosti. Duž trebinjsko-dubrovačke granice dolazilo je vrlo često do otimanja i krađe stoke, do ubistava i do graničnih povreda. I Dubrovčani i turski zapovjednici pokazivali su najbolju volju, da do toga ne dolazi, ali se njihov trud oko roga razbijao o neposlušnost njihovih podanika. Početkom 18 vijeka javlja Kasumpaša Dubrovčanima, kako je zapovjedio svima turskim podanicima od Utova do Kolašina, da žive u miru sa dubrovačkim podanicima. U avgustu 1715 novi trebinjski muhafiz Mehmed-beg moli Dubrovčane, da ozbiljno preporuče svojim ljudima, da žive u miru sa carevom rajom i sa stražama i da ne propuštaju hajduka preko dubrovačke zemlje na carsku. U julu 1726 Osmanpaša javlja Dubrovčanima, da on svoju raju drži na uzdi, da ne čini zla, »jere vi znate, veli on, ja našu raju i bijem i davim i aspri uzimljem, te se ne smjedu biti, jere sam im ja svezao ruke«. Bjegunci. Zaim Hajdarbeg piše 13 februara 1687 iz svoga sela Volujca Dubrovčanima, da mu je utekao rajetin Jovan Sladojević. Nije utekao u Perast, ni u Donje Hajduke, nego s čeljadi stoji u dubrovačkoj Župi, pa izlazi na klance i dočekuje Hajdarbegovu raju, koju hvata i vodi je u Župu. Mehmedbeg trebinjski (oko 1712—1715) piše knezu od Konavala, kako mu se bila odmetnula raja, te ih se sada veći dio nalazi na Zupcima i hoće da se povrate. Knez sa soldatima oteo im je životinje i stvari, što su držali, i ne da im da dođu na tursku stranu. Bosanski paša se nalazi na ovoj muhafezi, pa ako on sazna za to, tužiće ga dubrovačkom knezu. Nego neka se konavaoski knez prođe toga. U junu 1736 trebinjski miri-miran piše Dubrovčanima, kako im je ranije javio o Maksimu Zupcu, koji je hodio s Moskovima i prohodio u Crnu Goru i doći će u petak ili subotu u Captat. Moli ih, da reknu svojim organima, da metnu na sve strane špije ne bi li uhvatili Maksima. Stoka. Gore spomenuti zaim Hajdarbeg, pošto se vratio s vojske (oko 1687) žali se Dubrovčanima, da su njihovi ljudi iz sela Stravča oteli goveda i učinili druga nasilja dvojici njegovih čivčija iz Kremen-Dola. God. 1713 žale se Trebinjci dubrovačkoj vlasti na njihova podanika Luku Taraša i druge lupeže iz dubrovačke zemlje, koji prelaze u trebinjski kraj, pa kradu i otimaju i prodaju u dubrovačkoj zemlji. Dubrovački podanici Lovro Miletić i Andrija Sabrajilović iz Župe oteli su stoku Petra Marinovića ispod Lugova. 7 septembra 1716 Osmanbeg preporučuje Dubrovčanima, da svojim podanicima zabrane, da otimaju stoku raji u Šumi i Bobanima. Od toga će, veli, imati štete i Dubrovčani, jer kada raja imadne stoke, ona će je prodavati, pa će stoka ići na dubrovačku skelu. A ako se raja iz Šume i Bobana zbog krađa raziđe, put će se zatvoriti i Hercegovcima i Dubrovčanima. Hasan, trebinjski muselim, tuži se, da su dubrovački podanici iz sela Dube prešli granicu, pa upali u kuću Tome Brnjoša u selu Uvjeću i odnijeli mu 20 košnica. Razbijanje karavana. U god. 1683 ili 1684 bio je čuvar dervente na Slanom »gdje se čuvaju tovari od zlikovaca« novski aga Ibrahimaga Vafirović. On bude dignut pa postavljen Fazlaga Serdarević iz Ljubuškog. Ova je smjena bila nepovoljna Vafiroviću i drugim Novljanima, pa se radi toga i radi pljačke skupe novske age, Ibrahimaga Vafirović s bratom, Babovićev sin Jusuf, ćehaja Mehmed, Jusuf sin Cettevichia (Ćetojevića?), Salih Amidžić, Sulejman ResuloviIć i Arslanovićev sin Redžep, svi s družinom i sa nekoliko risanskih nefera. Oni udare na Slano. Serdarević jedva živ uteče, a oni ugrabiše 300 dubrovačkih tovara, što su ih tu našli, pa ih odagnaše u Novi. Na to je kajmekam bosamskog paše, Ibrahimbeg poslao u januaru 1685 bujuruldije na mostarskog, ljubinjskog i novskog kadiju. U bujuruldijama se veli, da su razbojnici od Ljubinja, Gacka i Novog. Kajmakam kaže, da je za izviđaj odredio nekog Ahmedagu, pa ga preporučuje kadijama, da mu idu na ruku. Dubrovački dragoman Pjetro Granković piše svojoj državi iz Sarajeva 24 januara 1685 i šalje u prilogu arz cerničkog kadije, upućen u Carigrad. U arzu se spominju sva, gore navedena, imena razbojnika. Ibrahim Vafirović u jednom nedatiranom pismu Dubrovčanima veli, kako je čuo, da Dubrovčani imaju zlu volju na njega, što im je razbio tovare, pa im, kao pravdajući se, kaže: »A vi znate, dok ja stah (na Slanom), da sve zdravo iđaše. Silom pake kako dođe Serdarević Novljani da me ubiju, jere š njime stanuh, za to na me zle volje ne imajte. Ja sam opet dao kulu (vojnicima?) u Novi onomadne sto hiljad, ter su nam dali idžazet (dopuštenje), da stanemo opeta, da se careve skele ne zatvore. Nego ako ste kail, maknite, neka idu robe, kako su i prije mirno. A što su uzeli Novljani vaše, ja se ličim svega toga.« Početkom 1713 razbijen je bio blizu Carine jedan karavan od Misira. Ubijstva, napadaji i pljačke. Za vrijeme velikoga rata u nedjelju 1 juna 1687 dođoše hajduci iz Molunta preko Vitaljine na Prijevor, da udare na pandure. U Molunat su hajduci došli na 7 baraka i moglo ih je biti oko 100 ljudi. Panduri ih opaze odmah, pa ih pognaju do nad more, da su jedva imali kada ukrcati se u svoje brodice. Jednome od njih panduri odsijeku glavu i donesu je sandžakbegu od Dukađina i vezirovu delibaši Muratagi, koji su se tada nalazili u novskom kraju. Glava je bila jednog dubrovačkog podanika, što su posvjedočili neki njegovi rođaci. Istoga dana došao je Ibrahimaga Vafirović iz Bjelina Dola. Iz Molunta su hajduci otišli u Captat. 11 juna dođe sandžakbegu i Muratagi velika tužba od trebinjske Površi, kako su onih 100 hajduka sa drugih potajnih 500 udarili na sela Slivnicu, Ljekovu, Glavsku, Mrnjiće, Stubicu, Sparožiće, Ljubovu, Golu Glavicu, Bobovište i Biograd. Hajduci su onomadne, u ponedjeljak popalili sela, 3 čovjeka ubili, 60 kuća sažegli, odagnali 700 brava, 101 goveče, 60 konja, osim druge prateži, i to su sve odnijeli u Captat. Za njima je pošla potjera Vlaha i Turaka i gonila ih do vrh Župe. Mogli su im sve preoteti, da nije bilo dubrovačkih podanika. Turski tobožnji prijatelji, Rafo i Đivo, bili su tada u Župi i ništa nijesu htjeli učiniti. Tužioci mole sandžakbega i Muratagu, da o tom sastave arz na pašu hercegovačkog i vezira bosanskog. 7 avgusta 1715 tužio se Osman kapetan, kako je, veli, onomad u nedjelju pošlo nekoliko nefera iz Dubrovnika. Kada su prošli Ploče, neko iza busije pripuca na njih, te rani Ibrahim-ćehaju Vafirovića, sina Selmanagina. 27 septembra 1729 Jahjakapetan se žali Dubrovčanima, kako su išle kiridžije Milutina sina Kišina Ivan Šakota iz sela Plane u Rudinama, Simo Kokotović iz sela Bileće, Jovan Manigodić iz sela Prijevora i drugi. Šćepan Rebić je išao sam za se vraćajući se iz Dubrovnika. Njih je dočekao sin nekog Lovre i Lapačina iz Postranja, pa su ranili nekiliko kiridžija. Negdje pri kraju 1746 ubiše neki dubrovački podanici u njihovu selu Topoli Nikolu Žagrilovića iz sela Moševića, kmeta Alibega Ljubovića. Od tora je nastala mučna parnica, jer ne samo Ljubović, nego i njegovi kmeti se uzbuniše. Na jednom zboru, gdje se bila skupila sva raja iz Ljubovića timara, bude zaključeno, da se stvar goni sudom. Da se pozove ljubinski kadija, da stvar izvidi i da se učini ćešf. Ako se tako ne učini, raja će se dići s timara i otići će na drugu stranu. I Ljubović je bio sporazuman, da se zove kadija i da se povede parnica. Valjda su se Dubrovčani nećkali da stvar urede, pa je kod njih prijateljski intervenisao Ibrahimpaša Resulbegović i savjetovao im da stvar s Ljubovićem urede na lijep način, da se dalje ne goni. I god. 1754 ubiše dubrovački podanici Ljubovićeva čovjeka, nekoga Đuru Baju. Na izmaku 1749 dogodilo se opet jedno ubijstvo u trebinjskom kraju. Dubrovački podanici od Mrcina bili su nešto kivni na Mustajbega Zupčanina. Kada je on jednom pošao u Dračevicu, pa prolazio njihovim krajem, oni ga dočekaju, da ga ubiju i gonili su ga natrag do Zubaca. Ali su ga ubili drugom prilikom poslije, na izmaku 1749 godine. Zbog njegova ubijstva silno su se uzrujali muslimani trebinjskog kraja. Proglašen je zbog toga jasak i stao je svaki saobraćaj. Ni jedan trgovac ni s jedne, ni s druge strane nije smio ići preko granice. Kadija ljubinjski javio je o tome Mehmedpaši i odlučio je da uhvati i uhapsi koga god stigne od dubrovačkih trgovaca. Da se stvar izvidi određen je za mubašira timarski tefterdar Mustafa ef. Babić i s njim zajedno većil trebinjskog kapetana Hasanbeg. Suđenje je povjereno mostarskom kadiji Ali ef. Njih dva su otišla u Trebinje sa 20 konjanika. Tužioci su bili otac i stric poginulog Mustajbega i njihov srodnik Ibrahimaga Šarić. U aprilu 1750 otišao je tim poslom u Travnik stric ubijenog i Ljubinjac Bubić. Kako je stvar svršena nije mi poznato. No još je veća uzrujanost nastala, ne samo u trebinjskom kraju, već i po ostaloj Hercegovini, kada su dubrovački podanici krajem 1757 ubili na Carini Alibega Bračkovića. Zbog toga su nastali veliki nemiri. Trebinjci su za svoj kraj proglasili jasak, pa obustavili sav trgovački saobraćaj. Što nije došlo i do osvete i proljevanja krvi ima se zahvaliti Sulejmanpaši. Stvar je naravno javljena bosanskom veziru. Dubrovčani su sa svoje strane činili sve da dadu zadovoljštinu. Razorili su kuće ubojica i raspisali nagrade onima, koji bi ih uhvatili. Sulejmanpaši, koji se spremao da ide u Travnik pokloniti se novom veziru, preporučili su, da veziru rekne, kako su Dubrovčani učinili sve, što su mogli. Naravno zato su Sulejmanpašu bogato nagradili i on se zauzeo za njih toliko, da se sam kompromitovao. Kako su god sa dubrovačke strane činjena zla bilo ih je i sa trebinjske strane, može biti i više. Početkom 1715 došli su neki ljudi u dubrovačko selo Bosanku, pa činili zulume. Stvar je morala biti zamašnije prirode, jer je radi nje došao u Trebinje ljubinjski kadija Ahmed ef. i imao se sastati sa dubrovačkim izaslanicima na hercegovačkom Slanom. Ovakvih je slučajeva bivalo počešće. Ima jedna dubrovačka žalba od mjeseca jula 1763. U njoj se veli, kako jo dubrovački kazamorat sa Brgata javio, da sin Osmana Zupca i sin Salka Budalice, koji uzimaju klančarine na Carini kada siđu na Brgat, »neće da sjede s mirom, nego zadirkuju svijet i zameću kavgu. Slično se morao ponašati i brat — šta li je — poginulog Alibega Bračkovića, Ahmedbaša, koji je bio na Carini 1769. Na njega su se Dubrovčani tužili da je bio dignut s Carine. God. 1775 nekoliko haramija od Trebinja upali su u jednu crkvu u Župi, pa su izboli noževima Gospin lik na velikom oltaru. I Crnogorci su preko zubačke planine dolazili u Konavli i Zupce, pa pljačkali i ubijali. Tako je n. pr. negdje u prvom deceniju 18 vijeka došla jedna četa Crnogoraca pod glavarom Pejom Pešikanovićem u selo Prapratno u Konavlima, pa ga porobila. Za crnogorske pljačkaše daje zgodnu karakteristiku Osmanpaša Resulbegović. Jednom prilikom veli on Dubrovčanima: »Vi znate Crnogorce koji su hajini. Oni su jedni ljudi kako i zmije; kada se ufati ciči, a kad se pusti zviždi. A što pišete, da prelaze preko sela, vi znate, da sađu zubačkom planinom na Mrcine«. Povrede granice. Bilo ih je sa obadvije strane. U junu 1709 tuže se Dubrovčani Alibegu trebinjskom kako Hadžo Spahović, Duran Pivodić i još dvojica muslimana otimaju dubrovačkim podložnicima zemlje u Riđilovoj Dolini. Iz god. 1719 ima jedna žalba muhafiza Osmanbega na zla, što ih čine dubrovački podanici duž granice. On veli »... ali ti vaši ljudi čemu su na silu šćeli da otimlju i da biju žene, zašto ženu ne bije niko, nego oni, koji je drži svrh glave. ... zašto po našem sudu, ko bi digao ruku na ženu, ruka mu se odreže«. God. 1728 Jahjakapetan piše, kako je Đuro Kolić iz Stravča prije 10 godina silom prisvojio neke zemlje seljana iz Poljica. God. 1733 nastao je spor oko zemalja na samoj međi kod sela Slavogostića između ovog sela i dubrovačkog Osonika. Dubrovački podanici Osoničani, da bi prisvojili nešto hercegovačke zemlje, krišom su pomakli među, odnosno međne biljege. Ovi su biljezi bili od drveta ili od sasječenog žbunja, a zvali su se granice. Seljani od Slavogostića opaze to, pa popale granice i postave nove na pravoj međi. Iste godine došli su Ibrahimpaši na tužbu Alićehaja Bećo, Salih-bajraktar, Hasan odobaša i neki Sulejman. Žalili su se, da dubrovački ljudi iz sela Postranja dolaze na Greben, da sijeku drva. U sporovima teže prirode Hercegovci su kušali koji put, da na dubrovačkoj strani izviđaju spor, ali su se Dubrovčani tome energično protivili. Tako je 1740 Ibrahimpaša sa kadijama od Ljubinja i Bekije htjeo sići u Dubrovnik, da izvidi neku stvar. No Dubrovčani im poruče, da ne dolaze. Vele, da otkada je Dubrovnik carski haračar do danas, nikad kadije nisu dolazile sa svojim ljudima u Dubrovnik da sude, nego samo onda, kada su ih sami Dubrovčani zvali, da sude Turcima i turskoj raji. U sitnijim sporovima, kada Dubrovčani nisu imali volje da kažnjavaju svoje ljude, oni su se služili lukavstvom. O tome se veli na jednom mjestu ovo: »Bio je početkom prošloga vijeka (18) čovjek na Brgatu, koji se zvao Kurkut. Nije imao ništa pod vedrim nebom, a bio je od onijeh ljudi dobre ćudi, koji su, po slučaju, vazda držani kao smutljivci. Kada bi se gođ, dakle, kakva šteta ili kavga dogodila na turskoj međi, ko bi bio kriv? Ta niko nego Kurkut. Republika baci ga u tamnicu i poruči tursknm vlastima, da je zlikovac kažnjen. A moj Kurkut blažen i srećan, što ga država hranila pod jednom strehom. Kad bi beg ili sandžak čuo, da je Kurkut u tamnici, umirio bi se i ne bi više dodijavao. I, vele, da bi se vazda jedan Kurkut nahodio, da odgovara za svaku štetu na granici i da je opravi Turcnma. Trgovina i slanje dubrovačkog harača. Trebinjci su, kako je mjestimice i spominjano, trgovali sa dubrovačkim svijetom i, preko dubrovačke teritorije, sa drugima. Trgovinom su se bavili ne samo ljudi od posla, nego i vojnički zapovjednici. Miri-muhafiz Osmanbeg je izvozio žito i kukuruz. U februaru 1712 pišu mu Dubrovčani, kako su po njegovoj želji, u Župi na Srebrnom načinili dvije kuće za žito i kolokud (kukuruz), što dolazi od Trebinja. Poručuju mu, da pošalje svoje ljude, da čuvaju žito. — God. 1714 Osmankapetan Resulbegović i Hasanaga dizdar dali su u zajam novaca Hasanu Šaranu i Đuri Torbi, da trguju. Iste godine dizdar Hasan Resulbegović kupio je za svoj grad žita u Arbaniji, jer je u Hercegovini godina izdala. Muhafiz Osmanbeg poručio je god. 1718 po trgovcu Mileti Sarajevcu, da mu se kupe neke stvari u Mlecima. O izvozu stoke, kupovini vina, pirinča, kave, baruta, olova i drugog bilo je i biće još govora na drugim mjestima. Harač, koji su Dubrovčani plaćali Turskoj, nosili su njihovi poklisari preko Trebinja, a Trebinjci su im davali vojničku pratnju. Iako je harač nošen svake godine, on se spominje svega dvaput. God. 1719 u januaru Dubrovčani su poručili muhafizu Osmanbegu, da će njihov poklisar sa haračem poći u četvrtak 26 januara, pa su ga zamolili, da pošalje vojničku pratnju u Dubrovnik. On im je odgovorio, da će na urečeni dan poslati svoga sina kapetana Ibrahima sa jednim do dva bajraka vojnika pješaka. Dubrovčani neka iziđu na Ploče, da se sastanu s pratnjom. Treba da porane, da bi mogli do večeri stići u Trebinje. Iz jednog pisma od 1762 vidi se, da pratnja nije uvijek išla do Dubrovnika. Ovoga puta je turska pratnja iz Trebinja dočekala dubrovačke pratioce harača na Carini. Resulbegovići. Ovo je najuglednija i najmoćnija porodica trebinjskog kraja u 18 vijeku. Među današnjim Resulbegovićima ima predanje, da oni potječu od hrišćanske porodice Burovića iz Boke Kotorske. To predanje potvrđuju tri pisma iz 18 vijeka, što ih je pisao sopraintendenat Stanislav Burović Ibrahim-paši Resulbegoviću. U sva tri pisma Burović Ibrahimpašu naziva rođakom. Prelazak na islam krštenoga Burovića mogao se dogoditi u prvoj poli 17 vijeka, ako nije i prije. Jedan od njegovih potomaka mogao je biti neki Sulejmanaga, po kome su se dvojica novskih aga, Resulbeg i Dautaga kao njegovi sinovi, nazivali Sulejmanagićima. Od Resulbega ima u dubrovačkij arhivi jedio pismo, pisano u Novom, ćirilicom, a datirano 9 oktobra 1669. Dautaga se u jednom svom pismu, opet ćirilicom, zove novskim kapetanom. Pismo je pisano 30 avgusta 1679. Za ova dva koljena ne mogu tvrditi, da su potomci Burovića, nego to uzimam samo kao mogućnost. Veću vjerovatnoet ima, da su svi Resulbegovići 18 i 19 vijeka potomci onog Resulbega Sulejmanagića. Da je porodica još i u drugoj poli 17 stoljeća bila ugledna vidi se po tome, što je, pored begovske titule Resulbegove, njegov brat Dautaga bio novski kapetan. Genealoška tabela sumnjivih i dokazanih Resulbegovića bila bi ovakva: Burović Sulejmanaga Resulbeg Dautaga Osman Hadži-Sulejmanaga Ibrahim Salihaga Hasan Sulejman Sabit-Mehmed Salihbeg Jusuf današnji Kapetanovići u Trebinju O Resulbegovu sinu Hadži-Sulejmanagi zna se samo toliko, da je bio jedan od aga vezira Mehmed-Numanpaše Ćuprilića (1713 ili 1716). Drugi, može biti najstariji sin Resulbegov, Osmanaga, bio je znamenitiji od svoga brata. Od 1712—1728 bio je on redom kapetan, miri-muhafiz i miri-miran-muhafiz (paša). Bio je vrlo vrijedan i energičan čovjek. U prepisci između Dubrovčana i trebinjske gospode najviše ima njegovih pisama; ima ih više od stotine. Na svakom položaju, koji je zauzimao, interesovao se i brinuo za sve. I narod i podložne mu age držao je vrlo strogo. Sa Dubrovčanima je podržavao prijateljske veze, ali je znao i energično progovoriti s njima, kada je mislio, da su mu učinili što krivo. Da li je ikada išao u Dubrovnik, nije mi poznato. Ali se kao paša, u aprilu 1721, kanio da dođe, da se pred gradom razgovori sa gospodom dubrovačkom. No poslije se nešto predomislio, pa je iza nekoliko dana poručio Dubrovčanima, da ne može doći, jer mu je, veli, mučno tamo sići sa kalabalukom (velikom pratnjom). U Dubrovnik je često poručivao, da mu se šalju krečari i drugi zidarski radnici, kada je što zidao, ili je koji put poručivao, da mu se pošalje mljetačkog pirinča, kada se nadao gostima. Trošio je dvije vrste pirinča, mljetački i arbanaski. Osim građenja i popravljanja Banj-Vira Osman je gradio i na drugim stranama. Godine 1721 išao je u Ljubinje, da gradi džamiju. God. 1723, kada je kapudanpaša Mustafa htjeo graditi džamiju u Počitelju, umolio je Osmanpašu, da građenje nadzirava. Nekako u isto vrijeme gradio je Osman svoje saraje (dvore) u Ljubinju. God. 1725 dobio je od porte zapovijest, da iznova gradi palanku u ljubinjskoj kasabi. U svojim sarajima u Ljubinju provodio je Osman počesto. Tamo se povukao i sve 1728, kada je prestao biti paša. Osman je imao tri sina, Ibrahima, Saliha i Hasana. Najstariji od njih, Ibrahim, započeo je svoju vojničku karijeru kao kapetan, ubrzo pošto mu je otac postao miri-muhafiz. Kada mu je otac postao pašom, počeo se on prezivati Osmanpašić. I on je bio miri-muhafiz, a kada mu se otac povukao, postao je i paša. Koji put je bio i sandžakbeg kliški i zvornički. Iako je njegova prepiska sa Dubrovnikom bila velika, nije ni blizu onolika, kao očeva. Čini se, da nije bio onako vrijedan i energičan kao Osmanpaša. Ali je bio dobar čovjek. Čini se da je umro negdje iza 1750, jer se te godine spominje, kako se trebinjski kapetan, a to je valjda Sulejman, nalazi kod svoga nemoćna oca. Ibrahim je imao dva sina, Sulejmana i Sabit-Mehmeda. Ibrahimpašin brat Salihaga rijetko se spominje u aktima, svega dva put, u godinama 1731 i 1736. O drugom Ibrahimpašinu bratu, Hasanu, više se zna. I on je započeo karijeru kapetanstvom, ali je brzo postao muselim i miri-muhafiz. Pašaluk nije dobio nikada, jer je preči bio njegov sinovac, Ibrahimpašin sin Sulejman. Čini se, da Hasan kao kapetan i muhafiz nije umio da pokaže mnogo energije. Njegova vremena događali su se često sporovi između ljudi trebinjskog kraja i dubrovačkih podanika. Mitropolit Stefan Milutinović, kada je ono bio teško izranjen, prebacuje njemu i upisuje mu u krivicu, što se to moglo dogoditi, tako reći pred njegovim očima, u blizini careva grada, gdje on, Hasan, stanuje. Ibrahimpašin sin Sulejman također je počeo sa kapetanlukom negdje oko 1735. Miri-muhafiz nije bio nikada, nego je taj čin preskočio, pa odmah postao paša oko 1750. Uz pašaluk trebinjski držao je više puta i sandžak kliški. Kakvih je bio vojničkih i upravničkih sposobnosti, nije mi poznato. Ali se u njegovu karakteru zapaža jedna ružna crta. Bio je gramziv. Negdje poslije 1757 njega su Trebinjci tužili carstvu zbog globljenja, pa je, čini mi se, bio dignut s pašaluka za neko vrijeme. I godine 1768 bio je svrgnut s pašaluka i neko vrijeme interniran u starosrbijanskom Skoplju. I ovoga puta zbog gramzivosti. U aferi ubijenga Alibega Bračkovića i suviše se zauzimao za Dubrovčane, naravno za dobro mito, pa je zbog toga i svrgnut. Bez sumnje mu je nešto bilo i dokazano, pa je zato bio kažnjen onako. Sulejmanpaša je 1756, na vezirovu zapovijest, u derventi Koritima, između Bileće i Gacka, gradio iznova tvrdu kulu od kamena i oko nje kamenit šaranpov. Na njegovu se dvoru, čini mi se, pilo podosta kave. Jednom prilikom poručuje on Dubrovčanima, da mu pošalju 50 oka egipatske kave. Njegov brat Sabit-Mehmed spominje se prvi put 1791, kada je postao miri-mirani-muhafiz bihaćki. Bio je to i u trebinjskom kraju, ali docnije. Osim ovih Resulbegovića, kojima se zna u kakvim su rodbinskim vezama bili, poznati su još neki, za koje se to ne zna. Takav je dizdar tvrđave Banj-Vira Hasanaga. Čini se, da je bio Osmanpašin brat. Poslije 1718 on se zove Hadži-Hasanaga. Sabit-Mehmed, kada je bio na bihaćkoj muhafezi, spominje u jednom pismu od 2 februara 1791 kapetana Stare Ostrovice Hadži-Ibrahimbega sina Mehmedbegova. I za oca veli, da je bio kapetan u Staroj Ostrovici. Njih on naziva svojim bližim srodnicima. Može biti, da je od Resulbegovića i onaj Osmanpaša Trebinjac, koji se 1715 spominje kao bivši tefterdar. Njegov bi potomak mogao biti Salihaga Tefterdarović, što se spominje 1794, a dalje potomstvo bi mogli biti današnji Tefterdarovići. Kada se ima na umu, da su skoro kroz cijeli 18 vijek dizdari, kapetani, muhafizi i paše bili članovi porodice Resulbegovića, onda je vrlo vjerovatno, da je od iste porodice bila još jedna grana, koju je osnovao neki Osmanbeg, valjda onaj Osman što je 1707/8 bio trebinjski miri-muhafiz. Njegov bi sin mogao biti Arslanbeg, koji se 1762 spominje kao sin Osmanov, a 1763 kao sin bivšeg Osmanbega od Trebinja. Arslanbeg je 1768 bio komandant od Trebinja. Imao je brata Hasanbega. Sin Arslanbegov je Ibrahimbeg Arslanbegović, trebinjski aga 1786—1805 i muselim 1792—1805. Druge porodice i ličnosti. Mimo Resulbegovića nije se u trebinjskom kraju 18 vijeka istakla nikoja druga porodica, ali je, naravno, bilo još porodica, koje su se jače istakle mimo ostali svijet. O njima znam vrlo malo, pa ipak ću ih spomenuti, makar i po imenu, da ovaj članak ne bi s te strane ostao nepotpun. Vafirovići su Novljani. Spominju se od 1684 nekoliko puta, pa im se poslije 1715 gubi trag. Ibrahimaga Vafirović se spominje pri razboju dubrovačkih tovara na Slanom 1684 kao učesnik. Neki Vafirović, za koga Dubrovčani vele, da je od Trebinja, ima svojih ziratnih zemalja i gore negdje iznad dubrovačkih sela Postranja i Plata, pa 1688 javlja Dubrovčanima, da je Platnjanima i Postranjanima dozvolio da žanju lazine njegove zemlje i da sijeku drva, ali da mu donose dohodak, koji mu pripada od zemlje i gore. Neki Ibrahimaga Vafirović, sin Selmanagin, bio je 1715 nekakav ili nečiji ćehaja. Spahovići, od 1709—1775. Jedni su bili neugledni i spominju se po zlu, samo se jedan od njih, Omeraga, spominje oko 1775 kao trebinjski aga. Zupci (Zupčani, Zupčevići) su iz Zubaca. Spominju se od 1712 do 1763. O najstarijem od njih, Hasanagi, ne znam ništa reći. Nešto prije 1749 se spominju dva brata, Osmanaga i Mustajbeg. Osmanaga je živio u Trebinju i imao sina. Mustajbeg je živio u Zupcima. Čini se, da je bio osion čovjek, pa se zamjerio Mrcinjanima, koji su jedanput pokušali da ga ubiju, a drugi put su, 1749, to i izvršili. Fetahagići su Trebinjci. Rodonačalnik im je valjda neki Fetahaga, kome ne znam prezimena. On je između 1721 i 1728 bio aga posade na Carini. Neki Jusufaga Fetahagić se 1759 spominje kao trebinjski aga. Hasanbaša Fetahović se bavio trgovinom u društvu sa dubrovačkim trgovcem Ivanom Perićem. Hasanbaši je Perić davao novac, a on je kupovao vunu i slao je Periću. Može biti da Hasanbaša nije ni bio od ove porodice. Oko 1775 se spominje među trebinjskim agama Sulejmanaga Fetahagić. Ćatovići. Naprijed je spomenut Mustafa-aga Ćatović, koji je 1711 imao kuća i dućana u trebinjskoj kasabi i kuća i zemalja u selu Pridvorcima i po drugim selima. Oko 1775 bili su age trebinjskih muhafiza dvojica Ćatovića, Omeraga i Mahmudaga. God. 1794 spominje se Dervišaga Ćatović. U selu Zagradini živjeli su muslimani Prnjati. Koji put se u dubrovačkim aktima spomene i po koji hrišćanin. Iako su ovo neugledni ljudi iz stočarskog i težačkog staleža, spomeni na njih imaju naučnu vrijednost. Uporedivši te spomene sa današnjim razmještajem stanovništva u trebinjskom kraju, vidi se da kod stanovništva nije bilo gotovo nikakva pomjeranja. Jesu doduše ljudi ovoga kraja selili, ali nijesu cijele porodice ili rodovi, nego samo pojedinci. Radi toga navodim ovdje i njih i kraj njihovih prezimena, u zagradi, godine kada se koji spominje. Lazar Magazinović iz sela Slivnice (1701), Perko Dabović, Vlah iz Kruševica (1712), Petar Marinović ispod Lugova (1713), Vlah Kučinar (1713), Petar Brkanović iz Slavogostića (1732), Savo (1736) i Konstantin (1763) Ukropine iz Ljekove, Mojo i Gojčo (Goicio) Mandagalji (1763), Vlasi Hristo i Staniša Šupljeglavi (1763), kmet Hasanbega trebinjskog Staniša Kukurić (1774). Bez datuma je spomenut pandurbaša Damjan Kadijević i muslimani Malogići iz Zubaca. Napomena: Korištena literatura i objašnjenja navedeni su u bilješkama u izvorniku.