Kako je u Franceskoj republici panamski skandal jos uvijek na dnevnom redu, mozda će zainteresovati čitaoce ovaj opis prilika na Panami iz pera jednoga mjernika koji je radio ondje na kopanju toga znamenitoga kanala. Doticni ingenieur g. Mimaude, dosao je u Panama 1886., bas u ono doba kada je stručnjacima moralo očivedno biti, da će se ovo poduzeće izjaloviti. U Parisu je svijet jos gojio najljepše nade i panamske obveznice bjehu najpopularniji papir, a Ferdinand Lessejis najslavniji muz franceske prijestonice.No, ko je samo jednom bio u pisarnici “Transatlantskog drustva" u Bordeauxu i ondje cuo sta se govori, taj je mogao naslutiti zalosnu budućnost. Ondje se sakupljaju agenti Panamaskog drustva, koji bjehu na licu mjesta " toj nesrecnoj zemlji”. Bljedina njihove kože. mrsavo. upalo lice i popijene oči bjebu svjedok ovijelih užasnih strapaca, koje su ovi ljudi u toj tropskoj zemlji pretrpljeli. Sta se sve nije čulo po kafanama i gostionicama! -Zelim Vam puno sreće" rekao bi na priliku jedan što se mene tice neka me 0dmab gjavo odnese, ako jos jednom koraknem na tu zemlju pa sve da mi plate sto hiljada franaka na godinu“. Ele u to doba. kad ste Vi otisli sa Panamskog moreuza vladala je ondje zaraza od žute groznice?“ „Žuta groznica, ta ona nikad i ne prestaje ondje." A jeli skup zivot u Panami?" -Uvjerite se sami pa cete znati A hoce li kanal 1889. biti gotov?" Vi se jamadno rado sprdate? Pod utiskom tako zlogukib razgovora, koje je g. Mimaude dnevno slusao. otplovio je isti 24. decembra na brodu St. Germainu iz Franceske. Citavač od svojih trideset ljudi koje je Panamsko drustvo istom pogodilo, diže se sa g. Mirmaudom u tu daleku zemlju. Sest mjeseci docnije zivio je samo Mimaude od njih svijeh. Mimaude prijatno opisuje drustvo, koje se steklo na brodu „St. Germainu. Megju novim najmljenicima Panamskog drustva ne bjese nikakvih izrazenih likova. Sve sami neznatni mali cinovnici koje je namamila povelika naplata. Svaka lagja imade svojega znamenitog putnika. Na „St. Germainu" bjese to nekakvi grof R.... Ovaj se plemić odlikovao svojim veoma crvenim nosem i veoma hrapavim glasom; u ostalom bjese veoma elegantno odjeven, covjek veoma fin u ponasanju i putovao je u raskošnoj kabini; stekao je veliku blagonaklonost kapetanovu tijem, sto mu je pokazao zbirku slika, koje nijesu za javnost namijenjene bile. Mimaude je ovoga elegantnog aristokratu ostavio kao kočijaša Panamskog društva u Centralnoj Americi. No najzanimiviji tip na brodu bjese megju putnicima jedan nar. poslanik iz Venezuele. Osim politikom zanimao se ovaj mnogostrani covjek jos i spisateljstvom, drzanjem banke pri kartanju i ujedno impresatorstvom pozorisnim. To bjese tip juznoameričkog pustolova; glasno bi govorio, nosio vranu kudravu kosu. u navratniku iglu od diamanata i pune prste prstenova. Kad bi u kartanju izgubio, što bi se inače rijetko dogagjalo, to bi ponajprvo pokusavao da ne plati u gotovom. Izvadio bi iz dzepa potpisane dekrete za ordene, gdje je jos samo prazno bilo mjesto za ime onoga, koji ce da dobije orden. te bi tako ponudio dobitniku prema velicini duzne svote razne ordene. Za 500 franaka dobitka u kartama mogao je neko da dobije komanderski krst Venezuele, a to je najvisi orden sto ga ova drzava nekom dariva. Mimande stanovao je u gradu Panami preko od kasarne i njegova odaja bjese pogodna observatorija. iz koje mogase on da posmatra vojnicki zivot u ovom gradu Srednje Amerike. Tamošnja je vlada veoma -genijalno pronasla način, kako da olaksa vojene troskove drzave.. Mimaude se veoma zacudio gledajuei kako tri put na dan čitava zenska litija ulazi u kasarnu noseci velike sudove na glavama. Doznao je da su to majke žene ili koje hoce da budu, prijateljice kolumbijskib ratnika, koje u kasarnu donasaju hrane. Kolmbijska drzava placa svoje vojnike ili im ostaje duzna, ali ni u kojem slučaju ne brine se za njihovu hranu. Ako republika nema novaca, sto ponekad biva onda vojska nema šta da jede. a prazan zeludac vojnikov cesto je puta izazvao revoluciju. Megju tijem jos češće častoljublje jednog ofieira koji hoće da napreduje. Jer da se u Panami postane general dosta je u pratnji nekoliko vojnika poci na ulicu te pucati na prolaznike i na kuce. Ispadne li pokušaj za rukom postaje se upravitelj grada ako se pak izjalovi ustanak onda se vogja zatvori na tri do cetiri mjeseca pak onda izlazi iz njega za izvjesno kano general. Spoljasnji izgled jedne pukovnije vojnika u Panami veoma je smijesan; svaki vojnik nosi pusku kako boće, i svaki marsira kako hoće. Uniformu udešava svaki po svom ličnom ukusu. Jedni hodaju u bogato izvezenom ruhu u klobucima sa perjima i u šarenim papucama; drugi opet koji hoće, da stupe u gragjanski i vojnicki elemenat, nose se do pojasa gragjanski a od pojasa nize na vojnicki, a to ce reci nose slamnti sesir salonski kaput, staru. zargjanu sablju pantale sa zlatnim lampazoin i visoke cizme sa mamuzama i ako sluze u pjesadiji. Tako izgleda vojnicki stalez u Panami. U Panami nema drustvena zivota. Mimaude ne vjeruje. da je ikad koji urogjenik dao objed ili sijelo na vecer. Guverner prima doduše novaca za reprezentaciju, ali on je toliko štedljiv, da u njega baš ni jedared nije bilo društva. Megju tijem on je često zastupao republiku Kolumbiju kod ručkova, koje bi davao franceski konsul ili direktor Panamskog društva. Naračito da je u takvim prilikama ondje jednom Francezu veoma dosadno živjeti. Istina da bi rad bio lijek protiv te nezgode, ali g. Mimaude uvjerava, da se u Panami nije moglo raditi. Prvo za to što nije bilo nikakva posla, a drugo za to, što se za rad hoće, da čovjek potpuno vlada nad svojim sposobnostima. U jednu ruku bješe ondje pravo izobilje u činovništvu. mnogobrojan glavni štab od mjernika. koji nadgledahu radenike, a u golemom zdanju, gdje se nalažabu divotne pisarnice, bješe čitava vojska od upravih činovnika i pisara. Ni u jednom ministarstvu nema ih toliko. U drugu ruku klima je svakog oboižila. Uzbudljivo je i nesnošljivo dan i noć živjeti u tako teškoj, zaparnoj atmosferi. Atmosfera je u Panami vazda kao u nas pred grmljavu: zaparno. vruće i tmasto, a kada pada kiša, onda kao da se pravi potop spustio na zemlju. Tada zidovi po odajama isparavaju svoju toplinu, voda prodire kroza prozore i čovjek se osjeća kao u parnoj banji. U ovakim prilikama oslabi i najjači čovjek i najokušanija energija izgubi pouzdanje. Jer svako vidi pred očima strašnu havetinju žutu groznicu. Da ispričamo jednu dirljivu dramu, koju je g. Mimaude na Panami preživio. Mlad ingenieur g. Boyet, čovjek darovit sa velikom budućnošću pred sohom, graditelj jednog od najljepših mostova u Franceskoj, bješe se oduševio za gradnju Panamskog kanala. Panamsko društvo ponudi mu glavnu upravu poslovima na Panami. On prihvati ponudu i pogje onamo sanjajući o slavi i časti. Ali kada dogje na Panamu bješe upravo već sve propalo. Ni nauka, niti grozničava radinost, pa ni neumorna revnost jednoga mladoga čovjeka ne mogaše više da popravi počinjenih pogrješaka. Kad je prvi put obišao radove strašno mu je puklo megju očima; boljelo ga je neizilijenio, ali kao odvažan čovjek nije htio da baci koplje u trnje, nije htio svojom ostavkom da dade znak užasnoj stravi. I tako je ostao ondje. Nekoliko nedjelja docnije doručkovao je Mimaude sa Boyetom u franceskoga konsula koji je mimogred budi rečeno, drugoga mjeseca umro. Kad se posluživala kafa, proinijeni se Boyet namah u licu i tužaše se na žestoke bolove. Mimaude naredi kola i odvede mladoga mjernika kući. Liječnici dogjoše brzo no odmah poznaše, da je Boycta popala ona strahohta bolest, žuta groznica. Učiniše sve i sva da suzbija kugu suviše dadoše im i narodni lijek: da popije litru ulja pomiješana solju i limunovim sokom. Zalud sve, u njega se krv počela rastvarati i na skoro se pokazaše leće na ruci. Boyeti bješe jasno u kakvoj je opasnosti. Dozva liječnika pa mu reče: „Doktore", reče mu „ne treba da me obmanjujete; jeste li sjegurni da ću današnji dan preživjeti?" „Možda." „Hvala Vam; brzo mi dajte mastila, pero i hartije da mojoj ženi pošaljem potonji pozdrav." Jadnik jedva je mogao nekoliko redaka da napiše; na to se obrnuo mjerniku Duretu, koji je megju tijem takogjer zaglavio ondje od žute groznice i reče mu; „Druže, ne mogni dalje, ja ću ti diktirati." Duret se uzdrži od plača, uze otpočeto pismo i bolesnik poče sve slabijim glasom da mu kazuje u pero potonji pozdrav svojoj mladoj ženi. Govorio ie najdirljivijim, najuzvišenijini i najnježnijim nječiina. Svi prisutni plakahu samo je umirući ostao miran. Kad je dovršio pismo, reče nama; „Sad sam gotov; očekujem smrt, osjećam da je blizu i željan sam je." Leće se već pokazaše i na licu njegovu. Rekao je još nekoliko riječi, no koje prisutni ne mogoše razumjeti, jamačno njegov potonji oproštaj. Za tijem je razrogačio oči, nasmiješio se kao da je još jednom ugledao svoje mile i drage, uzdahnuo je duboko — pa svršio. Svijet se upropastio. Kad je franceska kolonija smstila ovoga mrtvaca u grob, bješe kao da se samo poduzeće u groli spustilo. Dodista nije dugo preživjelo svoga prvog mjernika. Dodaćemo još na koncu, kolike je grdne svote gubitaka iza panamskog „kraha" prouzrokovao panamski skandal franceskini kajhtalistama. 19.novembra 1892. zaključio je tadašnji ministar pravde, kako se sada za izvjesno znade, ( uz prkos savjetu svojih drugova i kako se dan i noć) će misli, da se kao „nepodmitljiv čovjek" preporuči za budući izbor predsjednika republike da podigne javnu optužbu protiv nekadašnji direktora, nadzornih Anjećnika i gragjevinskibl poduzetnika Pananskog društva. Kad se dogodila ova optužba. Panamsko je društvo bilo oštetilo francesko narodno imanje ravno za jednu milijardu franaka no ova im milijarad ne bješe tada još bezuslovno propala.Početkom januara bješe definitivno uništena potonja nada za preustrojstvo Panamskoga društva, franceske kapitaliste mogu. što no riječ slobodno zapisati svoju milijardu u odžak. Ali nije na tome ostalo ako je Panamski „krach" stao zemlju jednu milijardu, onda je panamski skandal početkom januara stao franceske kapitaliste preko dvije milijarde. Račun je veoma prost. Od 19. novembra amo, a ušljed političkih dogagjaja u svezi sa panamskim skandalom, skoro svih javni papiri kolosalno su pali na niže i niže diferancije u kursu činile su već početkom januara preko dvije milijarde fran. u novcu a od tada do danas za jamačno je gubitak u narodnom kapitalu još veći.