(Kraj). U našijem krajevima mogu dobro uspijevati, samo se od žestoke zime moraju čuvati, jer im lahko noge promrznu. Inače su one vrlo pitome i zadovoljne koke. Najradije su uz kuću, te ne idu nikada daleko; ali za to im se mora češće i obilna hrana davati. Jaja su im tubasta, okrugla i rijetko kada veća od obične naše koke. Ako su osobito veće, tada obično imadu po dva žuvanceta. Zuvance je veće, nego u jajima naših koka; a skuhano ima narančastu boju, te se s toga bolje poznaje, kada se meće u kakovo jelo. Na godinu snese do 150 jaja. Iza svakih 16 ili 17 se kokoš razleže ili raskvoca. S toga ovo mnogo puta u godini dolazi, te postaje više puta dosadno. Kvocanje traje ljeti po tri hefte, a zimi 10—12 dana, ako se odista nže nasadi, da mlade leže. Kako mladi budu tri hefte stari, počimljo kokoš nositi jaja i ostavlja piliće, mladi se brzo razvijaju, te za sedam mjeseci mogu već jaja nositi. Oni su u početku sa nježnom svjetlo-žutom pahuljicom pokriveni, a iza toga prije nego im pravo perje naraste malo ne sa svijem ogolišave S toga u to doba treba dobro paziti, da se ne prehlade. Meso mladih koka je vrlo slatko, osobito pečeno. Starije koke dadu se lahko utoviti. — Naravno je, da i od ove vrste koka ima više suvrsta; a znameniti su mješanci od kokinke i domaćih kokoši, koje su dobre kvočke, te svoje kokinsko porijeklo odaju time, što su im jaja žućkasta i često se razležu. Negdje oko godine 1850. raznio se glas o drugoj i još većoj pasmini koka, o kojoj su se pripovijesti isto tako različito pronosile, a to bijaše brahmaputra koka. Samo ime nam njeno nagovješćuje, gdje joj je domovina; ona je u Aziji u okolišu rijeke Brahmaputre. Zanimivo je čuti, da je ova koka u Jevropu došla preko sjeverne Amerike, i to najprvo ju je dobila ingleska kraljica pomenute godine od Amerikanca Burnhama. Ove su koke još teže i veće od kokinka. Jaja su im zelenkasto-žutkasta, ustrajnije su i prije dobivaju perje. Osobito su čvršće na studeni. Tako već pilići od pet nedjelja idu po snijegu i ledu unaokolo, a da im to ništa ne škodi. Kokinke vrlo rano se spremaju na sjedanje (na počinak), dok se sunce malo jače nagne k zapadu,dočim brahmaputre još u noći naokolo hodaju. One svuda hodaju i daleko si hranu traže, a kokinke drže se najviše dvorišta gospodareva. Osobito se odlikuje glavom, izbočenim prsima i držanjem repa. Kada trče, onda glavu pruže naprijed; a najsigurniji znak ove pasmine je to, što imadu trostruk češalj na glavi. Nu razdjelba češlja na glavi u tri dijela ne zapaža se u svako doba jednako; u decembru vrlo malo, a za vrijeme leženja posve jasno. Već kod pilića te pasmine, dobro se ovaj sigurni znak razaznaje. — Rep je uspravniji nego u kokinke. — S toga, što i zimi nesu tečna i dobra jaja; što im je perje mekano, elastično, poput onoga od gusaka; što im je meso valjano i što su ustrajne — osobito se preporučuju za gajenje u našim krajevima. Tako smo se upoznali sa najvažnijim dvjema pasminama koka, koje se raširiše iz Azije, paćemo još neke osobite vrste spomenuti. Zlatna bantam-koka, potječe takogjer iz Azije i to sa ostrva Jave i Bantama, te se odlikuje svojim upravo prekrasnim perjem. Temeljna boja je sjajno zlatno-žuta, a svako pero je što pravilnije crno obrubljeno. Sjajnu, bijelu vrstu ovih koka zovu: srebreni bantam. — Sa poluostrva Malake raširiše najprije Holandezi, a za tijem Inglezi lijepu vrstu i to malajsku koku. Pijetao ima visoke noge i ukočen hod, a može tegliti po 6—7 kilogr. — Izmegju svih koka svojim izgledom je najčudnovatija vrsta kuštravih koka, koje divlje rastu u južnoj Aziji, zadnjoj Indiji i u Japanu; a rijetkosti radi uzgajaju ih gdjegdje i kod nas. Može se reći, da su to upravo nakaze od koka. Perje im je obično pepoIjasto-sive boje i strši na sve strane, tako da im se jedva oči i kljun vide. Bar one, što ih uzgajah u svom dvorištu bijahu takove. — U Africi i to na Kapverdskim ostrvima nalazi se crna koka, u koje je perje i svi dijelovi perja crne boje, suviše i meso je takovo. — U Americi prije otkrića ne bijaše naših domaćih koka. Samo ostrvo Portorico imagjaše originalnu vrstu koka, koja se pošlje raširila po Spaniji i dobila ime: španjolska koka. U Jevropi ima danas malo ne svaka zemlja svoju posebnu vrstu, i ako sve potječu iz Azije; ali su se aklimatizovanjem, miješanjem i hranom vrlo umnožale, te se razlikuju danas po obliku, veličini, po načinu života i po svojoj koristi, koju ljudima pružaju. U Italiji i to u Adriji, mjestu na Jadranskom moru, žive i uzgajaju se patuljaste koke. One se odlikuju svojom srditosti i pršljivosti, te su pijetli kao osobiti borci poznati. Korist je od njih malena, nego ih više radi zabave po koji par u dvorištu drže. U sjevernoj Franceskoj ima više i to najboljih vrsta koka, koje sve potiču od normanskih kokošiju. Najbolje su houdanske kokoši. One počimlju jaja nositi već u decembru, aklimatizuju se brzo i vrlo su tečna mesa. U Holandiji su takogjer izvrsne kokoši, koje dolaze što iz Ingleske što iz azijatskih naseobina. Nu najnaprednije kokošarstvo je svakako u Ingleskoj, a osobito se odlikuje u Dorkingu. Dorkinške se kokoši od svih drugih razlikuju time, što imadu pet prstića na nogama i šareno perje. Od njemačkih vrsta najznamenitije su hamburške kokoši. To je velika vrsta. Boje je odozgo narančasto-crvene, narančasto-žute ili bijele, na trbuhu i na nogama sjajno crne. Svijetla pera imadu na kraju crne tačke ili polumjesečaste pjege. Na glavi je ružičast češalj. Kretnje su im graciozne, a kokoši dobre nosilje i dobre kvočke. Meso vrlo tečno, te se osobito pilići već o božiću mnogo traže. Njihovu vrijednost su najprije Inglezi upoznali, te ih tamo mnogo gaje, a pijetle upotrebljavaju za zabavu kao dobre borce. Za ono, koji vole velike kokoši, ova se pasmina osobito preporučuje. — Od kokoši, koje pernatu krunu na glavi nose znamenite su: brabantske koke, hamburške krunke, poljske koke i t. d. Tako se ovim kratkim pregledom upoznađosmo sa najvažnijim pasminama i vrstama koka, a drugom zgodom ćemo nastojati, da nešto progovorimo o životu i uzgajanju ove vrlo važne domaće životinje. M.