Kolera nekad i sad.

SARAJEVSKI LIST,

Kolera nekad i sad.

Autori: F.F.

Kad jednoć neko bude pisao historiju epidemije, opaziće pri proučavanju svoje zadaće, da i bičevi čovječanstva zajedno s duhom vremena napreduju, da se, tako rekući, civilizuju. Ono tajanstveno i demonsko, pri prvoj njihovoj pojavi, iščezava polagano, i sve više dolazimo do uviđavnosti, da nemilom gostu mije baš tako teško doskočiti, ako se samo, kao što treba naoružamo protiv njega. Kada se prvi put pojavi kolera u Ugarskoj početkom tridesetijeh godina, narodna ih je mašta odmah obavila tamnim i čudnovatim pričama, u kojima je igralo glavnu ulogu pakleno priviđenje neke crne žene ili nekog starca, koji bi putovali od sela do sela, od varoši do varoši, na bi izabrali pojedine ulice i kuće da tamo podože klicu smrti. Bješe onda mnogo ljudi koji koleru nijesu u drugom obličju zamišlјali. Iz zvaničnog izvještaja jednog sudije zemalinske županije iz onog doba vadimo ove čudnovate retke: „Jučer sam sreo kod Olaspja koleru. Nosaše crno odijelo, zavila glavu u zelen veo, a sa obadvije strane poskakivahu i propinjahu se uz nju crni psi, vatrenih očiju i izplaženim jezicima, klocajući za komadima mesa, koje ona u vis držaše. Molim gospodina župana, da naredi da se ta svjetska protuha uhapsi, da bi se neiskazana nesreća otklonila.U bačkoj županiji se dogodilo, da su učiteljicu djece velikog župana, koja se iz Baje put Sombora na kolima vozila, na svojim neobičnim odijelom opći pozor na sebe obratila, selјaci uhvatili i u neku pojatu zatvorili. Ala su se veselili glupi selјani; tvrdo vjerujući, da su koleru ulovili, navališe na pojatu slamu i suho lišće zapališe ju i tako izgorje jadna Franceskinja na pravde Bora. A kad se u isto doba podiže silan vihar, koji raznese ogarke sa pojate i do sela u pepeo pretvori, rekoše seljani, da je to duh kolere, koji im se sveti. Nikakav protivan dokaz nije ih mogao od toga uvjerenja da svrne, na kad je sud u Somboru nekolicinu osudio na višegodišnju robiju, okrene se jedan od njih predsjedniku suda i reče mu osonuo: „Neka gospoda čine što ih je volja. Ali koleru nam ne će više na pleća tovariti, jer smo mi s njom trsili kako je trebalo.“ To baš bješe žalosno obilježje onog doba, što je prost narod tvrdo vjerovao, da sve zlo dolazi od „gospode”. Tamnoj priči iz srednјeg vijeka o otrovanim bunarima nebrojene su žrtve pale u tridesetim godinama u Gornjoj Ugarskoj. U zemplinskoj i u susjednim županijama poubijaše čitave porodice, opustošiše gospodske dvorove, a ljekari bijahu u dvostrukoj opasnosti,ili da ih pokosi epidemija, ili da ih uzrujana i glupa svjetina umlati kijačama. Neki lјekar iz Tokaja, koji je počeo nešto naslućivati o koristi dezinfekcije, naredi, da se prohodi posipaju konjskim kamenom. Odmah se prosu glas, da su ga gospoda podmitila, da narod otruje. Pomamna svjetina prodre u njegovu kuću, izvuče ga iz kreveta, pa se pri sumornom sjaju zubalja odigra slјedeći čudnovati prizor: Ustanovi se narodni sud, da po zakonu sudi otrovniku. Izabraše predsjednika i javnog tužioca, nekog pisarčića, koji je ono ličin neprijatelj, pekarev, pa su pazili čak i na sudsko norme i dali su optuženom branioca. Cio zapisnik ove čudnovate sjednice čuva se i dan danas u spisohrani neke porodice u Gornjoj Ugarskoj. Iz njega iznosimo šljedeći čudnovati razgovor. (Primjekujemo, da je Jokaj ovaj prizor za jedan svoj roman upotrebio.) Predsjednik: Optuženiče! Dokazuju, da ste po nalogu gospode otrovali bunare. Što imate da kažete na to u vašu obranu ? Optuženik: Da kažem? Samo to, da ste vi svi skupa magarci i blesani. Što vi kažete, da je otrov, to nije ništa drugo nego sredstvo, koje priječi da se kuga širi. Tužilac: Ako ste vi toga miijenja, onda uzmite jednu ožicu od te vaše ljekarije. Ovaj se prijedlog naravno nije dopao lјekaru, jer konjski kamen nije lјekarija za želudac. On to stade razjašnjivati ali glupa svjetina ni da ga čuje. Otrovnik je, otrovnik! Glasila je presuda, i da se živ sagori. Srećom priskoči lјekaru sama kolera u pomoć. Još prije no što će se presuda izvrišti oboli predsjednik od kolere. U smrtnom strahu zakumi pekara, da ga spase, a da će ga on za to iz škripca izvuki. Pekar pristane i sreća ga posluži da izliječi predsjedika. Od presude ne bi nšita, ali mu je ipak valjalo, da se seli iz mjesta; ispratiše ga do granice seoske dva kosama naoružana čovjeka i dadoše mu prijatelјski savjet, da se više nikad ne povrati u Tokaj, ako mu je mio život, nek da drugdje pokuša svoju sreću kao otrovnik. O samoj prirodi zaraze mije se onda ništa jasno znalo, na ni mnogo docnije. Čak u naučnim krugovima označivahu je kao neku „bolest zemlje“, a Jokaj je pedesetijeh godina ovo onke mnijenje na pjesnički način izrazio: „Ima ovdje među nama silna gospođa, čij život ne prepoznaše naučenjaci i mudarci, i ako znaju da pričaju mnogo o lјezinoj moći ne naučiše nas još, da se od nje bojimo, i ako se svak sa svojim nadama nјoj obraka... Ne mislim vječnu luku, već zemlјu, dobru, blagoslovenu i mirnu zemlјu, koja nije tako strasna kao ostali elemepti oran., voda i vazduh, koja pušta da ju gazimo, da joj rane zadajemo, da joj na plećima varoši sijemo, da joj kosti dubokim oknima lomimo, koja mirno gleda kako čovjek Po voji radi, što mu je drago. Je li ko dosad zapitao zemlјu? Gospođo i vladarko, blagoslovena, dobra zemlјo, dopada li ti se naš rad ovamo gope? Je li ti milo, da ti pustošimo tvoje divne hladovite šume i tvoje tijelo otkrijevamo i lišavamo svake zaštite protiv usijanog pogleda sunčanog; da tvoje rijeke u korita prisiljujemo, tvoje ribnjake presušujemo a tebe mučnoj žeđi ostavlјamo, da cijepamo tvoje tijelo za našu uslugu i njegove djelove prisilјujemo, da nam hrane i pića davaju; da tvoje cvjetne poljane krvlju pojimo ninaše mrtve u tvojem skutu kopamo, da te blagosivlјamo i proklinjemo da nas hranši; da lomimo glave na koji bi način mogli ondje, gdje te malo ljudi obitavaju, umožiti naš rod dopada li ti se to sve, gospođo i vladarko. A zemlјa strpljivo pušta, da se s njom tako radi, samo katkad se strese od naglog užasa, da se gradovi i palače ljuljaju.Onda prohuje stolјeća a da ne dadne od sebe znaka života. Kao svaka dobra mati rado snosi sve od svoje zle djece. Ona zataji i krije njihove grijehe i za njih podnosi kaznu nebesku. Ona ih njeguje i odgaja ih u ne traži da joj zahvale. Samo se u sebe grize i raspada se u vječiom bolu. Sudbina njezine djece, njezine sebične i besrdne djece ne daju joj mira ni spokoja. Tuga i muka, ljudsko ništavilo u grijeh malo po malo potkopavaju njezinu životnu snagu i na jedan put — jadna zemlјa oboli. Oh, kako ljudi padaju na snopove, kad se zemlja razboli! Među uprepaškenim narodima pojave se neke bolesti, čija imena još nikada ne čuše; pokret vazduha obori jakoga i srčanoga o tle, da se više nikad ne podiže; u zalud se sakrijeva za nepristupani zidovima, u zalud maže tijelo najskupljim balsamom, nevidima smrt ne poznaje zatvorenih vrata, te baš one traži, koji se od nje boje. Ne treba okuženog vazduha, niti zaraze; dosta je samo čuti ime smrt, čovjeka obuzme strah i umre. To nije bolest ljudska ne zemlja, zemlja je bolesna.I onda se pokušavalo poučavati narod, što mu treba činiti, da otkloni širenje kolere, ali pri ondašnjem niskom stanju, u kojem se pouka nalazila u Ugarskoj, bješe velika pogrješka, što se povjerilo učitelјima seoskim ova važna zadaća. U svojem romanu „Tužni dani“ opisuje Jokaj divnim humorom jedno takovo predavaše seoskog učitelјa: „Poslanice župana lećahu od sela do sela i davahu mudarcima seoskim na znanje, da se približuje opasnost,koja je sačiniteljima poslanica isto tako nepozpata bila, kao onijema na koje su bile upućene. Mudarac seoski, sudije i učitelјi, dobili su nalog, da razjasne prostom I neukom narodu sadržinu poslanice. Nešto razjasniti! Ljudi, koji se sami nijesu izdigli nad osnovim znanјem, a s druge strane selјaci, koji u najprirodnijim pojavama traže nadprirodno na takovi lјudi da razjasne ono, što je svijem svjetskim mudardima bila tajna i jest tajna. Mihail Korde jedan od poštovanih uzgojitelj narodnih u Hetfalu, pozvao je bio svoje velike i male podajnike na pošlјednje školsko predavanje one godine: Pošto je izvadio iz džepa zvaničan dekret, koji se od prljavila i debeline nije morao više raspoznati, dade svojim učenicima na znanјe, da će sadržaj županske poslanice prije svega s toga razjasnnti, da oni to isto i svojim roditelјima kod kuće učine. Pošto roditelji ne idu u školu, to ne mogu upravo na drugi način ni doznati, što od njih traži slavna županija. (Svršiće se.)

Arhivi štampe
Historijski arhiv štampe

Besplatne digitalizirane verzije najranije štampe u BiH.

Savremena štampa

Stotine hiljada tekstova iz najznačajnijih publikacija iz BiH i regiona od 2003. do danas.

Istraživanja i analize

Online arhiv istraživanja i analiza nevladinih organizacija iz jugoistočne Europe.

Pretplata

Za pristup cijelim tekstovima i dokumentima pohranjenim u INFOBIRO digitalnoj arhivi, potrebno je da imate pretplatu za korištenje usluga arhiva. Kako se pretplatiti možete pogledati ovdje