INFOBIRO: Publikacije
Postanak i razvitak pisma.

SARAJEVSKI LIST,

Postanak i razvitak pisma.

Autori: M.GJ.MUTIĆ

Bez sumnje je pismo postalo u poslovnoj potrebi glasnika i poslanika. Prvi glasnici nosili su sobom izvjesne znakove, koje su upućenima objavljivali. Maslinova ili vrbova grančica značile su mir, buktinja rat, crven cvijet ljubav, žut zavist, čičak odbijanje ljubavnika. Stari žitelji jevropskoga sjevera, zaklali bi goveče, čim bi rat buknuo, raskomadali ga i razaslali komade na sve krajeve i tijem prijateljska plemena u pomoć pozivali. Još dalje bi išla neka indijanska plemena sjeverne Amerike, koja bi svojim glasnicima davali jednu vrstu pojaseva (kolana). Ovi kolani bivali bi većinom morskim školjkama vrlo vješto nakićeni. Bijeli kolani odavali su uvjerenje blagovolenja i prijateljstva, crni objavljivahu rat, a ako bijahu crvenim trakama ukrašeni i smotkom duhana napunjeni, pozivahu u pomoć u ratu. Rat i ljubav, dvije vrlo različite, a u mnogim stvarima ipak srodne pobude, najstariji su organizatori glasništva i pisma, pa su većinom još i dandanas. Oboje iziskuju za svoje saopćivanje bezuslovnu tajnu. S toga na skoro ne bi zgodno saopćivanje znakovima (simbolima), jer broj poznavalaca tih simbola tako se brzo umnožio, da su simboli prije poslužili za objavu nego li tajnu. Tu pritekoše u pomoć pismeni znaci, koje u početku malo ljudi mogoše odgonetnuti. Da se tajna napisane vijesti još bolje osigura, došlo se na vrlo čudnovata sredstva. Herodot pripovijeda, da je nekada služio rob kao sredstvo za pisanje, i to tako, da su mu glavu obrijali, po njoj svoje vijesti napisali, a kad bi mu kosa opet ponarasla, poslali bi ga kao glasnika. Primač vijesti obrijao bi roba ponovo, pročitao vijest i na njem opet odgovorio. Istina, ovo je malo smiješan i spor način, ali ipak sigurniji od onoga sa znakovima, koje je mogao svak vidjeti. Perzijski dvorjanin Harpag, slao je čak zeca kralju Ciru, kome je pismene vijesti pod kožu zabadao. U staro su vrijeme pismene vijesti u mumijske lijesove metali i tako ih razašiljali. Te napisane vijesti dobiše konačno ime: „pismo“ ili „list“, i tako postade nova vrsta glasnika. Pronalazač pisma po svoj prilici nije mnogo kašnje živio od izumitelja slova. Njemu je bila zadaća, da otvoreno pismo na pločama i duvarovima u zatvoreno preobrazi. Svaka nova vrsta morade se malo po malo uobičajiti. U početku je uvijek manjkalo organa, koji bi te načine u upotrebi usavršavali i olakšavali. Sredstvo stupa uvijek u svijet nepotpuno i nedotjerano. Ali brzo se nagje promućurnih glava, koje rasprostranjenim načinima usavršavanjem novi oblik i cijenu povise. Tako bi i sa pismom. Već u samom materijalu nastade skoro poboljšica, koja je pismo iz mjesta u mjesto k cilju u još većoj tajnosti privodila. Istina u početku se morao pisac pisma vrlo jednostavnim pisaćim priborom zadovoljiti. Sljedstveno onom zakonu, koji mi u početku miniaturno prikazujemo, upotrebiše u početku za pisanje životinjske supstance i tek poslije se prijegje na biline. Pisma germanskog sjevera su — kako pjesme kazuju — u početku u riblje vilice urezivana. Istočni narodi, Grci, Rimljani, pa čak i Meksikanci služiše se najprije učinjenim životinjskim kožama, naročito janjećim. I Tarkvinij je ugovore izmegju Rima i Gobija na koži pisao. Iza toga iz bilinstva služila je najprije drvena kora. Tako pisaše n. pr. Odin svoje ljubavne rune (pism. znakove) na drvenoj kori i dobacivaše ih Rinduzi. Palmov list i liko bijahu već prije, a i sada su u mnogim krajevima u upotrebi. Kasnije zauzimaše važno mjesto u pismenom saobraćaju pločice od kosti i drveta voskom prelijepljene. Ove bijahu duratnije, a mogoše se i više puta upotrijebiti, a kad je opreznost iziskavala da se tajna ne sazna, moglo se pismo brzo premrljati, da se nije moglo čitati. Tek nakon više stoljeća istisnu iz upotrebe te pločice papirus, koji se svakako ušljed ljepote, lakoće i vrjednote odlikovaše. Ovaj materijal pokušaše i tutkaliti i glačati i tijem za prijemljivost i uzdržavanje pisma dotjeravati. Pisma te razvojne periode su se savijala u trubu ili premotavala kao na oblik pločica od kosti i drveta i kakvom uzicom prevezivala. Ali kad je papirus i u trećem stoljeću prije Hrista pronagjeni pergamenat, istisnuti papirom od pamuka i lana, mogla su se pisma lijepo saviti i daleko bolje očuvati. Papir mijenjaše sve moguće oblike, sad je mnogo tanji i čvršći, sad opet glagji i bjelji i tijem za pisanje podesniji od svih dosadanjih materijalija. Na papiru manjega formata, mogaše se više vijesti napisati, lakše razabrati, zgodnije čitati i mnogo lakše sačuvati. Kao papirus u staro, tako stvori papir u novije vrijeme novu eru pisanja pisama. Tek sada je dopisivanje postalo ugodno i zgodno, pa se pismu mogaše ne samo povelje, već i izljevi srca, poslovna i znanstvena saopćenja povjeriti. Kako su interesantna i skupocjena n. pr. pisma Aenea Sylvija, Erasmusa od Rotterdama, Luthera ili skupocjene satirične „epistolae obscurorum virorum !“ Uopće u vrijeme preobražaja starog vremena sa oživotvorenjem klasičkih studija, probudi se i težnja, po načinu Cicera, Seneca, oveća i vještačka pisma pisati. Povijest pisma svjedoči nam istinitost rečenice novijeg historičkog istraživanja: da se razvitak čovječanstva ne može smatrati kao velika, neprekidno napredujuća rječina, već da onda kod nekih naroda i kultura teži naprijed, koji se za se odvojavaju, rastu i propadaju; da prema tome svaki narod i svaki kraj mora većinom od početka polaziti, dok malo po malo toliko sazori, da uredbe opet uvede i usavrši, koje su u zrelo doba ranijih izumrlih naroda već prije važnu ulogu igrale. Pismo, koje je u Grka i Rimljana savršenu organizaciju i spoljašnu prikladnost steklo, morade svoj razvitak u srednjem vijeku od iskona početi, razumije se novim i savršenijim sredstvima. — U novije vrijeme se papir za pisma sa osobitim svojstvima priregjivao. Sad se odlikovao čistoćom i raznobojnim šarenilom, savršenijom glatkoćom, malim tabacima i često finom liniaturom. Osim toga rado se metao na čelo takog tabaka ispupčen kakav znak ili grb fabrikanta ili pisca pisma i bojadisane ukrase ivicom. Tijem iščezoše teški pečati i monogrami pisama srednjega vijeka, koji pismu za ovjerovljenje služiše, da ih je baš onaj poslao, koji je unutra potpisan, jer svaki pošiljatelj ne umjede pisati, pa prema tome nije se po obliku rukopisa moglo ni ustvrditi, da je potpisani svojeručno pismo napisao. Što se više vještina u čitanju i pisanju širila, bivaše sve veća i potreba, da se pismo zatvara, kako ljubopitljivci ne bi mogli u sadržaj zaviriti, pa ih i na nepozvan način čitati. Truba od papirusa ili palrnov list, vezani su običnom uzicom od lika. Zavežanj je osobito u staro doba tako vješto vezan, da su ga samo upućeni umjeli odriješiti. Docnije uvidješe da je praktičnije, da se uzica zapečati. U toplijim predjelima se priregjivao taj pečat od osobite vrste ilovače, a u hladnijim od voska u koji bi se otiskao kakav pečatnik (muhur) od metala ili kamena. Pečat-ilovaču su osobito voljeli u Aziji i u Misiru; Rimljani i sjeverni narodi služiše se ragje voskom. Kad se pismo napisalo na papiru, nije ništa više trebalo, već papir unakrst ili kako drukčije smotati, pa s polja zapečatiti. Pod konac srednjega vijeka stupi na mjesto pčelijeg voska, španjolski vosak ili pečat, koji se docnije bojadisao crveno, zeleno ili i crno. Jedna vrsta pečata, smjesa voska i katrana, veli Beckmann, da je bila poznata i Rimljanima. Kao što i mnogi drugi pronalasci, dogje pečat iz Kine i Indije, koji su otuda po svoj prilici Portugiri u Jevropi rasprostranili. Najstariji pečat te vrste, nagjen je na jednom pismu, koje je pisano 3. augusta 1554. u Londonu na grofa rajnskoga, Filipa Franca od Dhauna od njegova poslovnog punomoćnika u Ingleskoj, Gerharda Hermanna. Godine 1561. upotrebljavao se novi pečat i u Breslavi, ali izgleda kao da je još čitavo stoljeće bio kao kakva rijetka skupocjenost, jer Pomet pripovijeda u svojoj istoriji drogerija, da je François Rousseau, trgovac u Parisu, kad mu je požar uništio imanje, došao na ideju, da pečat priregjuje od gumi-laka, što je vidio na svom putovanju u Indiji. Neka gospogja Longueville je taj proizvod na dvoru upoznala i pokrenula, da se Ludvig XIII. franceski, koji je 1643. umro, tijem pečatom služio, na što ga je čitav Paris kupovao i upotrebljavao. Ni godina nije prošla, a Rousseau je vele tijem došao do imetka od preko 50.000 lira. Vosak i pečat moraju se prije upotrebe do topljenja zagrijati. To je nezgodno. Na to su došle oblande, koje su bojadisane crveno kao obični pečat, koje je trebalo samo ovlažiti. Najstarije pismo, koje je oblandom zapečaćeno, potiče od godine 1624. i pisano je u Špajeru. Ipak oblande ne uspješe, da pečat istisnu. One se ne mogu s polja, već moraju pod papir metati i onda pečatnikom pritisnuti. Za to je nužan dosta jak pritisak, koji naročito ženske ne mogu proizvesti, ali kao naknada za to, mogle su se oblande upotrebljavati razne veličine i služile bi bolje od pečata. One se udostojiše naročito kod ureda i otmjenog osoblj a, koji se služiše velikim pečatima i koji imadoše posebne pečatnike sa makinalnim pritiskom. U našem stoljeću nastojalo se za obrtni svijet, koji spore i teretne poslove prezire, pa s toga pečat i oblande ne drže praktičnima, da se uvedu papirnate marke za zapečaćivanje, koje su se prosto prilijepile, a unaprijed bi se šareno ili ispupčeno i firma na nju udarila. Za ženski svijet uvedene su finije i šarene oblande od gjelatina. I ove su već izvan upotrebe. Sada se najviše upotrebljuju pismeni omoti, u kojih je gornji kapak iznutra gumom namazan. Drugi je znamenit dio pisma omot. U najstarije doba zamotavali su pismo u platno, da se ne uprlja ili ne zgužva. Docnije počeše pisma tako savijati, da je druga polovica papira kao omot služila. Ali tijem bijaše malo pomoženo, naročito što bi pošta mnogim muhurlejisanjem omot ubrljala. Pisma na otmjenije ličnosti, stavljaju se u posebni papir, omot. Izumitelj mu je nepoznat. Pošta, koja pisma manje težine za jednostavnu taksu otpravlja, prisili, da omoti što jednostavniji budu. Tako postade omot sa četiri ugla, kojih su vrhovi pečatom zatvarani. Više od stoljeća rezao je dopisnik sam i omote nožicama. Tijem se gubilo mnogo vremena i mnogo papira. Istom oko tridesetih godina našeg stoljeća, dogje do ubjegjenja praktični i industrijalni ingleski narod, da omote unaprijed na mnogo u fabrikama proizvede i tijem ne samo veće troškove uštede pravljenjem omota nožicama, već da tako dobiju i mnogo prikladnije i jednoličnije proizvode. Deset godina kasnije i to u godini 1844., pronagjoše Edwin Hill i Warren de la Rue prvu mahinu za proizvagjanje omota. Ovaj potonji usavrši tu mahinu godine 1849. na vrlo praktičan način. Ta mahina bi omote pravila i prilijepila bez ikakve pripomoći. Ona položi temelj posve novoj, ogromnoj industriji. Na prvoj londonskoj izložbi godine 1851., bijahu omoti izloženi samo ingleskih firma i jedne fabrike iz Bruselja, ali na drugoj u godini 1862., bijahu već skoro sve civilizovane zemlje zastupane izložnicima fabrički proizvedenih omota. Samo omoti bijahu u toliko neusavršeni, što su se morali zatvarati oblandom ili pečatom. U najnovije se vrijeme upotrebljuju isključivo oni omoti, kojih je gornji kapak za zatvaranje gumiran. Pronalazak pak, da se omoti u svezi sa papirom za pisma proizvagjaju, izgleda da nije našao odziva. Omoti, koji su se u početku samo kao luksuz upotrebljavali, danas su potreban organ pisma, tako da pisma bez omota u rijetkosti ubrajamo. Proizvodnja omota naraste ogromno. Već u godini 1862. fabricira firma Legrand u Parisu godišnje 272 milijuna omota i papira za pisma. U godini 1867. proizvagjalo se po prilici dnevno u Ingleskoj po 3 milijuna, a u Franceskoj po 2 1/2 milijuna omota, a godišnji promet u tome artiklu, cijeni se tamo na 2 milijuna franaka. Bečki fabrikant S. Polak, proizvagjao je u godini 1870. sam preko 1 milijun omota dnevno. Za rezanje omota uvedoše mahine i usavršiše ih, naročito Poiriere u Parisu tako daleko, da one same papir umeću, režu, premotavaju, gumiraju i gotove omote u kutiju slažu. Jedna takova mahina daje za 10 sati 20.000 do 25.000 komada. Isto kako i papir za pisma, poprimiše i omoti beskrajnu različitost u boji, veličini, obliku, providnosti, težini, durašnosti i cijeni. Tu ti ima neprobojnih omota od platna i pergamena za novčana pisma i slanje vrijednosrih papira, posebnih omota za čestitke i ljubavna pisma, opet posebnih za uredovno dopisivanje i slanje dokumenata i t. d. Sad se još pojavi pošta, ta najbolja njegovateljica pisma, pa mu dodade još jedan i pošljednji dio: marku.

Arhivi štampe
Pretražite digitalizirane verzije pisane kulturne baštine – bh. novina.
Pretražite arhiv najznačajnijih novinskih publikacija iz Bosne i Hercegovine i regije
Kako se Pretplatiti?
Da biste imali pristup tekstovima pohranjenim u INFOBIRO digitalni arhiv, potrebno je da se registrujete i da izvršite pretplatu za odabrani pretplatnički paket. Registraciju možete izvršiti ovdje.