Razvitak vještine u kuhanju pruža u svojim pojedinim periodama vrlo interesantan materijal za ispitivanje materijalnog i duševnog života ljudstva, jer oboje zavisi kako od izbora hranjivih česti, tako i od načina priregjivanja jela i pića. Važnost jela i pića istom se u najnovije vrijeme pravo osvijetlila, otkad je tome predmetu fiziologija i hernija svoju osobitu pažnju posvetila i svojim združenim trudom iznenadne uspjehe na vidik iznijela. S toga stanovišta polazeći, pruža povijest kuhinje mnogostručne zanimljivosti i zaslužuje, da se pobliže i svestrsnije obradi, nego što do sada u tom slućaju bijaše. Neka i ovijem bude tome jedno zrnce doprinijeto, da se makar malo sa kuharskom vještinom znamenitih naroda staroga vijeka, Egipćana, Grka, Izrailja i Rimljana upoznamo. Egipćani držahu dva obroka i to ručak i večeru. Pšenicu i pir prezirahu, već svoj hljeb priregjivahu od prosa, ječma i raži u koji mnogo kvasca miješahu. Grah bijaše od stola (sofre) isključen, jesti glavu kakve životinje, bijaše zabranjeno. U nekim krajevima smatrahu kao kakav prekršaj klanje ovnova i držahu se kozijeg mesa, a na drugim mjestima opet bijaše običaj upravo obratno. Užitak kravljeg mesa bijaše zabranjen, svinju prezirahu, a ko bi taku životinju dodirnuo, morao bi se kupati. Ribu sa ljuskama nijesu jeli. Na sofru sveštenika ne donosiše druga jela, osim zelja, voća, hljeba, teletine, piletine, golubova, a naročito gusaka. Ječmeno pivo bijaše obično piće, a za soframa velikaša vino. Do čistoće držahu toliko, da sa strancem ne htjedoše za jednom sofrom ni sjediti i od istog jela ni kušati, koje je tugjim nožem izrezano. Svakom gostu donašahu posebne obroke (porcije). Gostioničar rezaše sam i razdjeljivaše obroke, a kome se prednost ustupala, taj dobivaše veće obroke. Grci takogjer držahu ručak i večera, а ova bijaše snažnija i važnija. Po Homerovu opisu donašahu meso sasma isjeckano na sofru, a svaki gost dobivaše svoj obrok. U najstarije doba žene nijesu jele sa muževima. Onda ne bijaše kašika, viljušaka, stolnjaka, ubrusa. Junaci bijahu pravi proždrljivci. Tako donese Agamemnon Ajaxu čitava govegja legja, a kad bi Eumenes Ulyssa častio, priredio bi mu po dvoje prasadi za večeru. U to vrijeme se nije trošila divljač, perad, jaja ni ribe. Vino su pila oba spola, koje bi prije jela s vodom u velikim posudama izmiješali i šoljama grabili, te gostima davali. Docnije dotjeraše ljepše način života, samo Špartanci činiše i u tome izuzetak, njima ne bijaše dozvoljeno, da jela po volji priregjuju, niti da sami za se jedu, oni bijahu obvezani jesti u javnim lokalima i ono primati, što bi im se donelo. On sjegjahu na tvrdim ložnicama i dobivahu svaki za se svoj obrok. Jela ne bijahu ni odabrana ni poslastičarski priregjena. Objed se sastojaše od hljeba, vina, sira, suhih smokava i nekoliko komadića loše pripravljena mesa. Izobilja ne bijaše, već samo onoliko, koliko bijaše potrebno. Sasma drukčije življahn Atinjani. Kod njih prevlagjivaše proždrljivost i neumjerenoet. Obroci se sastojahu od tri reda i u prvom bijahu ljuta zelenja, koja otvarahu apetit, pa salata, kamenice (ostrige), rovita jaja, neko piće od meda, pak vino, masline, čorba od sardela, repa sa sirćetom i gorušicom, nekakva čorba, koju priregjivahu od utrobe nekih riba dobro posirćetita; u dragom redu došlo bi više raznovrsnih jačih jela; u trećem i kao završnom redu došlo bi poslastica, mesa, jezici i mozak rijetkih ptica, ribe i rijetke vrste voća. U vrijeme raskoša uregjivahu stolove (sofre) pri posljednjem redu obroka odabranim sjajem. Pri svečanim obrocima bijahu poslužitelji u bijelo obučeni i vijencima okićeni. U najstariže vrijeme judejskog carstva ne bijaše ni čorbe ni prigana mesa. Avram je poslužio angjele pečenim ili bolje rečeno prženim kletom, mlijekom i taze, pod lugom pečenim hljebom. Rebeka je Isaka ispekla dvoje jaradi. Megju jelima patrijarha nalazi se meso domaćih životinja, divljači, voće, med, variva, a megju ovima naročito sočivo. Janjetina bijaše osobito cijenjena. U Egiptu upoznadoše Izrailji egipatski crni i bijeli luk, za kojim su i u pustinji čeznuli. „Mi se sjećamo ribe, koju smo u Egiptu džabe jeli i misirača (bundeva), ljutike i lukova.“ U prva vremena sjegjahu kućni očevi u Rimu sa svojim porodicama i družinčadi u vestibulama na klupama oko stola. Kad se poprimilo ležanje, sjedenje je za žene i djecu ipak pridržano. Rimljani imagjahu četiri obroka. Glavni obrok sastojaše se od tri reda, prvi nije smio glad utišati, već apetžt nadražiti, pa je sastajao od salate, jaja, luka, morskih riba, gorušice, ukuhana voća; pila se medikovina. Drugi dio sastojaše se od odabranih jela, sve, što se tu i iz inosemstva moglo dobiti, urešavaše sofru. Treći i pošljednji poslastički red sastojaše se od skupocjenog domaćeg i stranog voća, sira i poslastica, naročito medenih kolača, na koje su poslaetičari, prije nego su ih u peć metali, u razne oblike formirali. Rimljani su se pri jelu služili lakim i udobnim haljinama. Pri obrocima je jedan žrijebanjem izabran za kralja u okusu i zabavi. Takogjer bijaše i vještih robova, koji bi za vrijeme obroka što zabavno čitali. Katkad bi gosti sami, katkad dječaci i djevojke za vrijeme objeda pjevali. Gdjekad bi pri jelu posluživali dječaci i djevojke. Češće bi te Hebe i Ganymedi pri raskošnim soframa rimskih strastvenjaka morali svoje poslove goli obavljati. Drugi Rimljani pretpostavljahu ovijem strastvenijem dražima tih mladičkih ljepota krvave izgrede gladiatora, koji su za vrijeme objedovanja jedan drugome morali vratove lomiti. Ribe bijahu u velikoj cijeni, pa su za njih plaćali nevjerovatne svote. Juvenal pripovijeda o nekakvoj ribi, koja je za 240 talira kupljena, Makrobiux o jednoj za 280 talira i Plinius o jednoj, za koju je dato više od 320 talira, a ipak je ta riba rijetko kad bila teža od oke. Hirtius prodade svoje ribnjake za 161.455 talira, za istu cijenu prodadoše poslije smrti Lucullusove ribnjake. Poznati govornik Hortensius došao je najprije do toga, da svoje gosti paunovima časti. Drugi slijediše njegovom primjeru li tako postade ta tica vrlo skupa. Car Vitellius i Heliogabalus, oba najveći oblizaci, priregjivali bi ogromne zdjeletine paunovih glava, jezika i mozga. Vitellius nazivaše svoju zdjelu štit Pallassiu. Još ustupiše prednost jajima paunovim prema guščijim i kokošijim. Rimljani nijesu žalili nikakva troška, sve su činjeli, samo da im gozba bude što sjajnija i povoljnija. U svim otmjenijim kućama bi se najprije okupali, pa onda mjesto za sofrom zauzeli. Pri gozbama sjedili bi i ležali na mekim jastucima, oko kojih su stolovi postavljeni, koji su prekrivani vezenim stoljnacima ili pločama od korintske rude. Ubrusa od lana ne bijaše, već od neke tvari, koja je izvanredno vještački izragjena i često zlatom protkana. Upilius putovaše sa mnogim opasnostima u Libiju po tamošnje morske rakove. Lukullus uzdržavaše neku vrstu ptica u najvrućem ljetu i svaka ga gozba stajaše do 5000 talira. Njegovo posugje bijaše od zlata i skroz najdragocjenijim kamenjem okićeno, a za vrijeme gozbe prestavljane su vesele igre. Glumac Aesop imagjaše zdjelu od porcelana, koja stajaše 2500 talira, i u njoj su donošene samo one ptice, koje su najljepše pjevale, ili koje su najbolje čovječiji glas umjele podražavati, od kojih bi svaku po 150 talira plaćao. Sinovi Ariusovi naslagjivahu se slavujima. Čudnovato je, da su Rimljani u to doba osobitu naslada nalazili u pticama pjevicama. Philo opisuje jednu rimsku gozbu ovako: „Ložnice, na kojima se Rimljani pri gozbama odmarahu, ukrašene su zdjelicama od kornjače, fildišom (slonovom kosti) ili drugim predmetima, koji su još mnogo skupocjeniji. One se prelijevaju u samom zlatu i biseru. Pokrivači su crveni, koji su zlatom protkani i cvijećem najraznovrsnijih boja vješto iskićeni. Tu ti ima posuda kao pehara, kikera (šalica) naj različitije vrste, kao i staklenih čaša, boca i drugog poeugja, koje su Pherikles i najznamenitiji vještaci priregjivali. Njihovi peharnici i poslužitelji su dječaci, kojih nije zadaća da goste toliko u posluživanju zadovolje, koliko da im se dopanu. Jedni toče vino, drugi vodu. Lice im je nabakamljeno, a kosa okruglo ošišana i podrezana. Oni nose vrlo tanke haljine, preko kojih se po srijedi opasuju. Haljine bez rukava dopiru samo do koljena. Tako odjeveni iščekuju zapovijed gostiju. Njihova jela, čorbe i šta na koncu gozbe dolazi, priregjuju sve kuhari i pekari, koji su vrlo vješti u začini i postavljanja, da ujedno i oko i ukus zadovoljava. Postavljaju po sedam, a katkad i po više stolova, na koje se iznesu najskupocjenija jela, koja vazduh, zemlja, more i rijeke u svaka doba dati mogu. Rimska se jela odliknju koliko u raznovrsnosti priregjivanja, toliko u vrsnoći mesa i jela. Na koncu iznose se još raznovrsnije i rijetke poslastice.“