Neki ruski putnik, koji je dulje vremena živio u Kini i upoznao tamošnji život, priopćio je sljedeće vijesti o životu toga naroda u listu „Novoje Vremja“. čini se, da nema na svijetu naroda, koji bi bio tako radan, umjeren, štedljiv i miroljubiv, kao sto su kineski seljaci. K tome dolazi njihova udvornost i veselost. Svaki putnik pješke bude upitan; „Kud ideš?“ „Jesi li već jeo?“ Sa smiješkom te prima, sa smiješkom ti odgovara na svaku šalu. U gradovima, istina je, vlada mržnja protiv Jevropejaca, gdje su se ovi nastanili. No zar nema tome i uzroka ? Kakvu li slabu robu Jevropa u Kinu šalje! Većina Jevropejaca tamošnjijeh samo jede i pije, podmićuje kineske činovnike i šalje u Jevropu posve lažne vijesti, jer ih dobivaju od svojijeh uhoda, koje ih samo nasamare, igraju se tennisa, a ne rade ništa. U „Vjesniku Jevropi“ piše neki P. S. Popov o jednoj knjizi kineskoj, u kojoj se zahtijevaju reforme i ustav za Kinu. Takvi su pojavi česti. Pitomci franceskijeh i ingleskijeh misionara i oni Kinezi, koji su se vaspitali u Jevropi, tvrde, da je moć careva bila u staro doba ograničena i da se ustavne uredbe ni malo ne protive duhu kineske filozofije i vjere. Car je dobavio tu knjigu, pročitao ju i svoje priznanje izrazio piscu.