Zaista postoji mnogo opravdanih razloga da se sva pitanja koja se tiču nas jugoslovenskih muslimana, specijalno bosanskohercegovačkih muslimana, povežu u jedan kompleks i tako izlože pod istaknutim naslovom, u obliku dakle naše muslimanske stvarnosti. Odmah ću reći da se tu ne radi o stvarncsti koja bi obuhvatila samo naš duhovni, odnosno kulturni život, ukoliko je on ovisan o islamu i o svemu onome što smo mi, slijedeći njegovim propisima, vjekovima čvrsto usvojili u našem životnom držanju, već će ovdje biti govora, kako će se vidjeti, o stvarnosti koja je šira i složenija, o stvarnosti koja ima i druge ambleme (oznake) osim čisto vjerskih. Kad bi se radilo samo o našim vjerskokulturnim potrebama. onda to ne bi trebalo ni isticati. U tome smo formalno izjednačeni s drugim građanima naše države. Kao i oni, i mi smo pozvani da se staramo o našoj vjeri, da njezina temeljna učenja tumačimo i slijedimo, i da tako našim duhovnim potrebama s te strane što je moguće bolje i stvarnije udovoljavamo. Tu, u ovom čisto vjerskokulturnom životnom krugu, obiIježenim za nas islamom, mi, kao i ostali sugradani naši, tvorimo i proživljujemo, gradimo i usavršujemo našu socijalnu i duhovnu zajednicu, čime, kako je to logično i shvatljivo, u ovom životnom kompleksu stičemo po prirodi same stvari svoju samoodredenost ili svoju autonomiju. Nama je, kako to svi znamo, u našoj državi ta autonomija i ustavom kao i drugim pozitivnim zakonima zagarantovana i praksom potvrđena. Sama činjenica da smo postavili dvije stvarnosti, jednu užu, islamsUu. i drugu širu, nazovimo je, građanskomuslimansku, traži od nas da utvrdimo u čemu se sastoji ta šira stvarnost, o kojoj želimo govoriti. Odgovor će biti lak, kad smo već unekoliko obilježili u čemu se sadrži naša čisto vjerskokulturna stvarnost. Ako je zadaća naše islamske zajednice da se kao muslimani staramo da svoj lični život, u krugu islamske zajednice, njegujemo i kultiviramo prema propisima i vječnim zasadama naše vjere, pa u tom smjeru skrbimo za naše islamske dužnosti i za ustanove koje nam omogućuju vreenje njihovo, onda bi, nužno, ta druga stvarnost obuhvatila opći prosvjetni rad medu našom braćom, socijalno i zdravstveno staranje oko onih kojima je pomoć potrebna, te gospodarsko i ekonomsko, odnosno finansijsko, podizanje i jačanie našega muslimanskog svijeta. Vidi se, da ova, kako smo je nazvali, šira ili gradanskomuslimanska stvarnost obuhvata zapravo sav naš javni život Ako smo pri navodenju smjerova društvenoga rada i staranja spomenuli uglavnom opću prosvjetu, socijalnu i higijensku skrb, te gospodarskoekonomski produktivni rad, ne znači to da smo pustili po strani druge brige i potrebe koje spadaju u ovu društveno radi nu oblast. Spomenuli smo samo glavne društvene akcije, da bi se iz toga uvidjelo da je tu uistinu obuhvaćeno sve što zaokuplja naš društveni život i čime se, s toga gledišta, posve izjednačujemo u građanskim dužnostima i pravima sa svima našim sudržavljanima. Posve sam svijestan da ovakav način izlaganja naših prilika, doslovno naših muslimanskih prilika, može naići na prigovor, pa i na negodovanje, ako se ovome suprotstavi naš opći i zajednički državni život. Zar se ne bi moglo prigovoriti i, s gledišta općeg državnog nastojanja, upozoriti da su opća prosvjeta, sociialna skrb i gospodarskoekonomsko podizanje općenita stvar sviju nas, sviju jugoslovenskih državljana, pa da muslimani nemaju pravo da takva pitanja postavljaju samo iz svoga uskog i konfesijski obilježenoga kruga. Ono na što smo pozvani da se sami staramo, da sami brinemo brigu i da sami radimo, bio bi kulturni, zapravo vjerskokulturni rad, koji i tako, po svome sadržaju i po svojoj imanentnoj (unutarnjoj) razgraničenosti pripada samo nama Sve drugo, sve ono dakle što izlazi iz ovog kruga, prelazi. da kažemo, u nadležnost sviju nas. sviju jugoslovenskih državljana. Naša država kao glavni politički, kulturni ekonomski faktor izjednačuje ustavno sve svoje državljane, te zakonodavno i administrativno organizira sveopći prosperitet sviju svojih državljana u svima glavnim smjerovima općeg djelovanja. Musliman je tu državljanin kao i svaki drugi, recimo kao hrišćanin i kršćanin, pa bi svako ovakvo obilježavanje općih državljanskih radnja bilo suvišno, da ne kažemo nelojalno i nekompatibilno (prema redu stvari neopravdano). Država kao cjelina usvaja i štiti konfesijsku islamsku stvarnost kao i svaku drugu, ustavom istaknutu i zagarantiranu, pa je sve što izlazi iz ovog kruga 4 opće državljansko, jugoslovensko. Musliman kao gradanin, može. i treba, učestvovati svojom inicijativom u ovom općem državljanskom radu, ali ne može i nema prava da našoj općoj državnoj akciji, koja je u osnovi laička, gradanska, pa opća kulturna, daje nešto posebno, neki biljeg svoga konfesijskog naziranja. Postoji međutim još jedna pozicija, s koje bi se mogli podiči slični prigovori. Držim da je ona, po svojoj sadržini, a posebno po svojoj vitalnosti i osjećajnosti, kako se uistinu u našim prilikama proživljuje, ne samo jednakopravna državnoj (etatičkoj), već je po svome značaju, kako to činienice potvrđuju, preraštava, kvalitetno nadilazi. To je naš nacionalizam. U našoj državi postoje, naročito posljednjih godina, tri jaka nacionalizma: srpski, hrvatski i slovenački. Jugoslovenski nacionalizam, njegovan od nekoliko naših generacija, propagiran i obučavan od mnogih naših odličnih Ijudi, proživljuje svoju tešku krizu. Kako će se u ovom smjeru prilike razvijati, nije mjesto da se o tome govori. Činjenica je da glavne tri naše etničke skupine razvijaju posljednjih godina sav svoj javni rad u smislu izgradivanja što potpunijeg i zaokruženijeg narodnog života u okviru svoje etničke zajednice, čega su posljedice hrvatskc pitanje, a uz njega i slovenačko pa i srpsko pitanje. Kako je ovdje riječ o muslimanima, zadržaćemo se oko hrvatskog i srpskog nacionalizma. Svima nam je poznato kako se i sa srpske i sa hrvatske strane nastoji utvrditi da su muslimani, i to muslimani Bosne i Hercegovine, te Sandžaka, ili Srbi ili Hrvati. Zaista je točno, da su muslimani po svom etničkom sastavu kao i po svojim narodnim amblemima (jezik, običaji, sklonosti, način shvaćanja, teženja i rada) isto što njihovi sugradani kršćani, odnosno hrišćani, dakle Hrvati i Srbi Da li su oni samo Hrvati ili samo Srbi, ne možemo tvrditi kako to čine ekskluzivni hrvatski ili srpski nacionalisti. Cinjenica je da ima muslimana koji su po svom porijeklu, po svom psihičkom obilježju i po svome kraju samo Hrvati ili samo Srbi. To što mnogi nijesu toga svijesni, iz čega proizlazi neželjeno kolebanje, ne može izmijeniti samo stanje. Ali naše nije da na ovom mjestu raspravljamo ni o tome pitanju, već da se držimo glavnog predmeta. Rekli smo da bi se na gledanje muslimanske stvarnosti mogli postaviti prigovori i sa gledišta našeg nacionalizma. To znači da bi se, bilo s hrvatske ili sa srpske strane. moglo upozoriti, a to se zaista i čini, da su muslimani pozvani da jednakom voljom i raspoloženjem učestvuju u hrvatskom odnosno u srpskom nacionalnom pokretu kao i njiiiovi kršćanski odnosno hrišćanski sugradani, jer im kao dijelu naroda to nužno pripada. Svako otstupanje iz ove nacionalne akcije značilo bi neprirodno izdvajanje, što bi samo imalo rdave posljedice po njih. Svoj vjerski život kao i svoj kulturni rad, zasnovan na svojoj vjeri, mogu muslimani nesmetano i slobodno razvijati kako to čine i njihovi sunarodnjaci kršćani odnosno hrišćani. Svako drukčije shvaćanje ili svako drukčije životno držanje izazivalo bi opravdane prigovore, pa i negodovanje. Držim da nema ni jednog pametnog muslimana koji se s ovakvim etatičkim (državnim) i nacionalnim shvaćanjima ne bi složio Mi zaista državu priznajemo i usvajamo, pa smo spremni ž da u zajedničkim državnim poslovima učestvujemo bez oklijevanja i bez granica zajedno sa svima svojim sudržavljanima. Isto tako priznajemo i usvajamo svoju narodnu pripadnost, pa smo spremni i voljni suradivati u svima nacionalnim akcijama zajedno sa svojim sunarodnicima. Usvajamo i priznajemo dakle bez rezerve ono što nam je zajedničko, a to su država i nacija, pa bi bili najsretniji kad bi, u smislu iznesenih refleksija, mogli po instinktu i po razboru, po srcu i pameti učestvovati u svakom uistinu zajedničkom poslu. zajedničkom u pravima i dužnostima. Muslimani su to zaista oduvijek voljeli i željeli. Za takva shvaćanja davali su uvijek dokaza svoga pristanka, kao što su u odgovarajućim akcijama islicali nepomućeno svoje raspoloženje. I ako će ova tvrdnja nekima izgledati malo vjerojatna i. kako bi se to reklo, Iišena stvarnih dokaza, ona je tačna. misaono i praktički. Ono što pomućuje jasnu spoznaju u ovom pogledu i omogućuje optičku (vidnu) varku, to priznajemo, nije proisteklo iz muslimanskih redova niti iz njihova shvacanja, odnosno životnog naziranja, već s druge strane. Oni koji se ne slažu s ovim izvodima. zamjenjuju. svakako, uzrok s posljedicom, pa iz pogrešno postavljenih premisa stvaraju i pogrešne zaključke. Svijestan sam u čemu je težište problema. pa mu zato pristupam bez oklijevanja. Radi se naime o vjeri i o vjerskom životu. Musliman voli svoju vjeru islam i pripada joj svesrdno. To nije potrebno ni dokazivati. Bez ikakvih spoljašnih organizacija, bez usiljenog zapta i bez umjetno stvorenog zastrašivanja, on pripada svojpj vjeri po prevashodstvu svoga srca, s intenziv nom željom da svoj odnos prema Bogu produbi i oduhovi, da, dakle. svoje lično uvjerenje u ovom duševnom pokretu ispuni pobožnim radnjama i razmišljanjima. Svakako je tačno da mu u tome bitnost same vjere izdašno pomaže. Islamska pobožnost je u osnovi lična, pa i individualna potreba iMusliman može biti posve usamljen. posve nezavisan. ier između njega i Boga nijesu potrebni nikakvi posrednici. Otuda suzdržljivost i stalnost njegova prema vjeri. Razumije se da ovakva lična preimućstva u vjerskom životu stvaraju povoljnu situaciju za čvrsto ujedinjenje sviju koji islamski vjeruju. Srodni i jednaki po svom shvaćanju, zahvaćeni istim duševnim pokretom i svijesni svojih obveza koje iz slobode vrše, oni se lakoćom sjedinjuju u čvrst kolektiv, u svoju islamsku zajednicu, koja, u odnosu prema drugim duhovnim i vjerskim zajednicama, nosi i kao kolektiv svoja Iična kolektivna preimućstva i svoje kolektivnolične odlike. S ovakvim duhovnim raspoloženjem i ovakvim vjerskim osvjedičenjem obilježenim pozitivnim humanim i socijalnim svojstvima, muslimanska zajednica živjela je od sebe, jačala se svojim unutarnjim dinamizmom, i tako. u suštini, isključivala svako nasilje, drukčije rečeno svaku misiju. Jugoslovenski muslimani, od prvih dana iugoslovenskog državnog života. dali su dovoljno dokaza u ovom smislu. Za njih je bilo jasno i potrebno da se duhovna sklonost svakog čovjeka i svako duhovno ujedinjenje zajednice respektira, razumije se ukoliko harmonira s općim duhovnim i kulturnim težnjama narodne države kao cjeline. Ne radi se tu samo o vjerskom životu ni muslimana ni pripadnika drugih konfešija. Duhovni život čovječji je raznorodan, složen i mnogosmjeran, pa su i njegove potrebe u djelovanju i iživljavanju brojne i različite Spominjem naućne, umjetnićke i socijalno etićke sklonosti, radnje i djela koja iz njih proističu, tvorevine i gradevine, organizacije i ustanove čije su one posljedice. Svi su ovi smjerovi obilježeni ličnom i kolektivnom neposrednošću, slobodom i izvornim uvjerenjem onako kako je to rečeno za vjerski muslimanski život. Drukčije ne može ni biti. U životu nalazimo u tom potvrdu: da se na pr književniciumjetnici zbližuju i ujedinjuju prema istaknutom književnom smjeru ili istaknutoj književnoumjetničkoj vrijednosti. Tako je i u nauci. Tako i u socijalnom i humanitarnom radu. U duhovnom životu čovječjem dominiraju vrijednosti. i one, ove vrijednosti, drukčije rečeno ide je, motiviraju ljudsku pripadnost. U aksiologiji (nauci o vrijednostima) vjera je, u skali vrednota, među istaknutim, najvećim vrijednostima Iz ovog usputnog razmišljanja o vjerskom životu muslimana mogao bi se izvesti zaključak da taj njihov život spada u oblast slobodnog duhovnog života i da njihov kulturni rad u ovom smislu ima svoje neprijeporno životno i naučno opravdanje. Biloinstinktom ili svijesno muslimani su u svojoj državi željeli ovakav nezavisan, svoj, autonoman vjerski i vjerskokulturni život da bi izvan toga kruga mogli sve svoje snage, takoder neposredno i slobodno, posvetiti svojoj državi, svojem narodu, a time i svojoj nacionalnoj državnoj zajednici. Promatraju li se međutim životne prilike, kako su se one uistinu razvijale kroz ovih dvadeset godina, ito u državnom i nacionalnom pogledu, onda vidimo kako je muslimanski kompleks, od muslimana samih zamišljen, proživljavan i željen samo kaovjerskokulturni kompleks, postepeno, malo po malo, sve samim zajedničkim radnjama, guran i pretvaran, kako je već rečeno, u muslimanskogradanski kompleks. Mi bi ga ovdje mogli označiti i državnopolitičkim, pa opće kulturnim, socijalnim i privrednim kompleksom. Razvojem samih prilika i dogadaja unutar državnog jugoslovenskog života od muslimana se stvaralo nešto posebno, nekakva posebna državnopolitička skupina. pa i „četvrta nacija", sve dakle što muslimani kao građani ove države i sunarodnici i Srba i Hrvata nijesu htjeli. I zbog svega toga, najmanje krivnjom muslimana, stvorila se situacija koja nam daje razloga da govorimo o široj muslimanskoj stvarnosti. Ovo ćemo objasniti nekojim dokazima i primjerima Započeti možemo rješavanjem kmetskog pitanja. U sveukupnoj agrarnoj reformi, izvedenoj u Jugoslaviji, svakako su najteže pogođeni i najosjetljivije oštećeni naši muslimani pri rješavanju kmetskih odnosa. Pri tom je najviše stradalo gradskomuslimansko pučanstvo, koje će se teško ikad od tog udarca oporaviti. Ali ono što je najosjetljivije djelovalo i što je u početku našeg samostalnog državnog života stvorilo teško politićko stanje, nije bilo toliko materijalno upropaštavanje koliko jasna spoznaja da se upravo prema muslimanima, u ovom agrarnosocijalnom procesu, postupalo s najmanje obzira. I tako, već prvih dana zajedničkog državnog života, oko muslimana se započeo presti čaroban krug, da se to nastavi sve do u naše dane. Ako su rješenjem kmetskog pitanja materijalno stradali muslimani koji žive po gradovima, o muslimaninia seljacima, kojih ima relativno više, niko ozbiljne brige nije vodio. Zato je općenito poznata stvar, da su muslimani danas materijalno ili privredno najslabije stali. Ovo nepovoljno materijalno stanje i nedostatak sredstava, zapravo dobre volje od strane odgovornih činilaca da se ono popravi i poboljša, povuklo je za sobom sve nedaće i neotklonive posljedice koje su se mogle opažati u socijalnim pojavama medu našim muslimanima. Istaknuti možemo besposlicu i najbližu joj posljedicu glad, zatim haranje bolesti, velik pomor dđece i odraslih i, na kraju, pojačan kriminalitet. Svakako neću pretjerati kad kažem, da se nijedan sloj našeg naroda niti iko od naših državljana toliko zlopati i toliko materijalno muči koliko pauperizirani i od svakog zaboravljeni osiromašili musliman. Bosni i Hercegovini, to se mora reći, najmanje sc poklanjalo pažnje od svih naših jugoslovenskih krajina. Pojedinačna ispitivanja i zajedničke ankete, spominjem dvije knjige Kako živi narod (prva od Rudolfa Bićanića. objavljena 1939, i druga od brojnih suradnika u redakciji također R. Bićanića, objevljena 1939) i Ekspedicijuzagrebačkih liječnika, utvrdili su porazno stanje u svakom pogledu : u neukosti i nepismenosti, gladi i pomoru, zaraznim bolestima i nehigijenskim prilikama, zaduženosti i pljaćki zelenaša, neracionalnoj privredi i besposlenosti . . . U mnogome od ovih navoia svakako će biti, iako se to doslovno ne navodi, da se najveći procenat odnosi na muslimane. Ako se što poduzima, u prvom redu od strane države i državnih ustanova, od samoupravnih vlasti i organiziranog kapitala, da bi se ovo teško stanje popravilo, stalno se opaža kako se muslimanski dio našega svijeta najmanje privodi ovoj općoj narodnoj regeneraciji (obnovi) Prema broju muslimana, koliko ih ima u Jugoslaviji, a posebno u Bosni i Hercegovini, na njih odpada najmanje kredita i kreditnih olakšica, uvodenja u posao i zaposlenost. To se može vidjeti iz ovih nekojih statističkih podataka: od 3054 industrijska poduzeća, koliko ih ima u Jugoslaviji, na muslimane otpada samo 36, od čega .9 strugara (pilana). Od 10 000 zadruga, koliko ih po prilici ima u zemlji, muslimanskih je samo 30 sa, približno, 3500 članova.ž) Poznato je mudutim da je nepismenosti najviše u Bosni i Hercegovini, ito u krajevima gdje žive muslimani. Jasno je da će tome biti prvi razlog što se u ovi.n krajevima ne podižu škole. Uz žalosno stanje opće elementarne obrazovanosti, koja se stiče putem osnovnih škola, naša se musliraanska mladež najmanje uvodi u stručno obrazovanje, imenito u svrhu racionalne poljoprivrede.*) To znači opet da se u krajevima gdje pretežito žive muslimani ne otvaraju poljoprivredne i druge stručne škole, ne pokreću tečajevi u ovu svrhu. Kako je s osnovnim i stručnim školama, tako je i s višim opće obrazovanim i, opet, stručnim višim školama. Posebno upada u oči mali broj muslimana učenika u učiteljskim školama. U svoro referatu na Kongresu muslimanske inteligencije, održanom u Beogradu od 1 do 3 februara ove godine, navodi A. Kamarić ds ih je, valjia u škol. godini 1938 39, bilo svega 38. Medutim prema moiim istraživanjima bilo ih je u školskoj godini 1938 39 u cijeloj državi 61. Od ovog broja otpada ih najviše na mostarsku učiteljsku školu (31), dakle polovica, dok na pr. u sarajevsku polazi 9, u banjalučku 16, a u skopljansku samo 2. Neće biti bez značaja da se ovom prilikom spomene kako broj muslimana učiteljskih pripravnika osjetljivo opada prema višim rezredima. Tako je u banjalučkoj učiteljskoj školi u I razr. 8, u II razr. 5, a u IV samo 1 : u sarajevskoj u 1 razr. 5. u II razr. 1, a u IV razr. opet samo 1 (jedan) učenik. Posljedica ovakvog stanja je očita: za kratko vrijeme, ako ovako potraje, ostaćemo bez muslimana učitelja, najbližih i najpotrebniiih suradnika u našim selima. .Đže treba naročito ni isticati da ovakve školske i obrazovne prilike utječu na činjenicu da se broj državnih i samoupravnih činovnika i namještenika musli.nana upadno gubi prema broju drugih. Naročito se možemo požaliti da se sposobnim muslimaninia intelektualcima ne daje prilike da dođu na više i odgovornije položaje. Oni rijetki pojedinci, koji se nalaze na takvim mjestima, najviše su došli političkim zagovorom. Međutim mi bi svi voljeli kad bi u svojoj narodnoj državi moČli napredovati prema svojim sposobnostima. Možda bi nam se pri ovome moglo spočitnuti da su razlozi ovih nedaća u samim muslimamma : u njihovoj lijenosti, odnosno bježanju od posla i zastranjivanju od prosvjete. To se na žalost često čuje, ali to ne odgovara pravom stanju. Muslimani su željni rada i sposobni za nj. Oni su uvijek cijenili prosvjetu i radili oko nje. Ako je bilo protivljenja prema prosvjeti, onda to nije bilo radi istinske prosvjete, već radi tendencija koje su se otvoreno ili prikrivfeno unosile u škole i školsku obuku. Tako je pitanje udžbenika u našim školama, posebno u osnovnim, aktuelan problem, s kojim se muslimani s razlogom bave od osnutka Jugoslavije. Isto se odnosi i na sam postupak u obuci.8) Tako smo, provodeći na primjerima analizu odnosa države prema muslimanima, došli do našeg nacionalizma. U svojoj raspravi Konfesionalizam i nacionalizam (vidi bi lješku pod crtom 3) istaknuo sam da u nas nema čistog nacionalizma, ni srpskog ni hrvatskog, koji bi bez rezerve okupljao sve svoje narodne pripadnike. I sa srpske i sa hrvatske strane unosi se jaka konfesijska nota, hrišćanska odnosno kršćanska. u nacionalan rad. Tom sam prilikom istaknuo, držim s pravom, da jedino musliman, kad je nacionalno svijestan, ulazi u nacionalan rad 17, čisto općih zajedničkih narodnih potreba i iz čiste nacionalne svijesti, bez ikakve konfesijske primjese. Ono što se u nas čini i s hrvatske i sa srpske strane, naime da se gotovo svakom nacionalnom radu i nacionalnom aktu daje vjerski, doslovno crkveni, biljeg. čini odnos muslimana prema našem nacionalizmu, već kojem bilo, rahlim i nesigurnim. Ta konfesionalna nota u našem nacionalizmu postaje međutim sve upadnija i sve odlučnija. Tako dok Hrvati stalno naglašuju da je katolicizam osnovni pokretač i formator hrvatstva, Srbi to isto tvrde s pravoslavljem, odnosno svetosavskom crkvom. U svrhu konkretizacije ove misli navešću nekoje izvode iz nedavno u našoj štampi objavljenih članaka. Tako dr. 1. Protulipac, zagrebački advokat i do nedavna voda križara, u svojoj polemici s kanonikom Pilepićem, veli: „Mi smo tražili čisti katolicizam na gori hrvatskog narodnog života ... Katolicizam, formator naše nacionalne duše, nije se smio nipošto odijeliti od hrvatskog narodnog života. On mora biti, kao u vjekovima naše nacionalne formacije: kvasac našeg rodenja, naše izgradnje i našeg razvoja" 4) Prilikom ovogodišnje svetosavske proslave objavljen je u beogradskoj Pravdi (27 I 1939) članak o sv. Savi, u kome kaže: da je djelo sv. Save nadahnuto jednim shvaćanjem života, a to je pravoslavnim shvaćanjem, da sisternatskim uzgojem treba pravoslavlje unijeti u narodnu dušu, te da je pobjeda pravoslavlja jedino kadra osigurati kulturnu narodnu oriientaciju. Prema Obzoru (Zagreb, br. od 2 VIII 1939) objavljen je nedavno članak u Hrišćanskoj Misli, gdje se veli da je srpski duh pravoslavlje i da je ono uvijek u temeljima srpske države kao njen nosilac. .U svjetskom ratu Srbija je odbila imperijalističku, protivpravoslavnu EvropuAustriju." Kad čovjek ovo čita, kad sluša govore naših nacionalista i kad promatra rad, naročito u školi i u društvima, onda zaista izlazi da je kršćanstvo odnosno pravoslavlje preraslo sve nacio nalne ambleme i vrijednosti. Izgleda kao da je naš narod u svom instinktivnom i svijesnom narodnom životu činio sve kroz vjekove jedino iz svog vjerskog, kršćanskog osjećanja. I da nije bilo toga, u nas ne bi, tako izgleda, bilo ni oranice ni kosanice, ne bi se javila pjesma ni koji umjetnički, odnosno naučni rad, ne bi se podizali gradovi ni gradili drumovi, ne bi sfi čuvalo svoju grudu ni podizalo, materijalno ni duhovno, svoj narod. Valjda zbog ovog ovako naglašenog konfesionalizma u našem nacionalizmu, u nas se opažaju nekoje, inaće vrlo korisne, nacionalne akcije, koje dijele ono što je po interpretaciji naših nacionalista zajedničko. Tako se opaža i s hrvatske i sa srpske strane vrlo korisna akcija u prosvjetnom radu u narodu, u higijenskom prosvjećivanju, te u privrednom jačanju, naročito našega sela, ali uvijek tako da Hrvati (mislim na Bosnu i Hercegovinu) rade među katolicima, a Srbi među pravoslavnima. Upozoruiem posebno na Seljačku slogu i Gospodarsku slogu u krilu Hrvatskog seljačkog pokreta ina Prosvjetu u kojoj rade bosanski Srbi. U spomenutim knjigama Kako živi narod ima vanrednih podataka o prilikama u kojima živi naš narod i vrlo korismh akcija, započetih oko svestrane narodne obnove, ali, dijelom u Bosni. samo među katoličkim pučanstvom. Ove se akcije odnose na širenje pismenosti i jačanje obrazovanosti, a posebno u racionalizaciji i ekonomskom prosperitetu narodne, doraaće radinosti. Kao primjer spominjem tečajeve u livanjskom kotaru o uvođenju kolovrata pri predi vune i pamuka i brzotkalačkom stanu za tkanje. Nakon ovih primjera, uz pomoć kojih smo pokazali u kakovom su se odnosu nalazili muslimani i prema državnoj upravi i nacionalnoj akciji, u stanju smo s više prava i razloga utvrditi ono što smo u početku naveli, naime da su naše društvene, poIitičke i ekonomske prilike upravo silile da se i muslimani kao društvena (narodna) grupa zabave sami o sebi i da svome teškom materijalnom i duhovnom stanju potraže političkog lijeka. Tako je sama od sebe nastajala ta šira muslimanska stvarnost. o kojoj se ovdje vodi glavna riječ. To u mnogom potvrđuje i spominjani Kongres muslimanske inteligencije, održan od 1 do 3 februara u Beogradu, u prostorijama beogradskog Gajreta „Osman Đikić.. Istina je, mi smo i prije imali ovakvih kongresa, ali najviše namijenjenih prosvjetnim ili kulturnim prilikama nas muslimana, dok su na ovom, kako se to vidi iz datih referata, raspravljana kao najvažnija gospodarska, ekonomska i socijalna pitanja. U okviru dakle nacionalne muslimanske inteligencije (srpske) uzeta su u ozbiljna razmatranja naša muslimanska socijalna i ekonomska pitanja, a sve iz razloga, jer su ove prilike po nas strašne. Tako se došlo da se iz općeg državnog i nacionalnog rada izdvoji socijalnoekonomski, a time i politički muslimanski kompleks, da bi se tako u ovom smjeru pozvala muslimanska inteligancija na studij i na rad u narodu. Da bi osvijetlili ovo stanje u kome se nalazimo mi muslimani. i tako upozorili na što treba svratiti pažnju u ovoj sadašnjoj bolnoj muslimanskoj stvarnosti našoj, poslužiću se nekojim radovima, objavljenim posljednjih godina u nas Kako mi skoro nikako nemamo posebnih podataka, koji bi se odnosili na živolne prilike samo nas muslimana,5) to ćemc se poslužiti skupnim radovima u kojima se prikazuju duhovne, društvene i materijalne prilike pučanstva u Bosni i Hercegovini, iz čega će se moći lako stvoriti zaključci o nama muslimanima. Na kongresu Jugoslovenskog ženskog saveza u Zagrebu (1930) govorila je gđa Vida Ćubrilović o životu i prilikama u bosanskom selu. Naroćito se zabavila neukošću našega svijeta, čega je posljedica praznovjerje, a time i nedostatak stvarnog shvaćanja i ocjenjivanja prilika u kojima se živi. Posebno je istakla nepismenost, pa navela da ima sela, kako je to inaće poznato, u kojima nema niko pismen ili samo po jedan ili dvojica.") Neukost i nepismenost, združena s nemaštinom, razlogom su da naš svijet slabo drži do čistoće svoje i svoje djece, da je izložen teškim bolestima, da se liječi zapisima i vračolijama, a ako se nade pojedinac koji bi htio potražiti lijeka kod stručnjaka, dakle liječnika, onda ili nema novaca za to ili nema liječnika ni Kakve liječničke ustanove. U U č i t e 1 j u, broju za januar 1929, nalazi se rasprava: Razvitak dječje zaštite u Jugoslaviji od Slobodana Z. Vidakovića, u kome se iznose sanitarne (zdravstvene), a time u vezi i materijalne prilike. Tamo se iznosi da je pomor naše djece, osobito u predškolsko doba, vrlo velik, a s djecom i pomor majkiporodilja. Od 1000 osoba umrlih u Jugcslaviji od 1932 — 36 umiralo je prosječno 266 djece, od toga 147 pri sisi. Pa dok je konferencija naućenjaka u okviru Društva naroda utvrdila da smrtnost djece u normalnim prilikama može iznositi 50 od 1000 svega umrlih (50%;,), u nas je bilo sela gdje je i preko 500 od 10CO umiralo sisančadi. Tako je u Gustovari (kotar Mrkonjić Grad) u 1936/37 umrlo 368%,. (368 od 1000), u Plehanu (Derventa) 445%,,, u Jadranskoj Suhači (Bos. Novi) 482%i,. u Gračanici (Bosna) 509%<i. a u Vijencu (Jajce) 547%„ (od 1000 umrlih 547 sisančadi). Godine 1934 umrlo je u Drinskoj banovini 2.700 žena, sposobnih za radanje, od čega 423 pri porodu; u Primorskoj banovini umrlo ih je 1.534, od čega 175 pri porodu, a u Vrbaskoj 1.821, od čega 419 pri porodu. Pisac ističe da se u Bosni smrtnost žena pri porodu uzdiže do 30° ,v Ovoj teškoj socijalnoj pojavi doprinosi u mnogome i nedostatak higijenskih ustanova. Tako u Drinskoj banovini ima svega 107 babica (1 babica na 14 543 stanovnika), u Primorskoj 144 (1 : 5 369). dok u Vrbaskoj samo 33 (1 babica na 33.434 stanovnika). Drinska banovina ima 2 savjetovališta za majke, 3 poliklinike i 4 dječja doma, Primorska 2 savjetovališta, 3 poli klinike i 2 doma, a Vrbaska 1 savjetovalište, 1 polikliniku i 1 dječji dom. Ishrana naše djece je vrlo slaba U svom anketnom radu medu školskom djecom utvrdio je S. Ž. Vidaković da postotak skbo hranjene djece iznosi: u Posušju (Ljubuški) 64,6"/0, u Gornjem Rahiću (Brčko) 82,8%. a u Dubici (Kostajnica) 85,5"/0. Poznato je kako u nas u Bosni i Hercegovini hara endemijski sifilis (sifilis koji se stalno povraća), koji godinama, pa i stotinama godina postoji, a niko o njemu, ili vrlo malo, ne vodi računa. Službujući u Jajcu i Tešnju (u selu SijainaJ o tome sam se lično uvjerio. Nažalost ove bolesti kao da ima najviše među muslimanima. Liječi se narodnim lijekovima (hapovima). Ekspedicija zagrebačkih liječnika, koju smo spominjali, bavila se (g. 1934) ovom bolešću u travničkom kotaru, kao i drugim bolestima, pa je utvrdjla nestašicu lijekova kao i teško materijalno stanje tamošnjeg svijeta. „Uzalud se može povesti borba protiv zaraČnih bolesti, veli dr. Lj. Popović u svojoj reportaži, koji je kao novinar učestvovao u ovoj ekspediciji, kada svakodnevni uslovi života oboljelih pretstavljaju najpovoljnije uslove za nji hovo širenje . . . Šla vrijedi upućivati nezaražene članove porodice da se čuvaju od sifilisa, kada u kući nema ni jedne čaše za piće i kad svi piju iz jednog bardaka ili kusaju zajedničkim kašikama.*7) Kako je sa sifilisom, tako je i drugim bolestima, koje iz endemijskog stanja prelaze u epidemijsko (opće zarazno). Tako su u Bosni epidemijske bolesti: tuberkuloza, pjegavi i trbušni tifus, malarija, pa sifilis i druge bolesti. Međutim pokraj svega ovog strahovitog stanja vrlo se malo čini da bi se ne samo liječile bolesti nego da bi se predusrele. Tako se u citiranoj knjiziSadašnjica i Mlada Bosna (članak D. J. Lopandića) spominje izvještaj Liječničke komore u Banjoj Luci, u kome se kaže da banovinske i općinske ambulante nemaju dovoljno kredita ni medikamenata, pa ni liječnika. »U Vrbaskoj banovini, prema približnom računu, umire godišnje od tuberkuloze 15.000 osoba, a boluje 1520 000. Za tuberkulozu predvidena je u banovinskom budžetu cifra od svega 20 000 dinara, a u državnom 24 000 dinara (to je bilo za god. 1935/36). Troškovi liječenja iznosili bi oko dva i po miliona dinara, a raspoloživih je samo 70.000 dinara." Slični se izvještaji mogu čitati o zaposlenosti i nezaposlenosti naših radnika, o njihovoj dnevnici i strahovitom izrabljivanju od strane poslodavaca,") o slaboj, gotovo nikakvoj ishrani naših seljaka i radnika, nesposobnosti za vojnu službu radi opće slabosti naših mladića i drugo, mnogo šta drugo. Vrlo su u tom pogledu korisne spominjane knjige Kako živi narod, gdje ima dosta štiva o Bosni i Hercegovini. Trebalo bi napisati cijelu knjigu. a ne raspravu, namijenjenu za kalendar, da bi se shvatila naša opća stvarnost, u kojoj kao čir na bolesnom tijelu iskače naša muslimanska stvarnost. Zaključiti ovaj rad možemo s pozivom našoj muslimanskoj inteligenciji da se u prvom redu sporazumije, da izradi program za rad i da ne odlažući ni jednog časa pristupi svestranom studiju naših muslimanskih prilika i da započne svestranom akcijom. Medutim ističem da ovaj posao nije samo muslimanske inteligencije niti samo društava i usanova koje su islamske. Sve je ovo zadaća naše opće državne brige i naše nacionalne akcije. Istaknuvši u početku ove rasprave kako se je silom prilika stvarao muslimanski krug i muslimanski kompleks, zadaća je svih nas muslimana da tražimo da se u općim akcijama. već bilo kojeg smjera, jednakopravno tretiraju i muslimani kao gradani ove države i dio svoga naroda. I dok treba na tome raditi, ne preostaje ništa drugo nego da se, u stanju u kakvom se zaista nalazimo, prihvatimo najprije mi posla, i to u ovom našem muslimanskom krugu. Utješljiva je pojava da je Glavni odbor Narodne Uzdanice pri pokretanju Kreditne zadruge uvidio neodložnost ovakvog rada, pa se je s razlogom nadati da će ovo naše agilno prosvjetno i socijalno društvo, uz rad drugih muslimanskih društava. učiniti što treba i što se ne smije odlagati. Ovom prilikom upućujem našem Centralnom vakufu, koji je naša na:snažnija prosvjetna i kulturna ustanova, da svoj rad proširi na sve grane i smjerove naše muslimanske zajednice. Posebno želim da Vakuf stvori poseban fond, iz koga bi se davale sti icndije našoj darovitoj, a siromašnoj muslimanskoj mladeži, da bi tako podigli što veći broj naših društvenih i kulturnih radnika.