Današlji broj našega lista iznosi pred svoje čitatelje zanimivu novinu: proglašuje se u njemu štatut o ustrojstvu bosansko hercegovačke vojske, pak onda osnova, po kojoj će putujuća povjerenstva ove godine momke novačiti u vojsku! Dakle eto sada i naša zemlja dobiva svoju vojsku i svi njeni čili i junački sinovi, bili oni koje mu drago vjere eto se pozivlju, da se — budnu li uzeti u vojnike — late svijetloga oružja pa da budu po zapovjedi Njegovog Veličanstva Cesara i kralja dični čuvari i branitelji mile domovine svoje i monarhije, koja našom zemljom ravna i upravlja! Svaki bi mislio, da će se takva uredba prihvatiti opštijem radovanjem, da će novu tu naredbu pozdraviti i staro i mlado oduševljena srca, kano nov koračak na putu, kojim ova zemlja već četiri godine stupa vođena očinskom rukom Njegovog Veličanstva Cesara i kralja Franje Josifa I., na putu napretka i blagostanja, na putu jednakosti s ostalijem prosvećenijem zemljama jevropskijeh!. Zadovoljstvom bilježimo, da smo toga radovanja i našli u razumnijeh ljudi u narodu, koji umiju svaku stvar zdravo prosuditi; međutim ne tajimo, da smo opet i na mnogijem stranama našli zabrinutijeh lica i čuli po koju jadikovku nad tom novom uredbom. Priznajemo, da nas to baš nije ni iznenadilo, te da smo to u polak i predviđali. Nije može biti stoga, što bismo ma i za časak pomislili: eda li je ponosne sinove ovijeh kršnijeh krajeva hvatala zebnja, gdje im valja stupati pod oružje; jok: junački sinovi Bosne ponosne i kršne Hercegovine ne plaše se službe u oružju, ne plaše se službe vojničke. Ali druge su nas salijetale brige: napomenusmo sebi, kako se u svijetu u opšte a ponajprije u našega naroda nemilo prihvata svaka nova uredba, gdjeno u nas svaki voli onako, kako mu i otac, sve bi u nas rado: „Nek se lijepo ostane pri starom“. Rekosmo sebi unaprijed, da će s toga uzroka po gdje gdje biti žalbe na tu novu naredbu. Ele moramo reći, da nam se ljudi, koji bi svijet uvijek htjeli vidjeti jednakijem, pričinjaju baš ka i neko, tko bi hotio zimsku svoju odoru i u ljetu zadržati na sebi, samo da ne mora ništa mijenjati i da ne mora nabavljati nove oprave. Ne bi njega ljetna žega pitala, da li on voli ostati pri starom, već bi ga stala pržiti, dok mu ne bi dušu na jezik izagnala. Svijet se kreće, mijenja i napreduje po redu i po zakonima, kako mu ih je Bog propisao i ne pita nas, hoćemo li š njime ne ćemo li, a nama nije drugo već se tomu napredovanju priljubiti, inače zaostasmo samo sebi na štetu. Znali smo, da će biti i druge zebnje; zaplakaće majka, da će joj se sinak jedinac otkinuti iz naručja pa stati iod carski barjak; zakukaće ljuba, da će joj se vojno vinuti iz topla zagrljaja, da će hranitelj dječice njezine ostaviti nejačad, pak otići da ogrli pušku; zalelekaće sijedi babo, da će mu potpora njegove starosti, ponos mu i dika, kršni mu jedinac napustiti očevinu i sijeda babajka, pa kao vojnik sa družinom zaputiti u daleki kraj. Tako predviđesmo i tako pa još i kojekako imamo danas i da slušamo. A ipak sve te zebnje nemaju osnova! Evo u današnjem broju „Sarajevskog Lista“ naredbe, po kojoj će se kupiti i upravljati naša vojska, pa tko ju prouči, uvjeriće se, da pravo rekosmo. Proučite samo tu naredbu i zakon obranbeni pa ćete vidjeti, niti se udovi majci otimlje jedinac, niti ljubi vojno, niti nejači hranitelj, niti sjedokosu babajku potpora njegove starosti, niti se u opšte od koga išće, što ne bi bilo pravo ili što bi ga satrlo oli samo u nevolju spravilo! Pak da vedra čela primite novoga gosta što vam danas u kuću dolazi, evo smo namjerni, da Vas njime potanko upoznamo, ne biste li uvidjeli, da vam dolazi prijatelj i ljubitelj a ne neprijatelj ni zlokobnik; hoćemo biva da na šire razložimo, što se sve kaže u toj naredbi, a ti prijane malo dušu u se pak poslušaj. Sjeti se kad je ono oglašei obranbeni zakon, što ga je za našu zemlju izdao milostivi naš Cesar i kralj, da su među ostalijem u proklamaciji stojale i one riječi: „da je postaviti oružanu silu u s-vijem zemljama neukloniva potreba, i da se bez takove sile ne može u zemlji održati mir i red, da se ne može štititi život i imetak stanovnika. Ovo razumi! Nema zemlje bez vojske; evo u carevini, koja s našom zemljom upravlja, svaka pokrajina, kojom vlada krepka ruka i mudra volja našega vladaoca, svaka ta zemlja daje esvoje sinove na nekoliko godina u vojsku. Pogledni u komšiluk: svaka država ima svoju vojsku. U svakoga naroda čila momčad kada doraste ide pod oružje; u divljega naroda da četuje, otimlje i plijepi—u prosvećenoga, da čuva i brani domovinu svoju, pleme svoje, rod i porod svoj. Reda i sigurnosti mora biti u svakoj zemlji ne ćeš li da niko nikad nije siguran za svoje, da brat ne zareži na brata! Pa tko da čuva red, tko da se brine za sigurnost? Tko drugi već vojska! Ele ljudi božji, je li časno, je li dično po vas, da vaši sinovi prekrštennh ruku ostaju, kad valja uzdržavati po zapovjedi milostivog Cesara i kralja red i mir u domovini vašoj. Svijetlo oružje, što će ga sinovi vaši nositi u službi vojničkoj, njima će biti najljepši i najdičniji nakit. Za vaše sinove ne može biti veće dike, veće slave, već budu vojnici i čuvari svoje otadžbine! Muhamedanski sinovi ove zemlje naužili su se i pod prijašnjom vladom te sreće te nosili oružje, da stražu straže u domu svomu i više još; oni su se poput dragocjena bisera sjali i u vojsci otomanske vlasti; ele nije se bojati da se neće još dičnije ponijeti danas. gdje ih milostivi Cesar i kralj poziva, da zajedno sa braćom drugih vjera pomognu držati red i mir a ako bude od nužde, da stoje na braniku protiv neprijatelja naše zemlje i monarhije. Ali i hrišćansko žiteljstvo obojega obreda i jevrejsko stanovništvo, koje se prije nije dostojalo najveće slave, nositi oružje u ime reda u zemlji, u ime sigurnosti, imetka i života roda i poroda svoga, vojevaće na korist i slavu otadžbine, biti će čuvar doma svojega. Većom te milosti, narode, Cesar i kralj nije mogao nadariti, od kako je na se uzeo o tvojoj se sreći očinski brinuti; reci mu: svijetla kruno iz duše ti hvala! Što je pravo reci: dužnost ti se je nametnula uzvišena, prekrasna ali bogme i poteška. Istina je istina: nije lasno dati porod svoj u vojnike. Očinski vladar kakav je naš, nije ni na to zaboravio, pa kad vam je propisao obranbenu dužnost, ublažio joj je terete na toliko, da ćete ih jedva osjećati. Od sve Bosne i Hercegovine, koja broji skoro 1,200.000 žitelja, ne traži se više za ovu godinu već 1200 momaka. Dakle istom na punu jednu hiljadu duša dolazi ljetos da dade po jednoga momka! Blažega vojničkoga zakona ipak nema na svijetu! Nikoga sa toga zakona ne smije da snađe nevolja, ne otimlje se roditeljima potpora, bez koje ne mogu biti, ne otimlje se nejačadi hranitelj, a koji je za naukom, da bude svomu rodu ljekar, sveštenik i učitelj, ne uzimlje se u vojsku. Evo slušaj samo: Po zakonu ne ide u vojsku sin jedinac udovice majke ili nesposobnoga za rad oca ili jedini im zet, ako sina nemaju; ne ide u vojsku jedinac unuk ostarjela i oslabljela đeda ili udovice babe (nane, stare majke). Ne ide u vojsku koji hrani i uzdržava svojijem žuljevima sestre ili nejaku još, bud inače za rad neprikladnu braću, pa najposlje ni onaj, koji je budući od prije oženjen, jedinim hraniteljem supruzi ili nejakoj si dječici. Pa još i to: mladić je na naukama, uči se što mu treba za život. Dođe doba da ide u vojsku. Sada on ako budne vojnikom po zakonu može sebi izmoliti dozvolu, da ga pričekaju s vojnom službom, dok ne navrši 23 godine i onda istom da služi u vojsci a računa mu se to vrijeme nauka do najviše dvije godine, kao da je služio kao vojnik. Stalno su oprošteni i neće se uzimati u vojsku: sveštenici svih vjerozakona, ljekari, živinari, apotekari, učitelji (hodže) ; — a za vrijeme i kroz prve tri godine što bi bili dužni ići u vojsku: sluištelji duhovnoga staleža t. j. koji se uče za sveštenike, dakle softe, bogoslovi, učenici rabinata, učiteljski pripravnici i oni, koji slušaju ljekarske, živinarske i apotekarske nauke. Pa da mjera milosti carske bude prepuna, još se povrh svega toga dopušta, da si možeš naći zamjenika (bedela) uz uslove, o kojima ćemo niže dolje progovoriti. Pridesi li se, te vojnik budne od prijeke potrebe svojoj porodici. dobiće dopust, i moći će otići kući svojoj. Tu se očevidno baš pazilo, da se vojnim zakonom nikomu ne nanese bol. Ovo 1200 momaka, što će se ove godine uzeti u vojnike, razdijeliće se u 4 satnije, koje će biti označene brojevima 1, 2, 3, 4. Te će četiri satnije imati obični broj momaka a biti će porazređene na popunbene kotare u Sarajevu, Banjaluci, Dolnjoj Tuzli i Mostaru. Svakoj će se satniji dodijeliti po nekoliko momaka, koji će se kasnije, kada se valjano uvježbaju u vojničkoj službi, premjestiti k zemaljskome oružništvu (žandarmeriji). Što još preostane momčadi do 1200 momaka, to će se porazdijeliti u 4 vozarska ili tajinska odjela, koji će uz c. kr. vojsku služiti pri prepremi tajina i u slične svrhe. Lijepo će nam biti obučeni vojnici naši! Glave će im pokrivati crveni fes s vunenijem kitama tamnomodre (dunuk-mavi) boje, a u onih častnika, koji su domaći sinovi, biće svilene kite na fesovima. Pješaci će imati poširoke ispod koljena sužene hlače (pantale) svijetlomodre (otvoreno-mave) boje, a takve će im boje biti i dobedrice (kaputi) i haljetci. Vozari osim fesa imaće odjeću kao i vozari c. kr. vojske. Vjersku brigu za vojnike naše vodiće sveštenici one vjere, koje su i vojnici. Za muhamedance biće dva vojnička imama. Ovima će biti i čast i plaća ko i drugijem vojničkijem sveštenicima u c. kr. vojsci. Vojnički imami imaće odjeću kao što ju običavaju nositi imami. Na glavi fes s ahmedijom, dunik-mavo džube, šalvare i đečerma iste boje, pasaće se krmezi šalom, obuvaće se crnijem ćufte-kundurama a imaće uz to mushavsku kesu i sandučak sa ćitabima te serdžadu za klanjanje. Vojnički će im biti znak tri zlatna traka na rukavima. Kako doznajemo izabraće se imami između domaćijeh duhovnika muhamedanskijeh već do skora. Častnikom (oficirom) redovno postaje onaj, koji je nauke za to izučio. Ali Njegovo Veličanstvo, premilostivo je odlučilo, čestite, poštene, caru odane i vrijedne domaće sinove, ako su inače na to prikladni, imenovati oficirima, ne tražeći od njih znanja, što se inače traže od onoga, ko hoće da budne oficirom. Onijem mladićima koji su se u školi dobro učili na budu uzeti u vojnike, otvoriće se posebna škola, gdje će se za kratko vrijeme moći izučiti za oficire. Ako se budu dobro učili u toj školi, već će za godinu dana preći u pričuvu (redifu) te postaju onda u svom redu oficiri. Dakle šaljite djecu marljivo i školu pa brzo možete od njih doživiti lijepe radosti! Sad da progovorimo o davanju bedela (zamjenika). Kad se je gradio obranbeni zakon, gledalo se je unj prenijeti po koju uredbu iz prijašnjeg otomanskog vojenog zakona. Ima tamo ustanova o otkupu. Toga u našem zakonu nema; jer da se je tražila u ime otkupa svota, kao što je to iskao otomanski zakon, teško da bi se tko mogao koristiti takom uredbom. Ali zato ko hoće može dati mjesto sebe bedela! Da je u našem zakonu otkup za koji se je nekoč tražilo 10.000 groša, tko bi onda htio biti bedelom ispod te cijene? A ovako naći će se, ko će te htjeti zamijeniti i u manju cijenu. Ko se s tobom pogodi da ti bude bedelom, mora mjesto tebe ići u vojsku i ondje onako odslužiti 3 godine u nizamu i 9 godina u redifi. kao što bi ih ti morao odslužiti. Pa ti ne moraš platiti bedela novcem! Uzmi stvar po prilici ovako: U tebe ima zemlje silesija, ne možeš je ni obraditi. Uzeše te u vojnike. Ti se bojiš da će ti imetak doći u pogibelj, ako ne ostaneš kod njega ili ti što drugo smeta, pa ti se hoće dati bedela. Dođe siromah težak, nema ni pedlja svoje zemlje, pa veli, da će ti biti bedelom, ako mu dadeš zemlje za 50 oka usjeva i malu kolibu. Eto pomoći i tebi i njemu! Ti ćeš se oprostiti vojene službe a njega si siromaka pomogao i od fukare načinio gazdu. Pod prijašnjom vladom mogao te je besplatice zamijeniti samo rođak a danas ti može biti bedelom bez plaće, s kim god se u to ime srećno pogodiš. Bedela si može naći svaka sirota, ko što opet i svaki sirotan može da bude bedelom! Tu moramo najprije pripomenuti, što smo već rekli, da se siromak, koji je jedini hranitelj porodice svoje, bud nemoćna si oca ili udove majke i t. d., ni ne uzimlje u vojnike. A ko je od vojnikovanja oprošten, tome i netreba bedela. Ako se vojnik stavi na dopust, ne treba ni onda davati bedela, nu ako se boji, da bi ga mogli zvati u vojničku službu, a to mu je prosto, bedela namaknuti. U koju cijenu, ili će možda poći bedel badava, o tom se oblast ne brine. Nu ako se s tobom pogodi koji u vojnike uzeti momak da mu budeš bedelom za plaću, kažimo na primjer 50 dukata, to ti je do volje tražiti, da taj novac bude položen u kasu. Uzmimo da si ti sam uzet u vojnike, pa da hoćeš dati bedela plaćena, to opet tebi stoji do volje, da novac kažimo 50 dukata za svoju sigurnost predaš u kasu, ili ako si mu obećao zemlje ili kuću, da kod oblasti položiš ispravu, kako će zemlja ili kuća biti bedelova, kad on odsluži vojničku službu mjesto tebe. Ako hoćeš da budeš bedelom, moraš donijeti od oblasgi pismo, da kod kuće nijesi od prijeke potrebe za prehranu porodnce. Ako ti svođad misli, da se može i bez tebe prehraniti, pa da bi bolje za nju bilo, da joj služeći kao bedel što god privrijediš, a ti možeš u oblasti dobiti potvrdu, da nijesi nuždan za prehranu porodice svoje. Ali samo kad jedan put kao bedel u vojnike uđeš, onda ne traži, da te otpuste, jer toga nećeš polučiti. Zato prije nego što se odlučiš poći komu za bedela, dobro stvar promisli. Moglo bi se doduše desiti, da ti ko u kući umre, koji je umjesto tebe kuću držao dok si ti kao bedel u vojničkoj službi, pa tako tvoja svojad dospije u veliku bijedu. E onda su drugi računi. onda je zakon milostiv! Moli u takovu slučaju i pustiće te kući, a ni onoga, koji te je dao za bedela, neće povlačiti u vojsku. Ko daje bedela, neka pazi, kakav je to momak; jer ako bedel uskoči potegnuće onog, tko ga je dao, u vojsku, nu imaće tri mjeseca vremena da nađe drugoga bedela. Ako je za uskočenog prvog bedela dao u kasu novce ili mu ondje zapisao zemlju ili kuću, primiće to opet natrag. Kako se iz svega toga vidi, pružena nam je zgoda, da vršimo najsvetiju svoju dužnost spram otadžbine svoje stupajuć u redove njene vojske, a u drugu ruku učinjeno je sve što se može, da tu dužnost bude što laglje vršiti! Progledajte ljudi pa recite sami, da ovako ne kroji zakone car podajnicima, već otac djeci svojoj! Ali zato treba, da i vi opet u tom tim više pobude nađete za se, pa da ne budete male duše i tijesna srca; već da se očinskome pozivu premilostivoga Cesara i kralja odazovete sinovljim pouzdanjem. Pokažite svijetu da nijeste nezreli i neuki, već da ste sinovi svog naroda, da vam je pamet bistra, duša plemenita a srce junačko u grudima, koje ljubi otadžbinu svoju pa je za nju i za premilostivog vladara svoga sve spremno da dade! Onda će vam domovina biti sretna i dična, a Vama svijetao obraz pred svijetom!