Povodom članka objavljenog u tjedniku Slobodna Bosna od 17.02. 2005. godine pod naslovom “Pokoljem u Ahmihima komandovao je Tihomir Blaških!” molimo Vas da radi istinitog informiranja Vaših čitatelja objavite slijedeći tekst: Zvuči sasvim nevjerojatno da nakon osam godina suđenja Tihomiru Blaškihu pred Međunarodnim sudom u Den Haagu netko na dva do tri krivo protumačena dokumenta može dovesti u zabludu jedan renomirani tjednik iz Bosne i Hercegovine. Kao da nije bilo sulenja i kao da se to sulenje nije ticalo BiH, kao da stotine svjedoka nisu saslušani, kao da deseci tisuha stranica dokumenata nisu usvojeni i kao da nije napisana i javno objavljena pravomohna presuda generalu Tihomiru Blaškihu od strane Tribunala u Den Haagu. Nadalje, ako ste željeli u novinarskom smislu ispravno postupiti, onda ste trebali, a niste, svoje osnovne teze i svoje navodno “nove” dokumente predočiti generalu Blaškihu ili meni kao njegovom odvjetniku i zatražiti naše očitovanje. Ali, krenimo redom. NIŠTA NOVOGA Dokumenti koje objavljujete i činjenice koje oni tretiraju nisu novi dokumenti i nisu nove činjenice. Sve istaknute činjenice bile su poznate žalbenom vijehu i uzete su u obzir prilikom donošenja oslobalajuhe presude za zločine u Ahmićima generalu Tihomiru Blaškiću. Uvodno vi umjetno stvarate tezu na kojoj navodno počiva optužnica a to je da su se jedinice vojne policije i Vitezova “odmetnule” od Tihomira Blaškića, a nakon toga objavljujete dokumente s kojima dokazujete da Tihomir Blaškić zapovijeda i Vitezovima i vojnoj policiji. Očigledno da niste pratili suđenje Tihomiru Blaškiću. Nikad nitko tijekom Blaškiheva suđenja nije govorio o postojanju “odmetnutih jedinica”. Mi smo tvrdili i dokazali da su jedinice vojne policije PPN Vitezovi imali dvostruku liniju zapovijedanja. Te jedinice bile su pod zapovijedanjem Tihomira Blaškića kao lokalnog zapovjednika, ali istovremeno su imali svoj nezavisni sustav zapovijedanja izvan utjecaja generala Blaškića. Međutim, postojanje paralelne linije zapovijedanja (uz Blaškićevu) nije dovoljno da bi se sa Tihomira Blaškića skinula odgovornost. Tijekom postupka je potpuno dokazano tko, kada i pod kojim okolnostima je zapovjedio, a tko izvršio stravični zločin nad civilima u selu Ahmići. O tome vi ne govorite. Nije sporno da je Tihomir Blaškić 15/16. 04. 1993 godine izdavao borbene zapovijedi za blokadu raznih naselja u kojemu su se nalazili dijelovi Teritorijalne obrane i Armije BiH, ali sud je našao da su sve zapovijedi bile zakonite i da niti jedna zapovijed nije sadržavala zapovijed za zločin. Uostalom, u odnosu na izvršenje zločina u selu Ahmići sud je našao: “Žalbeno vijeće smatra da neki od dokumenata koji su dodatni dokazi prihvaćeni u okviru žalbenog postupka idu u prilog tvrdnji da su zločine na području Ahmića 16. aprila 1993. godine počinili pripadnici IV bojne vojne policije i Jockera, te da se u njima navode druge osobe kao odgovorne za naređivanje i naručivanje masakra.” Što se tiče Viteške brigade HVO-a (a time i njenog zapovjednika Maria Čerkeza), žalbeno vijehe je našlo: “Žalbeno vijeće smatra da su Viteška brigada i domobrani sudjelovali u počinjenju zločina na Ahmiće i susjedna sela, s obzirom da spis sa suđenja počiva na krhkoj osnovi. Žalbeno vijeće naglašava da su dodatni dokazi prihvaheni u okviru žalbenog postupka pomenuti zaključak čine neodrživim što upućuje na konstataciju da su zločine 16. aprila 1993. godine počinili Jockeri i IV bojna vojne policije. Iz tih razloga žalbeno vijeće smatra da se zaključak raspravnog vijeća da se zločini počinjeni u Ahmićima ‘mogu također pripisati redovnim jedinicama HVO-a, naročito Viteškoj brigadi i domobranima, ne može održati u žalbenom postupku’.” DVOSTRUKA LINIJA ZAPOVIJEDANJA Za direktnu Blaškićevu zapovijed koja smješta vojnu policiju u sektoru sela Ahmići i daje im borbene zapovjedi (u postupku nosi oznaku D269) žalbeno vijeće je ustvrdilo: “Žalbeno vijeće smatra da dokazi izvedeni na suđenju ne podržavaju zaključak procesnog vijeća da se snage ABiH nisu spremale za borbu u području Ahmića. Osim toga žalbeno vijeće primjećuje da dodatni dokazi prihvaćeni u žalbenom postupku pokazuju da su muslimanske vojne snage bile prisutne u Ahmićima i da je žalilac imao razloga da vjeruje da ABiH namjerava krenuti u napad u pravcu Ahmići - Santići - Dubravica. Žalbeno vijeće stoga smatra da je žalilac imao vojno opravdavanje za izdavanje D269. Analiziravši način na koji je procesno vijeće protumačilo D269, te na osnovi relevantnih dokaza koji su pretresnom vijeću stavili na raspolaganje, žalbeno vijeće zaključuje da nijedan razumni presuditelj o činjenicama ne bi došao do zaključka da je naređenje D269 izdano ‘s jasnom namjerom da se počini masakr’ ili da je dovelo do zločina počinjenih u Ahmićima 16. aprila 1993. godine”. Dakle, nije sporno da je Blaškić izdao zapovijed vojnoj policiji za blokadu snaga Armije Bosne i Hercegovine i TO-a u sektoru sela Ahmići, pa stoga nije ni sporno da je zapovijedao vojnom policijom. Isto tako nije sporno da je Blaškić izdao zapovjedi za blokadu Armije Bosne i Hercegovine i TO-a u svim ostalim njihovim uporištima u srednjoj Bosni, ali Blaškićeve zapovjedi bile su zakonite, u skladu sa vojnom profesijom i nisu bile zapovijed za zločin. Takav dokument ne postoji, niti je itko ikada tijekom postupka od svjedoka bilo koje nacionalnosti direktno optužio Blaškića da je zapovjedio zločin, a pogotovo da bi zapovijedao samim izvršenjem zločina. I na kraju u odnosu na Ahmiće žalbeno vijeće je našlo: “Žalbeno vijeće smatra da dokazi prihvaćeni i u okviru žalbenog postupka: a) pokazuje da su pripadnici vojne policije bili umiješani u kažnjive radnje; b) ukazuju na to da je vojna policija uživala zaštitu drugih i često postupala po naređenjima drugih; c) podupiru zaključak da pripadnici vojne policije nisu priznavali vlast žalioca i da se njegova naređenja nisu izvršavala. Žalbeno vijeće u žalbenom postupku također je saslušavalo dokaze koji otkrivaju to da jedinicama vojne policije uključujući Jockeri, žalilac nije zapovijedao de facto.” I nadalje: “Iz navedenih razloga, te razmotrivši pravne uvjete za postojanje odgovornosti po čl. 7 (3) Statuta žalbeno vijeće zaključuje da žalilac nije imao efektivnu kontrolu nad vojnim jedincima odgovornim za zločine počinjene na području Ahmića počinjene 16. aprila 1993. godine u smislu stvarne mogućnosti da spriječe ili kazni kažnjivo ponašanje, pa stoga nisu ispunjeni konstitutivni elementi zapovjedne odgovornosti.” U članku navodite i niz faktografskih grešaka u smislu da je Vlado Šantić zaslužan za smanjivanje kaznu Tihomiru Blaškiću. Istina je da Vlado Santić uopće nije bio svjedok u predmetu Tihomir Blaškić. ŠTA JE ODRAĐENO U odnosu na izvještaj Čerkeza koji govori o tome da je u Ahmićima 70% odrađeno, taj izvještaj je u postupku u potpunosti rasvijetljen. Radi se o širem izvještaju o borbenim aktivnostima u cijeloj općini Vitez bez obzira tko u kojem sektoru vodi borbene akcije, a nastao je na temelju osmatranja pripadnika viteške brigade na isturenim položajima u općini Vitez. Sto se tiče pohvale Blaškića IV bojnoj vojnoj policije dva dana nakon zločina u Ahmićima, utvrđeno je da je Tihomir Blaškić svim jedinicama koje su sudjelovale u sukobu s Armijom Bosne i Hercegovine 16. 04. 1993. godine izdao pismenu pohvalu, pa tako i vojnoj policiji. U momentu izdavanja pohvale vojnoj policiji, također je utvrđeno da Blaškić još nije imao saznanja da se u Ahmihima desio zločin. Imao je saznanja da je u Ahmićima došlo do okršaja između Vojne policije i Armije Bosne i Hercegovine. Zapovijed od 15. 04. 1993. 18,30 sati nije uopće zapovijed za NAPAD kako to piše u članku Slobodne Bosne nego je zapovijed za MOBILIZACIJU, koja je kako piše u preambuli izdata na temelju zapovijedi nadređenog zapovjedništva, dakle GSHVO. Dopis Vlade Vitez ne govori o zločinu već o ratu i spremnosti za rat. Po međunarodnom pravu rat je zakonit, a general Blaškić je u svojim zapovijedima 15/16 04. 1993. godine postupio upravo kako je i traženo. Nije zapovjedio široki napad već samo blokadu ABIH u selima Lašvanske doline. Utvrđivanje istine u jednom tako složenom postupku kao što je suđenje Blaškiću za koje je visoko osposobljenom sudu trebalo čak osam godina i tisuće dokumente je složen i vrlo sofisticiran posao. Presuda Blaškiću sada predstavlja povijest i svatko će se moći kritički osvrtati na taj predmet i činjenice utvrđene u tom predmetu. Ali svatko onaj tko želi biti koliko toliko ozbiljno shvaćen morati će uložiti dosta napora da barem pročita sve dokaze koji su tamo bili izvedeni i da shvati da niti je Blaškić oslobođen niti je Blaškić mogao biti osuđen na temelju jedan, dva ili tri dokumenta. To je neshvaćanje procesa utvrđivanja činjenica u jednom ratnom sukobu. One koji su Vam podvalili navodno “novo otkrivene dokumente” koji to nisu, pozivam da se potrude da interese svojih štićenika obrane u Den Haagu jer to je jedino pravo mjestu ili moguće pred Državnim sudom BH za međunarnodne zločine. Sud je jedino mjesto na kojemu se netko osuđuje ili oslobađa. Sto se tiče postupka generalu Blaškiću, on je ne samo skinuo svaku krivnju s generala Blaškića za strahoviti zločin u Ahmićima već je i pomogao svakom onom tko želi donijeti sud na osnovu činjenica, utvrditi istinu što se zaista desilo u Ahmićima. Svaki onaj koji želi čuti istinu o Ahmićima dovoljno je da pročita presudu generalu Blaškiću. Tihomir Blaškić, zastupan po odvjetniku Anto Nobilu