ZAŠTO FILM? Prvi flim koji sam vidio u životu bio je čehoslovački »Zlatni grad« te zvao. Više od tog filma u sjećanje su mi se utisnule predstave na koje kao dječak nisam smio ići. Porijeklo prave znatiželje bilo je intenzivirano u tim trenucima zašto sam nepoželjan, zašto ne mogu u toj tajanstvenoj kući sa platnom na jednom zidu da učestvujem kad ja to hoću u prikazivanju svijeta koji je fiktivan? Uskoro sam poželio da učestvujem i u stvaranju tog svijeta. Želje su mi se poklopile sa trenutkom početka razvoja filma u ovoj sredini i ubrzo sam se obreo medu filmskim radnicima od kojih sam već sluštao o filmu kao o „veličanstvenoj raboti“. Prvi dan mog dolaska na film bio je obeležen vatrom. Zapalila se bila kuća »Bosna-fllma«. Gorjela je traka, gorjela je kompanija. To je bio pakao: sa užasom smo bili svjedoci opšte katastrofe, u kojoj je, kroz nestajanje celuloidnih kolutova, nestajao dio nečijeg života čini mi se da sam i sam na tom filmu stalno gorio od znatiželje, potrebe za znanjem, za kretanjem. I pored svih tegoba, čini mi se da mi je dobar dio tih želja bio omooućen. U tim »herojskim«, »pionirskim« danima i van filma živjelo se u sagorjevanju. lako smo bili još tako reći djećaci davao nam se atribut »pregaoci« bosansko-hercegovačkog filma. Nakon pomenutog požara gradili smo studio ciglu po ciglu, podizali smo kinematografiju kao zidari. No, vremena su prošla u kriterljumi su se izmijenili. Nešto na bolje, mnogo toga na gore. 2.NA PRIMER? U ono vrijeme film nam je ponuđen kao generaciji koja treba da stvori dokument i svedočanstvo. Provjeravana je naša svijest i pripadnost u ideološkom smislu, manje naša vezanost za film... Pitali su me za Gorkog, za roman »Kako se kalio čelik«. A prvi istinski kontakt sa umjetnošću filma ostvaren je preko sovjetskih filmova. BiH smo organizatori i redari na predstavama kinotekinih filmova u »Slozi«. Angažovao sam Stajcera i Korenića da preludiraju nijeme filmove. »Potemkina« sam onda gledao šest puta i radovao se lako nisam mnogo od toga razumio. Svaki snimljeni film se u ono vrijeme redakcijski primao i čini mi se da se mnogo više govorilo o filmu, mnogo više prijateljevalo u neprofesionalnim okvirima. Mnogo više smo se radovali svakom nastalom filmu, čitalo se više, težilo se akumuliranju znanja... U isto vrijeme, nismo bili obezvrijeđeni, društvo je pokazivalo više pažnje i naklonosti prema našem pravu da budemo žedni filma. 3. KORENI »MALIH VOJNIKA«? Da, zasnovani su na ličnom iskustvu iz tih dana — dana poslijerat¬nog poleta i optimizma, začinjenog prvim skepsama. Sjećam se prvog dana slobode — kada je bosansko-hercegovačka vlada ušla u okićeni grad: to su bili pravi dječaci ili malo odrasliji mladići. U jednom trenutku dogodio se nesporazum: preko gromoglasnih zvučnika začula se »Stoj. Drino« I svi su mahinalno nastavili da se kreću u marševskom koraku. Onda se začuo žamor... Ne znam kako je vinovnik bio kažnjen, ali do greške je vjerovatno došlo nehotice, jer su u razglasu posjedovali uglavnom trofejne ploče. No, za mene je tako došla sloboda ... Pomalo veselo, pomalo romantično. Taj romantizam nudio je svakome sve vjerovalo se da će ova zemlja biti sovjetska republika! A tu su već korijeni i Uloge moje porodice u svjetskoj revoluciji«. 3.NASILJE NA FILMU? Privlači me element nasilja, presije uopšte u ideološkom koliko i u fizičkom smislu. Posljednji moj film sadrži upravo problem nasilja u oba pravca koji se stalno utrkuju. Zapravo, stalno sam preokupiran oblicima nasilja vezanim za dogmatske preokupacije u Jednom društvu, odnosno u određonom vremenu. Pritom nastojim da nađem unutarnje veze tog motiva sa vremenom u kome živimo. Kroz analizu nasilja koje nužno prati razvoj društva na bilo kom stupnju. Interesuje me domen traženja etičkih kvaliteta, odnosno, pitanje: koliko se pojedinac može odu¬prijeti jednom programu, pogotovu ako taj odstupa od prvobitno proklamovanlh načela? 4.ULOGA FAKTOGRAFIJE U VAŠEM FILMU? Tačno je da je ovaj film zasnovan na izvjesnoj faktografiji, ali je ona naravno bila prije svega pretekst za jednu slojevitlju formu. Faktografija, najzad, i metafora uvijek su u tijesnoj vezi: faktografija trojice predsjednika na Jalti simbol je nesreće malih naroda. Porodica u mom filmu je embrio iz kojeg se, po meni, metaforički razvijaju sve pozitivne i negativne osobine jednog društva. Kroz široku skalu asocijacija nastojao sam da pratim zbivanja u trenutku kad u tu porodicu prodire nova ideologija i novo shvatanje svijeta. 5.POLITIČKI FILM? Moji su filmovi politički odnosno, uklapaju se u određenu ideologiju (ili joj oponiraju). Naime, kad se krećem sa svojim filmom u prostoru ideologije društva kome pripadam — onda nastojim da stvari posmatram iz nešto pomerenijeg ugla, dakle onog koji ne mora da se apsolutno poklapa sa proklamovanim i koji ne mora da bude apsolutno za svakoga prihvatljiv. No, smatram da, ako moj film dođe u nesporazum sa društvom, to nije isključivo moj problem. I ja sam svjesna komponenta društva. Otkud onda nesporazum? 6.FILM — ORUŽJE ZA BORBU? Godar je afirmisao politički film u formi plakata, južnoamerikanci u formi vatrenog pamfleta. Moj film je zasnovan na angažovanom meditiranju i upozoravanju na neka žarišta u političkoj svijesti društva i pojedinaca. Prema tome on ima djejstvo nekog oružja iako ga ja nisam zamislio u svrhu direktnog razračunavanja. Dao sam samo sebi pravo da razmišljam o jednom totalitarnom sistemu koji je prijetio da nas ugrozi fizički i duhovno. Fizički nije uspio. A izvjesne dogme nije lako iskorijeniti. U svakom slučaju — ne bih želio da se mom filmu pripiše jedan tako pogrešan epitet: »antisovjetizam«. Međutim, ako neko tvrdi da je staljlnizam prevaziđen u ovom društvu i u svijesti pojedinih ljudi, onda želim da upozorim da to nije sasvim tačno. Mislim da ljudi moraju steći pravo da na ovakav način razmišljaju o mitu. Kao dječak bio sam okružen presljom Staljinovog lika sa spomeni¬ka i plakata, a dao sam sebi pravo da ga simbolizujem jednim kolačem. Moj film nije istorljski čas: gle'te, djeco, kako je to bilo... Preko faktografskih detalja baratam idejama. Ideja staljinizma sadrži nasilje kao imanentni oblik ispoljavanja, a ja ne mogu nikako da to prihvatim. Ne samo lično, već kao pripadnik jedne generacije koja nije prihvatala automatski (što će reći — dogmatski) sve što joj se nudi. Polje asocijacija proširio sam korišćenjem nekih fragmenata iz bližih događaja koji su nas uznemirili (pjesma Mije Pavlovića o studentskom pokretu Iz 1968). Dakle, kroz denunciranje mita o Staljinu, nastojim da raskrinkavam stanje duha koje još nije iščezlo. 7.INTIMISTIČKI FILM? Za mene je neprihvatljivo da pravim film intimističkog karaktera, jer mi onda nedostaje mnogo elemenata. Ne može se biti nesrećan samo zbog ljubavi. 8.MOTIV OTUĐENJA? Meni je dosadno u jednom društvu, u jednom sistemu. Pa, i Antonioni je načinio zaokret ka političkom filmu, zar ne? »Do poslednjeg daha« je bio politički film — junak je delikvent, izopštena jedinka. To je jedan od najangažovanijih filmova koje znam. A gdje je Toni Ričardson nakon uzbudljivih filmova »Put u visoko društvo« i »Ukus meda«? Engleski film izgubio je dah kada je preovladao stil Ričarda Lestera, kome istina dugujemo neke slobode u formalnom pogledu. Šta je nekada donijelo slavu poljskom filmu i Andžeju Vajdi? Politički film, zar ne? Kako je američki film. Iz domena mistifikaclje i ugađanja snovima uspio da se uzdigne? Jer je počeo da se bavi običnim smrtnicima i društvenom problematikom.Sta je suština »andergraund«pokreta? Da se bavi ljudima, ne magnatima i idolima. Svi ti elementi uplivisali su i na naš film koji se svojevremeno kretao, naporedo sa sovjetskim filmom, u vodama plitke političke propagande. Meni ne smetaju epiteti »crni« i »politički« film, ukoliko nisu tendenciozno tempirani. Nisam, naravno, isključiv i neću da tvrdim da je takav način pristupa filmu i jedini način, ali smatram da jugoslovenski film treba da se kreće prije svega u pravcu angažovanja u društveno-političkom prostoru.Temelje je udario »Vlak bez voznog reda«, a u uspješno su nastavili tim putem filmovi Z. Pavlovića, Makavejeva i nekolicine drugih. 9.FORMA? Da, zamjera mi se navodna stilska nedosljednost u oblikovanju »Uloge moje porodice« u odnosu na moj prvi film. Međutim, već u »Malim vojnicima« ja sam baratao izvjesnim imaginativnim detaljima (konj u čamcu, gramofon niz rijeku) koji nagovještavaju moju sklonost ka »išćašenoj« formi. Otkrio sam da mi »Porodica« omogućava da kroz jedan mozaički pripovjedački zahvat, veoma slobodno u formi, rekonstruišem globalni utisak vremena u kome smo živjeli. (Napominjem da je scenario nastao prije same knjige.) 10.GLUMCI? Koliko god da se snalazim u prostornim elementima režije, toliko sa glumcima radim sporo. Pogotovu u jednom ovakvom filmu, gdje glumci nemaju funkciju junaka, jer su okruženi revolucionarnom ikonografijom i postaju dio preciznih simbola. Ne postoji ni izrazito glavna rola, postoje samo događaji. Glumci su spona koja omogućava da povjerujemo u ta zbivanja. Oni su i zabavljači koji nam olakšavaju pristup zbivanjima, denfuju osnovnu mučninu koja proističe iz situacija. 11.PROBLEMI STILA? Svjestan sam izvjesne neujednačenosti u stilskom pogledu, ali mi se čini da je očuvana osnovna dramaturika zamisao: da se naizgled nepovezani fragmenti organizuju u formi rastvorene lepeze, čija je metafora i ekvivalent — sloboda. Govori se o slobodi u slobodnoj formi. Izbjegavao sam da priču strukturišem u blokovima, ali sam nastojao da anarhični Izgled filma konsolidujem u pomenutoj dramaturškoj formi, koja se još definlše i oblikom lijevka. Tako kaleidoskop veselih uvodnih sekvenci postepeno, u suženju lijevka, prema kraju filma, postaje sve rigorozniji, ozbiljniji i suroviji. Dok sam snimao, pa i dok sam montirao, stalno sam improvizovao. Nikada nisam imao fiksirane završetke pojedinih scena, već samo osjećanje globalne strukture. 12.SAVREMENA TEMA? Osjećam potrebu da radim film sa najsavremenijom temom, no, bojim se da je to nemoguće Iz više razloga: tehničkih, ideoloških, pa i materijalnih... Zapravo, pitam se kako u novonastaloj situaciji uopšte napraviti film. 13.PROBLEMI PRODUKCIJE? Toliki su da mi u najbližoj perspektivi izgledaju nasavladivi. Gotovo je nemoguće raditi ozbiljno film, na profesionalan način. Materijalna nesređenost je apsolutna, a ja ne želim da budem akviziter već redltelj. Mi se ponekad odričemo mogućnosti koje bi nam unaprijedile kulturu i posebno film. Nedostaci menadžerstva i mecenastva očigledni su, kao i organizaciona nesređenost i nezainteresovanost određenih »faktora«. Kad Vajda radi svoj film u Poljskoj, zna se neki red: producent prihvati tekst, a on počne da se bavi isključivo onim što ća ostati na filmskoj traci, zatim o ekipi, o najkvalitetnijim ljudima .Zavladala je atrofija entuzijazma, kriterujuma i morala. Bosanskohercegovački film nije napravio veliki napredak, a već lebdi u neizvjesnosti. U neizvjesnosti koja vodi jednoj vrsti smrti.