Da je Čarli Čaplin bio rođen u bogatoj porodici ili da je samo desetak centimetara bio viši rastom, izgled kinematografije bio bi drukčiji. Njegov niski rast i rano zapadanje u bijedu doveli su ga zaista do inkarnacije jednog bijednika hendikepiranog životom, satrvenog siromaštvom, poznatog pod imenom Šarlo. Djetinjstvo Carlsa Spensera Caplina bilo je bijedno. Živio je doista na ulicama Londona (gdje je rođen 16. aprila 1889.) kao neko napušteno dijete iz Dikensovih romana. Po prvi put se popeo na daske u dobi od pet godina, bavio se najrazličitijim zanatima i, konačno, nakon što je igrao komediju u svojoj zemlji i u Njujorku, angažovao ga je Mack Sennett (Mek Senet) u Holivudu. U decembru 1913. snimio je svoj prvi film kao komičar (»Making a living«) i, vrlo brzo postaje svoj vlastiti režiser. Pred filmovima »Emigrant« (1917), »Šarlo vojnik« (1918), »Kid« (1919), »Hodočasnik« (1923), »Potjera za zlatom« (1925), »Cirkus« (1928), »Svjetlosti velegrada« (1931), »Moderna vremena« (1936), »Diktator« (1940), »Gospodin Verdu« (1947), »Limelight« (Svjetlosti pozornice) (1952), i ne tako davno »Kralj u Njujorku« i»Kontesa iz Honkonga«, gomile gledalaca iz svih zemalja svijeta su se tresli od smijeha ili su bili uzbuđeni. Danas Čaplin živi u Švajcarskoj u dvorcu Ban, u selu Korzije. Ako je Čarli Čaplin našao svoj konfor, mir, sreću, Šarlo, nastavlja za vječna vremena, svoja lutanja sa svojim dostojanstvenim šeširom, sa osvajačkim štapom u ruci, i sa probušenim cokulama na nogama. A tragikomično biće tog grandioznog junaka koji izaziva sažaljenje ne prestaje da vas uzbuđuje; Šarlo — to je on, to ste vi, to smo mi Sineast: Čarli Čaplin, Vi živite u Svajcarskoj već više od devet godina. Da li Vam nedostaje danas život koji ste upoznali u Holivudu i drugdje? Čarli Čaplin Ne, dvorac Ban, sada, to je pravi život. Uzgajam svoje jagode, šljive, kruške, svoju ženu i svoju djecu. Svako jutro se dižem u šest sati. Doručkujem nasamo ta Oonom (Una). Već dvadeset godina ona mi priprema svoju kafu. Od sedam do osam sati čitam sve moguća novine. U osam sati počinjem da radim. Prije ruka ja se jedan sat odmaram. Trideset minuta tenisa sa jednim profesorom i trideset minuta plivanja. Odmah nakon toga počinjam opet da radim. Nema počinka poslije ručka. To ja za Latince. Saksonci se ne smiju nikada opustiti, inače se neće podići više. To priroda zahtijeva. U šest sati prestajem sa svim. Poduža topla kupka, trljanja sa kolonjskom vodom I, najzad prva čašica »gin tonic-a«. Primam skoro svako veče uzvanike na večeru. Nikad više od šest osoba, rijetko poznate ljude u svijetu. Naši prijatelji su pisci, muzičari, glumci, ustvari to su sve lakrdijaši kao i ja: Žorž Simenon, Igor Markević, Džim i još mnogi drugi. Sineast: Često su, smatrali da ste vi škrtica. Šta vi na to kažete? Caplin, ja jednostavno poštujem novac. Ja znam šta to čovjeka košta kad ga nema. John Pirepont Morgan, bankar i američki kolekcionar, mi je rekao jedanput: »Novac je, Šarli, koristan samo da bi čovjek zaboravio na njega«. U to vrijeme ja sam »vrijedio« više od pet miliona dolara. Odgovorio sam mu: »Ja lično gospodin« Morgan, mislim da ja novac nešto čega te čovjek mora stalno sjećati.« Ali on nije mogao shvatiti. Morgan je bio rođen kao bogataš. Sineast: A vi ste rođen kao siromašan... Čaplin: Mnogo su buncali a propast odnosa Čaplin — novac unesraćeno djetinjstvo. Somarsat Maugham je napisao: »Za Čaplina, ulica na Jugu Londona su pozorišta sa hiljadu zabava, veselih i naobičnih avantura. Uvjeran sam da on pati od neke nostalgije za predgrađima«. U izvjesnom smislu, on je imao pravo. Nisam nikada zaboravio ulice londonskih pradgrađa. Ni njihovu prljavštinu, ni njihovu bijedu, ni njihov užas i vidite li vi, ovaj način bogatih ljudi koji žele da od bijede načine nešto što će se svidjeti drugima ima, za mene nešto duboko potresno. To je Marija Antoanata koja hvali vrlinu kolača. Nisam nikada susreo nekadašnjeg siromaha koji je osjećao nostalgiju za bijedom. Lično ja bijedu na smatram ni primamljivom ni poučnom. Ona me baš ničemu nije naučila, izuzev možda to da ne precjenjujem kvalitetu i čari bogate klase i takozvanih superiornih. Sineast: Vi dakle volite novac, a da stvarno niste škrtica? Čaplin: Naravno da volim novac. Ali ja volim novac samo za to da bih ga trošio. Da sa okružim lijepim stvarima, da pijem dobro vino, da jedam divne sireve. Vidite, reći da sam škrtica, to je dosta praktičan pronalazak. To dozvoljava da se odmah doda kako je to sasvim prirodno pošto sam ja Jevrejin. Sineast: Zašo, vi to niste? Čaplin: Ne. A ponekad padam u iskušenjee da kažem — avaj. Kad sam stigao u Holivud, prvi put, vrlo brzo sam bio svjestan da ja za Jevrejina lakše nego za druge da naprave karijeru u novom milijau, a to je kinematografija. Prvi producent koji se pozabavio mnome sasvim prirodno je smatrao da sam ja Jevrejin. Od trenutka kada sam sa pošao baviti tim zanatom zar ne!. Ja ga nisam razumio. Rođen u najsiromašnijoj porodici Engleske, bez prošlosti, dvoraca i predaka koje je trebalo braniti, nisam ja bio čovjek da se uznemiravam zbog takve vrste predrasuda, željeli su da budem Jevrejin, imali su me takvog. Sineast: Rekli su također jedanput da ste komunist? Čaplin: Da, i ima ljudi u Americi koji misle da sam ja komunista. Pogladajte oko kada je vedar dan od dvorca se može vidjeti krov jedne od filijala Udruženja ujedinjanih šivajcarskih banaka. Lijepo je to, ne? Vjerujete u iskustvo starog kapitalista: novac i ljepota idu uvijek zajedno. Da, pogledajte oko sebe da sam komunist priznajte da bi bio smješni tip Sineast: Povodom kojih dogadaja su mogli misliti da ste Vi komunista? Čaplin: Za vrijeme rata, stao sam na stranu Rusa i kada su objavili otvaranje drugog fronta što bi ih oslobodilo strašnih njemačkih napada na vlastitom tlu. Ispred deset hiljada ljudi, u Medison Skvaru, rekao sam: »Na bojnim poljima Rusije demokratija će živjeti ili nestati« Desničarske novine, krajnje reakcionarne, tada tu me optužile za prokomunističke simpatije. Jedna široka kampanja kleveta, kojom je štampa dirigovala, čak i ona koja je zavisila od mog prijatelja Rudolf Haarst-a razvila se cijelom zemljom, poprimila vrlo brzo zastrašujuće dimenzije. To je tako trajalo godinama. Na dan premijera »Gospodin Verdu« koja sa odigrala u Nju Džersiju (New Jersey) manifestanti desnice su defilovall ispred bioskopa, nosili su plakate koji su nosili natpise »Čaplin komunist«, »Istjerajte stranca«, »Čaplin u Rusiju«. Sineast:Uprkos ovih napada, vi ste ipak ostali u Sjedinjanim Državama i smislili ste »Limelight« Čaplin: Da, Ali, već sedmicama, Oona je htjela otputovati za Evropu i tamo smjestiti našu djecu u koledža. Počela je da prezire Holivud. Ja sam snimio »Limalight«, zatim, poslije predstava za štampu, »Time« i »Life« su skrhali film, mi smo otputovali u Evropu. Nakon kratkih posjeta Londonu i Parizu, smjestili smo se u Švajcarskoj, u hotelu Bo-Rivaž u Lozani, Sineast: U trenutku odlaska iz Sjedinjenih Amaričkih Država, jeste li bili tužni što napuštate zemlju gdje ste realizovali vaše djelo i gdje ste sa obogatili? Čaplin: Bio sam naročito žalostan što sam tako malo uzbuđen. Sineast:Niste nikada prihvatili američko državljanstvo. Zašto? Čaplin: Dok sam bio u Sjedinjenim Državama, Ja sam plaćao svoj porez američkoj državnoj blagajni! Oona, ona je ostavila svoju američku nacionalnost. Danas je švajcarkinja. Sineast: A vi ste ostali Englez. Niste li možda uvrijeđeni što vas britanska kruna nije učinila plemićem kao što je to učinila sa Lorens Olivijem na primjer. Čaplin: To je pitanja koje sebi mnogi postavljaju. Neka samo tako nastave. Ser Čarli Čaplin? Sasvim mi je svejedno. Sineast: Kakvo sjaćanje ste sačuvali na svoje roditelje? Čaplin: Zovem ta Čarli Čaplin, kao moj otac i rođen sam u Walworth-u, u predgrađu Londona. Ja nemam tog oksfordskog akcenta koji vas čini bićem u očima glupaka, ali ja sam Englez, čak i više nego što je to kraljica Engleske. Ali to mi mi ne smeta da imam »strance« u familiji. Moj djed koji te zvao Šarl Hils, bio ja Irac. Obućar po svom zanatu, živio je presavijan na dvoje zbog reumatizma koji ga je stezao budući da je spavao pod vedrim nebom na vlažnim poljima grofovija Jork, onda kada se skrivao od policije za vrijeme krvavih nacionalittićkih revolta krajem vijaka. Viski i džin su ga tješili zbog poznatog navjerstva moje bake i koju je on konačno otjerao i koja, noseći sasvim nevino ime Smit, zbog toga nija bila manja Ciganka. Prvi put kada sam se obratio svom ocu, bilo ja to na ulici, isprad vrata kuće gdje je živio sa Lujzom, svojom ljubavnicom. Ja ga nikada nisam vidio dotad u svom životu, ali ja sam ga zaustavio da ga pogledam, znajući Instinktivno da je to moj otac. On mi ja dao znak da ta primaknem i upitao ma kako ta zovem. Svjestan toga koliko je situacija imala u tebi teatralnog, ja sam odgovorio: »Čarli Čaplin, gospodine«. On ne reče nita. Baci saučetnički pogled ženi koja ga ja pratila i dade pola krune. Taj plemeniti čovjak umro ja kao alkoholik u tridesetojsedmoj godini, nakon što se vukao po scenama svih mjuzikhola londonskog predgrađa, gdje su se divili njegovom lijepom baritonu. Ostavio je u bijedi jednu legitimnu ženu, dvoje djeca — od kojih moj brat Sidnaj nije bio njegov — ožaložćenu metresu zbog tog bijega u smrt i jednog nezakonitog sina kojem nije htio dati svoje ime. Sineast: Vasa majka ja bila umjetnica? Čaplin: Da, i pjavačica također. Kada sam ja došao na svijet, porodica ja imala tri člana: mama, koju ja njen muž već bio napustio, Sidni moj stariji brat, koji je bio sin, po prizanju, jednog veoma bogatog lorda, onda kada je moja majka imala samo osamnaest godina, i ja. Srećom svijet, udoban dom, to tu bilo prve impresije moga djetinjstva. Mama, koja je tada imala trideset godina, bila ja divno stvorenje, veoma blijedog tena, Ijubičastih očiju i bujne kose na koju bi sa moglo sjesti. Primala ja dvadeset pet livri mjesečno sa kraljevske blagajne i mogla se smatrati zvijezdom koja nije trebala da se plaši budućnosti. Ali, jedno veće, dok je pjevala u Aldarshot-u, njen sa glas iznenada prekinuo. Pošto je mama imala samo umjetničko obrazovanje. Uključila sa vrlo brzo milionima engleskih radnica koja su se borile za život u zastražujućim okolnostima. U toj viktorijanskoj eri bilo ja samo krajnje bogatih i krajnje siromašnih. Naizljačivo situacija se pogoršala do apsurda. Trebalo je napustiti tri udobna prostorije da bi se smjestili u dvije, zatim u jadnu i to u četvrtima sve ružnijim i ružnijim. Konačno sva troje smo zavržili u siromaštvu Lambeth-a. No možete zamisliti šok koji smo osjetili ja i moj brat kada smo vidjeli kako ja mama iznenadno ostarjela. Ali to je nije bilo najgore. Sve ja išlo tako brzo. Odvojeni od majka, mano i Sidnay-a tu prebacili iz sirotišta Lambeth u koledž Hanvral za napuštanu djecu. Nekoliko dana kasnije, moja majka ja bila zatvorena u ludnicu u Cane HilI. Sva ta bijeda, taj očaj tu do te mjero djelovali na mene da ne podnosim da se o novcu pradamnom govori olako. Sineast: Kako ste upoznali Oonu? Čaplin: Mina Wallaca, prijateljica koja ja bila impresario u Holivudu, pozvala me jedno jutro da mi kaže da ta u njenom uredu nalazi jadna kliantica koja je došla pravo iz Njujorka i da je podesna za glavnu ulogu u „Shodow and Subttanca« koji sam pokužavao da snimim u to vrijeme. Zatražio sam pojedinosti. Klijentica Mina WalIaca ta zvala Oona O'Nail. Bila ja kćerka čuvanog dramaturga. Prema naučnim djelima njenoga oca, zamižljao sam kćerku mračnih boja. Po Mininom mišljanju djevojka ja imala neko pozorišno iskustvo. Isto veće sam došao na večeru kod impretaria. Stigavši dosta rano, našao sam mladu djevojku kako sjedi sama u Mininom salonu. Kad sam ušao ona se okrenula prema meni. Jadan trenutak sm ostao zabzeznut. Imao sam isprad sebe sjajnu i divlju Ijepotu koja me je gledala očima koje su izgledale kao da se smješe. Odmah sam se zaljubio u nju. Moja odušavljanje za dramaturgovu kćerku je uplašilo Minu Wallaca. Rekla je da gospođica O' Nali ima samo sedamnast godina. Moja srce se steglo. Znao sam da tu ispred mene beskrajni problemi. Što sam više otkrivao Oonu (Unu) sva sam više i više bio potčinjen njenom reezrvom, njezinom diskrecijom, plemenitošću njzinog duha. Ona je posjedovala rijedak dar da se uvijak stavi na mjesto drugih. Imala je takodar smsiao za humor kao odrasla osoba i u isto vrijeme nevinost djetata. Kada smo odlučili da ta vjančamo, Oona je imala osamnast godina a ja pedeset. Razlika u godinama me veoma plašila. Ali, s druge strane, nejasno sam osječao da Oona nema prirodnih kaprica svojstvenih mladosti. A zatim Oona je sebi utuvila u glavu da se uda za mene. Možda ona nije bila zaljubljana u mene nego u malog klovnovtkog čovjaka koji ju je toliko zasmijavao. Sineast: Kakva je bila reakcija Ooninog oca, Eugana O'Nila-a? Čaplin: On je odmah osjetio očinsku odgovornot do tada veoma naizraženu. Vjenčali smo se u Karpinteriji, vaoma malom selu na 25 km. od Santa Barbose. Mjeseima smo bježali ispred razbješnjelih novinara. A zatim se ta stvar umirila. Od tog vremena datiraju prvi simptomi mog udaljavanja od Amarika. Sineast: To je bio vaš četvrti brak ... Čaplin: Da 1917. bio tam oženio Mildrad Hanis, mladu glumicu koju sam susreo kod Sam Goldwyu-a. Razvali smo se nekoliko mjeseci kasnije. Mildrad je imala maniju da kaže DA na sve ono što sam tražio od nje, a zatim da uradi upravo suprotno od toga. To ma je dovodilo do očajanja. Oženio sam se po drugi put za vrijeme snimanja »Potjara za zlatoma“ sa Zitom Cray. Pošto imamo dva velika sina koja mnogo volimo, ne bih ulazio u detalje, ali i taj brak se završio gorčinom. A zatim je došla Polet Godar, ali njene profesionlne aktivnosti su učinile kraj sreći koja je mogla biti moguća Sineast: Šta ste odlužili u pogledu budućnosti mnogobrojna Unine djece? Čaplin: Mi više o budućnosti djeca na odlužujemo. Ja, Ja od njih čak na tražim ni to da budu inteligantnija od drugih. Ali zahtijavam da budu onoliko koliko tu i drugi. Sve što mi možemo učiniti za njih, to je da budamo prisutni kada si razbiju lica. A naša djeca imaju prilike za to. Naravno, moja kćarke se zagrijavaju za Kastra i za ono što ono nazivaju »kubanskim čudom“. Šta mislite kako bi one mogle zamislili borbu koju je vodio njihov otac da bi stekao sav ovaj luksuz u kojem su one rođene? Moje »kubansko čudo“ je bilo da da vidim mamu, na u sirotištu, usred maglom zamagljenog londonskog kvarta, nego u najboljoj privatnoj klinici Kalifornija, među narandžinim stablima, sa kolima i šoferom pred vratima, okruženu hiljadama pažnji, pod brižljivom brigom njena dva sina koji su stekli bogastvo. Sineast: Da li će Zori, koja ima dvadesetitri godine, biti pjavačica? Čaplin: Da, mislim. Ona je uostalom velika prijateljica Kalatova. Ali ona je moja omiljana Kalat. Ona se udala za jednog krznara u Ženevi i zahvaljujući njemu, mi podnosimo bez mnogo patnje oštre švajcarske zime. Ona vodi sa tvojim mužem zovu to Sistovaris politički život koji me fascinira. Ona je protiv grčkih pukovnika, on, jadni dječak je za.! Najzad, vjerujem. Viki ona ima dvadeset godina. To je srednja studantkinja ali zapažena balerina. Možda će i ona jednoga dana biti velika umjetnica? Ona to želi. Za sada, to je „passionaria kuće“. Ona bi htjela da ja živim pod šatorom, bez posluge. To će doći vrlo brzo. Ali to će biti zato što će sva sluga postati pjevači na televiziji . Zatim tu je Ani, dvanaest godina. Ona još nema brade, ali to nije nimalo važno. Ni jedno Čaplinovo dijete zaista nama brade prije dvanaeste godine. Kristofer, također dvanaest godina, predstavlja atletu familijw. Kad mu je bilo osam godina, on mi je ozbiljno rekao: »Tata, ja volim velike grudi Sofije Loren. Nadam se, u Sofijinu korist, da će Kristofer kazali to isto kad mu bude dvadaset godina Sineast: Izgleda da vi volite djecu Čaplin: Ja ih obožavam. Ja bi ih još volio imali, ali Oona je malo stara za tu vrstu majatorija Sineast: Svake godine u Vevly-u, jedan cirkus se smjesti na velikom trgu. Svake godine vi pritustvujete predstavi okruženi cijelom porodicom ... Čaplin Cirkus ja za mane najljepši spektakl na svijetu. Sa pozorištam cirkus je moja velika strast. Oona I ja idemo u London tamo da vidimo jadnu ili dvije predstave. Sineast A film? Čaplin: Vi znate, ustvari, ja te veoma malo interasujem za posao drugih. Ja čak nisam vidio ni moju kćerku Džeraldinu u filmu „Doktor Živago“. Izgleda da ja ona tu bila veoma dobra. Sineast:Šta ćete učiniti sa Šarlom? Čaplin: Ja ću, kao što sam to radio tokom cijelog života, biti okupiran njime. Jer šarlo, znate, to sam joi uvijek ja. Sineast: Vi ste uvijek bili ateista. Sada kada ste osamdesatogodižnjak, sta mislite o vjeri? Čaplin: Kako starim, sva sam više i viša preokupiran vjerom. Uvjeren sam da je vjera produžetak našeg duha. Jednoga dana, pred velikim Rahmanjinovim, ja sam izjavio da nisam vjernik. »Kako ta možete baviti umjetnošću bez religije?« Upitao me kompozitor. Dekoncentrisan, odgovorio sam: »Za mene, umjetnost je više jedno osjećanje nego što je vjerovanje« Rahmanjinov odvrati: »Religija također«. Sada znam da ja imao pravo. Sineast:Vi imate 83 godine. Sta mislite o vašoj budućnosti? Čaplin: Moj bože, šta da vam kažem? Život je tako dugi nastaviću da radim kao i ranije, da kultivišem sve što se može kultivisati, naročito svoj duh. Jednoga dana prija mnogo godina, šetao sam se Marfcet Stritom, kad mi je jedna Ciganka pretskazala budućnost za nekoliko dolara. »Vidim četiri braka, rekla je ona, od kojih tri neuspjela. Ali ćeš završiti život srećan sa četvrtom ženom koja će ti donijeti na svijet troja djece (tu te ciganka prevarila o broju djeca). Steći ćeš veliko bogststvo i umrijet ćeš od bronhijalne pneumonija u otamdeset trećoj godini«. Nisam praznovjeran ali od izvjesnog vremena, ja pokrivam glavu. (Sa francuskog prevela Haražić Zlata)