28.07.2007
“Tako je, evo, vec dvanaestu godinu. Od jedanaestog jula pa sve do dvadeset osmog ja kao da ne postojim. Cini mi se, tada sam u jednom svijetu, odvojenom od ovog u kojem se moje tijelo krece, obavlja sve poslove, na poslu, u kuci. Naoko je sve uobicajeno, ali mene se sve to, ma o cemu da se radi, stvarno ne tice. Kao da prestanem i disati, i zato mi je teška svaka rijec koju izgovorim i koju cujem, jer me ta razmjena rijeci bolno odvaja iz ovog, samo moga svijeta. Ne, nije to ni san, ni polus .....