Pa ko ne bi u našem narodu znao što kazati o Kulinu banu, o Milošu i Marku, o Jug-Bogdanu i knezu Lazaru, te o kosovskom caru Muratu? Ta i djeca kod nas ceprkaju i pripovijedaju o tim neumrlijem ljudima. Pa tako nešto i o vojvodi Tomi cita i glagolja naš narod u Krajini; premda u našoj istoriji Herceg-Bosne, koliko mi je poznato, nema ni jedne rjecice o tome vojvodi. Jest bome, narod veli, da je on bio plemic i vojvoda bosanski u vrijeme navale osmanske i propasti našeg kraljestva bosanskog, da je bio jedan od najprvih vojvoda bosanskih. Njegovo vojvodstvo, kako se govori i prica, prostiralo se u Krajini bosanskoj negdje izmegju Sane i Vrbasa. A stanovao je u današnjem selu Tomini, koje se nalazi na putu izmegju Kljuca i Starog-Majdana, gdje se baš i danas nalazi njegova kula dosta sacuvana i zove se „Tomina kula." Po toj kuli sigurno je i selo dobilo svoje ime. Ta kula bila je i najveca pripovijedacica narodu o svom gospodaru, te se i u narodu sacuvalo valjda pripovijedanje do današnjih vremena, prenoseci' ga i presagjujuci s koljena na koljeno. Ja cu evo vjerno zakalemiti i zabilježiti ovo pripovijedanje u raboš našega „Glasnika"; ne misleci kakav ce taj plod biti od ovoga moga kalemljenja; no kako mu drago naš je, pa mi je mio, pa da bi i kiseo bio. Kad su Osmanlije više od polovice balkanskog poluostrva poplavili, došao bijaše red na našu Herceg-Bosnu. Sultan Mehmed II. bijaše se spremio, daje otme na silu. Kralj Tomaševic, videc nadmoc i veliku silu osmansku i nutarnji razdor domacih sinova, obeca sultanu silni danak, da ga ostavi na miru. No ni to ne sprijeci sultana, da udari na nj, nego ga više navuce, da osvoji tu bogatu zemlju, iz koje toliko zlatnih dukata primaše, a uz to da prokrci sebi put kroz Bosnu, koja mu stajaše kao prag, preko koga preci htjede na bogati i cuveni zapad. Udari i osvoji. I to najviše domacom neslogom, kako spomenuh, vjerskim trvenjem i gramzivošcu plemica. Pocem tadaj bijaše zemlja podijeljena na plemstva i vojvodstva, te pojedini vojvoda imagjaše neogranicenu vlast i bijaše kao vazal, radeci sebi u prilog, a domovini i opcoj strani na propast, raskomadaše se i izdadoše mnogi svoga gospodara i kralja na bojnom polju. Kada svi trebaše da su jedne misli, jedne desnice, ovlada izdaja i sebicnost, i kralj sam bijaše žrtva propasti. Mnoge vojvode ostaše u krajevima, kuda vojska sultanska ne progje, i poceg.e samostalno gospodovati. Ako bi koji okrajak vojske sultanske na njega udario, sa narodom .branio je sebe i svoje vojvodstvo. Drugi pako ,u , unutrašnjosti ugovoriše sa sultanom, da prime Muhamedovu vjeru, uslovom tijem, da im ostane cast, plemstvo i imetak kao nasljedstvo. Jedan takav plemic i vojvoda bijaše Toma. Pripovijeda se, da je Toma bio veliki kraljev prijatelj i s njime je dijelio srecu i nesrecu. Kad kralj pogibe i kraljica Marija ostavi Bosnu i prebježe u Dalmaciju, i kada se je vidjelo da je sve propalo i da se kraljestvo povratiti ne može, skloni se Toma u svoje vojvodstvo, te, je gledao sa narodom da ga sacuva. Više godina držao se junacki u svom vojvodstvu. Mogao je to lako, jer je centrum sultanske vojske bio okrenuo na Slavoniju. Vojvoda Toma sa svojom borbom bijaše obratio na se pažnju sultanovu i za to odluci sultan na nj udariti sa velikom vojskom, da uništi Tomino vojvodstvo. Vojvoda Toma promišljao je sigurno, da mu konac vojvodstvu nije dalfeko, te se odlucivao, da od dvoje ucini jedno: ili potražiti milost sultanovu i primiti islam, ili boriti se do zadnje kapi krvi. On odluci posljednje. Ali, da bi pobudio narod i oduševio ga na borbu, pa da zadobije i one utocenike i nezadovoljnike osvajaca i nove sultanske vlade, kojih je sigurno mnogo bilo u njegovu vojvodstvu, pokloni svakome svome podajniku onaj komad zemlje i preda mu u vlasništvo. Mnogi seljaci kršteni i sad u tim okolinama od bir zemana imaju svoju vlastitu zemlju, te nikada trecine davali nijesu nikom, što je rijetko u Bosni naci. Kazuju i pripovijedaju, da je to pocetak još od vojvode Tome. U prvašnja vremena bilo je tuda mnogo sela, koja su imala svoju vlastitu zemlju, ali s vremenom bezi su malo po malo pootimali, te i danas umiju stariji ljudi kazivati, kada je oteto pravo vlasništva ovom ili onom selu i od koga bega Drugi opet pripovijedaju tako: da je to poklonio i ferman im dao neki vezir Husein-beg, koji je u djetinstvu živio kod nekog kneza u Banjici selu kao sirota, i poslije postao vezir, pa iz dobrocinstva, da je to ucinio prema tamošnjim seljacima, s kojima je proživio mladost. Svakako ce cini mi se prvo biti istinitije, jer vezir ako bi dao zemlju pa poklonio, to bi dao samo Banjici selu,. u kome veli se, da je živio, a ne bi dao valjda svoj okolini. Taj postupak vojvode Tome ulio je njegovijem poclajnikom veliku snagu i oduševljenje za borbu; ali ipak nadmoci sultanskoj nije mogao odoljeti i jednoga dana poslije junacke i ljute borbe podleže i bijaše uhvacen i u njegovu kulu zatvoren, pa najposlije u tamnicu bacen. Oduševljenje za tu borbu možda mu je i sama ' kraljica zažarivala, jer je možda neko uzdanje u njemu imala, pa mu iz Dalmacije javljala i kricala, da se bori i brani. Na borbu bodrile su Tomu takogjer njegova žena, mati i dvije kceri, koje su bile izbjegle sa kraljicom, jer bijahu rednje dvorkinje u dvoru kraljevu baš onda kada bi propast Bosne. Drugi opet pripovijedaju, da su ih Osmanlije bili zarobili, i nekim cudnim nacinom, da su se izbavile ropstva i utekle u Dalmaciju. Kada je kraljica Marija cula, da je i posljednji zracak slobode ugušen i vojvoda Toma tamnice dopao, pogje ona ocu svome Lazaru Brankovicu, srpskome vladaru u Ugarsku i u putu dopadne i sama tamnice. Tako se kraljica rastane sa materom, ženom i kcerima vojvode Tome. Njih cetiri sklone se negdje na granici, te su tu cekale, ne bi li Osmanlije pustile Tomu. Punih sedam godina Toma je tamnovao. Ožalošcena mati Tomina dobijala je glase, da joj sin Toma uvijek tamnuje, pa je gorko plakala. Plac njen dosadi se kcerima Tominijem Mari i Angji, te one smisliše i ne kazavši ništ