Pišem odavno o Mediteranu, ne samo u obliku koji je poprimio «Mediteranski brevijar». Knjige «Mediteran i Evropa - predavanja za Collège de France», «Mediteranski izolarij», «Mletacki zaljev» objavio sam samo u inozemstvu, a i «Mediteranski brevijar», koji je posljednji put izišao u Hrvatskoj 1991. godine, promijenio je prvotni opseg i pristup. Posljednjih godina sudjelovao sam u radu «Evropske komisije», u takozvanoj «Grupi mudrih» koju je osnovao bivši predsjednik te ustanove Romano Prodi. To mi je, vjerojatno, pomoglo da preispitam stanovita pitanja s kojima sam se suocavao i o kojima sam prije pisao, da izdvojim ona koja mi još uvijek izgledaju aktualna u raspravi o Mediteranu. *** Slika Mediterana na pocetku novoga milenija nije idilicna. Sjeverna obala zaostaje za Evropom, južna za sjevernom. Cjelina bazena suocava se s teškocama na sjeveru i na jugu. Može li se uopce smatrati cjelinom prostor kojeg razdiru dugotrajni sporovi i dijele duboka proturjecja: Izrael i Palestina u sukobu, Turska i Grcka u zavadi, dva dijela Cipra u neprijateljstvu, Balkan u ratovima, arapske zemlje u neperilikama… Evropska unija premalo brine o Mediteranu. Evropa zanemaruje «kolijevku Evrope». Najvažnije institucije nalaze se daleko od mediteranskih obala: Bruxelles, Strasbourg, Luxemburg, Frankfurt. Gradovi s mnogo više povijesti dobili su manje: Atena, Rim, Venecija, Barcelona. Objašnjenja koja se nude ne mogu uvjeriti one kojima su namijenjena. U njih možda ne vjeruju ni oni koji ih iznose. Težnje kontinenta ne podudaraju se s ocekivanjima obale. Primorje cesto trpi od vlastitoga zaleda. Odluke sudbonosne za naše more donose se izvan njega, ili bez njega. To rada nepovjerenje i potice nezadovoljstvo. Stvaraju se nove «unutarnje granice» i produbljuju stare - izmedu kontinentalne i primorske Evrope, Sjevera u Juga, sjevernih i južnih obala Mediterana. Pred prizorima koje nam pružaju poznate nam ljepote našega mora ushiti su sve više prigodni i sve cešce prolazni. Sutoni su se nadvili nad pejzažom, rezignacija pothranjuje filozofiju, «krepuskolarizmi» nadahnjuju pjesništvo. Nespokojstvo se uvuklo u povijest - i u samo shvacanje povijesti. Dijagonala Sjever-Jug postala je problematicnom u kulturi, u znanosti, u politici. Mediteran odavno izostaje u kronikama koje bilježe pothvate epohe. Misao Juga budi se ipak u zaljevima, buni u lukama, protivi na otocima. Svjedoci smo nastojanja da se stanje promijeni, sudionici raznih prijedloga koji su upisani u povelje i uvršteni u programe: atenska, marsejska i denoveška konvencija, «Plan akcije za Mediteran» (PAM) i napose «Plavi plan» (Plan bleu), donijet u Sofiji - Antipolisu kraj Nice s naznakama razvoja do «horizonta 2025. godine», sporazumi potpisani u Napulju, na Malti, u Tunisu, Splitu, Palma de Mallorki, medu kojima je posebno znacenje imala Konferencija održana u Barceloni 1995. godine, dugo i temeljito pripremana. Svi ti pokušaji, kao i obecanja koja su ih pratila, nisu ispunili ocekivanja što su u njih polagana. Zavodljive najave «kooperacije», «partnerstva», «razmjene», «solidarnosti» itd. nisu dale ploda. U naumima se našlo više taktike nego strategije. Govor o Mediteranu izgubio je uvjerljivost - nije održao obecanja koja je davao. Nužno je zamijeniti ga ili obnoviti, ali ne znamo kako to postici. Razmjena Evropske unije s mediteranskim bazenom osjetno je smanjena nakon rušenja berlinskoga zida: tržišta u Srednjoj i Istocnoj Evropi pokazala su se, unatoc svemu, zanimljivijim partnerima, unosnijim ulagacima, privlacnijim politicarima. Zemlje na africkoj obali dobivaju skromnu pomoc prije svega kao «zemlje u razvoju» ili «treci svijet». Neke od njih ne prihvacaju «mediteranstvo» – pribojavajuci se da iza njega stoje zakašnjele ambicije kolonijalizma. Raznovrsne predrasude prijece da se ostaci prošlosti - njezinoga lošijega dijela - otklone ili prevladaju. Obje strane Mediterana, i južna i sjeverna, stekle su vecu važnost na zemljovidima koje odmataju vojni komandanti nego na onima što razastiru ekonomisti. *** Gotovo sve je receno o «velikom moru» (termin je biblijski) koje je postalo «morskim tjesnacem». Njegovo se znacenje mijenjalo u vremenu i prostoru – svijest o promjenama izostajala je na njemu samom. Mediteran je kasnio za modernitetom, nije prihvacao njegove zahtjeve, mjerila, znakove. Odupirao se racionalizmu, odbacivao laicnost. Dugo je bio središtem svijeta – teško je prihvatio spoznaju da postoje druga središta, znacajnija od njega, prema kojima su vodili novi putovi i znacajnija otkrica. «Baštinik historije» postao je žrtvom historicizma. «Postojbina mita» prepuštala se mitologijama koje je sama porodila ili koje su joj drugi nametnuli. Mišljenje se podredivalo ustaljenim obrascima mišljenja. «Ideja Mediterana» i sam Mediteran teško su se uskladivali. Predodžba o stvarnosti i sama stvarnost zamjenjivale su jedna drugu. Istinu o sebi prikrivali su prividi istine, samoljubivi i pristrani. Identitet bica, trajan i temeljan na mediteranskim obalama, teško se uspijevao uskladiti s identitetom cinjenja, cesto nemocnim ili onemogucenim - izmedu jednoga i drugoga stvarao se procjep, ponegdje jaz. Po staroj navadi, kojoj mnogi ne uspijevaju odoljeti, Mediteran se svodi na prošlost i vidi prije svega u prošlom vremenu. Divljenje «slavnoj prošlosti» nije mu mnogo koristilo: njemu je potrebna i sadašnjost, i buducnost. Velika djela «Unutarnjega mora» prati misao odlaska i izgona. Uzaludno je ponavljati nevolje od kojih ono trpi. Ne koristi ih ni prešucivati: zagadeno priobalje, naružen okoliš, nedostatak reda i nedovoljnost organizacije, divlja gradnja, potkupljivost u prenesenom i doslovnom znacenju, pomaci i selidbe iz zaleda na obalu, s obale što dalje od vlastita zaleda. Najbolje predaje - one što su nastojale združiti umjetnost s umijecem života - suprotstavljaju se takvoj sudbini. Mediteran je d