O „Nakica kuli", od koje se još i sad južni zid, a od zapadnog još malo nalazi, pricaju ljudi slijedece: Kaže se, da je tu kulu gradila sestra proklete „Jerine", i to tako veliku, da je na devet bojeva visoko ozidaia bila. Sestra proklete „Jerine" živjela je neko vrijeme u toj svojoj novosazidanoj kuli. Za nju cuje neki krajiški junak imenom Husein Nakic. Pode da tu Madaricu pobijedi i uzme sebi za lubovcu. Došavši blizu kule prekopa gaanac iz Lukavca u Savu, koji se još i sad poznaje, te ostane u njemu nekoliko dana. Kad je primjetio, da u kuli nema nikoga živoga, unice u nju i nade vlasnicu i podvorkinje pomorene od kuge. Kulu naseli Nakic Husein, po kome se kašnje prozvala „Nakica kula". — Za Huseina Nakica govorilo se, da je bio zmajevit. Ja držim, kad bi se ko potrudio, da bi se o tom Nakic - Huseinu po narodnom predanju moglo još što god doznati, pa bilo to u pjesmi ili prici, — a tim bi se pobolje i o „Nakicevoj kuli" što god razbistrilo i doznalo, pa makar to i ne bilo na istorijskim podacpma osnovano. — U jednoj narodnoj pjesmi, koja opisuje ratovalje lickog Mustaj-bega i Žunic-kapetana od Požuna grada — kojom je prilikom Žunic i poginuo — spominje se neki Nakic Husein iz Like, koji je bio kapidžiji carskom kalauz od Udbine do Požuna. Kako je bio naocit vidi se otud, što mu se i sam carski kapidija cudio, kad ga je na konju ugledao, a Turci Stambolije — koji su sa carskim kapidžijom došli jesu izmecu sebe eglenisali: „Vid' Osmane, vid' brate Hasane, Vid' onoga serhat Krajišnika! Junak taki u Stambolu nema." Da je taj Nakic bio „licka nabodica" vidi se otuda, što kad ga je Žunic opazio: Ðe on hoda, a dorata voda, Tad govori Žunic kapetane: „O Nakicu! zmijo iz kamena, Zar si došo bijelu Požunu, Da nam ciniš škodu u Požunu? Da obaraš ti naše kvartire, Da odnosiš naše djevojcice, Da po «Lici s njima ženiš Turke? Mol' se Bogu, pogano pletivo, Da mi nije carskog kapipnje Sad bi tebe maja poželila!" Nzemu Nakic veli od dorata: „Ne budali Žunic kapetane, Ja ti škode ucinio n'jesam". To mu rece, uzjaha dorata, Pa okrenu od Požuna grada. Ja sam ovu pjesmu poslao našemu vrijednomu književniku g. Mehmed-begu Kapetanovicu Ljubušaku, i drago bi mi bilo, da što prije ugleda svijeta, a hoce ako Bog da imšala Pjesma nam dakle potvrduje, da je doista Nakica pleme postojalo. Ele nek je za sad dosta o tom — biva lickom Nakic-Huseinu, a mi da se vratimo našemu prvomu. Za našeg prvog Nakica veli se: da je od njega ostalo ime današnjoj varoši Brcka, a evo kako: On jednoga lijepoga dana uzme svoj durbin (dalekogled), te pogleda prema zapadu — gdje je sada varoš Brcka — i vidi ondje jednu ženu, gdje pere košulje — šta li — na Savi. „Eno ona žena nešto brcka" (brljuga u vodi), rece on, i od tada ostane današnji naziv ili ime varoši Brcka. Za „Nakica kulu" kad je u dobrom stanju bila vele, da je leti (pred vece) hlad od nje cak do Race stizao, a kad je pala, da je presula Savu i na protivnoj strani oborila cardak jaminski. (Jamina je jedno selo, koje leži na protivnoj strani Save od te kulc). Ljudi, koji su lace vukli pricaju, Da su se ustavljali baš na sred Save na nekom brodu (prudu), i da je isti brod od sama kamena, „Kula Nakica" nahodi se u kraj Save, a na ušcu potoka „.Lukavca" i to baš na desnoj obali u kutu. Spada pod opcinu Dragaljevac, kotar bjeljinski a okružje donjo-tuzlansko. Na lijevoj obali potocica „Lukavca" ima jedno brdo, koje se zove: „Busija". Po pricanju starih ljudi, na toj „Busijn" bila je u staro doba macarska (katolicka) crkva i neki mali gradic. Na jugu od pomenute „Busije" nahodi se još i sad kao neko malo jezero. Toliko eto dakle mogoh ja — po mojim bilješkama — o toj kuli saznati, a cica Aleksa Popovic (iz sela Vršana), koji bez sumnje na lecima preko 100 god. nosi (t. j. ako je još u životu), umio bi odista i više o tome reci; ali šta cemo, kad je on u Posavini a ja u Bos. Krajini. NAPOMENA: U PDF formatu dostupne su fusnote.