Po cijeloj zemlji nalazi se dosta zelenbaca, Lacerta viridis. On sebi doista ne izabira stana; on mrzi samo takova mjesta, koja bi neprijateljima zgodna bila, kada bi ih progonili. U Hercegovini možemo naici na zelenbaca još vrlo cesto u visini od 1500 metara; a i u Bosni još je uvijek obicna pojava na visinama od 800, a takogjer i od 1000 m. Tko vec pozna tu vrstu životinja od prije, tome ne treba na novo predociti bosanskog ili hercegovackog zelenbaca; jer se ovi ni cim ne razlikuju od svoje sjeverne brace. U Bosni svagdje, a u Hercegovini tek po krajevima visokim 600 metara nad morem, našao sam Lacerta agilis (obicni gušter). On se u Hercegovini pokazuje tek ondje, gdje nastaje južno evropsko podneblje. Tamo on živi isto tako, kao i na drugijem mjestima, pa je i po spoljašnosti potpuno jednak onoj, svuda dobro poznatoj sjevernoj vrsti. Prilicna je razlika u nalazištima izmegju Lacerta muralis (zidni gušter) po Bosni s jedne, a po Hercegovini s druge strane. Izmegju svih bosanskih gušterova ove vrste nema nikakove velike razlike; svi su onakovi, kao od prilike oni u južnoj Tirolskoj, samo što je kod ovih (bosanskih) ljepše razvijena modra boja po trbušnim rubovima. Lacerta campestris i Lacerta olivacea nijesu rašireni po Bosni, ali za to oni zamjenjuju po toplijim krajevima Hercegovine cesto sasvim zidnog tipicnog guštera. Ove obje lijepe južnozemne varijetete našeg zidnog guštera, oživljavaju u hercegovackim dolinama, u koliko su one svojim podnebljem ravne dalmatinskim — sve pašnjake i livade; brzaju po svim grmovima, veru se po zidovima kuca i bašca; jednom rijeci, nalazimo ih u spomenutim krajevima svagdje, gdje vidimo po drugijem mjestima i po višim sjevernijim dijelovima Hercegovine zidnog guštera. Stranice brjegova od 1100 m. apsolutne visine jesu cvrste megje, preko kojih se dalje ne pojavljuju obje Varijetete muralis sa zelenim legjima. U unutrašnjosti zemlje od tako visokog gorja ne vigja se više ni jedna od ovih obiju malih i lijepih gušterova, pa ni onda ne, ako kotlina s onu stranu leži apsolutno niže, od onih krajeva s druge strane, koji još prijaju, spomenutim gušterovima. Tako ceš n. pr. Lacerta campestris i Lacerta olivacea u dolini Korita u visini od 1000 m , pa i u vecoj, još dosta naci, a odmah u susjednoj samo 800 m visokoj kotlinastoj dolini Crnice, nema ih nikako; jer je od doline Korita rastavlja Kobilja-glava, koja do svog najnižeg mjesta ne mjeri niti 1100 metara. Megja obitavališta Lacerta campestris i olivacea, jest dakle dobro oznacena. I.Lacerta muralis. Prebivalište. Ako se uopce o gmazovima može reci, da ne mare za lijepa prebivališta, to nas o tom uvjeravaju ponajviše svi gmazovi, a s njima nas nepobitno uvjerava i L. muralis, da takav idealizam nema za prakticni život nikakove vrijednosti. Da se može muralis naprosto svagdje naci, to je dobro poznato svakom, koji je putovao južno od Alpa. Ovog cemo guštera naci i tamo, gdje daleko i široko — to jest barem u pogledu na njihovu velicinu — nema nikakovog kamenja. Po suhim livadama trce naokolo zidni gušterovi, kao i njihove obje ljepše obojene varijetete, u velikoj množini; šta više, ne plaše se ni vlažnih livada. Za njihove brze nožice nema ni tamo ni ovdje nikakovih poteškoca. Skakavaca, muha i slicne hrane ima na suhim, kao i na vlažnim livadama, e pa tamo ima i naših malih gmazova. I ako se L. campestris i L. olivacea ponajviše zadržavaju na pašnjacima i mršavim livadama, u blizini grmlja ili u samom grmlju, kao i na slicnim zelenim mjestima, to ipak ne cemo uvijek naci — koliko sam barem ja iskusio — ove obje zelene varijetete L. muralis na zelenim prebivalištima, a sivog L. muralis na sivom kamenju i na zidovima; nego cemo vidjeti sve te tri vrste zajedno na jednom te istom mjestu, samo ako uopce nema koje god od njih triju u cijelom kraju. Preko ljeta davao sam veliku množinu, a dnevno njih preko 20 za hranu mojim guževima (vrste neotrovnih zmija), koji su ih jeli. Moj mi je sluga donosio i to sa jednog te istog mjesta uvijek cijelu vrlo izmješanu družinu. Nacin življenja i osjetila. Nacinom življenja ne razlikuje se L. campestris i olivacea od muralisa. Kao što je uopce kod svih gušterova, tako je i kod ovih jezik dosta važan, kao sredstvo za istraživanje hrane, premda oni i okom traže i poznavaju jela i to mnogo bolje, nego li zmije i premda ce teško koji od njih bez jezika uginuti od gladi (dakako, osim Chamae-leona, koji se ne može amo racunati). Gušterovi ne istražuju uvijek jezikom svoju branu, a šta više, cesto baš nikako. Pa bi to i vrlo težak posao bio n. pr. kod žive muhe ili kod koje druge slicne životinje. Prevelik zalogaj, koji iz usta ispuste, svakako jezikom okušaju prije, nego što ga opef uzmu u usta. Kako je ustrojeno osjetilo za sluh, to baš ne znam ; ali to sam vec posmatrao, da su sposobnosti toga osjetila u gušterova isto tako slabe, kao i u ostalih gmazova. Ako uzmemo na oko duševne sposobnosti, onda možemo gušterove usporediti sa barežnim kornjacama ; no ipak se vidi, da je duševni život ocitiji u ovih hitrih stvorova, nego li u nespretnih barežnih kornjaca, a da i nespomi-njem grcke kornjace. Gušterovi mrze jedan na drugog, pa se i ljute jedan na drugog; a mužaci se biju i progone jedan drugog. Za cijelo vrijeme parenja vidi se neka privrženost izmegju razlicitih rodova (ženki i mužaka) ; moglo bi se skoro reci, da oni sprovode bracni život. Mužaci su ljubomorni. Kada se gušterovi hrane, onda jasno ocituju nenavist. Rasplogjivatije. Odmah sproljeca, kako se pojave gušterovi, mogao sam dobro opaziti, da su ženke vec skotne; pa ipak sam gledao u mjesecu maju, gdje se u prkos tom još uvijek vrlo cesto pare; može biti baš za to, što je ženkama bilo vec krajnje vrijeme. Oko polovine maja snijele su 2—4 jaja, velika kolik grašak. Pokupio sam ih u kutiju od teneceta i ostavio u sobi na miru, ali ne na suncu. Za kakove cetiri nedjelje dana izmiliše iz njih mladi. Kao što to cine zmije, razdiru takogjer i gušterice jaja na jednom, ali ponajviše na više mjesta bez prividnog