Rjecica „Radobolja" prava je sreca za Mostar i za užu njegovu okolicu. Koliko je Neretva beskorisna, ona je za toliko dva put korisnija. Prije nego što ce se saliti u Neretvu, ona trostruvu korist izdade Mostaru i njegovoj užoj okolini. Prva je korist, što bujno natapa mostarska polja i bašce, druga što tjera vodenice a treca je korist, što se od najnovijega vremena metalnim i dubokim zkvaduktima po cijelom Mostaru razvada njezina voda. Koliko \v ona mila siromašnijim žiteljima Mostara i okolo Mostara, pokazuje nam i ov» vrlo lijepa prica. Još u staro vrijeme bila je po cijelom širokome svijetu nastala velika suša. Sve rijeke po evoj zemlji bile su presušile. Ljudi i hajvan skapavali su po putovima od silne žeci i vrucine. Žita i sve ostale mlive (sve vrste usjeva) bile su criplanule da od njih nije više bilo ni glasa ni traga. Nad tim božijim bicem narod se skamenjivao, kao crna kukavica i molio Boga da ga na cas prije od toga pokaranja izbavi. Vruce i pobožne molitve svide se Vogu i on pošalje ancela, da njima jedinim (onim kojim Radobolja korieti) dade vode a višb nikome, jer je htio da i nadalje ostane suša i žega po svekolivom svijetu, dok se god ljudi ne obrate i ne poboljšaju. Po zapovijedi božijoj, anceo sice na zemlju i udari zlatnim štapom u jednu pecinu, i odmah voda protece. Svijet navgli hrpiiice, da se okrijepi i da napoji marvu. Ko bi god dolazio, anceo bi ga, koji je sa zlatnom šipkom stajao na kamenu, opomenuo, neka se požuri, govoreci: „Radi bolje!" (brzo). Jedan izmecu svijeta upitace ancela: 3a što, da tako hitimo, božiji ancele?" Anceo mu odgovori, da ce opet udariti štapom, da presuši voda. Na to vas narod popada nipice na zemlju i stane se moliti Bogu, da to ne bude. Bog im usliši molitvu i tako. voda ne prestade teci. A od ancelovog „Radi bolje", ostane i ime rijeci „Radobolja". Pripomenucemo Još, da je vrelo „Radobolje" veoma prijatno i naturalno, a još je mnogo ljepše bilo, dok nije vila umjetnica svoju ruku u nj unijela. U eamom vrelu vma gola golcata, kb od majke rocena vila, te se ervakat (u svako doba) kuplje. Ljudi su je vicali u staro vrijeme, gdje ovavo ired sabah izice, pa sjedi na kamenu, a kad sunce grane, oegda opet umakne u vrelo.