(Nekoliko primjedaba o ostancima Pecenega i Kumana, kao i o narodima takozvanih Gagauza i Surguca u današnjoj Bugarskoj. Od dra Konst. Jireceka.) Pod ovijem naslovom štampana je jezgrovita študija slavnoga pisca historije Bugara, dra Konst. Jireceka. On se doduše mahom zanima istocnom polovinom balkanskog poluostrva pa i sada piše veliko djelo o historiji bugarskog, vizantijskog, pontskog i malvazijskog podrucja, no stekao je velikih zasluga i riješenjem nekolikih zanimivih pitanja iz srpske, bosanske i dalmatinske prošlosti. Narocito su temeljna za sva vremena njegova djela o majdanima Bosne i Srbije, kao i o trgovinskim drumovina srednjega vijeka. U istocnojevropskoj povijesti je bez sumnje podrucje balkanskog poluostrva najzanimivije i može se reci najmanje prokuceno. Teško je prokuciti ove tako šarene, etnografski raznovrsno razdijeljene narode i zemlje s toga, što nemamo podrobnih radova. Dojako se pisala vecinoi! samo historija pojedinih epoka ili vecih država. Sve se shvacalo po glavnim historickim momentima. Mecu tijem rijetko bi se dovoljno prokucivali malešni a cesto tako važni detalji. I ako balkansko poluostrvo ušljed geograFickih i zemljišnih prilika imade odijeljen položaj i neudesan za koncentriranje, ipak se ne može pisati povjesnica pojedinih država ne poznavajuci historije onijeh ostalijeh. Pojedine pojave se ponavljaju na svjema poltma poluostrva a narocito se ne može prokuciti bosanska povijest nepoznavajuci tacno bugarske. Spominjemo n. pr. bogumilstvo, koje bi ostalo zagonetno ne poznavajuci mu bugarskog porijekla. Ž turska okupacija istice nam razne doticaje izmecu bosanskih i bugarskih prilika. I predmet najnovije študije g. Jireceka može da dade dragocjenih naputaka prokucitelju bosanske povijesti. Rasprava g. Jireceka dragocjena je za nas povrh svega narocito zbog metoda: on za svoje ispitivanje upotrebljuje nazive mjesta, koji sami cuvaju starija narodska imena. U boeanskoj nomenklaturi je još zakopano golemo blago, o cemu se pisac ovijeh redaka i sam uvjerio, i za naše prokucivanje historije bilo bi veoma znacajno, kad bi se to blago razložnom etimologijom iskopalo. Doduše je velika istina u Geteovim rijecima: Wir wissen die Dinge zu benennen und glauben am Namen sie zu kennen,wer tiefer sieht gesteht es frei es bleibt stots was anonym dabei, mecutijem mještanska su imena cesto jedine zublje, koje u nekoliko rasvjetl,uju historicku tminu. Spomen na nekad tako silan turski nomadski narod Pecenega (grcki: mac. Vesenyo, arap. Vadžnak, latinski u Ugarskoj Visseni, kod Lintovanda: Rizenaci, kod Albertusa Aquenis , kod ostalijeh krstonosaca Pizinaci, kod Oto pl. Frajzinga Resepatl) održao se u Bugarskoj i Srbiji još do danas i to na ugarskom zemljištu izmecu Mehadije i Oršove imade rumunjsko selo Peceneška. U srednjem vijeku bješe takvijeh imena još više. U jednoj povelji, kojom srpski kralj, docniji car SteFan Dušan potvrcuje stara dobra i nova daruje bogorodicinu manastiru Treskavica kod Prilipa, pri opisivanju meca dobara u oblasti Pologa u podrucju Vardarevih vrela spominje se „Peceneški put", koji vodi u mjesto Obrvšanj (do pute peceneška, što ide u Obrmpanj, Glasnik VIII. 375.) I u Bosni imade — veli dr. Jirecek — seosko ime Pecenci u kotaru livnanskom, no to se ne može pouzdano potegnuti od Pecenega. Ovdje primjecujemo, da u Bosni u jajackom kotaru imade mjesto: Bešnjevo te u tom obliku slicno je macarskom imenovanju: cebpuo. Kao što je poznato, Jajce je duž dva stol.eca bilo ugarska krajiška banovina i posada se sastojala, kao u opšte u ugarskim krajiškim mjestima, vecinom od sikuljskih i peceneških ceta. Vrlo je zanimivo, što g. dr. Jirecek spominje o turanskom tipu u licu na vrelima Vidime i Ružice, što se može da dovede u svezu s kolonijama Pecenega. Mnogo više su uticali pošljednici Pecenega, takocer turski Komani, koji se zvahu ruski Polovci, macarski Kunok ili Paloczok, staronjemacki Falwen, staropoljski i staroceski Plavci. Nazivahu se takocer i Useni. Kumanijom se nazivahu i Moldavska i Velika Vlaška. Iz godišnjaka Dominikanaca poznato je, da se kršcanstvo vec u XIII. stoljecu ukorijenilo mecu Kumancima i da su ove kršcanske Kumance isto kao nekad i Macare Turcima nazivali. Prema tome je doticaj balkanskih naroda s turskoturanskim plemenima mnogo stariji, no što se obicno misli, te se ne može posumnjati u to, da je miješanje turanskih naroda s Bugaroelovenima na istocnom dijelu balkanskog poluostrva skoro stalno bilo, a u lrugoj polovici XIII. stoljeca vladala je kroza tri naraštaja kumanska dinastija Terteri. Zanimivo je, da je kumanski glavar Eltimir u Bugarskoj imao isto ime kao i Oldamur, istodobni kumanski vladar u Ugarskoj. Ovom prilikom ne može mi se na ino a da ne spomenem imena slavnoga Nikole Altomana (1371.) u Zeti, cije ime takocer ne zvoni sa svijem slovenski. Tragovi su Kumanaca na poluostrvu u mještan skim nazivima cešci no tragovi Pecenega: Komani — te i Kumanovci, dijelovi opcine Phrša u kotaru Drzanovo j TrnovoBalkanu, Kumanica selo u koritu SoFije i u užickom okrugu u Srbiji, Kumanovo varoš u ejevernoj Macedoniji i selo kod Pirota, Kumanicevo tri sela, jedno u podrucju Tikveša u blizini željezne kapije u Vardara, drugo kod Kastorije a trece (Kom) u Rodopu kod Nevrokopa, Kumanicovo pogrgnicni kamem u Srednjoj Gori kod Panacurišta, Koman selo kod Kajlarija u južnoj Macedoniji (Kumana u Vartha: Reise durch die europaische. Str 160 primj.) itd. Postoji i licno ime Kuman, Kumanov. Jezicnih ostataka u starijim bilješkama nema. U Bosni nemamo izravnih tragova za Kumance, jer mještanska imena: Kunošici kotar Visoko, Kunovac kotar Gradacac, Kunovo kotar Focanski samo su analogna a nijesu identicna. Imade i mjesto Plavuzi u kotaru konjickom, koje spominje na Polovce, ali bi bilo odvec smiono smatrati analogije za izvjesne izlazne tacke. Veoma je zanimiv odsjek o Gagauzima (Gaga ), Fanaticnom hrišcanskom, no sg svijem turskom plemenu u Bugarskoj, blizu Varne, koje je veoma davno prije turske okupacije pohrišcaneno i hrišcanstvu vjerno ostalo.