Kakvim tužnim osjecajima opterecena je duša pojedinca ili cijele porodice u tugjini! To može znati samo onaj, koji je bio udaljen — ma koliko, iz svog milog zavicaja. I zbilja, nema tajinstvenije pojave u duši ljudskoj, nego što je ljubav otadžbini i narodu svom. Pa mora, da je tako: prve poglede baci covjek na svijet, na prirodu, na mile roditelje, rodbinu, konšije, na svoju okolinu, na ubava brda, na cvijetne livade, na zlatna polja i srebrene potoke, na plavo nebo u svom rodnom mjestu. Prvi korak pokreta svoga tu je ucinio, tu je ona stopa zemlje, koja ga je snažno docekala. Tu je onaj svezi vazduh, koga-je usisao i koji mu je srce i dušu hranio; tu je ono žarko sunce, koje ga je prvi put ogrijalo; tu provede covjek sav svoj nevini život; tu primi prve klice društvenosti i upoznaje pojave prirodnih zakona. Tu ga je otac i majka ucila prve rijeci izgovoriti; otalen su mu one žive izvorne pripovijetke, koje je slušao iz slatkih usta oca i majke o slavnijem pregjima. Tamo je gledao grobove njihove i slušao slavu njihovu. Za to odista i najvecim pijetetom i plemenitim osjecajima ljubi crnac vruci pijesak africki i ponosite palme njezine; Cud ledene i smrznute obale sjevernoga mora; Talijanac pjesnicko nebo longobardskih ravnica; Crnogorac krševe ledenoga Lovcena. Pa,kako mi nebismo ljubili krše i pitoma polja naše Herceg-Bosne? Zar u nas nema prirodnih ljepota i starina, koje nas vuku i nukaju da ljubimo svoju milu Herceg-Bosnu? Ta još kakovih: svaki žbun, svako brdo, svaki potok, opominje nas na lijepu prošlost i starine. Preziremo li to ? Ima nas i takovih! Eto, ima naše brace koja se odseliše, neka cak u pustare azijatske, a ostaviše, svoj lijepi zavicaj, svoje rodno mjesto, ostaviše rodna polja, ostaviše svoje starine i grobove djedova, pa odoše u neznan svijet, u tugjinu, gdje ih stigoše svakojaki jadi i patnje. Mora da je tako: stotinama nevolja doceka ih tamo, koje djeluju na cemernog oseljenika da vene i na ocigled gine. Tamo dogje: ni kuce ni rala. Ono hašluka što ponese potroši na putu i dogje najviše praznih ruku. Tamo u tugjini ne cuje svoga materina jezika; podne bje, vodu dobije drugaciju; obicaja ni cuti ni vidjeti. 0 zemlji se tamo drugacije radi, drugi usjevi tamo rode; tamo ne vidi konšija, rodbine i prijatelja; tamo o pregjima ni rijecice cuti. Brda i dolovi, rijeke i potoci, kule i grobovi, sve je to nijemo za došljaka. Dz mtogo ljepota i drugih narodnih uspomena naše Herceg-Bosne, neka je i ova pripovijetka poznata: Na desnoj obali rijeke Sane, koja je pritok Une, tamo kuda se ide u Prijedor pokraj krasnih i ubavih brda, tako do jedan sat od Sanskoga Mosta, odmah iza sela Trnave, na podnožju Behremaginice na jednom brdu 20—25 m. visokom, ugledaceš putujuci bijel krov jedne kucice od drveta napravljane; — to je jedno muhamedovsko turbe, nazvano: „Turbe hazreti Alije." Ovo turbe nadgledaju Muhamedovci iz Trnave. Oni su i popravili, kad je staro turbe izgorelo. Makar da je turbe na dosta visokom brdu, opet pokraj njega ima jedan izvor, koji nikad nepresuši — smatra se kao svetinja. Pobožni Muhamedovci idu svakog petka na molitva, a Muhamedovke mladim petkom idu tamo i teferice. Ako Bog zabrani oblacima, da ne puštaju kiše na zemlju, onda Muhamedovci iz cijele te okoline, a tako i iz Starog Majdana, Sanskog Mosta i Sehovaca, pogju i to sve dva i dva te putem do turbeta uce velike i svecane ,,dove", da padne kiša. I odista Bog se smiluje i na molitvu narodnu i sveca hazreti Alije pošalje brzu kišu, te natopi sušna polja. Muhamedovci pripovijedaju da se taj svetac Alija posvetio na slijedeci nacin. Davno, još u svetacka vremena, kad su sveci po zemlji hodali, kad se Bog ljudima javljao, kad je narod bio pobožan, kad nije bilo hrsuza i ugursuza, kad je svako poštovao svakoga, i slušao mlagji starije, kad se nije pitalo, koje si vjere, nego jesi li „insan" i ciniš li dobro; kad je svak u miru i bratskoj slozi živio, a obraz i poštenje cuvao, kad se živilo tako rekuc u djetinjskom životu: živio je jedan covjek u staro-majdanskoj okolini, po imenu Huso. Ovome Turcinu umrije žena i ostavi iza sebe jedno muško dijete, kome je bilo ime Alija. Alija bijaše star dvanaest godina, kada mu je mati umrla i na onaj pravedni svijet otišla. Otac njegov dao ga je u mejtef kod jednog dobrog hodže, koji je Aliju naucio da bude cistog srca i duše, a dobroga vladanja. Svakoga vakta umivao se i Bogu molio; nikad nije griješio ni zlo cinio, te je tako bio omilio Bogu i ljudima. Otac Alijin, kao udovac oženi se i dovede sebi za ženu mladu i lijepu djevojku. Sin mu Alija poštovao i iskreno ljubio svoju macihu, kao rogjenu mater. Nepoštena ova žena zaljubi se u svoga pastorka i htjede njegovo svetacko srce i dobru dušu na zlo okrenuti. Alija kao bogobojazljiv momak odbije svaku ponudu, koju je macilia zahtjevala. Kad joj Alija ne ucini po volji, poce snovati kako ce Aliji glave doci i s ocem ga zavaditi, a obraz mu pred svijetom ocrniti. U ono vrijeme su ljudi za poštenje i obraz ginuli. Maciha još jedan put ponudi Aliji njenu namjeru; ali kad se ovaj naljuti i njoj zaprijeti da ce sve svome ocu kazati, što ona hoce s njim, ona se prepadne te požuri da ga oblaže kod oca njegova. Jednog dana ucinice covjeku: „Covjece, dina mi i amana, tvoj sin a moj pastorak Alija neda mi mira." Toga je dana Alija u polju trnavskom kosio livadu. Otac Alijin cujuci ovo od žene, u velikom gnjevu i jarosti zaboravi, da je Alija poštenoga srca i dobre duše. Doleti na livadu sinu, istrgne mu kosu, te mu jednim mahom odrubi glavu. Pravedni Alija poleti onako bez glave, te ce uz jedno brdo, i Bog zna kuda bi otišao, da ne vidi jedna žena, pa ne povika: „Gledajte ljudi insana bez glave". Cim je ova žena viknula, padne tijelo na ono isto mjesto, gdje je turbe sagragjeno. I glava dogje tijelu i sjedini se. Alijin otac okameni se onoga casa onako sa zamanutom rukom i kosom. Ljudi saznadu što je bilo, te uzmu okamenjena oca i donesu ga sinu gaibiji. Svetac se smiluje i mocni Alah povrati mu život. On otigje kuci i pušticu ženu