Praznovjerice, kao i sve tome slicne stvari u našega naroda, veoma su zanimljive, — cisto da recemo, lijepe. Milota je slušati na sijelu, kad se zapodjene govor o ovakim stvarima. A osobito kad je veliko sijelo, pravo ti je uživanje sijeliti, gdje se svak živ istice, da i on koju kaže. Tu se pripovijeda, štono rijec, od elemena (pamtivijeka), kako je ko što cuo i sam tokose (tobože) doživio. I vjerujte, da se noc na noc nastavi, neprestano bi se tako i o tom pricalo i pripovijedalo, A od svijeh ovakovih prica, kad bi se ujedno skupile i popisale, postala bi prava praveata: „Hiljadu i jedna noc", — koja ne bi možda svojoj arapskoj suparnici ni za trun popustila. D ovakim našim "pricama zaista, su dusi velicanstveniji, nego u onim arapskim. Naš narod i u sadašnjosti pravo je miljence fantasticnog istoka. Njegova je fantazija i dan danas živa i djelotvorna, te nije nikako osnovan onaj prigovor, kao da naš narod danas sve to vecma pada u stvaranju svojih divnih i nenatkriljivih umotvora svake vrste. Osobito sam upoznao djelotvornost i radinost narodne fantazije jednom prigodom, kad sam bio na nekom ovecem sijelu,' gdje sam cuo jednu ovaku pricu, koja me je plaho zanijela. Stari Antas (tako se u nekim hercegovackim krajevima zove Ante, isto kao Matas, Lukas, Grgas, mjesto Mato, Luka, Grgo) najvecim oduševljenjem i zanosom pricao je baš tada, kako je u njegova agu uljegla naletnica (gjavolica) — Bog bio s nama i angjeli božiji — i kako je bila zbabna (trudna, zatešcala) sa tri nepominjenjaka (vražiea). Svi hodže i fratri bili su se nad njim molitvama izmijenili, ne bi li kako god naletnicu — nalet je bilo i drvljem i kamenjem — iz njega istjerali. Artuk! (Nikako). Šta ti nije, da ti nije, nijesu je mogli nikako iz njega istjerati. Nego nekako po sreci u sto dobrijeh casa dogje vrijeme, da se onaleti (rodi), pa kako joj je bilo unutra tijesno, sama izigje srecom iz age. I tako je se on kurtariše (ispriprosti, oslobodi). Ništa ti bome nema gore, nego kad u covjeka uljeze naletnica; na sto živih belaja (muka) udariš, pa ne bi ti ni pola muke bilo, da je istjeraš, ali zavale jok (nikako). Naleta je lako istjerati, ali nju — Bog te sacuvao! — nikada; doklen god ona sama sobom ne izigje, dotle slobodno ne treba ti misliti, nju lje niko na dunjaluku (svijetu) ne istjera. Eto tako je, tahmina (po prilici) stari Antas pricao na sijelu ovu pricu, a sijelo se ježilo od straha nad takvim pripovijedanjem. Vec odmah na pocetku pricanja sve su se žene tri puta prekrstile i malko na lijevu stranu okrenule te su onako sitno, istom malo pljunute, šapcuci uz to onu poznatu: „Ovdje joj se ime ne spomenulo!" — i „Nalet je bilo sto konaka hoda!" — i „Nalet je bilo i drvetom i kamenom!" No ipak uza sve to one su i nadalje najvecom radoznalošcu, napetim ušima pažljivo slušale, što stari Antas pripovijeda, — ko žene. A bogme su to isto cinili i ljudi. NAPOMENA: U PDF formatu dostupne su fusnote.