U jednome zakoniku admontskog manastira ima povelja o utemeljenju i dotiranju manastira Catara u Ugarskoj, zaladske županije. Utemeljenje potvrdio je kralj Bela II. U vijecu ostrogonskom, u kome je," — primjecuje se uzgredice, — „s privolom cijele zemlje darovao vojvodstvo bosansko svome sinu Ladielavu." O identicnosti te povelje nema sumnje, prema tome je dakle nesumnjiva istorijska cinjenica, da je pocetkom godine 1137. (u to nam vrijeme valja staviti povelju, koja inane nema nadnevka, zbog prisutnih biskupa i dostojanstvenika) Bosna vec bila u takoj svezi s Ugarskom, da su kralj ugarski i ugarski „državni sabor", kako bismo sada rekli, o njoj mogli odredbe ciniti. Ali i ako nema sumnje o toj svezi, nerazjašnjeno je pitanje, kako je postala ta sveza. Istorijska je znanost vec pokušavala svakojako, da to pitanje riješi, ali od mnoštva kombinacija nijedna se ne mogaše upirati na direktne istorijske dokaze. Takih dokaza, koliko mi znamo, i nema do današnjeg dana, ali ima nekojih okolnosti take ruke, da polazeci od njih i razabiruci im uzroke, možda ipak možemo doci, i ako ne do utvrcenih, a ono svakojako do vrlo vjerojatnih rezultata. Znamenit kažiput za rješavanje toga pitanja bice po mome sudu u toj nesumnjivoj cinjenici, što ugarski kraljevi nikad nijesu uzeli naslova kralja bosan;kog, ma da se za njih ne bi moglo kazati, da nijesu tražili naslova. Naprotiv, oni su upotrijebili svaku priliku, da svome naslovu pridadu imena novih zemalja. Mali komadic zemlje na sjeveru srpskog Primorja dosta im je bio, da se nazovu kraljevi Rame — o cemu cemo dolje još potanje prozboriti. Vela III. nije pravo ni namjeravao, da pridrži Halic, a vec se naziva geh (1188.), kojim se naslovom njegovi potomci pocevši od Andrije II. (1205.) došljedno i neprekidno služe. Kralj Emerik jedva što je nogom stao na Bugarsku i Srbiju, i vec se naziva geh (1202.), pa onda geh 8egtjae (1203.), i ta dva naslova onda stalno ostaše uz ugarski kraljevski naslov. Andrije II. nikad nije bilo u Volhiniji (ugarski Ladimir), a ipak se on na temelju prijateljskog podredenja naziva geh BasZotepae (1205.). I Bela IV., da tako reknemo, samo zaviri u seretske predjele današnje Rumunjske, gdje su uz Vlahe nastavali kumanski nomadi, i vec je on geh Sitašae (1235.), dok njegov sin Stjepan V. samo do Vidina doce, pa se od njega pocevši svi ugarski kraljevi pišu geh. Mnogo manje i neznatvije zemlje, nego Bosna, teritoriji, koji fakticno jedva da su ili i nijesu nikada bili u vlasti, dolaze mecu kraljevskim naslovima, ali Bosna se nikada ne spominje. Ali ne jedino Bosna sama, vec i drugi, ietinski, a ne imaginarni posjedi ugarski ne napominju se u kraljevskim naslovima. Slavonija, t. j. današnja Hrvatska od Drave do Kapele planine, ne napominje se nikako mecu ugarskim kraljevskim naslovima sve do Vladislava II. (1490—1516.) Nikad ne dolazi Masbo jedan dio današnje sjeverozapadne Srbije; nikad tako zvana Mala Vlaška, Rumunjska zapadno od Alute, nikad se — da iz doba kraljeva iz Arpadske kuce segnemo i u doba ugarskih kraljeva iz kuce Anžuvske, — ne napominje Moldava ni Vlaška, akoprem se je Kumanska odnosila samo na malen dio tih krajeva. To bijahu samo banovine, kao što je Bosna, odnosno Moldava i Vlaška po primjeru susjednog Erdelja — bila vojvodina. Uzrok toga, za cijelo ne slucajnog razlikovanja odmah nam udari u oci, ako promotrimo, kakve su bile zemlje tih dviju kategorija. Kraljevski naslov uzimali su ugarski kraljevi od takih zemalja, koje su se vec mogle smatrati kraljevinama, to jest, koje su imale neku samostalnu državnu organizaciju. To možemo da motrimo pocevši od Hrvatske, pa sve do Kumanske i Lodomerije. Iz te cinjenice smijemo bez sumnje zakljuciti protivno, naime, da se oni teritoriji, od kojih nijesu uzeli kraljevskog naslova, u ono vrijeme, kad ih je Ugarska zauzela, nijesu mogli smatrati kraljevinama, da nijesu imali državnog ustrojstva, i da su ovo stekli tek po Ugarskoj, ili barem pod njom. I u istinu se je u Moldavi i Vlaškoj državno ustrojstvo razvilo tek onda, pošto su te zemlje vec bile u podrucju ugarske moci. Macva postade dijelom Bugarske, odnosno vizantinskog carstva. God. 1229. vec pe, rec bi, kao nastavak Srijema na desnoj obali Save, bila pod Ugarskom, ali re je njome upravljalo kao privatnim posjedom sestre kralja Andrije II., Margarete, udove cara Izaka Angela, a poslije markgrofa Bonifacija Montferatskog kako papa Grgur IX. veli, Severin ,bio je, valjda od kako propadoše Biseni, pa ih nestade, nenapucen kraj. Po sudu anonimnog notara Bele IV. nije pripadao Ugarskoj, kojoj on medu postavlja kod Oršove. U pocetku XIII. vijeka naseljavaju se i ovuda vlaški kneževi sa svojim narodima. Oni ugarskome kralju placaju danak, a pod konac vladavine Andrije II. (1233.) vec nalazimo prvog ugarskog bana severinskog. I Bosne nema medu ugarskim kraljevskim naslovima; i ona je bida banovina. Nije dakle presmion zakljucak, da Bosna, kad je u prvoj polovici XII. vijeka dospjela u svezu s Ugarskom, . još nije bila organizovana država; da su u dolini Bosne i , u sporednim dolinama bila naseljena pojedina srpska plemena, bez stalne sveze izmecu sebe, nalik na Rumunje severinske banovine, samo s tom razlikom, da to nijesu bile pridošlice, vec od mnogih vijekova starosjedioci u svojim župama. Tragovi pojedinim ovim župama mogu se razabirati do u XIII vijek, pa je po tome lasno dokuciti, što se je Bosna onako lako raspala u pojedine dijelove, n. pr. banovine Usoru i Soli .Ono što znamo o predugarskom vremenu Bosne, ne protivi se ni u cem tome zakljucku, što ga ucinismo a rpoi. U cara Konstantina Porfirogenita nalazimo u sredini X. vijeka sršrczu, geografski pojam; isto tako u popa Dukljanina u drugoj polovini XII. vijeka, gdje govori o diobi maštom njegovom stvorenog Svatopluka, baš kao i o „Bijeloj" i „Crvenoj Hrvatskoj." Istina je doduše, da se u njega kasnije spominju bosanski bani, pak se o Bosni tako govori, kao da bi to bila jednovita država, poput njegovih srpskih „kraljevina" u Primorju, ali Dukljanin obicaje nazore svog