I krš, ona divja užasna kamenita pustinja, što se je kao kakova okosnica daleko u zemlju pružila duž žalova Jadranskog Mora, dok je ne zamijene šumovite planine bosanske, nije bez osebnog svog cara. Ta i na ovom besplodnom tlu pomoli se u proljece ovdje travica, ondje ljubicasta sasa; iz ponikava i pecina provale vrela i potoci a u njihov žubor i žamor miješa se pjevanje drozda, tiho cvrkutanje gorske sjenice i glasni klikot orla, koji velicanstveno pliva u skoro nedoglednim visinama. Dakako da je vrijeme kratko odmjereno, u koje i ovdje pra , maljece stvara i oživljuje. Kad je u srednjoj Evropi tek ocvalo cvijece po drvecu i svuda te bujna krasota zanosi, onda je ovdje svu planinu smrt vec pretvorila u pustinju bez života, koja nema za šta da se boji, pa gole prsi svoje mirno izlaže žarkim zrakama suncanim. Kad u to vrijeme, ili kaonije u jesen, zaceš tim kršem, pa za citave satove hoda ništa ne možeš da uociš vec svuda samo golu sivkastu liticu, koja ne podnosi ni živinski ni biljevni život, osim možda zmiju otrovnicu, ono bi ti se oko zaista rado odmorilo ma i na najmanjem komadicu tratine, ili na bilo kakom malengaom zelenom žbunicu; ali priroda, koja jedva da je igdje nanizala više protivnosti jednu uz drugu, neg u balkanskim zemljama, i ovdje ce više da ti pruži. Dosta pita, kada si se zadnjim naponom umorenih nogu, izranjenih od oštrljastog kamenja, koje ti se jednako ispod njih izmice, uspeo va neku uzvisinu, istom ti bude, kao da je divovska ruka razgrnula zavjesu, koja je dojako sve zaklonila, pa ti se oko zasja od radosti, zaustavivši se na bujnoj i ubavnoj dolini, što se eno zelena složila izmecu one tvrde golijeti i umornome se putniku drugacije ne ucini nego i oaza u tropskoj pustinji. Evo ti taka bujna oaza, obrasla zelenom kukuruzom, a protice je rjecica: ta je prostrana oaza Popovo polje. (Slika 1). Nego ne raduj se prije vremena: pri salazu još. ti jednom odvažno i izdašno valja okušati sve muke i tegobe veranja po kršu, biva hoce ovaj pakosni duh gorskog mrtvila na svu silu da te zaustavi, ne dajuci ti, da se u dolu domogneš okrepljiva odmora. Najaoslije si i to svladao i put te sada vodi izmecu njiva na obalu Trebišnjice, a na suprotnoj strani zaklanja ti gusto zelenilo drveca hrpu kuca, što se ondje uspinju uz goru ko gnijezda, što ih tankokrila lasta plete uz kakove gradine. To ti je manastir Zavala. Ali ne prenagli se u radosti, nijesi ti još ondje, niti ceš onako lako onamo stici, kako ti misliš, jer ti se do manastirskih vrata valja uspeti uskom strmenitom stazom. Sad ti se ovaj manastir ukazuje sasvim drugojacije, nego kad si ga gledao sa dna doline, odakle ti se ucinio, kao da stoji na otvorenoj visoravni. Sad vidiš, kako se jedna zgrada izdigla povrh druge, a sve su gotovo u stijene uzidane. (Slika 2). Prošavši jedan tunel, dugacak nekih 20 koraka (Slika 3)U spoljašno pridvorje s malom crkvicom, koju je dolovina natkrila hridina, što se ond,v nad njom uopinjvš se u unu tarn,e pridvorje, dakle na lijevo naideš na nekoliko stepenica, po kojima uza na noki zaravanak, kao kakva tabija .Kreneš li sad na desno stiki ceš do trijemova manastirske zgrade (Slika 5). Eto tako prepleteno i zamršeno, i tako vgodno udešeno za obranu, da se je manastir u stara vremena zaista mogao reknem o tom manastiru, kako sam to vec napisao za „Šematizam hercegovacke zahumske mitropole za godinu 1890." Kad i ko je ovaj manastir sagradio, to se pravo dokazati ne može. Narodno predanje u ovim krajevima veli, da ga je car Konstantin gradio (ili kako oni reku car Kostadin), no ovo se uprav ne može vjerovati, vec i zbog toga, što carske zadužbine u opšte nijeeu tako malešne i neznatne zgrade, a osim toga i sami položaj, gdje je crkva podignuta, dokazuje po svoj prilici, da ju je sam mjesni narod podignuo; pa još nam predanje odgovara, zašto je crkva baš ovdje u pecini nacinjena. To je kako vele povodom nekog cuda. Da je manastir, t. j. crkva vrlo stara, o tome nema sumnje. Kao što se vidi, od kako je nacinjena nije ni malo rušena, osim što je prekrivana i izvutra slikana pošlje, a možda i više puta. Najbolji dokaz, koji nam bar donekle naznacuje doba postanka ovog manastira, jest manastirski pecat, na kome stoji, da je ovaj pecat nacinjen 1271. god. Dakle bez sumnje je da pecat nije stariji od crkve a mogao bi biti mladi. No neka je baš crkva stara kao i pecat, to je opet prilicna drevnost. Po mnjenju nekih ovaj je manastir od prilike gradio kralj Dragutin ili kraljica Jelena. I zbilja ovome vremenu može se i postanak pecata suditi, premda je receno, da carske zadužbine imale bi biti više, kao što i jesu zaista one, za koje cisto znamo da su ih vladari gradili. A može se vjerovati, da su mali vladari i manjijeh crkava podizali. Osim pecata manastir Zavala nema više ništa. što bi nam moglo njegov postanak dokazati. Druge pak stvari kao: knjige zhrkvene i tvrce od zemalja, sve su kasnijeg doba, nego pecat. Na primjer: knjige i tvrce tek su iz XVI. i XVII. vijeka. Tvrde, t. j. fermani, bujruntije, fetve, tapije i t. d. dosežu neke svojom starinom do 360 godina. Ove tvrce sve su pisate na srpskom ili turskom jeziku. Kako se vidi iz sadržine ovih tvrdja, osobito fermana, svi su skoro za jednaki razlog dobavljani, a to samo za ocuvanje manastirskog dobra od nasrtaja nekih Turaka, koji su pokušavali pritisnuti manastirske zemlje. I zbilja daleko veci dio, nego što se još nalazi — oteli su i posvojili. Osim toga pri svršetku XVII i u prvoj cetvrti XVIII. vijeka ovaj je manastir mnoge štege od Venecijana pretrpio, koji su u ovome kraju vladali, t. j. lijevom obalom rijeke Trebišnjice a kraj dalmatinske granice — premda vazda bijuci se s Turcima i iregoneci jedni druge preko hercegovacko dalmatinske granice, kojeg je vremena i znameniti hercegovacki manastir Tvrdoš izgorio. Kroz ovo vrijeme manastir je i one stvari izgubio, što su od prije preostale. A pošto su Mlecici 1722. godinesasvijem iz Hercegovine u Dalmaciju protjerani, tada je ovaj manastir vas osim crkve srušen. Ovaj manastir nalazi se u se