Jedan od najljepših prijedjela cijele Bosne i Hercegovine jeste bihacka dolina. Ona je sa svojim zdravim položajem, sa svojom obilnom plodovitošcu i prirodnom krasotom nadmašila sve krajeve u bosanskoj Krajini. Otud su i postale o bihackoj dolini one poznate izreke: Bihacka je dolina drugi Misir", „Nema bihacke doline do stambolskih vrata" i t. d. Bihacka dolina proteže se u dužinu dobra cetiri sata hoda, i to od jugo istocne strane prema sjeverozapadu. U cijeloj bihackoj dolini ima po prilici do 16.200 duša. Sa istocne strane zatvaraju je ogranci planine Risovca ili tako zvana Grabeška Brda, sa zapada preko rijeke Une panoge od planine Plješivice i to: Somišlje i Debeljaca, a sa južne uzdiže se opet ponosito vrh Ljutoc i Jadovnikplanina. Najljepši pogled na bihacku dolinu jeste onaj sa ripackoga klanca, sa koga se vidi cijela bihacka dolina Cak do starodrevnoga gradica Brekovice i stare kule Bisovice. Bihacku dolinu uzduž presijeca rijeka Una, koju ti je milina pogledati sa vrha ripackog klanca kako se tamo amo preko bihackih polja svjetluca kao kristal. Pricaju, da je bihacku dolinu nekada „birzeman" voda pokrivala, pa da su lade po njoj, kao po kakvom velikom debelom moru plovile, te da je to tako bilo sve, dok nije nekakav kraljev sin Kosteo (vodopad na rijeci Uni) prokopao. Od toga vremena, vele, voda je osahnula i zemlja se osušila, pa su tu onda procvjetali stari gradovi: Bihac, Sokolac, Ripac (Blagaj), Golubic, Brekovica, Izacic i druga mnoga sela i seoca. Ali od svih tih mjesta Bihac, ili kako ga narod zove Bic ili Bišce, jeste bio svagda najprvi i najpreci grad cijele bihacke doline. To je bilo valjda za to, što je Bic po pricanju najstarija sestra Bika najprije sagradila, pa je valjda i on za to prvenstvo imao. Istinita povijest grada Bišca ne zna se, samo se znade živo narodno kazivanje, koje je išlo iz usta u usta sa oca na sina. Narod govori, da su u Bišcu stanovali najprije „nekakvi Grci" (Rimljani), pa onda Srba (katolici kažu Madžari) i napošljetku Turci. Kako je Bihac prešao od Grka u srpske ruke, to narod ne zna, a kako je od Srba prešao u turske ruke, to zna vrlo dobro mnogi pricati, kao da je svojim ocima gledao. Evo od prilike, kako se o tome govori: Po zauzecu Bosne nije Bihac pao u turske ruke za cijelu godinu dana, nego se je držao u njemu jedan vojvoda kralja Stevana (u pjesmi se kaže ban). Turski paša pade pod Bihac sa silnom vojskom i obejede ga, te ga držaše u muhaseri (obsadi) godinu dana. Sve moguce nacine upotrebljavao je paša, ne bi li ga predobio, no to mu nikako nije moglo za rukom poci. Ali se nace neki izdajnik u gradu, te doce krišom paši pa mu rece: „ ceš mi dati, cestiti paša, i. cim ceš me nagraditi, da ti izdam Bihac bez kapi krvi?" Paša mu obeca pataluk — njemu i svima potomcima njegovijem. I tako jedne noci on otvori vrata gradska, užeže mašalu i dade znak neprijateljskoj vojsci, da ide unutra. Vpjska nagrnu sa sviju strana i sve, što se u gradu našlo, okrene pod mac. Tako Osmanlije prvi put zauzeše Bihac i naciniše ga glavnim gradom na Krajini. Najznamenitiju crkvu sv. Jovana pretvoriše u džamiju (današnja Fetija), a drugu crkvu u (katolicku) naciniše za ostavu oružja i drugijeh starina. Izdajniku Nikoli —tako mu ime bijaše — dadoše pašaluk, te se prozva poslije: paša Predojevic. On je poslije nastavio vladanje u Bišcu i okolini njegovoj dosta godina. Za njega se govori, da je dobar bio za kršteni narod, te da je izradio kod sultana Ferman, da se manastir Moštanica i Rmanj obnove i da su slobodni od razbojnickog napadanja i plackalja. Drugi opet pricaju, da su kraljani (Kralje su katolicko selo kod Bišca) izdali Bihac, te da zbog toga nijesu do skora davali trecine, niti su ikad beglucili. Na istocnoj strani od Bišca, pola sata dadeko, leži muhamedovsko selo Vnnica. Pripovijedaju, da se u ovom selu rodio Jankovic Stojan, koji još kao djecak ubivši u igri jedno dijete begovsko, pobježe sa ocem Jankom u Dalmaciju. Skupivši tamo cetu, vrati se opet na starevinu, gdje je cetovao mnogo godina. Još i danas imadu na ribickom polju dva muhamedovska greba (groba), jedan ženski i jedan muški, iz vremena Jankoviceva. Evo šta susjedni muhamedovci o tom greblju pripovijedaju: Jedan put Stojanova družina zarobi u Prekounju neku tursku curu, pa docoše na Bijelo Vrdo i tu stanu otpocivati. Stojan je sjedio sa poglavicama cete jandal od družine. U tom se pomoli tursko momce na vrancu konju kao na gorskoj vili, te ce uprzvo ljima. Bješe to momce oružano od glave do pete, što se kaže. Ooim kubura na konju u kuburlucima, bijaše mu za pojasom pala, srmom i zlatom izvezena. Oko nje dva dževerdara i treca puška danickinja, sva zlatom izvezena. Nazove im Boga, pa ce odmah junacki zapitati: „Ko je ceti cetovoca?" Jankovic se javi, pokazujuci, da je on i upita ga šta žela? „Moju ste mi dragu odveli — rece tursko momce, hvatajuci se jatagana — „i tako mi moje vjere turske i moga oružja, sada ceš platiti glavom, Jankovicu, ako mi je ne dovedeš i ne povratiš!" Jankovic vidje, da je momce srca junackoga, te ga pomilova rukom, izvede djevojku pa mu rzce: „lad si takav Junak, evo ti djevojka, pa je vodi, kad ti je sucena." On se zahvali Stojanu, uze curu i metiu na vranca za se, pa otište Bišcu veselo. Ali ih se nace u družini Stojanovoj, koji ga stadoše koriti i prigovarati mu: „Za što dade onaku djevojku bez krvi i megdana junackoga!" „Ja sam je dao" — rece Stojan — „i ko hoce neka je vrati, ne cu mu prijeciti. Momak je onaj došao po djevojku a tim je namielio umrijeti ili ubiti nekoga; dakle za jednu Turkinju i tucu zarucvicu izgubiti glavu ili ubiti onakog junaka ne prilici, niti bi pravo bilo." Svi Stojanu begenisaše, što je zborio, samo se u ceti nacoše dvojica, koji pocu u potjer za Turcinom. Kad su ga sustigli, viknu ga, da ostavi djevojku. No Turcin haje i ne haje, što oni govore. Oni opališe na nj iz pušaka, te pogodiše i njega i djevojku. Ali momak bješe srca junackoga, ostavi djevojku, te onako ranjen vrati se i obojicu posjece. Onda pane i on kraj djevojke i za