Jednoc putovao nekakav siromah covjek kroz jednu gustu i veliku šumu. Sva se šuma bila razmirlisala (razmirisala) nekakvim veoma ugodnim mirlisom (mirisom). I sve što je on dublje u šumu zalazio mirlis je sve to jaci bivao. On se sam tome veoma cudio. Najednoc opazi pod jednim hrastom, gdje se nešto dimi. Bliže pristupi, kad tamo, ali vatra. U prvi mah ucini mu se, da odatle mirlis dolazi. I zbilja, kad se bolje približi, uvjeri se, da je onako, kako je mislio. Iduci tako sve bliže i bliže pomisli u sebi: Ovdje je morao otolic (cas prije) neko biti. Kad tamam dogje do vatre ugleda na njoj jedan komadicak ribe, koji se je gotov bio sav spapunjati (izgoriti). Malo za tim upozna, da baš od te cudnovate ribe onaj plahi mirlis dolazi. „Idem, vala, — Bog i božja vjera! — sad onaj komadic izjesti, pa kud puklo, da puklo" — pomisli u sebi i polako skine ribu s vatre, te je pocne jesti. Nije ni jedan zalogaj izjeo, kad na svoje veliko cudo ocuje odmah nekake cudne glasove i nekakvo zujanje. Tri put se prekrsti i zazove bogomajku, te stane sebi dolaziti, šta s njime biva. Otole popogje nekoliko koracaja dalje sav zabezeknut (zacugjen), i pocne osluhivati. Sve što je oko njega bilo, sve mu je svojim glasom govorilo. Svaka trava, svako drvo, i svaki kamen da je kabel (moguce) govorio mu je od šta je dobar i od kakove je bolesti. Kad dogje kuci, stane odmah priucinjati od raznih trava i kamenja lijekove, kako su mu oni sami zborili, od koje su bolesti i kako se od njih grade lijekovi. Iza toga pokaza on mnogim, kako se prave lijekovi i mnogi se ljudi od njega nauciše lijeciti. Ovoga covjeka vile su poslije puno i puno progonile, jer im je bio uzeo njihov zanat, ali ga nijesu mogle nikako nacij da mu se osvete i tako je onaj covjek, lijececi se od svake bolesti, cim bi mu koja došla, navršio tecmil (upravo) što i jedanaest godina.