Najcrnja i najžalosnija smrt jest u naroda, kad se ko utopi ili kad koga objese, jer tada njegova duša ne izigje na usta, te ne može nikako doci ili u raj ili u dženet, cijoj je vjeri doticnik pripadao — Ona je najbolja i najsretnija smrt po narodnom uvjerenju, kad covjek tri puta zine, prije nego što ce ispustiti dušu, jer je to nekakav tobože sigurni znak, da ce se u toga duša spasti. Oboje ovo ili je ostatak još od starog poganstva ili od bogomilske jeresi. Od to dvoje jedno mora bili svakako. Kad je Bog — uvijek slavljen i hvaljen bio — stvarao svijet, dade on . covjeku, svome stvoru, jezik (govor) a ostalim svojim stvorenjima razlicite glasove. Samo ostane jedna ptica, koja ponizno pristupi stvoritelju i ponizno ga zapita treptanjem ociju i klimajuci glavom, kakav ce ona imati glas. Bog — milosna ga bila! — pošto je bio vec sve glasove razdijelio i ne imajuci više ni jednoga za nju, rekne joj: „Tvoj glas odsele ce biti da jedino viceš: Lijepi ružnoj, lijepa ružnom". — I od tada se dogagja, da lijepi uzme ružnu, a lijepa ružnog. Do onda je uvijek uzimao lijepi lijepu, ružni ružnu, ali od toga vremena sve ide u miješavini. Mnogi kraljevi i carevi, a i drugi ljudi bili su kivni na tu pticu, te su je posvuda tražili, da je ubiju, ali im je sve bilo uzalud, jer je ta ptica cak negdje u sedamdeset i sedmom carstvu, gdje avijek i po noci i po danu sunce šija i gdje ljudi žive najmanje po sto godina. Biva ta je ptica negdje u zemlji sretnoj i cestitoj. Svetac Muhamed jednom dugo putovao. Svega ga je bio znoj oblio, a imao je još puno i puno ici. Kako se je bio jako oznojio, sve je s njega znoj curkom buridžao (tekao) i gdje bi god panula kap s njegovog cela, tu bi odmah poniklo razno cvijece. One kapi, što su mu padale sa ostale glave, od njih su postajale trave svake ruke. A gdje god mu je panuo znoj s ruka ili s vrata, tu su odmah nicala razlicita drveca svake velicine mala i velika. Onaj znoj, što mu je s konja kapao, na kome je jašio, od onoga znoja postalo je silno kamenje i ostala brda i planine. Kuga je, kako narod prica, visoka i mršava žena. Obucena je sasvim jednostavno u bijele duge haljine, koje je oslabo potpasala uzetom. No nije svaka kuga u bjelini, nego se one razlikuju u tome, cijoj vjeri pripadaju. Kršcanska je kuga u bijelo obucena, turska u zeleno, židovska u žuto, a ciganska u sivo, u ostalom pak cija bila da bila kuga, svaka ima u ruci metlu pa pred kojim god vratima mane, to mora u onoj kuci biti mejit (mrtvac). Ona najradije ide u gluho doba noci, kad vjetar po malo piri. A gdje uljegne u kucu, onda zamete onom metlom po ognjištu i to je znak, da ce se cijela kuca zamesti. Veoma joj je drago poviriti na pendžer, kad celjad veceraju, pa se onda od dragosti nasmije i ode dalje, ali uvijek ona kad tako ide, ne hara, nego jedino, kad joj zapovjedi Bog.