Kod svakog koraka koji bi general Ratko Mladic, vojni zapovjednik bosanskih Srba, napravio izvan trougla Pale-Beograd-Knin, oko njegovih ruku bi se lako mogle zatvoriti lisice. Otkako je protiv njega bila uložena optužnica za ratne zlocine u Bosni, sve svjetske policije su spremne da ga uhapse. Sav svijet ceka na, da "ubica Bosne" sjedne na optuženicku klupu Suda u Hagu, a Srbi ga još uvijek obožavaju kao božanstvo. Miljenik Miloševica Kod spominjanja njegovog imena muslimanske majke placu, a srpske ga kuju u zvijezde. Za srpsku propagandu i pisce povijesnih knjiga Mladic je najveci borac za oslobodenje srpskog naroda. Otkada su ga zajedno sa Karadžicem proglasili za glavnog krivca za ratne zlocine u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj, u srpskoj štampi se nižu hvalospjevi na njegov racun. General voli društvo novinara koji su ga zaista pratili na svakom koraku. Naklonjen mu je i srpski predsjednik Slobodan Miloševic. U nedavnom razgovoru sa americkim novinarima na pitanje da li nekada primi Karadžica i njegove saradnike, odlucno je odgovorio da se s njim ne sastaje. "A Mladica?" upitali su ga. "Da, on je nešto posebno", odgovorio je srpski predsjednik. U svoje vrijeme je takvu Miloševicevu blagonaklonost uživao Vojislav Sešelj, koji je sada završie u njegovom zarvoru. Zatvorska celija prijeti i generalu bosanskih Srba koji muslimanskoj djeci nakon što je njihovo roditelje strpao u kamione smrti, mirno dijelio cokoladu. Ovih dana je Miloševic Mladicu poslao pismo u kojem od njega zahtijeva da popuši lulu mira sa muslimanskim vodom Izetbegovicem. Karadžicev dvor je ogorcen, srpskom predsjedniku zamjeraju da je zanemario državnu proceduru. Ipak, najvjerovatnije Miloševic zna mnogo bolje od svih ko može biti causa belli još jednog planetarnog rata. U zauzimanju dijela srpske casopisne propagandne mašinerije da se medu slavnim srpskim generalima iz vremena oslobodilackih ratova nade prostor i za Mladica,ni jedna stvar nije slucajna. Dok vrijeme sve bolje otkriva kakva je uloga covjeka koji tjera veliki stroj za ubijanje pripadnika muslimanske narodnosti u Bosni i Hercegovini, pisci njegove biografije se trude da sa njega speru svu krv i da ga uvrste na casno mjesto heroja oslobodilaca. Autori srpske verzije natcovjeka rade to tako kao da su bili nekad u prošlosti medu najboljim ucenicima poznate škole Treceg Rajha, koja je uništavace naroda prikazivala kao nadljude takozvane arijevske klase. I Mladic, koji je ocigledno odlucio da ce do kraja pocistiti prostor za buducu srpsku državu tako da u njoj ne bude ni traga Muslimanima, ima u sebi nešto što podsjeca na nekadašnje njemacke generale. Beogradska štampa pažljivo prati sve njegove korake. Izmedu ostalog, možemo procitati kako general, cim se razdani, a "trava je još puna jutarnje rose", žuri na sastanak sa zapovjednikom mirovnih sila. Oni zapravo i nisu ništa drugo, nego dangube, koji se prodaju par litara arapske nafte. General Mladic najprije digne nekoliko puta utege, a onda sa dokumentima pod rukom ceka francuskog pukovnika koji je pred njim manji od makovog zrna. Ocekuje i generala Ruperta Smitha. Najprije ga naruži, jer je dozvolio da se Srbima zaracuna prevoz "nekoliko tona prljavog muslimanskog mesa" i istovremeno zahtijeva da racun plati medunarodna zajednica, a onda oštrim pogledom skoro da hipnotizira generala Smitha. General "oslobodilac" Obljubljeni "general oslobodilac" ognjem i macem ostvaruje beogradsku propagandnu doktrinu, kao da smo u Bosni svjedoci novog svjetovnog poretka, a Zapad se zauzima da buduca svjetska civilizacija bude temeljena na zajednickom životu sa muslimanskim svijetom. To su naravno gnjili temelji, zato bi ih Mladic rado svojim tenkovima sravnio sa zemljom. Ratko Mladic ne priznaje ni Bosnu i Hercegovinu ni njenog predsjednika. Srpski bog rata se u Bosni još uvijek osjeca kao gospodar koji ne zna dokle sežu granice njegovog posjeda. Samosvjesni general je na Smithovo pitanje da li misli da je Martic sposoban zaustaviti Hrvate, Ijutito odgovorio da Martic nije, nego da ce ih zaustaviti on. Nakon hrvatskog upada u Grahovo i Glamoc beogradski vojni analiticari se naginju nad zemljopisne karte i pogadaju da možda Mladic nije Hrvate namjerno pustio da prodru do navedenih teritorija da bi se tako s njima lakše obracunao. General Mladic, za koga njegovi biografi tako rado naglašavaju da se i osjeca odgovarajuce svom lijepom prezimenu, naime, još jaše na bijelom konju i važi za srpskog oslobodioca, ali na svoj nacin možda vec osjeca da mu medunarodna zajednica i Sarajevo i Zagreb zajedno postavljaju sve opasnije zamke. Ocigledno je jasno da pred njim nema puno mogucnosti. Ako pode na Bihac, docekat ce ga Nato, a ako udari na Knin, docekat ce ga Hrvati cija je vojska sve mocnija. Možda mu preostaje još samo to da se sakrije što dublje u šumu.