Znam puno ljudi u Sarajevu koji pripadaju generacijama rođenim pedesetih, šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća koji su u velikim iskušenjima povodom predstojećeg koncerta Bijelog dugmeta u Sarajevu. Svima njima je zajedničko to što ova grupa predstavlja simbol nekih boljih vremena, kad su bili mlađi, sretniji, bezbrižniji, sa više kose i manje kilograma, kad ni slutili nisu šta im nose devedesete. Naravno, to budi emocije, potpiruje uspomene. Međutim, mnogi se nalaze u ozbiljnoj dilemi definiranja svog odnosa prema Du-gmetu i to skoro isključivo zbog odnosa prema Goranu Bregoviću, tvorcu, lideru, mozgu... ama, vlasniku druge najznačajnije grupe u historiji sarajevske pop-rock škole. Jedni pripadaju žestokim osporavateljima Bregovićevog djela zato što ga drže odgovornim i krivim što je upravo Bijelim dugmetom svojevremeno zbližio raju i papke, kriminalce i pristojne ljude, polupismene i intelektualce, prljave i okupane, narodnjake i rokere, nacionaliste i pristojne ljude... buduće ratne zločince i njihove žrtve. Baš kao što je nekada uspijevao koncertnim turnejama Dugmeta izazivati identične reakcije publike od Triglava do Đevđelije, posljedice modela popularne kulture koji je ustoličio i danas su dominantne i iste su i u Beogradu i u Zagrebu i u Sarajevu. Uostalom, provjerite kako u Hrvatskoj stoji stvar, iz ugla Jurice Pavičića: “Kada danas higijeničarski odredi boraca protiv Balkana s užasom gledaju na Bregin comeback, onda se moraju prisjetiti i naličja priče koje im manje konvenira. Jer, iz kabanice Gorana Bregovića i njegova žpastirska rockaž (kako ga je terminološki cementirao Dražen Vrdoljak) izišli su, ne zaboravite, i Thompson i Vuco i Skoro. Pastirski rock taj najčišće jugoslovenski od glazbenih idioma dugo je već neslužbeni zvuk hrvatske nacionalističke desnice. Pop koketiranje s nacionalnim patosom dakle, Bregin izum iz ranih sedamdesetih u Hrvatskoj je već dugo diskografsko opće mjesto. Te podudarnosti nisu slučajne. Jer, domaći ždesni zvukž parazitira na onoj istoj demografskoj grupi koju je svojedobno Brega prepoznao kao socijalnu snagu i dao joj kasnih sedamdesetih kulturnu legitimaciju i opis. Ta demografska grupa socijalistička je suburbija, grozdovi oljuštenih visokogradnji napučenih prvom generacijom odraslom u gradu. Instinktom trgovca ili pučkog sociologa, Bregović je kasnih sedamdesetih shvatio šta zapravo jest Jugoslavija: zemlja ovlaš urbaniziranog stanovništva koje je Tito milom ili silom dovukao u grad i odjenuo u trliš. Toj neopisanoj socijalnoj smjesi dao je žso-undtrackž koji je bio tačno njoj i nalik: jednom nogom na selu, drugom na rokerskom asfaltu. Stoga žpastirski rockž nije bio samo zvuk, ili samo ikonografija s kožusima i opancima. žPastir-ski rockž je bio socijalno stanje. Oni koji su to prepoznavali, već su osamdesetih Bregovića mrzili, kao što ga i danas mrze zagrebački, sarajevski i beogradski urbani puritanci. Ali, ma koliko ga mrzili, danas mu moraju priznati da je njegova kultura pobijedila.” Ja ne pripadam onoj grupi koja ima probleme sa Bregovićem koje opisuje Pavičić. Priznajem, godine mog odrastanja u kojima Bijelo dugme jeste imalo značajnu ulogu previše su mi važne da bih Bregovića gledao drugačije nego kroz prizmu vrlo privatnog jednostavno, još jedna pobjeda ličnog nad kolektivnim interesom. Međutim, to ne znači da je moj problem sa Bre-govićem manji, naprotiv. Radi se o njegovom odnosu prema ratnom Sarajevu. Mislim da je Danilo Kiš govorio: “Reci mi svoj odnos prema Auschwitzu, pa onda dalje možemo razgovarati.” A Bregović je skoro četiri godine zločinačkog ubijanja njegovog grada, Sarajeva uglavnom šutio. Njegova šutnja je bila zaglušujuća. U svega par navrata kad ju je prekidao, činio je to kolosalnim cinizmom unproforovskog tipa, osuđujući jednako i one koji razaraju grad i one koji pokušavaju preživjeti braneći Sarajevo. Oni koji ga znaju puno bolje od mene tvrde da je njegov odnos prema ratu u Sarajevu bio BREGOVIĆ: Ne, ne... Mislim, volio bih da se pohvalim time, ali, nažalost, ne mogu. Ali, nije meni falilo isturanja. Kad su bili prvi izbori, ja sam se uglavio u to do guše. Jesam stvarno. Ja sam mislio da ako ta partija osvoji petnaest posto... Ne misliš valjda da sam ja kefo za Antom Markovi-ćem... Nego, stvarno je bila jednostavna kalkulacija: petnaest posto ako se osvoji... Jer nije rat u Bosni krenuo ne znam odakle, krenuo je iz Skupštine. Da budemo iskreni: svi su iznijeli ratne programe i zaratovali. Da je bilo petnaest posto tih koji razvodnjavaju to, sve bi bilo drugačije. Ako ništa, kupilo bi se neko vrijeme. U toj prostoj kalkulaciji od petnaest posto, nema ko nije pritiskao da se osvoji tih petnaest posto. Ne postoji bolje pismen Bosanac koji nije pomogao da se tih petnaest posto dobije. Ja i Sidran smo putovali stotine kilometara, on recitovao, ja pjevao Tajnu vezu ne bih li koga utjerao da glasa za to. Znaš koliko smo dobili? Ni tri posto! Ovo ti sve govorim zbog toga... Ti ako hoćeš meni da daš neku istorijsku... Ja nisam toliki papak... Ja sam to provjerio na izborima! Svi mi na gomili -Kusturica, Sidran, ja... de, reci još imena koliko mi svi na gomili vrijedimo? Ni tri posto! Dakle, nemoj da se pravim ja sad da sam glup toliko. Nisam glup toliko! Ja tačno znam koliko vrijedim. Sad ja treba da se pravim da sam u stanju da mijenjam istoriju. DANI: Pa kakav ti onda zaključak izvodiš o ovim našim narodima, kakvi smo to mi? BREGOVIĆ: Po Marxu, posve politički neupotrebljivi. Ako se sjećaš... DANI: Zanimljivo je to. Zamisli, neki penzioner Alija Izetbegović, neki sitni predratni kriminalac Radovan Karadžić i slični, dođu i na izborima povale Kustu, Bregu... BREGOVIĆ: Demokratija je opasna u krajevima gdje je pismenost samo elementarna, u krajevima gdje je procenat tuberkuloze toliki koliki je kod nas, a ona je znak svega ostalog... Demokratija je opasna. Ja se često sjetim toga. Podatak da su Vuk Karadžić i Goethe bili prijatelji nešto je što stvarno... čovjeka zastraši! Dakle, dva prijatelja sjede, druguju, piju uveče... a onda ovaj sjedne da piše Fausta, a ovaj da piše prvi pravopis!? DANI: Hm, to ti je dobro. BREGOVIĆ: Ovaj je naš, a ovaj je iz Evrope. Valja to stićž, kume! DANI: I kako ćemo to stići? BREGOVIĆ: Samo da bude mira, ne može preko reda nikako. Samo da se ne biju, makar sto godina, majku mu! DANI: Pratiš li ti aktuelna događanja u svijetu? Jesi li pratio ovo oko referenduma u Francuskoj? BREGOVIĆ: Da. DANI: I vjeruješ li ti u budućnost zajednice koja se zove Evropska unija? BREGOVIĆ: Ma, to nije bitno. Bitno je samo da postoji mogućnost da ljudi biraju. Ljudi su kon-dicionirane životinje, reaguju na okolnosti. Daj mu mogućnost i već će on nekako to... DANI: Dobro, idemo sad sa lakim pitanjima... BREGOVIĆ: Nema više sarajevskih teških. A čekaj, ne znam jesam li te shvatio... Ovo s tim telefonom. Je li to neki tvoj scenario ili stvarno... ? DANI: Ne, stvarno nije nikakav scenarij. Imam sačuvan snimak, imam kasetu... BREGOVIĆ: Pa, je li zna Kusta za to? DANI: Ne zna, čuli smo se par puta, nisam mu to rekao, objasnit ću ti poslije. Nego, reci ti meni, jesi li ti sretan čovjek? Ovako, sa strane, ne znam šta bi čovjek više mogao poželjeti da postigne u karijeri... BREGOVIĆ: Znaš kako, već je rano kod mene bilo to da nije karijera ta koja pravi okvir za moj život. Najelo se i prejelo se toga, nije to... Možda sam imao sreće s tim ratom da sam morao da krenem ispočetka. Tako da sam mogao da, kako bih rekao, ispravljam svoju biografiju. Bio sam u poziciji, što je vrlo rijetko, da još jednom u životu krenem sa nule. I to je možda najdragocjenije što se desilo u mom životu. Ja, objektivno, sad pišem najbolje. Pišem dobro, pišem relativno važne stvari, koliko umjetnik iz male kulture može pisati važne stvari. Ali, taj period ne bih imao da nije bilo rata i da se nisam našao u Parizu. Prije rata sam bio kupio nešto na Braču, da idem u penziju, tako... neki jadni penzioner, zvijezda rock and rolla u penziji. Tako da mislim da sam sretan. Imao sam sreću da dva puta krenem. To mi je najveća dragocjenost koju u životu imam. DANI: A jesi li stekao osjećaj da si sad... ono... etablirani umjetnik? BREGOVIĆ: U kom smislu? DANI: Pa, recimo, u tom da ne bi sad išao brodom preko Atlantika ili se peo na Mo-unt Everest. BREGOVIĆ: Pa, nisam ja išao preko Atlantika zato da impresioniram Sarajlije! DANI: Nisam mislio na to. Da li si sad spreman rizikovati kao nekad? Jesu li te stigle godine? Ili si tada bio kokuz pa nisi imao šta izgubiti? BREGOVIĆ: Nisam, nisam ja nikad bio kokuz. Ja sam već poslije prve ploče postao bogat. Nije to problem, ja sam bio dokon. Nisam radio. Znaš ti kakav je bio poreski sistem kod komunista? Ovako: pošalje ti izdavač pare, a dok stignu na račun, odbiju ti pedeset pet posto; a onda, od tih četrdeset pet posto koje su ti ostale, progresivni porez je devedeset posto! Dakle, ne znam zašto bi čovjek radio. Ti znaš da je Bijelo dugme snimalo ploče svake dvije i svake tri godine čak. Bio sam posve demotivisan. Za sve ostalo sam imao vremena: plovio, bio predsjednik Zelje, bokser-skog kluba... Bio sam dokon, radio sa Minetom i sa Dundom nakit, tamo kod njih u radnji... Sreća da otkriješ rad tako kasno, sa četrdeset godina. Otkrio sam rad, osam sati rada. DANI: I možeš to? BREGOVIĆ: Joj, s takvim merakom radim osam sati! Ja i pet asistenata na posao ujutru, u 11 uju-tru dolaze, pije se kafa i u sedam se izlazi s posla. Kžo sav normalan svijet! DANI: Kao što se u Crnoj Gori čude joggin-gu trčiš a ne moraš; tako i ti radiš a ne moraš. BREGOVIĆ: Pa, ne moram. DANI: Radiš iz zadovoljstva? BREGOVIĆ: Radim jer mi je to zanimanje. Moram imati neko zanimanje. Zanimanje kompozitor. Kao što ti pišeš, kao što hirurg radi, kao što ovaj pravi cipele, popravlja auto... Bez ikakvog osjećaja da je to nešto naročito i da mi daje ikakvu privilegiju za ne znam šta. DANI: Gorane, znam da te ovo svi pitaju, pa ću i ja, bez pretjerane nade da ćeš mi od-gvoriti istinu. Dakle, već decenijama si ne-prevaziđen seks simbol, kruži priča da ne povaljuješ samo one koje ti nećeš. Gledam te nešto, ma, i nisi... BREGOVIĆ: ...(smijeh) Propžo kžo što se priča! DANI: Ma, ne. Nego ne izgledaš mi kao neki naročiti frajer, ovako fizički... BREGOVIĆ: Ja mislim da je to više kako drugi zamišljaju sebe na mom mjestu. Nažalost, moja biografija nije baš tako bogata. DANI: Opet lažna skromnost. BREGOVIĆ: Najvjerovatnije, čak i da mogu da se hvalim, ne bih, jer to ne radim. To ne radi jedan pristojan muškarac. DANI: Ali si prema svojim pjevačima u Du-gmetu znao biti nepristojan. Sjećam se jednom da si, na pitanje ko je najbolji od njih trojice, odgovorio da tu nema razlike, da je stvar ukusa: neko voli duže i tanje, a neko kraće i deblje. BREGOVIĆ: Ja, ja... Da li je bolji debeo a kraći, ili tanji i duži. Ha, ha, ha... DANI: S kim od njih trojice je “tvoje Dugme”? BREGOVIĆ: Znaš, sa ove distance, ovo mi stvarno izgleda kao godišnjica mature. Onda vidiš one najantipatičnije likove iz razreda, a na toj proslavi više toga nema... i oni su ti dragi. Samo se sjećaš lijepih stvari. Ja ne znam da li će to biti tako emotivno ljudima koji dođu na koncert. Kažem ti, juče smo imali prvu kompletnu probu, sa orkestrom, pošto će uz nas biti ove dvije Bugarke kao vokali, bit će klapa Nostalgija kao muški hor, bit će gudači koji su i inače u mom orkestru, njih 13, bit će trubači... Dakle, kao jedan mali simfonijski orkestar. I ne znam ni ja zašto sam tako sentimentalan. Mislio sam da nisam u stanju da - Dobro veće, Emire, ovdje Sefer Halilović, načelnik Glavnog štaba Armije Republike Bosne i Hercegovine! - Dobro veče. - Kako ste, Emire? - Ma, evo... Dobro je. - Emire, vi znate šta se događa ovdje. Vaša domovina je izložena brutalnoj, ničim izazvanoj agresiji. Na hiljade civila, žena i djece je ubijeno, ljude protjeruju, uništavaju se gradovi, Sarajevo se svakodnevno bombarduje. Vi znate šta je vaša patriotska dužnost i obaveza. Emire, ja vas zovem da vidimo, da dogovorimo kako ćete se vi uključiti u ovu našu pravednu borbu za odbranu Bosne i Hercegovine. - Ma, ne znam... Ja sam pitao Gorana i on je rekao da se mi nećemo... da se mi nećemo u to miješati. - Emire, ja znam da ste vi pošten čovjek, veliki umjetnik i siguran sam da ste i veliki patriota. Znam da svojim ugledom, vezama možete puno učiniti za svoju zemlju. Ja sam siguran da ćete vi pomoći svojoj zemlji u ovim najtežim trenucima njene istorije. Ja ne sumnjam u vaš patriotizam. - Ali, ja sam pitao Gorana i on je rekao da se mi nećemo u to miješati. - Emire, vjerovatno su i do vas doprle različite priče i optužbe na vaš račun: da ste se stavili na stranu agresora, da ne želite pomoći odbranu svoje zemlje, pojavljuju se tekstovi da ste izdajnik... Ja, naravno, u to ne vjerujem i siguran sam da ćete nam pomoći, da ćete pomoći Bosni i Hercegovini da se odbrani od ove ničim izazvane agresije. Zato, dajte sad da vidimo kako ćete se uključiti... - Ma, ne znam... Ovdje su mi neki Spanci... Evo, ja ću sutra pitati Gorana, da vidim šta on kaže. Ja ću Gorana pitati, ali on je rekao da se mi nećemo u to miješati... Nazovite vi mene sutra. - U redu, Emire, prijatno. - Prijatno. E, vidi, Gorane, pošto ja ne znam nijednog drugog Gorana kojeg bi on mogao pitati, koji bi mogao odlučivati o njegovom stavu, ja sam to povezao s tobom. A, sad, povezujem čitavu stvar sa tvojim intervjuom Danima 1997. godine, u kojem ti po prvi put odškri-njuješ vrata Sarajeva koja su dotad bila zatvorena i za tebe i za Emira, tvojom izjavom: “Volio bih biti sahranjen u Sarajevu.” I zaista, nekoliko mjeseci kasnije Emir ne može ni priviriti u Sarajevo, a ti si u njemu. A stvar stoji ovako: ti si njega huškao da laje svašta tokom rata, po sistemu haustorčeta među ja-lijašima sa Gorice: “Haj', namaraj onoga, vidi mu tena!”, a ti stojiš po strani... BREGOVIĆ: Ha, ha, ha... Pošto sam ja pametniji... DANI: Upravo tako! I nakon svega na šta si ga nagovorio da kaže, ti prvo daješ intervju Danima i saopćavaš da bi volio da budeš sahranjen u Sarajevu, nakon toga dolaziš... I kako stvar završava: Koševo rasprodato, a Emir ne može ni primirisati Sarajevu! Pa, kako da te čovjek ne mrzi? Shvatio je da si ga strašno zajebao, da ga niko nije tako zajebao! Nakon svega, ti u Sarajevu Tito, kao što si i bio, a on će umrijeti od raka duše. To je moja teorija, zanima me šta misliš o njoj. BREGOVIĆ: Interesantna ti scenarija, nemoj da ga zaboraviš. Ha, ha, ha... DANI: Neću. Ali ozbiljno te pitam o ovome. Raspitivao sam se među ljudima koji znaju vas obojicu iz Sarajeva... Svi ovo drže vrlo uvjerljivim. Ti si bio zvijezda još dok je on bio anoniman, autoritet si ti bio i za njega kao i za sve ostale... BREGOVIĆ: Ne, ne vjerujem. Ne toliki da bih njegov stav prema ratu određivao, taman posla. Ako je tačan taj razgovor koji mi ti prepričavaš... ja pretpostavljam da je on bio zatečen, u nezgodi... Da je to... ono... DANI: Izgleda da si puno lukaviji od njega. BREGOVIĆ: Ne... Je li ti misliš da sam ja mislio da će se stvari odvijati ovako, da će se stvar ovako završiti? DANI: Ne znam jesi li znao kako će biti, ali mislim da si njega isturao... BREGOVIĆ: ...To je bio moj iskreni stav, ja nisam imao šta da isturim. Ja da sam imao šta da isturim, ja bih isturio. DANI: Ne, ali... BREGOVIĆ: Stani, ba, ti zamišljaš Kusturicu da je baš debilan! Nije on baš frajer za isturanje. DANI: Vala, sudeći po onome šta je govorio... BREGOVIĆ: Ma, znam, ali... Nije on... Kako bih rekao... ne radi on to iz naivnosti. DANI: Sad više ne, sad radi iz inata. Ali, tada, nisi ti baš neko s ulice. Ako mu ti kažeš... jem na stranu Alije Izetbegovića, što mi ne pada na pamet. DANI: Ama, bolan, pusti Aliju! Zamalo ne rekoh “jebo njega”. BREGOVIĆ: Evo, ja baš to kažem jebo Aliju! DANI: Ama, bolan, nije bitan Alija! Bitna je tvoja škola, ulica, biblioteka, raja... BREGOVIĆ: ...Ali, nisu to raja iz škole! To nije tacno! To nisu raja iz škole! Nisu moja raja! DANI: Govoriš isto kao kad bih ti ja sad rekao da si u Solunu pravio koncert za Miloševića. Naravno, nisi za njega, ali si napravio koncert... BREGOVIĆ: ...Nisam! Nije tacno! Ni za Miloševića, ni za Izetbegovića! To je bio koncert za sve koji stradaju u tom ratu i koji trpe u tom trenutku. Ja i Dalara smo takav koncert svirali. DANI: E, da znaš kako bi nama bilo puno srce da si takav koncert napravio za Sarajevo... BREGOVIĆ: ...A kako bi tek Aliji bilo puno srce! DANI: Ma, joj... Pusti Aliju, bolan... BREGOVIĆ: Jebo Aliju, naravno. Sam si rekao. DANI: Ma, dobro, očito... BREGOVIĆ: ...Ne, shvati: ja da sam ostao u Sarajevu, naravno, ja ne bih imao izbora jer bih imao to “kurje oko”, bio bih ljut i jebo bi majku i Beogradu i svemu okolo. Ali, ja sam bio u elegantnijoj poziciji od vas: ja sam mogao da budem razuman, da gledam sa strane, razumiješ? Ja nisam morao biti u afektu kao vi! Ja sam imao taj razmak koji ti sad, nakon deset godina, polako dobijaš. DANI: Činjenica je da razgovaramo, i da razgovaramo u Beogradu. BREGOVIĆ: Ali, ja razumijem svakog Sarajliju! DANI: Hajde da malo spustimo temperaturu. Možemo li da pričamo o tom pehu Sarajeva, po kojem ga napuste umjetnici koji su na neki način bili njegovi simboli: ti i Kusta odete u Beograd, a Berber ode Tuđmanu? BREGOVIĆ: Nemoj da se uživljavaš. Ti si pametan covjek, a vidim da se uživljavaš. Sta to sad znaci otišli smo iz Sarajeva? DANI: To znači da i deset godina nakon rata puno pametnih Sarajlija, neke i ti znaš, nakon osmog, dvanaestog ili šestog pića iznova, po stoti put, raspravljaju upravo o ovoj temi. Hajde, pomozi: kako da nam više sjašete s leđa? BREGOVIĆ: Kako bih ti rekao? Ja sam imao potrebu da osjetim da je rat završen. Ja kad sam u Sarajevo došao da sviram svoj prvi koncert poslije rata, još uvijek nisam imao osjećaj da je rat završen. DANI: Možda zato što si imao pancir ispod košulje. BREGOVIĆ: Nisam imao pancir. Imao sam obez-bjeđenje, ali nisam imao pancir. Imao sam obez-bjeđenje, ali sam imao i neku potrebu da se do-padnem, što inace ne radim. Imao sam neku potrebu “evo, vidite, to sam ja radio sve ove godine, dok su pucali po vama, ja sam sjedio i to pisao”. Preda mnom je bila sala, dvije trećine diplomata. Malo je bilo Sarajlija u sali, jer je bila mala. Ali, možda mi je, kad sam svirao tu liturgiju, Moje srce je postalo tolerantno, u Narodnom pozori-štu, možda sam tada osjetio “evo, rat je završen”. Nekako mi je to bio trenutak kad sam pomislio: “Evo, ovaj cas je rat završen.” Mislim, možda za nekog još nije, ali ja sam svirao nešto što je meni bitno, da kažem: “Evo, to sam ja radio dok ste vi mislili da sam ja mogao da nosim vodu sa Pivare.” Da se ne lažemo: nema Sarajevo mnogo Sarajlija da pokaže... DANI: Pa, u tome i jeste problem, problem vašeg odlaska. BREGOVIĆ: Ne mislim Sarajlija kao Sarajlija. Nego da pokaže to što ste vi, po cemu je Sarajevo Sarajevo. Rijetki su ti koji imaju tu malu sposobnost da u kondenzovanoj formi vas pokažu. Nema veze gdje sam ja, ja sam Sarajlija: možš me jebatž. Možda bih volio da sam iz Los Angelesa. Ali, džaba! Nema meni druge, ja sam Sarajlija! Jesam li promijenio naglasak? DANI: Nisi. BREGOVIĆ: Moja djeca su Francuzi a imaju sarajevski naglasak. To se ne da... nije to sad uzmemo nešto pa ošišamo. Ja razumijem u doba rata, to ljuta provincija “imamo mi moje, šta ima to negdje da ide, bre! To je naše, bre!” ali to ne ocekujem od Sarajeva koje ima neku alegorijsku vrijednost. Ja znam jednu malu, koju sam upoznao u Italiji, kojoj su govorili kad neće da jede: “A ona djeca gladna u Sarajevu, što nemaju da jedu, a ti ovdje izvoljevaš!” Hoću ti reći: Sarajevo je metafora. Zao mi je kad pocne da se ponaša kao provincija, to me vrijeđa. Sta to sad znaci gdje sam ja? Pola istorije umjetnosti otpada na umjetnike u egzilu! Otvori bilo koju istoriju slikarstva, književnosti, muzike pola otpada na umjetnike u izgnanstvu. To je ljudski neudobna pozicija, jer si odvojen, ali je dobra. DANI: Pretpostavljam da shvataš da ljudi koji te iz ovih razloga “mrze” mrze te zato što te vole. Zamisli kako bi Sarajevo bilo... BREGOVIĆ: Ne, ne! Puno je veća korist ovako. Ja sam moju liturgiju za tri velike religije izveo na svim najvažnijim mjestima u Evropi. To je mnogo važnije za Sarajevo nego da sam ja nosio vodu iz Pivare. Mnogo važnije! Kao kad bi tražio od generala da ide u rov! DANI: Hoćemo li probati da apsolviramo tvoj odnos sa Kusturicom? Sta se dogodilo između vas, on javno govori jako loše o tebi? BREGOVIĆ: Ništa. DANI: Govori jako ružno o tebi. BREGOVIĆ: On je takav covjek. Ja to neću nikad ciniti. DANI: Negdje sam pročitao da kažeš da ti nije jasno šta je povod za takav njegov odnos prema tebi. BREGOVIĆ: Znam šta je povod, ali ga neću reći za novine. Nema ništa interesantno... Povod je mnogo sitniji od njegove veličine. Uostalom, nije ni važno da veliki umjetnik bude i veliki co-vjek. Nije... nije bitno. Nikome to nije važno. DANI: Vidiš, meni jeste. Ja imam problem: teško mogu da odvojim djelo od umjetnika. BREGOVIĆ: Uh, ja sam siguran da ti mogu nabrojati sad koliko hoćeš njih koje voliš a koji nisu ništa valjali kao ljudi. DANI: A ti nemaš taj problem? BREGOVIĆ: Pa, ja nemam. Ja sam sa njim radio tri možda njegova najbolja filma, i tih deset godina s njim stavljam u biografiju kao deset u mom životu važnih godina. DANI: Znaš, ja imam nešto što pretpostavljam da bi te moglo interesovati. Ne znam da li ti znaš pravi razlog Kusturicine srdžbe prema tebi, ali sam prilično siguran da ja znam razlog. BREGOVIĆ: Da cujem. DANI: Dakle, ti si Kusturicu strašno zajebao! BREGOVIĆ: Kako to misliš? DANI: E, ovako: negdje u jesen 1992. godine ja sam imao pristup jednom od dva satelitska telefona koja su postojala u Sarajevu. Josip Pe-jaković me je zamolio da ga spojim sa Kustu-ricom, dao mi je njegov pariški broj i ja sam to učinio. Narednog dana, negdje iza ponoći, ponovo sam bio pored tog telefona, radio sam telefonski intervju sa nekim vani, i padne mi na pamet jedna ideja. Prijateljici koja je bila sa mnom kažem da okrene Kusturicu, da se predstavi kao sekretarica načelnika Glavnog štaba Armije Republike Bosne i Hercegovine i da kaže da gospodin načelnik Sefer Halilović želi da govori s njim. I dobije ona Kustu, prilično pijanog. Ja na telefonu uključujem spiker-fon i predstavim se kao Sefer. Donedavno sam mislio da sam izgubio tu kasetu, ali sam je našao i ponovo preslušao. Trudio sam se da koristim rječnik za koji se vjeruje da ga koriste oficiri Jugoslovenske narodne armije, što je Sefer dugo godina bio, te fraze koje su u to vrijeme bile uobičajene u istupima bosansko-hercegovačkih političara i komandanata. Dakle, uz mogućnost da u nekoj riječi pogriješim, naš razgovor je tekao ovako: BREGOVIĆ: Ma, kako... To ja ne znam ni da jest... DANI: Ma, kako ne znaš!? Pa, na odjavnoj špici Undergrounda, uz tvoje ime, stoji i zahvala Jugoslovenskoj narodnoj armiji! BREGOVIĆ: Ma, hm, pa ne znam, pravo da ti kažem... Ja se bavim filmom na drugom nivou. Nemam ja tih problema. Ja sam imao svoje probleme kako da napišem muziku... Ja nisam... Prvo, kako da ti kažem... Kad sam već imao sreću da se zadesim u Parizu kad je počeo rat, završavao sam Arizona Dream. Onda sam kžo mahnit gledao televiziju i vijesti. Ali, to je stvarno trajalo dugo. To je trajalo dugo, a ja ništa drugo ne radim nego gledam vijesti. U tom trenutku sam mogao odlučiti da se probijam kroz osam obručeva, preko Bjelašnice, da bih išao kod Pivare da uzmem vodu ili da sjedim da radim. Samo su te dvije opcije bile. U tom trenutku ja sam imao jedan mali računčić u banci i, srećom, odavno sam imao jedan mali stan u Parizu. I to je sve što imam u tom trenutku. Dakle, nisam ja imao puno izbora. Ili, na Bjelašnicu pa trčim preko piste ili kroz tunel ili ostajem da radim. Ja sam se odlučio da radim, i mislim da je to dobro. DANI: Uh... A recimo... BREGOVIĆ: ...Jer, pazi: nisam ja taj koji odlučuje da se film snima u Beogradu! Kompozitor je zadnji šaraf tu. Snimanje tog filma je počelo u Pragu, a ovdje je nastavljeno. DANI: A hajde da malo okrenemo stvar: kako to da i ti i Kusta završite baš u Beogradu? Je li to splet okolnosti ili... Obojica odete iz Sarajeva i to gdje odete?! BREGOVIĆ: U Sarajevu svi misle da su neprijatelji Bosanaca Srbi... DANI: ...Apsolutno netačno! Ali je činjenica da je u tom trenutku Beograd epicentar iz kojeg se sručilo zlo na Sarajevo. BREGOVIĆ: Razumijem ja taj trenutak, ali ja i ti sad razgovaramo deset godina kasnije. Ti se vraćaš u psihozu koju ja razumijem, je li? Svakog Sarajliju koji je ljut ja razumijem! Mislim, ja sam ljut kad imam... kurje oko! Mogu misliti kako je ljut neko koga bombarduju četiri godine! Moja Dženana je provela u podrumu devet mjeseci prije nego što je izašla. To nije bilo za prepoznati i ja to sve razumijem. Ali, nas dvojica, ipak, razgovaramo deset godina iza. Sa te distance nemoguće je da mi sad govorimo o Beogradu kao neprijatelju Sarajeva, o Beogradu koji je bombardovao Sarajevo... Da smo ovaj intervju radili tokom rata, onda bih mogao da se uživim i da smišljam kako da se izvadim iz toga! Ali, ipak mi razgovaramo deset godina poslije. DANI: Dobro, ali mogu li ja, molim te... BREGOVIĆ: ...Možeš, šta god hoćeš. DANI: Da se ne naljutiš, ali ja imam još nezgodnih pitanja. BREGOVIĆ: Možeš slobodno. DANI: Prvo: ja mogu da razumijem da neko nema osjećaj nacionalne pripadnosti; mogu da shvatim da neko nema osjećaja prema svojoj državi; mogu da shvatim da neko nema osjećaj religijske pripadnosti. Ali, ne mogu da shvatim da neko nema osjećaj prema svom gradu, svom rodnom gradu. Ne mogu da shvatim da si mogao pokazati potpunu javnu indiferentnost tokom tri i po godine prema onome što se događalo tvom rodnom gradu! BREGOVIĆ: Sta misliš, šta sam ja mogao uraditi? DANI: Mogao si napraviti makar jedan javni gest podrške Sarajevu tokom tri i po godine njegove opsade. BREGOVIĆ: Pa, šta sam ja mogao uraditi? DANI: Pa, mogao si uraditi, recimo, ono što si uradio za Beograd već drugog dana nakon početka njegovog bombardovanja -napravio si veliki koncert u Solunu. BREGOVIĆ: (šutnja) Ali, nije to bio koncert za Beograd u Solunu. DANI: Nego za koga?! BREGOVIĆ: To je bilo, deklarativno, za sve žrtve rata na Balkanu. DANI: Pa, što to ne napravi tokom tri i po godine rata u Sarajevu? BREGOVIĆ: Kakvu sam priliku imao? DANI: Istu kakvu i svi ostali muzičari. Svi su bosanski muzičari pravili koncerte, nešto govorili, osim tebe. BREGOVIĆ: To znači da ja u tom trenutku staBREGOVIĆ: Imam osjećaj da je uzbuđenje kao kod nas. Niko neće to da propusti... Kako bih rekao, kao što ni ja neću da propustim. DANI: Malo sam iznenađen da su karte u Zagrebu tako planule. Ti nisi? BREGOVIĆ: Nisam. Ja sam iznenađen da uopšte postoji takav neki interes za nešto što je posljednji put bilo zajedno prije petnaest godina. Mada ja ne vjerujem da tu ima nekih naročitih objašnjenja, ovakvih, onakvih. To je samo zbog toga što se tada sviralo i ne vjerujem da tu ima nekakvih drugih objašnjenja. DANI: Meni je to super što ti u izjavama uporno kao pokušavaš da demistifikuješ Bijelo dugme. Ali, ja ne vjerujem da ti ne foliraš, ne glumiš skromnost... Ti kao ne shvataš šta je Dugme značilo za čitave generacije... BREGOVIĆ: Ma, najčudnije mi je odgovarati na pitanje što se skupilo Bijelo dugme. “Sto se skupilo Bijelo dugme?” to je kao ono čuveno pitanje “zašto pas liže svoju kitu?”. Zato što može, i mi ga jedini možemo skupiti. DANI: Ne pitam to. Moje pitanje glasi: Je li stvarno ne razumiješ ili se foliraš da ne razumiješ koliko Dugme jednom ogromnom broju ljudi puno znači? BREGOVIĆ: Ne, to je samo muzika. Ovaj teritorij između Beograda, Zagreba i Sarajeva je prošao kroz tako grozne stvari da misliti da je nekom muzika... usred sranja koje je ovdje bilo i koje je i danas... Mislim, da vjerujem u to o čemu govoriš moraš biti puno taštiji nego što sam ja. Da, baš tako glupo tašt da mislim da je to sad nešto važno. Ljudi imaju pametnija posla nego da misle na muziku. Ja to doživljavam više kao neku sentimentalnost, jer je i kod sebe otkrivam a nisam ni znao da je imam. Nisam ja ništa drugačiji od ostalog svijeta. Znaš, uzbudljivo mi je kad Bebek zapjeva neku pjesmu, kad Alen zapjeva, kad vidim Tifu s kakvim žarom zapjeva... Nisam ja različit zato što sam kompozitor od nekog ko je obućar, nisam. Stvarno mi je uzbudljivo. Ko je mogao očekivati da baš svi hoće da to ne propuste. DANI: Koji će koncert biti najbolji? Pazi, napominjem da govoriš za sarajevski medij. BREGOVIĆ: Nastojat ćemo da mi budemo dobri, da nama bude dobro... DANI: Ima li razlike u nekim emotivnim nabojima između ta tri koncerta? BREGOVIĆ: Ja mislim da smo se našli na nečijem rođendanu i da smo uzeli gitaru bilo bi nam uzbudljivo, a kamoli na Koševu, Maksimiru ili tu u Beogradu. DANI: Gorane, ti si prvi poslijeratni intervju za sarajevske medije dao 1997. godine upravo Danima. Rekao si tada da je Sarajevo “čudo od selendre”. Tek nakon tog intervjua si prvi put došao u Sarajevo, a od tada često navraćaš. Stoji li i danas ocjena o “selendri”? Kako se promijenilo poslijeratno Sarajevo? BREGOVIĆ: Ja, da budem iskren, ne mislim da se mnogo promijenilo. Mene je više iznenadilo to što se Sarajevo skoro nije promijenilo. Ljudi koje sam znao, skoro da se niko nije ni udebljao, ni smršao. Nekako sam očekivao da će se više promijeniti. Veći gradovi lakše amortizuju rat, recimo Beograd, ipak je tu dva-tri miliona ljudi. Rat puca po svim nivoima. Nije to samo nekog upuca u leđa, nego to puca od nogu do srca, po svim nivoima. On ubija do srži, i manja mjesta to teže amortizuju. Ja mislim da je Sarajevo, s obzirom na ono kroz šta je prošlo, i malo oštećeno. Ta neka infrastruktura sarajevskog duha je očuvana, barem mi se tako čini. Ipak, iz tog Sarajeva malo, malo pa nešto zasvjetluca. A to je ipak puno više nego što se može očekivati od jednog tako malog grada. Kažem “čudo od selendre”, ali ja tre-pćem pred tim gradom, onako zadivljeno, kao i svi drugi. To je ipak mali grad iz kojeg je toliko divota izašlo... Kad udari na Staljingrad, hajde de... znaš ti koliki je Staljingrad. DANI: U tom spomenutom intervjuu citirao si Berbera, slažući se s njim da je “Sarajevo imalo sreće s umjetnicima, ali umjetnici nisu imali sreće s njim”. Mislim da te bliža historija Sarajeva, barem ova vezana uz posljednji rat, žestoko demantuje. BREGOVIĆ: Male sredine, ne to da ne cijene umjetnika, nego teško podnose različite... Vjero-vatno je i Berber mislio na to. Velike sredine to lakše podnose. Ja, recimo, radim sad u Beogradu i tu stvarno uopšte niko ne zna da sam tu. Veliki grad tu stvarno ne sretneš nikoga koga ne želiš da sretneš... Ja Kusturicu nisam sreo... Koliko ima od Undergrounda? Deset-dvanaest godina... Nikad ga nisam vidio. Ovdje koga nećeš da vidiš nikad ga ne vidiš. DANI: U tom istom intervjuu ti si rekao da voliš ljude koji otvore svoja prsa i kažu šta osjećaju. E, ja ću to iskoristiti i reći ti šta osjećam. Da nije onoga o čemu ćemo sad pričati, meni bi ovaj intervju s tobom bio vjerovatno najznačajniji u karijeri nakon intervjua koji sam davno radio sa Brankom Kockicom. Međutim, ja imam puno problema s tobom. Naravno, da sam jedini u Sarajevu, to ne bi bilo važno. No, znam da iste probleme ima puno ljudi, puno raje u Sarajevu. A radi se o tvom odnosu prema Sarajevu tokom rata. Volio bih da to nekako razjasnimo. BREGOVIĆ: Hajmo konkretno. DANI: Evo, recimo, da smo sad malo više popili, pitao bih te: Pa, majku mu jebem, zar si morao biti u Beogradu dok se odavde komanduje i orga-nizuje ubijanje Sarajeva? BREGOVIĆ: Vidi, u tom trenutku sam radio film Undergroundi Kraljicu Margot Sta sam trebao? Da nemam struje da upalim kompjuter? Da li bi Sarajevu bilo važnije da sam ja sjedio tamo i nosio vodu s Pivare nego što sam napisao muziku koja... Ja sam tvoj umjetnik htio me ti ili ne! Ja sam tvoj kompozitor! Ti možeš reći “ja te neću”, ali, džaba, ja sam tvoj! DANI: A zar ne shvataš da bi većini bilo važnije da si ti ostao nego... da su branitelji Sarajeva imali pet tenkova? BREGOVIĆ: Ne bi bilo važnije! DANI: Pa, je li ti znaš koliko je ljudima bilo važno što je pokojni Pimpek bio u Sarajevu? Što je bio Kemo? BREGOVIĆ: Ja sam pisao za to vrijeme, a to je najvažnije! Ja sam kompozitor. DANI: Govorim o Sarajevu, o raji... BREGOVIĆ: ...Za njih je najvažnije! Pa, ne možemo svi živjeti samo sa sviješću o samo ovih pet godina ili samo o ovoj godini! Neko živi sa sviješću o samo ovom danu, a neko sa drugom. Ja mislim da sam bio u prilici da radim, da sam bio u prilici da pišem. DANI: Dobro, ali kako si mogao raditi na filmu koji finansira Jugoslovenska narodna armija, koja u tom trenutku razara tvoj grad? BREGOVIĆ: (šutnja) Mislim... Ja sam kompozitor i nemam pojma ko šta finansira. DANI: Nemoj mi reći da nisi znao ko finan-sira taj film. određen tek jednom činjenicom Beograd i Srbija su puno veće tržište od Sarajeva i Bosne, pri čemu se tada još nije ni znalo hoće li od njegovog rodnog grada ostati išta i hoće li Bosna uopće preživjeti. Šteta, jer da je vjerovao u sebe ili da je znao da će mu kroz koju godinu i čitava Evropa biti malo, već osvojeno tržište, možda bi nas ogrijao makar jednom izjavom saosjećanja koja bi meni i mnogima u Sarajevu užasno puno značila. (Prije nego što smo počeli raditi intervju, Brega mi priča da sutra leti na koncert u Ukrajinu, u Kijev, odatle leti na koncert na Tajvan, a u Sarajevo stiže dan prije koncerta, nakon nastupa u Južnoj Koreji.) Svejedno, Pavičić je u jednom zasigurno u pravu: Bregović je pobjednik. U Beogradu će se na Vidovdan skupiti 200.000 ljudi, u Zagrebu su karte rasprodate za svega nekoliko sati nakon što su ljudi satima strpljivo stajali u redu prije otvaranja blagajni. Da će slična, mada, začuđujuće, ne potpuno ista euforija za kartama biti i u Sarajevu, znao sam još prije nekoliko sedmica. Tačni-je, na konferenciji za štampu Bijelog dugmeta, koja me podsjetila na tradicionalne novogodišnje konferencije za novinare Alije Izetbegovića: zato što su stotine prisutnih, među kojima najmanje novinara, euforično aplaudirali na svaki odgovor pitanog. I hajde ti, majčin sine, postavi neko novinarsko pitanje koje će poremetiti orga-zmički odnos obožavatelja prema svom idolu! Jedna mlada novinarka sa lokalnog radija je pokušala, i to ne Bregi, nego menadžeru Raki Maricu, ali ju je prisutna “sarajevska raja” tako izvrijeđala da bi me čudilo da djevojka još nije promijenila profesiju. Ako je “raja” sa te konferencije za štampu slika današnjeg Sarajeva, Brega zaista nije imao ni najmanje razloga da se nađe zatečen ili uzrujan nekolicinom mojih pitanja. Intervju smo radili zadnjeg dana maja u Beogradu. Ljubazni Raka Marić mi je rekao da je velika gužva, frka je, traju probe, gužva, Brega sutra putuje, nikom ne da intervju, istura Bebeka, Tifu i Alena... ali da odmah dođem. Hvala Bojanu Hadžihaliloviću. Taksisti na Terazijama znaju gdje je Bregina kuća, zaustavljamo se u re-zidencijalnom dijelu Beograda, na Senjaku. Sa obje strane uske ulice su velike kuće, opasane visokim zidom, ispred kojih stoje nabildani momci zaduženi za sigurnost. Ulazio sam u puno lijepih kuća po svijetu, a ova je jedna od najljepših koje sam vidio. Na ogromnom prekrasnom travnjaku, odmah do kapije, parkiran je dobro očuvani “trabant”. Kasnije, kada me je pratio, Brega objašnjava da je imao sreće da nađe njegovog prvog vlasnika, koji je sa njime prešao tek nekoliko stotina kilometara. Hodamo dugačkom stazom i ulazimo u prostranu sobu koja nema zida na strani prema travnjaku. Dominira masivni drveni radni sto, takvim zamišljam i Titov. Brega je veoma srdačan i opušten. Na moja prva pitanja odgovara rutinski, manirom zvijezde koja je već davno navikla na glupa pitanja novinara fasciniranih njegovom karizmom. Ja kao naivno tražim iskrene odgovore, on kao iskreno odgovara. Kako intervju odmiče, razgovaramo duplim kolosijekom: jedan razgovor bilježi dikatafon, drugi je neverbalni, smijemo se: shvatio je da sam ja shvatio da odgovara po automatizmu, tačno onoliko i onako kako je davno naučio. No, situacija se mijenja kad počnem postavljati neočekivana pitanja. Njegov veliki interes bude moje opservacije o Kusturici i o njegovom odnosu sa režiserom. Neki predviđeni satak vremena davno je prošao. U unutrašnjosti kuće, u studiju, odvijaju se probe, i tamo očito vri kao u košnici. Asistenti dolaze i traže uputstva za probe hora; nailazi Mića Vukašinović, izvinjava se zaplićući jezikom, nije me prepoznao i kaže Goranu da je ručak postavljen. Tražim da prekinemo, zahvaljujem mu, znam koliko ima obaveza. No, on me zadržava, hrani mi sujetu tvrdnjom da mu je baš prijatno da razgovara sa mnom nakon toliko novinara idiota na čija pitanja mora da odgovara. Koristim priliku i postavljam još nekoliko pitanja, druga kaseta je već pri kraju. Pripremam treću, no vidim da je to ona na kojoj sam snimao intervju sa Jaserom Arafatom, njegov posljednji. Trenutak razmišljam da li da je presnimim, ali odustajem. Valjda će i ovo biti dovoljno. DANI: I? Kako ti Dugme zvuči? BREGOVIĆ: (smijeh) Nije loše... Stvarno nije. Znaš, i ja sam iznenađen. Prvo, nisam očekivao da će mi se ikada desiti da ponovo sviram u Bijelom dugmetu. A onda, znaš, kad krenu neke pjesme... ima tu nekog vraga. DANI: Jeste li prearan-žirali pjesme ili je nedostatak vremena... BREGOVIĆ: Ne vjerujem da ćemo išta mnogo mijenjati... Sviramo kako smo ih svirali. DANI: A hoće li to stvarno za tebe biti posebni koncerti, različiti od onoga što već godinama radiš? BREGOVIĆ: Svakom su od nas posebni. Niko od njih nije vjerovao da ćemo nakon toliko godina ponovo svirati. A onda svi znaju da je to, kako bih rekao, zadnja “proslava mature”. Ne vjerujem da ćemo se ponovo skupljati da sviramo. Kad budemo jednog dana svodili račune, ta tri koncerta će biti momenti koji ostaju u životu. DANI: Pratiš li šta se događa u Sarajevu, Zagrebu i Beogradu povodom koncerata -atmosferu, prodaju karata...? budem takav. Znam da sam u stanju da budem emotivan, ali sentimentalan... Onako, kako bih rekao, ženski... To nisam znao. DANI: Hoćeš li mi otkriti neku dramaturgiju koncerta? Ovaj intervju će izići šest dana prije Koševa. BREGOVIĆ: Krenuli smo od toga da oni proberu pjesme koje vole da pjevaju. Oni su napravili neki izbor i sad se uglavnom bavimo tim pjesmama koje su oni odabrali. Bojan (Hadžihalilović, op. S.P.) pravi neke male dokumentarne filmove od dva minuta koji će ići prije nastupa svakog od njih. DANI: Aaa, ne priča šupak ništa. BREGOVIĆ: Vjerovatno misli da ne treba da to kaže. Idu mali dokumentarni filmovi od dva minuta sa prizorima iz tog vremena, da se malo vratimo u to vrijeme. Onda prije svakog od njih idu slike iz tog vremena. To će biti jednostavno, neće tu biti nikakvog kreveljenja. Bijelo dugme je uvijek sviralo jednostavne koncerte. Ali, nastojat ćemo da bude dobro, da bude kvalitetno. DANI: Ono što muči “raju” u Sarajevu, koja se i tebi i Raki Mariću i ostalima toliko uvlačila na onoj konferenciji za štampu, jeste ko će dobiti tih 400 VIP pozivnica za svirku nakon Koševa u Domu mladih. BREGOVIĆ: Nažalost, toga u Domu mladih neće biti, jer tu salu renoviraju. To je rastureno i ne može se svirati. DANI: Kako? Ja bio u toj sali skoro na koncertu Zabranjenog pušenja i Ede Maajke!? BREGOVIĆ: Kada? DANI: Prije petnaest-dvadeset dana. BREGOVIĆ: E, sad ne može. Ništa od toga, renoviraju. DANI: Pa, hoće li biti išta poslije koncerta? BREGOVIĆ: Ne znam. Meni se tu sviralo, vidio si kako to izgleda. DANI: A, pa to je novo, to niko ne zna, da neće biti svirke u Domu mladih. BREGOVIĆ: Pa, niko zvanično nije znao ni da će biti. To je bio moj merak. To je sala gdje smo mi prvi put svirali i nešto smo htjeli... Sad kad to nema, oni nude dole, amfiteatar... A šta ja imam sa amfiteatrom... DANI: Hajmo sad pitanje kao za nekadašnji VEN. Govorio si o pjesmama koje oni vole; a koje su pjesme koje ti voliš? Recimo, tri tebi najdraže pjesme Dugmeta. BREGOVIĆ: Ima par tih ljubavnih pjesama... Ovako, sa distance, ima svega nekoliko tih pjesama koje su napisane, kako bih rekao, zanatlijski... Ja mogu da pišem i kao zanatlija. Ali, ima pjesama iz kojih se vidi da ih je neka nužda napisala. I tih par pjesama nisu loše. Juče mi je Alen pjevao neku koju sam posve zaboravio i to onako, uz gitaru. Znaš ono, kao na rođendanu kad se pjeva: Evo, zakleai sejapred svima... To je on pjevao juce, a bio sam to posve zaboravio. A i Tifa je juče pjevao jednu koju ja dugo nisam slušao, koja ima citat iz neke stare, gradske: Lažeš, zlato;lažeš, dušo;lažeš, vještice... Imaju oni, sva trojica pjevaju... A Zeljko je isto pjevao juče jednu koja nije loša Ako možeš zaboravi. DANI: Neki dan si u intervjuu sahranio operu, uzdižući turbo-folk. Nije li to malo previše, čak i ako je od tebe? BREGOVIĆ: Ne, nisam. Bilo bi super da se ja naslanjam na našu bogatu opersku tradiciju, na našu bogatu tradiciju simfonijske muzike. Bilo bi super da imam tu na šta da se naslonim. Ali, ako ćemo biti pošteni... Umjetnost se teško radi od nule. Logičan metod svakog kompozitora u isto-riji je da krene od tradicije. To je najlogičniji i najobičniji metod, stvarno. Evo, sad mi reci ime ako hoćeš i ja ću ti odmah reći odakle je od Ger-shwina do Bona, do... DANI: Uzgred, što si zamjerio Bonu što je napravio koncert u Sarajevu? BREGOVIĆ: Nisam, nisam mu zamjerio. Mi smo obojica u Universalu, isti su nam urednici i onako, znam iza... DANI: A može li se od tebe očekivati da sjedneš i napraviš ploču narodnjak? BREGOVIĆ: Pa, ja cijeli život nastojim da napišem narodnjak. Ja sam tako zamišljao prave narodnjake. Ne znam kako bih ti rekao... Možda stvarno neko misli da mi imamo nešto bolje od tog turbo-folka. Ja, da budem iskren, ništa tu ne vidim bolje. Neko mi spočitava da sam ja rodonačelnik, da je turbo-folk krenuo od mene. Ako hoćeš najiskrenije: ja sam dobio počasni doktorat za muziku u Sheffieldu ove godine; ako bih morao da biram da li da me pamte kao počasnog doktora muzike Univerziteta u Sheffieldu ili po tome što sam ro-donačelnik turbo-folka, bez razmišljanja i jedne sekunde rodonačelnik turbo-folka. DANI: Hm. Nisam siguran da mogu da shvatim. BREGOVIĆ: Kako da ti objasnim?! Kao što ne možeš da biraš mamu... Sta sad da radim, neko ima ljepšu mamu, ali ovo je moja. Rijetki su ti koji više vole maćehu nego staru, je li?