Prvih dana mjeseca januara 1897. doznao je starješina narodne osnovne škole u Konjicu, gosp. ucitelj Evgenije Pelicaric od jednog ucenika, da iznad grijaonice željeznicke štacije na obronku povijarca Repovice ima kamen s natpisom. 26. istog mjeseca ponudi mu jedan seljak nekoliko komada novca i ulomak dolje (str. 646.) opisanog legena na prodaju; po njegovu kazivanju potjecali su ti predmeti s onog mjesta, koje je vec prije ucenik naznacio bio. Gosp. Pelicaric otišao je zajedno sa sudb. pristavom, gosp. Vjekoslavom pl. Curinaldijem na to mjesto nahogjenja, pa nagjoše ondje oba gospodina na str. 644. prikazanu aru. Oni upoznaše znamenitost toga monumenta i odrediše, da se prenese u školsku zgradu, te su odmah o tome obavijestili zemaljski muzej. 27. otigjoše opet na nahodište, pa ondje otkopaše relijef (tab. II. i III.) kao i druge fragmente legena. Zemaljski muzej, koji je megjutim i od glavara pruge, gosp. inžinira Josipa Gartnera o tome bio obaviješten, zabranio je odmah, pošto su stanovnici one okoline nagjenim novcem vec bili uzbugjeni, te potajno onuda stali kopati, da niko na ono mjesto ne smije nogom stupiti, a 31. januara odasla me muzej u Konjic s nalogom, da popišem što je nagjeno, a ako prilike vremena to ikako dopuštaju, da nahodište posve raskopam. Najprije je valjalo pronaci na povijarcu Repovici nagjene novce. Hvala prijaznoj susretljivosti gg. starješine Pelicarica, inžinira Gartnera, šumarskog asistenta Bernharda Schleifera i oružnickog stražmeštra Tomlinovica, koji su za se namaknute komade novca prepustili muzeju, ili pak javili gdje ima tih malih, ali za datiranje ukupnog nahogjaja veoma znamenitih nahogjaja, može se tvrditi, da je našem zavodu vrlo malo što te ruke, možda i ništa umaklo. Pošto je 1. februara okrenula jugovina, moglo se je otpoceti prekopavanjem. Gospoda Gartner i inžinirski pristav Kaut tako su to prekopavanje požurili, da se je 6. februara vec moglo završiti. Svetište. Mjesto nahogjenja na desnoj je obali potocica Trstenice, što se spušta od Ivana klanca, te se u samom gradu Konjicu saljeva u Neretvu, — i to na golom, dosta strmom obronku povijarca Repovice, od prilike 35 m, iznad dna doline, oko 200 m od grijaonice željeznicke štacije. Odavde je divan pogled naokolo i u daljinu na gorske kose uz obje vode i na goleme vrleti iznad ubavo smještene varošice, s kojih se sve do jula sjaji sniježna bjelina. Misliš da si u Štajerskoj ili u Tirolskoj; samo nošnja i jezik radnika, pa onda gradnja kuca i koliba budi te iz sna, pa te sjeca, da nijesi u kome gorskom kraju Austrije, nego megju junackim sinovima kršne Hercegovine. Položaj svetišta i njegove okoline vjerno prikazuje tabla L, priregjena po fotografiji, što mi ju je prijazno prepustio gospodin Alojzije pl. Curinaldi, sudac konjicki. Nije taj kraj vazda imao istu sliku. Dvojaki je dokaz, da je taj pristranak u najmanju ruku bio šumom obrastao, da ga je krasilo zelenilo bujna drveca: sloj crnice, pojednako rasprostrt pod splavljenom ruševinom i šljunkom, i to što je na tome mjestu bila zgrada. Da pristranak nije bio ošumljen, to bi zgrada za cijelo samo kratko vrijeme trajala; pri prvoj jakoj kiši — o prolomu oblaka da i ne govorimo — splavljene bi mase vode, zemlje i ruševine zidine iznad zemlje vecinom razorile, a ono što bi ostalo, pokrile bi. Sto može da na ovom mjestu ucini množina vode, koja se ovdje slije za dugotrajne kiše, vidjelo se je za lanjske kasne jeseni, kad je hvat duboka vododerina pristranak na dvoje rastrgala, pa citava brda pijeska naslagala na željeznickoj pruzi, što onuda prolazi, na štetu željeznice, koja je, da sprijeci ponovnu takvu katastrofu, morala uz brdo velikim troškom da prokopa umjetan jarak; na našu korist, jer je taj jarak presjekao Mithrasovo svetište, pa tako doveo do toga, da je nagjen onaj relijef i oltar. Da je to mjesto u rimsko doba bilo ošumljeno, to možemo zakljuciti i iz zasebnih uredaba Mithrasovog kulta. Kako cemo pokazati u ovome što slijedi, nije Mithraeum konjicki cinio prirodnu niti u stijenu usjecenu pecinu, nije ni u zemlju bio uzidan na nacin podruma, nego se je vecinom uzdizao iznad zemlje. Od tog inace obicajnog nacina gradnje odustali su ovdje, bez sumnje za to, jer je gusta šuma i šikara okolo svetišta u dovoljnoj mjeri dala onaj tajanstveni, od svijeta odsjeceni karakter, kakav se je zahtijevao. Zgrada, otkopana za 6 dana radnje uz mnoštvo premetnute zemlje u prosjecnoj dubljini od 0.80m, kojoj je unutrašnjost prikazana na tabli I.b, ima oblik pravokuta, dugog pravo 9 m unutrašnje dužine i pravo 5m unutrašnje širine, te svojom dužinom bijaše orijentirana ne posve od zapada na istok (isp. sliku 1.). To orijentiranje bijaše uslovljeno gradilištem na tome pristranku. To svetište sastoji od jednog jedinog prostora na jednakom nivo-u, koji zaprema 45 m2 veliku površinu, te se ima smatrati cellom ili cryptom. Kao pronaos ili apparatorium mora da je služilo kakvo lako drveno predvorje pred ulazom, pošto se nijesu mogli konštatovati nikakvi temelji. Zidine su bile podignute na 0.40m visokom, u presjeku oko 0.73m debelom, s obje strane nejednako izbocenom temelju, te na istocnoj i sjevernoj strani bijahu debele 0-50m, na zapadnoj strani 0.55 m, na južnoj strani 0-53m. Na najbolje konserviranom sjevero-istocnom uglu još bijahu visoke 1.10m. Najviše je trpjela južna strana; od zidina su ovdje samo još temelji bili nepromijenjeni. Južno istocni ugao voda je posve razvaliia. Istocni, južni i zapadni zid imali su dva procelja, bijahu dakle iznad zemlje; sjeverna strana nasuprot bijaše, kako se može raspoznati po nepravilnim slojevima spoljašne strane, uzidana u pristranak. Konštrukcija zida nije tako dobra, kako to obicno nalazimo pri rimskim gradnjama; nastojalo se je, da se dobije horizontalno naslaganje. Gragjevni je materijal vecinom vapnenac, lomljen na samoj Repovici, te je za te zidine narocito tesan gotovo pravokutno, a u razlicitoj velicini. Za temelje je kamenje samo priprosto otesano. Opeka se nije upotrebljavala. Zidalo se je lijepom, u kome