Ima jedno mjesto u Gogoljevim Mrtvim dušama koje smo pokojna Bela Šubic i moja malenkost podjednako obožavali. To je ono kad pitaju Cicikova šta je to u tome svitku što ga nosi pri srcu, jer mu je od silne dragosti toliko uza nj prirastao. A Cicikov odgovara, jednim maznim i slasnim deminutivom, u prelijepom i ne može biti bolje pogodenom prijevodu Isa Velikanovica. A taj deminutiv glasi: seljacici. Uporedite to mjesto sa prijevodom supružnika Glišic, pa cete se uvjeriti kakav je majstor jezika .....