Posmatrac književnih pojava u nas, koji bi se poduhvatio u zbijenom obrisu prikaže umjetnicko oblicje Corovicevo našao bi se malko u neprilici. Mucno je jasno izreci zašto, ali se to oblicje nekud otimlje konkretnoj predstavi i nece da se reljefno istakne pred našim umnim ocima. Možda to dolazi otuda, što ovaj srpski književnik, mada je vec toliko toga napasao (pripovijedaka, romana, pozorišnih komada), cini još uvijek utisak covjeka koji se na književnom polju o g l e d a, koji još uvijek s v o j p u t t r a ž i. A to, razumije se, bez obzira na povoljnu priliku, da je njegova tehnika neprestano napredovala i da svaka njegova nova radnja odaje postepeno zaokrugljivanje jednog istinskog talepta. Corovic nam se i u najnovijoj knjizi svojih pripovijedaka*) javlja kao književni hacija, koji je u neku novu oblast stupio, pa nam zanosno prica o svome traganju i o pronalascima što je tamo ucinio. I ovdje citalac nailazi na vrlo interesantne snimke ljudi i prizora iz života hercegovackih Srba i Moslimana, a cijela je knjiga, uz to, zadahnuta onim starim konservativnim duhom i onom ljubavlju ka patrijarhalnom životu, na koju nas je ovaj pisac odavno navikao; ali ovog puta, za slikarem koji objektivno sazdaje licne impresije, nalazimo i misaona posmatraca koji se stara da svojim osobama dublje, mnogo dublje, u dušu sagleda. I to nas, iskreno kažemo, ispunjava zadovoljstvom. Jest, mi se radujemo što je Corovic, naporedo sa dotjerivanjem svoga stila i kompozicije, voljnije i svjesnije pristupio duševnoj analizi svojih lica, i što on, sve to vecma, odvraca glavu od gole vanjštine, nastojeci da u svojim pricama riješi i po koji problem duševni. Sam natpis ove nove knjige — M o j i poznanici — kao da bi htio da obilježi neku tješnju, intimniju vezu izmedu pisca i predmeta njegova pricanja. Ne znamo da li se varamo, ali nam izgleda kao da je pisac u junacima ovih svojih novela naslikao galeriju portreta izradenih po prirodi. Te je svoje poznanike on morao doista poznavati, tako su neki od njih živi i, sudeci pr njihovu djelanju, vjerovatni. Svetozar Corovic ima, kao pisac, tu pogodnost, što su predmeti njegovog spisateljskog obrazovanja jedna vrlo blagodarna grada. Hercegovina je, svojim zanimljivim karakterom i svojim arhajickim obicajima, nešto sasvim razlicno od ostalih srpskih krajeva. Proucavajuci dušu svojega naroda, osluškujuci njegove vapaje za gradanskom slobodom i njegovu cežnju za jednostavnim i tradicionalnim oblicima života, mostarski je pisac, u ovim novim pricama svojim, ponekad bio vrlo srecne ruke. On je to bio narocito u onim mjestima, gdje nam opisuje kontrast izmedu skromnog, kukavog života nekih svojih junaka i velicanstvene prirodne poezije koja ih okružuje, te koju nam on upravo umjetnickom ljubavlju opisuje. Karakteri koje nam je Corovic, više ili manje vještom rukom, u ovim pricama pred oci iznio, mahom su, može se kazati, jednostavne grade; ali su svi redom, sa nekog pogleda, zanimljivi. Od cudaka H a k i j e, gato se nocu šeta kroz mahale i, cupicom u ruci, cuva ljude od požara, zaboravljajuci pri tom da svoju rodenu muku odbrani od lopova i palikuca, pa do onog nastranog A v d a g e, koji voli da ga ruže vb da ga žale i koji, dušmanima za inad, po šeheru kubaste kuce gradi, da bi se njegovo ime spominjalo i do sto godina ; od Š c e p a n a Naružnika, palanackog Katona, što „nikoga ne štedi” i na dan Kaskrsenija, sjedeci pred crkvom, grdi prolaznike i „svakome priveže po nešto krupno, zbog cega kao da bi svaki i danas rasieo Isusa”, pa sve do onog „divljeg prosjaka” Todora (u pripovijeci J a r a n i), što se ni pred kim ne prenemaže, nego milostinju igate drsko i surovo, kao „veresiju božju” što mu zemaljske gazde duguju kao neisplaceni zajam — svi su ti pišcevi „poznanici” nekud nastrano poentirani, ali sa psihološke strane veoma interesantni. Svi su oni, ako se hoce, pomalo cudaci, ali im kroz dušu provijava neko neodredeno custvo samilosti i, ujedno ljudskoga ponosa, koje odaje djevojacku i još posvema ne „civilizovanu” prirodu onog našeg dobrocudnog naroda, u kom se i danas još povlace starice bake, što svoju unucad opominju da ne stoje na vratima s hljebom u ruci, „jer bi moglo proci kakvo siroce, pa uzdahnuti” (B a b a A n d i n a s l a v a). No najjaca stvar u ovom zborniku, upravo alemkamen u njemu, rekao bih da je prpcica O t a c, u kojoj je Corovic pripovjedio istoriju jednog siromanšog i oronulog starca, koga sinovi izdržavaju radeci kao tudi nadnicari, te koji se potajno zavjetuje prosjackom štapu; tek da se oni — dika i slava njegova — izbavo bijede i otputuju u Ameriku, trbuhom za kruhom. U nekoliko stranica spleo je pisac i raspleo citav dramat, izaževši iz tog jednostavnog sižea svu emotivnu snagu što se u njemu krila. A u rappdnom toku pricanja ne vidiš nigdje pišcevo naprezanje za efektom; sve se to razvija naravno, bez vještackog udešavanja, kao i u samom životu. A da bi predstava ispala življa, pisac se ponekad uklanja za cas i od književnog jezika, te zazivlje u pomoc i lokalni govor, koji je — na svom mjestu — tako zgodan, snažan i živopisan u nekim svojim obrtima i skracenicama! Dabogme: u svemu tomo nema bogzna koliko inventnvnog dara, in velpke novine; ali ko bi od pisca mogao zahtijevati i inveptivnu originalnost, kad je on u svoje stranice unio toliko predstavnicko snage i, nadasve, toliko poezije? Prema zahtjevima što se danas na pripovjedaca stavljaju, Coroviceva umjetnost pokazuje istinskoga napretka. On se ne zadovoljava više da nam prikazuje spoljašnje oblike svakidanjeg života, nego se trudi da svome pricanju da i neku suštastvenu, misaonu podlogu, te da svoje tvorevine zaodjene i savršenijom formom — što, dakako, sve odgovara današnjem stupnju književne kulture i unaprijedenim ciljevima umjetnosti.