Hocu da progovorim koju o ovoj vrijednoj djevojci i kaluderici, koja je, kao dobra Srpkinja, osnovala prvu srpsku žensku školu u Sarajevu. Škola joj bijaše na Varoši, u blizini srpske, stare crkve. Hadži Staka bijaše i osnovateljnca i prva upraviteljica te nove srpske škole. A pošto tada bijaše u najboljoj snazi, pisala je dosta po ruskim listovima i pomagala ruskom konzulu Hilferdingu u prikupljanju srpskih staripa. Pa kako još do danas niko ne progovori o njoj u javnosti, eto meni pade u dno, da makar i u kratko opišem njen život i energicni, patriotski rad na polju srpske prosvjete u ovim srpskim zemljama. Na tom teškom i trnovitom polju radila je svojski pokojna hadži Staka medu tadašljim srpskim ženskim podmlatkom u drugoj polovini devetnaestoga vijeka. Ona se, kako sam slušao od nje same, rodila u šeher Sarajevu one burne godine, kada se podigao cuveni Zmaj od Bosne, Husein kapetan Gradašcevic protivu carske uredbe i sultana Mahmuda II. Sva je Bosna bila tada pod oružjem i junacki se tukla sa carskom vojskom Kara Mahmudpaše u planini Vitezu, nedaleko od sela Iali, gdje se danae podižu ljetnikovci za uživanje. Ucila je pocetne nauke kod cuvenih sarajevskih ucitelja — dackala Sime i dackala Mice Aranitovica, koji su tada predavali šticu, caslovac, psaltir, mjeslovac i nešto malo racuna. Hadži Staka ostala je sirotna iza oca sa starom majkom, jednom sestrom i dvojicom brace. Stariji njen brat, kao vatren Srbin i veliki gazija, poginuo je baš u sred Sarajeva, a drugi je ostao da je odgoji. Ako se ne varam, cini mi se, da je taj njezin drugi brat Ilija Skenderovic bio curcija. U ono vrijeme gotovo sve sarajevske curcije znali su turski, jer su imali kao glavne mušterije sve vece i manje osmanlijske cinovnike. Tako je i pokojnica, noseci po osmanlijskim kucama curkove i bunde, uz svoga brata, naucila dobro turski. A u ono vrijeme ko je znao turski govoriti, taj je bio kod cinovnika vrlo pribran i mogao je para zaslužiti. Na taj je nacin i pokojna hadži Staka stekla cast i povjerenje kod viših osmanlijskih krugova u Sarajevu, tako da je njena rijec važila više nego ijednoga Srbina Sarajlije. Još iz djetinjstva, citajuci razne crkvene knjige, odala se pobožnosti, te je svako jutro, i radnim i praznicnim danom, u staroj srpskoj sarajevskoj crkvi uvijek pojala jutrenju za lijevom pižJevnicrm.Kakva je bila darovita i pobožna, znala je napamet i jutrenju i liturgiju, pa joj nije trebalo gledati u knjige. Imala je vrlo umiljat, tanak, ženski glas, koji je zvecao io crkvenim svodovima. Odana prosvjeti i nauci, starala se da osnuje srpsku žensku školu u Sarajevu. Ta joj zamisao, srecom, ispadne za rukom, te u dogovoru sa tadašnjim sarajevskim vladikom Prokonijom a pomocu tadašnjeg bosanskog valije Veliudin-paše, sina cuvenog vezira Mustafa-paše Ðiritlije, i potporom nekih srpskih gazda — osnuje 1857. godine prvu srpsku, žensku osnovnu školu, na Varoši, u Sarajevu. Tu je ona kao prva srpska uciteljica i upraviteljica pocela predavati osnovne nauke po novom metodu. Sve knjige, što su joj trebale za školu, dobavljala je iz Biograda. Njenim zauzimanjem, u dogovoru sa sarajevskim gazdama i mitropolitom Prokopijem, ona je izradila kod Veliudinpaše da se srpskopravoslavni mrtvaci slobodno sahranjuju uz najsjajniju pratnju sa pojanjem kroz varoš, što je u ono doba bila velika i znacajna dobit za pravoslavlje u Sarajevu. Za kratko vrijeme njena škola izide na glas, jer se u njoj osim osnovnih predmeta predavao i rucni rad. Za taj predmet dobavljala je ona nekoliko godiia nastavnice sa strane, dok nijesu njene vrsne ucenice Ana Karanova i Koka Ðuriceva prispjele za taj trudan posao. Ušljed nove metode citanja, pisanja i strucnog ženskog rada, njena škola toliko se bijaše rašcula, da je svojom dobrom uredbom primamila žensku djecu i drugih vjera, jer vec 1862. god. poceše u njenu školu dolaziti rimokatolicke, jevrejske, pa cak i osmanlijsko-muslimanske turske djevojke. Te godine bijaše bosanski valija Topal-Osman paša. On je došao iz Biograda u Sarajevo, pa videci kako u Biogradu uci u školi i ženska mladež, i on dadne svoje šceri u tu srpsku školu. Za njim pristadoše i ostali viši savjetnici, kao teftedar, mektubdžija, muhasebedžija i drugi viši i manji cinovnici. Topal-Osman paša izradi kod Sultana 600 groša mjesecne pomoci za tu srpsku školu. Carski ferman o tome preda upraviteljici škole, pokojnoj hadži Staki. Kakav je bio rad ove plemenite dobrotvorke, to ce najbolje posvjedociti njene ucenice, koje su rasijane širom Bosne i Hercegovine. One se vrlo cesto sjecaju njezina truda, lijepe naravi, njenih predavanja, pouke i savjeta samo ne znam, da li joj koja od sarajevskih gospoda preda pokoj, prelije grobnicu i pripali svijecu, da joj se, ako nicim, a ono bar time oduže, što im nalaže i hrišcanska dužnost. Pokojna hadži Staka bila je kod turskih vlasti vrlo pribrana, a narocito kod harema vecih cinovnika, gdje je u svako doba imala prnstuna. Svojim uplivom kod turskih velikaša cešce je puta mnogog Srbina tamnice oslobodila, a bogme kadgod kutarisala i ispod vješala. Dolaskom Safetpaše, bosanskog valije, u polovini 1868. god. povišena je bila carska pomoc za njenu školu, mislim na 1000 groša. Tako je mogla po nekolnko sirotnih srpskih djevojcica sama hraniti i odijevati. Tada je njena škola bila utocište srpske sirotinje, pored engleskog zavoda poznate srpske dobrotvorke Mis A. P. Irbi. Puna pobožnosti i ljubavi prema Bogu, ova cestnta prosvjetiteljica naumi pokloniti se Hristovu grobu, pa tako postati i hadžijn. Eno vec, ako se ne varam, 1870. godine krece iz Sarajeva put Carigrada, da taj zavjet izvrši na svetim mjestima. Kad je stigla u Carigrad, odsjedne u konacima svoga uzvišenog prijatelja i poštovaoca Tonal-Osmanpaše. On joj izradi kod sultan Azisa audijenciju i putni trošak 10.000 groša. Kad je stigla u sveta mjesta, tamo se i pokaluderila, i ako je i prije toga živjela sasvim kaluderski. Za vrijeme njenog putovanja grobu Hristovome, koje je trajalo godinu dana, u školi su je zastupale n