Pokrivanje žena. Uz mnogoženstvo je jedan cisto orijentalni obicaj i pokrivanje žene. Ova ustanova može imati moralnu i eticku pozadinu, ali muslimanskog dogmatickog karaktera nema. Kuran kao vrhovni vjerski kodex sljedbenika Islama nigdje ne propisuje pokrivanje žene, nego se to uvuklo medu obicaje muslimanskoga društva po predaji iza Muhameda a. s. Jednoc je Muhamed a. s. sjedio pred kucom sa svojom kceri Fatimom. Njima u posjete približavao se hazreti Alija. Kad je bio nadomak Muhamedove kuce, Muhamed a. s. se obratio svojoj kceri sa rijecima: „Fatima, pokrij se!" Poslije ovoga nastala su razna tumacenja. Oni, koji hode da drže ženu pokrivenu, tumace Mihamedove rijeci kao da se svaka pravovjerna žena ima pokrivati pred strancem; dok oni, koji su za otkrivanje žene, tumace stvar tako, da Fatima nije bila tako spremna da može primiti jednoga stranca, pa je bilo bolje, da se skloni. Vjerodostojnost ovoga tumacenja podkrepljuje i ta okolnost, da su se kasnije Fatima i Alija (to je cetvrti halif iza Muhameda a. s.) vjencali. Inace je pokrivanje semitski obicaj, pa tu pojavu imamu osim kod Arapa i kod Židova. Danas gdje se poprima evropska društvenost, žena se više ne pokriva. (Na pr. u Turskoj, Kini, Japanu, Rusiji i Poljskoj muslimanska se žena uopce ne pokriva; u Egiptu, Perziji i Bosni starije su pokrivene, dok su mnoge mlade otkrivene; a u Arabiji (osim Beduina), Indiji i Afganistavu sve su još pokrivene). Interesantna je pojava, da su se u Bosni osim muslimanskih žena pokrivale još 1878. godine i židovke, a tu pojavu — iako rjede — nalazimo i kod katolicke žene u zapadnoj Bosni, pa cak i u nekim krajevima Dalmacije. Život harema. U vezi sa obiteljskim životom kod muslimana usko stoji vezan i — harem. Svi oni koji su utonuli u krive predpostavke pod uptivom avanturistickih romana (pa cak i onih Pierre Lotia i De Amiensd) požalit ce na me, kad im kažem, da one bajoslovne i raskošne prostorije i onaj fantasticni život, gdje sve sagara u ljubavnom žaru i umire pod pritiskom najstrastvenijih cjelova, kako se to vidi u nažim kinematografima, da je to varka i najobicnija gluma, da toga stvarno nema. Kratko redeno, harem nije ništa drugo nego li boudoir evropske dame. To su — i to kod bogatijih — prostorije, gdje domacica može primati nesmetano svoje licne prijatelje i goste, davati vecere i zabavljati se. Upliv žene u muslimanskoj obitelji je jaci od onoga njezine sestre u Evropi, a opet musliman je zadužen velikim obzirom naprama ženi, tako da njezinom raspolaganju prepušta cijelo odjeljenje svoga doma t. zv. „harem" a znaci: „posvedene prostorije" da se samo time iskaže ženi što veda cast i što jace poštivanje. Pod „haremom" se dakle ne smiju razumjeti prostorije, u kojima se klatare mnoge žene. Na Istoku muž voli gledati ženu stalno obucenu i spremnu, da njezin renome ostane tako stalno na nekoj visini. Arap (bogatiji) nema uopce zajednicke bracne sobe za spavanje, nego t. zv. „alkoven", gdje su muž i žena odijeljeni, da tako muž gleda rijetko — pa kad bude i vlastitu — svoju ženu u negližeu. Medutim ni ovakav harem danas, osim nešto kod indijskih maharadža, radža, te afganskih i perzijskih emira i hanova, kao i arapskih i berberskih šejkova i bejova — ni u muslimanskim državama više ne postoji. Jasno je, mislim, kako je u Islamu kult žene vrlo velik i jak, a sam Kuran, gotovo stalno, ženu naziva „sahibeh“, što znaci drugarica. Taj visoki kult ilustrira dobro prekrasna, upravo bajoslovna jedna indijska gradevina zvana „Tadž-Mahal". Zgradu je podigao u 17. stoljecu veliki indijski car šah Džihan tik na obali rijeke Džumne u Agti, a sagradio ju je kao grobnicu svojoj ljubljenoj ženi Mimtaz Mahal. Slika ove divne gradevine može se naci u svakom boljem leksikonu, boljoj povijesti gradevinske umjetnosti, a moderna arhitektura za ovo divno djelo kaže, da je to najljepša gradevina na svijetu.