Vinogradarstvo u Hercegovini nije baš tako mlado, kao što se to obično misli; ono potjece kako narod priča, već od doba rimske vladavine. I dan danas mogu se vidjeti po Hercegovini tragovi negdašnjih vinograda t. j. ruševine prezida od bivših starih vinograda, koji su negda postojali, pa tokom vremena, ušljed ratova zanemareni ili posve uništeni. Da se je našem vinogradarstvu prije današnje uprave malo pažnje obraćalo, razlog je čitav niz neugodnih historičkih i političkih dogagjaja, koji su ne samo na njegov razvoj kobno utjecali, nego u opće narodnom napretku smetnje stavljali. — Da se je i u stara vremena u Hercegovini grožgje upotrebljavalo ne samo za jelo, nego i za cijegjenje vina, kao i pečenja lozove rakije, to nam svjedoče narodna predanja i stare sprave, koje su za to upotrebljavane. U Korjenićima (kotar Trebinje) mogu se i danas vidjeti u zemlji od kamena ozidane čatrnje u kojima se je — po narodnom predanju — za rimske vlađavine vino držalo. U Orahovom Dolu (kotar Ljubinje), ležećem na putu iz Zavale u Slano (u Dalmaciji) kna i sada u manastirskijem vinogradima jedna vrlo lijepo izragjena kamena ploča, na kojoj je nekada bio postavljen tijesak za cijegjenje grožgja. Dakle sve su to znakovi da hercegovačko vinogradarstvo potječe iz starijih vremena. Predjeli vinogradarski u Hercegovini graniče sa onijem u Dalmaciji, pa se ne treba čuditi, što im i vina jedna drugijem naliče. — Vinova loza se gaji u Hercegovini u veliko u kotarima Mostar. Ljubuški, Stolac, Trebinje, Konjica i Ljubinje. Pod vinogradima ima u Hercegovini 5790 hektara ili po našem računu 57.900 motika, a podijeljeno je na pojedine kotare ovako: U mostarskom kotaru ima 30.110 motika vinograda, ljubuškom - - 9.200 stolačkom - - 8.280 konjičkom - - 6.630 trebinjskom - - 2.800 ljubinjskom - - 880 Po svoj prilici biće da je vinova loza prenešena iz Dalmacije u Hercegovinu, što nam svjedoči i velika sličnost u karakterima vina. Same vrsti loza imade n Hercegovini vrlo mnogo, ali kraj toga valja i to znati, da je često jedna te ista loza raširena pod raznim imenima po cijelom predjelu. Eadi toga su se kod nas pravili pokušaji kako sa domaćim tako i sa stranim lozama. Na osnovu iskustava stečenih u torn pogledu dijeli se iz zemaljskih voćarskovinogradarskih stanica za sagjenje novih vinograda loza samo od onih vrsta, koje su se do sada pokazale kao dobre. Sam način gajenja vinove loze u Hercegovini vrlo je primitivan. Panj je nizak sa kracima sa dva pupka. Bir je izmiješan; starijih vinograda, koji bi bili posagjeni jednom vrstom loze nema nikako, sve je to zajedno pomiješano i to veći dio crnog, a manji bijelog grožgja, i u prkos tome što se bijelo vino vise traži i bolje plaća, nego crno. Tek u novije vrijeme pošlo je za rukom pozvatim faktorima u torn pogledu povoljan uspjeh postići. Hercegovina ne može svojom proizvodnjom pokriti ni u pogledu kakvoće, a ni u pogledu količine potrebe u zemlji, nego se mora uvažati vino sa strane i to najviše iz Ugarske i Dalmacije. Što se tiče ove tačke, to moramo priznati, da je ovo jedna žalosna istina, jer znamo dobro koliko leži besposlene zemlje, koja bi vrlo podesna bila za gajenje vinove loze. Od vrsti vinove loze najglavnije su, kraj bezbroj drugih manje vrijednib domaćih vrsta od bijelog grožgja „Žilavka", a od crnog „Blatina" i „Skadarka". Žilavka je hercegovačka domaća bijela loza. Od nje imadu dvije vrste i to zelena i žuta. Zelena ragja nešto bolje, boja bobe je zelenkasta i daje blago, vrlo dobro, mozelskim vinima slično vino. Žuta Žilavka ragja po gdjekad nešto slabije nego zelena, bobe je žute, vino je žućkasto i sadrži srazmjerno dosta alkohola. U porastu su obadvije ove vrste jednake. Za dobrijeb godina sadrži kljuk od Žilavke do 22% šećera i 45—05°/oo kiseline. I premda vino od Žilavke ima dosta sličnosti sa najglasovitijim svjetskim vinima, ipak se razlikuje od ovih svojimv osobitim bukeom (mirisom, ukusom). Vino od Žilavke steklo je do sada vrlo lijep glas u svjetskoj vinarskoj trgovini. Blatina je takogjer bercegovačka domaća crna vrsta loze. Grozd joj je veliki dugoljasta oblika, bobe stoje urijetko; za nepovoljnog vremena u vrijeme cvatnje oprhne joj cvijet i oplogjenje bude obično manjkavo, s toga razloga preporučuje se, da se sadi Blatina pomiješano sa drugim crnim vrstama grožgja, kao n. pr. sa jednom vrlo plodnom i kod nas već odomaćenom francuskom vrstom erne loze, zvanom „Kabernet". Dalje imade Blatina jednu hrgjavu stranu a ta je, da je vrlo osjetljiva od plamca (peronospore). Vino je od Blatine slično burgundskome, sadrži malo gorčine, ima vrlo lijepu crvenu boju, vrlo je dobro i jako. Skadarka. Po samom imenu sudeći mislilo bi se, da je ova vrsta loze iz Albanije, ali stručnjaci tvrde, da je porijeklom iz Ugarske, gdje je poznata pod imenom „Kadarka". Skadarka raste vrlo bujno, list joj je velik, tamno zelene boje. Nije velika izbiračica što se tiče zemljišta, zabtijeva suhu klimu, a osobito suhu jesen, da se može dobro razviti. Skadarka ragja vrlo dobro i podjednako; vino je izvrsnog kvaliteta i naliči burgundskom, nema opor ukus kao talijanska ili neka dalmatinska vina. Pokušaji učinjeni kod nas sa ovom lozom, dali su vrlo povoljne rezultate. To su tri vrste loze, koje se kod nas najviše gaje i koje se sigurno svakome najtoplije preporučuju. Da možemo poštovanim čitaocima dokazati i vrsnoću vina ovih loza, navešćemo kemijske analize nekih vina iz naše Hercegovine, koje je lani preduzeo kralj. inspektor zdravstvenog ureda dr. C. A. Neufeld u Monakovu . Kao što se iz ove tablice vidi, hercegovačka su vina izvrsne kakvoće i mogu se takmičiti sa najboljim svjetskim vinima. Osim gore spomeuutih triju vrsti vinove loze, koje su kod nas već odomaćene, toplo se preporučuju na osnovu do sada postignutih iskustava slijedeće strane vrste loze. 1. Za cijegjenje bijelog vina, osim već spomenute Žilavke i Semilion bijeli. 2. Za cijegjenje crnog vina, osim već rečene Blatine i Skadarke takogjer i Alicante Bouchet i Kabernet. 3. Za astalsko grožgje valja saditi Bijelu plemenku, Crvenu plemenku i Kraljevsku ranku. Ove se vrste preporučuju za kotare mostarski, ljubuški, stolački, ljubinjski i trebinjski, a u konjičkom pošto su visokiji položaji i sjevernije leže valja uzimati za bijelo vino: Bijeli Burgundac, Zeleni Silvanac; za crno vino Plavi Portugizac, a za stono grožgje Bijt lu i Crvenu plemenku. Mi ćemo ovdje ravnanja radi opisati ove vrste loze prema čemu može svaki izabrati što je za njega zgodno. Semilion bijeli raste vrlo bujno, grozd je srednje veličine, bobe ne stoje u gusto, sazrijeva u osrednje doba, boja bobe je žutozelena sa sunćane strane rgjaste boje. Zahtijeva teško ne suho hranjivo zemljište. Ragja prilično i daje izvrsno bijelo vino. Alicante Bouchet je francuska crna vrsta loze, raste takogjer bujno, list malen, boba je okrugla i puna crvenila, koje kašnje i u list pregje, pa u jesen posve erven izgleda. Ragja izvanredno dobro i upotrebljava se većim dijelom za bojenje drugih slabo obojenih vina. Najbolje ragja u teškom, umjereno vlažnom, hranjivom zemljištu, ali može i u suhim zemljama dobro uspijevati. Kabernet je takogjer Francuska crna vrsta loze, raste bujno, drvo je nešto crvenkasto, grozd je srednje veličine, bobe malo okrugle i porijetko stoje. U košuljici (ljupini) bobe sadrži mnogo goreine. Grozd može dugo na panju stajati. Loza zahtijeva da se dugačko reže. Vino je lijepe boje i izvrsnog kvaliteta. Najbolje uspijeva u vise suhom ne pri teškom toplom zemljištu. Po do sada stečenom iskustvu nadati se, da će u Hercegovini ova vrsta grožgja najbolje crno vino davati. Bijela plemenka je jedna od najboljih vrsta za astalsko grožgje, list joj je velik, grozd dugačak, bobe stoje većinom u gusto, krupne su i okrugle, na sunčanoj strani žućkaste, ljupina je debela. Vrlo je zadovoljna, skoro svaki način gajenja može da podnese. Ragja obilno, s toga ju valja dobro gjubriti. Zahtijeva umjereno teško, ne presuho, duboko, hranjivo zemljište. Izvrsna je to vrsta za trgovinu sa grožgjem, pošto ne samo da je dobra nego vrlo rano zre (oko Ilijin dana). Crvena plemenka. Ima ista svojstva koja i bijela, samo što joj je boba otvoreno crvene boje. Kraljevska ranka zre nešto ranije nego plemenka, kojoj vrlo naliči. Boba osobito lijepo izgleda, žute je boje sa smegjim tačkicama od suncane strane. Ima tu manu, da u cvijetu rado oprhne, radi čega ju treba sa bijelom plemenkom pomiješanu saditi. Zahtijeva ne presuho, duboko, hranivo zemljište. Bijeli Burgundac je jedna od najnnijih francuskih vrsta za cijegjenje bijelog vina List mu je malen, okruglast, grozd i boba maleni, tanke ljupine, sočna, boja je svjetla, žutozelena prozirna sa smegjim tačkieama. Kvalitet vina je izvrsan. Ova vrsta loze ragja, ako je zemljište povoljno, vrlo dobro, ali ako se na ovo nije pazilo onda je uzaludan trud, pošto će vrlo slabo ragjati. Bijeli Burgundac zahtijeva teško ne suho hranjivo zemljište. Zeleni Silvanac je donjo-austrijska bijela vrsta grožgja za cijegjenje vina. Boja lista je otvoreno-zelena, grozd malen, poširok, razgranat sa gustim bobama, boje su zelenkaste, ljupina debela. Silvanac zre rano pa se s toga preporučuje za sjevernije predjele. Ragja obilato i jednako, te gledeći na to, da daje vrlo dobro vino to možemo za dotične predjele preporučiti ovu vrstu loze. Poznati vormski „Liebfrauenmilch" cijedi se većinom iz ove vrste grožgja. Silvanac ragja i na lahkom zemljištu, samo ako nije odviše suho. Plavi Portugizac je već po samom imenu sudeći portugalska modra vrsta grožgja. Raste vrlo bujno. Grozd je velik, boba srednje veličine, okrugla, crnomodra, ljuska tanka, vrlo sočna. Plavi Portugizac je jedna od najranijih vrsta. Za vlažne jeseni naginje trulenju. Ragja vrlo dobro.Vino mu je crno i ugodno. Naročito se preporučuje za sjevemije predjele gdje mu osobito godi suh pološaj i suha klima. To su vrste vinove loze, kojima treba osobitu pažnju obratiti, a ne upuštati se u koje kakove izbore drugib vrsta, koje kod nas nijesu oprobane. Od gore opisanih vrsta vinove loze može dobiti svako reznica ili korijenjaka besplatno za prisad iz zemaljskoerarnih voćarskovinogradarskih stanica u Derventi, Mostaru i Lastvi kod Trebinja, od kojih će mu se i potrebite upute vrlo rado dati. Radi boljeg cvjetnog oploda i povoljnijeg razvića ploda preporučuje §e pri sagjenju da se uvijek sadi izmegju dva reda Žilavke po jedan red Semilijona. Kod crnog grožgja valja saditi izmegju dva reda Blatine jedan red Skadarke, a izmegju svakih devet redova ovih dviju vrsta jedan red Alicante Bouchet. Obično se uzima da je dovoljan razraak pri sagjenju 1-20m u četvrt. Sadi li se reznicama, to valja na svakom mjestu, gdje se loza usadi, po dvije metnuti, pa ako bi se slučajno obadvije loze primile onda valja slabiju izvaditi i posaditi je ondje, gdje se ni jedna nije primila. I reznice i korjenjake valja u iskopane jame saditi, te paziti, da se sa svijem koso ne metnu, nego samo malo nagnu. Za mladu lozu valja pravilo, da svaki panj (čokot) prve godine samo jedan ljetorast, druge godine dva ljetorasta, a treće godine četiri ljetorasta razvije, sve ostale, zelene izdanke valja odrezati u proljeće. dok su još sa svijem kratki. Na lozama, koje u proljeće slabo tjeraju, ostavi se još jednom sarao jedan ljetorast. Ako je loza u trećoj godini slaba onda joj treba samo dva ljetorasta ostaviti. Loza se reže u februaru ili martu i to ovako: Druge godine valja ljetoraste odrezati na dva najdonja, dobro razvita pupa, treće godine pak svakog od dva ljetorasta što ih ima, na dva najdonja pupa odrezati. Ako su panjevi slabi onda se ostave ljetorasti samo na jedan pup. Ako loza slabo raste već u mladom stanju, valja ju gjubriti. Sve suvišno u zelenom stanju treba odstraniti. Redovito svake gođine tri puta ima se vinograd, bio mlad ili star, prskati rastopinom modre galice, kreča i vode protiv peronospore i sumporati protiv bijele maće. Sarajevo, 27. oktobra 1902.