01.01.1938
Ujedinjenje Srba, Hrvata i Slevenaca u jednu državu imalo je značajnoga uticaja i na naš književni jezik. Slovenački se malo poznavao u srpskohrvatskim krajevima, naročito u srpskim, a sada ima znatan broj Srba i Hrvata koji, ako ne govore slovenački, ipak čitaju i razumeju slovenačke listove i knjige. Ogromna pak većina inteligentnih Slovenaca, pa i prost narod, naučila je da govori i razume srpsko-hrvatski. Dolaženje u dodir Srba i Hrvata u jednoj državi uticalo je i na jezik i pored razlike na ćirilicu i latinicu. Zagrebački književni govor i pisani jezik utiču na beogradski i obratno. Često ćemo danas naći u beogradskim listovima i knjigama reči i izraze koje pre rata beogradski novinari i pisci nisu poznavali a takođe u zagrebačkim ima novina koje potiču iz beogradskog književnog jezika. I ako postoji jedan jezik književni — srpski ili hrvatski — ipak ima znatnih razlika tako da je dovolјno pročitati jednu stranu ili čak nekoliko reda jednoga napisa pa odmah videti da li je pisac iz Beograda ili Srbije uopšte ili iz Zagreba. Naravno tako ne bi trebalo da bude ako je naš književni jezik jedan jezik i ako ga mi Srbi zovemo srpskim i Hrvati hrvatskim. I Srbi i Hrvati oslanjaju se na Vuka i na njegovu jezičnu reformu. Ali razlike ipak postoje i nastaje sada pitanje: koji je jezik pravilniji, onaj kojim se piše u Zagrebu ili onaj kojim se piše u Beogradu? Ja nisam šovinista ni u pogledu jezika i znam da se jezično greši i u Zagrebu i u Beogradu, pa bi želeo da se i u pogledu jezika postigne saglasnost. Zašto na pr. da se piše „preuranjeno" a po beogradskim listovima ranije se pisalo „prerano" ili „suviše rano", zašto da se i kod nas u Beogradu po novinama piše „to me veseli" kad smo ranije pisali „tome se radujem", „to me čudi" mesto „tome se čudim" ili „dobro je da ste došli" mesto „dobro je što ste došli" i puno još takvih raznolikosti. Pitanje je samo kako da se ta saglasnost između zagrebačkih i beogradskih pisaca u pogledu jezika postigne. Prvo čovek pomisli na školu, u kojoj treba da se dobije dovolјno poznavanja maternjeg jezika. Bar svršeni maturanti naših gimnazija trebalo bi da dobro poznaju književni srpski ili hrvatski Jezik. Na žalost iz njihovog pisanja vidimo da oni raznoliko pišu, prema tome da li su gimnaziju učili u hrvatskim ili u srpskim krajevima. Nije dakle u našim gimnazijama još postignuta saglasnost između nastavnika narodnoga jezika, pa da se jednom sa sigurnošću zna šta je pravilno a šta je nepravilno. A nesumnjivo je da jezični stručnjaci znaju da li je bolјe „osnutak" kako se piše u Zagrebu ili „osnivanje" kako se piše u Beogradu, „on tu predbacuje što je to učinio" (u Zagrebu) ili „prebacuje" (u Beogradu), „uzduhoplovstvo" (u Zagrebu) ili „vazduhoplovstvo" (u Beogradu), „dalјni transporti" ili „dalјi transporti", ,,prosvjed" u Zagrebu ili „negodovanje" (protest) u Beogradu, „ovisi od toga" ili „zavisi od toga" i mnoge druge raznolikosti u jednom književnom jeziku. Ali možda se i neće uklanjanje te raznolikosti, možda se baš radi namerno na tome da se ipak razlikuje zagrebački književni Jezik od beogradskog..... Ako stvar tako stoji, onda se mi Srbi moramo postarati da iz hrvatskog književnog jezika ne primamo ono što je nepravilno, ono što kvari naš Vukov jezik, a Hrvati neka se čuvaju naših nepravilnosti i naših ogrešenja o jezik. A opasnost za pravilnost našeg jezika u Jugoslaviji je velika. Nastala je jedna izmešanost stanovništva i đaka po školama, ne samo između Srba, Hrvata i Slovenaca nego pridolaze i Nemci, Mađari, Česi i dr. Sve to mešanje utiče i na jezik, kvareći ga, i prenoseći pogreške i u štampu. Kavo izbeći kvarenje našega jezika to je problem, o kojem će odlučiti naši za jezik stručni lјudi. Mi koji to nismo možemo samo izražavati želјu da se ta opasnost što pre otkloni i činiti izvesne predloge koje stručnjaci imaju da ocene da li su umesni i izvodlјivi.... A niko nam sigurno neće poricati pravo da se tim pitanjem interesujemo i da činimo predloge za otklanjanje kvarenja našega književnoga jezika. Naročitu opasnost za naš jezik predstavlјaju novine, naročito dnevne, jer ih svaki dan čita ogroman broj čitalaca. U novinarskom jeziku često ima vrlo mnogo pogrešaka, koje čitaoci brzo primaju. Na pr. reč „preuranjeno" unele su u srbijanske čitalačke krugove novinari. Zato bi trebalo da u svakoj redakciji postoji jedna vrsta jezične cenzure. Jedan jezični cenzor, filolog po struci, trebalo bi da pročita svaki napis, koji bi imao izaći u novinama, i da popravi jezik. Izdatak za takvog cenzora ne bi bio veliki i redakcija jednoga uglednoga materijalno dobro situiranog lista ne bi trebala da zažali za iznosom koji će pripomoći da se podigne ugled listu na pravu literarnu visinu u pogledu pravilnosti jezika. Naročito ima jezičkih grešaka u oglasnom delu novina. Odista je strašno i žalosno čitati u najuglednijim i najrasprostranјenijim prestoničkim listovima oglase napisane jednim nemogućim srpskim jezikom. Taj oglas koji je napisao polupismeni zanatlija ili kakav grešni radnik koji jedva ako je i osnovnu školu svršio, a koji će čitati masa čitalaca, treba da popravi jezični cenzor. U ove dane kada slavimo jednoga preporoditelja našega književnoga jezika, srećnog što je uspeo u lјutoj borbi za čistotu jezika, ne smemo dopustiti da se u slobodnoj i ujedinjenoj državi kvari naš narodni jezik. Ugledajmo se na velikoga Vuka i nastanimo da pravilno govorimo i pišemo našim lepim srpskim ili hrvatskim jezikom te da njegova duga i mučna borba za pravilnost jezika ostane i dalјe ovenčana uspehom.....