Rad sam da progovorim o jednoj velikoj, vrlo velikoj mahani i pogrješci, koja se često i prečesto megju našim narodom nalazi. Ta mahana, o kojoj hodu da govorim, mnoge i mnoge upravo upropašduje, sramoti i ponižava. A sta je još najgore, napravi ljude duševne i tjelesne bogalje. Pa koja je to mahana? Evo koja: to vam je prekomjerno piće — dakle pijanstvo. Mnogi je možda učio ili čuo, da u piću ima vrlo malo sastojaka koji hrane, ili ih i nema nikako. A alkohola u svakom i suviše. T. j. one tekućine, što opija — zalugjuje, prouzrokuje grčeve, nesvjesticu, klonulost i mrtvilo — dakle koja truje. Tako na pr. u pivu, kao najblažem pidu ima do 8% alkohola — dakle otrova; a bjelančevine, one tvari, koja hrani tijelo nema ni pun l°/0, uz nešto malo šećera (2%) u škrobne gume (5%) U vinu ima 8—15% alkohola, prema jačiiii, nešto malo šećera 4—15% i mineralnih tvari, a bjelančevine nema ni malo. U rakiji ima 25, 30, 40 pa do 70% sama alkohola, naravno prema jačini; a bjelančevine nema ni malo. Iz toga se vidi, da je vrijednost pića za naše tijelo vrlo mala ili nikakova, a kad se uzme u obzir množina alkohola, može se s druge strane vidjeti koliko je ubitačno. A sad da vidimo koliko škodi, i to najprije u materijalnom, onda u estetičkom, moralnom, zdravstvenom i u opde u društvenom pogledu. Ne dopušta mi vrijeme, da se upuštam u računanje, koliko jedna kuća ili recimo jedan čovjek na godinu na piće potroši. Kad bi se to izračunalo, vidjelo bi se, kolika bi tu sum a izišla i koliko bi se prešnijih i nužnijih potreba u kuci tom sumom namiriti moglo. Molim vas pokušajte to sami na dokolici. Začudićete se. Sad dopustite i ne zamjerite, da ga na brzu ruku predstavim s estetičkog gledišta. Ala je divan! Samo ga treba pogledati od glave do pete. Pogledate li mu oči, vidjećete, kako su strašno krvnički zakrvavile ili su se potmulo utrnule kao mrtvačke. Pogledate li lice, vidjećete, kako se nakazuo iskrivilo, namrgodilo, zajaprilo, pomodrilo i srozalo. Pogledate li usta, vidjećete, kako su zaklapila, zapjenila, zabalila; gubice se otrdile i pomodrile, a jezik se jedva prevaljuje, kao da je od olova. Jedva koju progovori. Pa šta govori? Začepimo oba uha, da ne slušamo, da nam ni jedna njegova riječ ne nagje puta do našeg mozga, do naše svijesti. Sad pogledajte mu ruke kako dršću, noge kako ševeljaju i zapleću. Pogledajte mu odijelo: kaljav, ubljuvan, raspojas, razdrljen; kapa spala, čakšire se vrozale; na jednoj nozi nema opanka, a za drugom se vuče, gotovo spasti. — Jel' da sam se taj delija dopada? Odgovora ne tražim. Sv. Ivan Zlatoust prispodablja čovjeka koji pije sa tri životinje: s janjetom, lavom i svinjom. — Kad čovjek umjereno pije, onda se prijatno raspoloži, te je kao janje; kad mnogo, onda se razjari kao lav; kad pak sa svijem mnogo, te ga piće svlada, onda je sličan svinji. Kakav je moral u pjanca, jasno nam pokazuje ona priča, koja je sigurno potekla s istoka. U toj se priči kazuje za nekakva šeika, koji je upravo svetački živio, da mu je jedan put neka opaka žena došla, dovela dvoje djece i donijela bocu vina. Kaže mu, da, il' popije bocu vina, il' s njom učini grijeh (blud), ili da oboje djece zakolje. Starac se nagje u nevolji. Sve troje grijeh, ali je na jedno primoran. Pomisli: „Kad već moram griješiti, ono ću odabrati najmanji. Popiću bocu vina." To i uradi. Ali kad ga je piće ugrijalo, učini i onaj drugi grijeh; a kad ga je zalugjelo, i treći. To potvrgjuju i naše narodne poslovice, kad kažu: „Žena pijanica, gotova bludnica;" jer „Pjanoj snaši misli u djeveri.” Mudri Solomun veli: „Vino je podsmjevač i silovito piće nemirnik, i ko god za njim luta, ne će biti mudar." Gl. 20. st. 1. Apostol Pavle: „Ne opijajte se vinom, u tome je blud." Jef. G. 5. st. 18. — Muhamed je još više rekao protiv vina — on ga je sa svijem zabranio. Eto, to je moral, koji u boci spava, a u tijelu bjesni. Pa kako djeluje na tjelesni organizam, na zdravlje? Kako, dobro da kako, — reći će ko, ta još i car David rekao je: da „vino veseli srce u čovjeka" i to od Nojeva vijeka do danas. — Da vidimo. Evo šta je sam narod po svom iskustvu izrekao: „Više se ljudi udavi u vinu, nego u vodi." „Ko mnogo pije, za dugo nije." „Prije ćeš oslijepiti pijući, nego žito vijudi." A kako to? Eto tako, jer je piće otrov, koji čovječiju krv truje i sokove kvari i uprav spaljuje, kao što Hufeland veli: „Piće je oganj koji teče." Pa kako truje tijelo, tako i dušu, jer: „Nema te pameti, koju ne će vino zalugjeti," veli naš narod; a A. Beer potvrgjuje veleći: ,,Od čega tjelesno opadamo, od toga tjelesno i naravstveno." Jer samo:,,U zdravu tijelu stanuje i zdrava duša," kazao je još rimski pisac Juvenal. Sad da vidimo kakovo poštovanje uživa pjanac u opde u društvu? Veoma žalosno i što može biti najžalosnije. Ima li što crnje i gore, od one osude, koju je narod pjancu izrekao, veleći: ,,U pijancu nema ni čovjeka ni junaka. " Zaista strašna i grozna osuda! Ko da ne zastrepi od nje? Svako ga prezire, svako ga se kloni i izbjegava. Jer: „Vino je povod veselju, a ključ grijehu i zločinu", veli turska poslovica. Pa i mudri Solomun savjetuje, da ne idemo megju pijance i izjelice. (Gl 5. st. 18.) A treba li ih se kloniti? I te kako! Treba od njih bjegati kao od gube, buduci: „Nasilni zločini čine se gotovo svi u krčmi u pijanstvu. Devet desetina naših hapsana mogli bi smo isprazniti, samo da možemo Inglesku od pijanstva sačuvati," veli lord Coleridge. Ne vjerujem, da je u nas u tom pogledu bolje. A Erisman veli: „Groblje, ludnice i hapsane, — to su mjesta, kud vesela braća brzo stižu." I zaista, ko samo hoće da posmatra, uvjeriće se, da je to živa istina. Ali nije ni to sve, nego: „Pijanstvo zatire sreću porodice i kida one svete veze, što drže pojedine članove u zajednici; ono zapušta vaspitanje mladeži i vodi je sramoti i zločinstvu u naručje," veli pravo i istinito A. Beer. Mogao bi o tom razvesti razgovor na dugačko i na široko, ali mi nije to pravi cilj. Pretpostavljajući, da svako o tom, ko manje ko više, zna, što je naučio ili iz naroda, il' iz Svetog pisma ili od učenih ljudi, samo sam u najkraćim potezima ocrtao pijanca i naveo pošljedice, koje ga čekaju. Pa iz tijeh nekoliko riječi može se vidjeti, kolika je to grdna mana čovječija, koju svak može poznati, na nju se zgroziti; te se mora i nehotice zapitati: otkud to da se čovjek takoj sramotnoj, opasnoj i gadnoj strasti podaje, kad eto na sve strane vrve opomene. Opominje vjera, opominju ga naučenjaci, opominje ga narod i njegovo iskustvo.— Pa ipak ima mnogo i premnogo ljudi, koji se toliko ponize, te se tom gadnom poroku podaju. — Otkud to? Šta je uzrok? Grdje je početak tom nesretnom poroku ? Eto, baš o tome sam rad da koju progovorim, jer mislim, da je korov najlakše plijeviti dok klija. A ljekari kažu, da je lakše bolesti se ukloniti, nego je liječiti, samo kad se zna, kako se treba uklanjati. Kad se zna, otkud nice i potječe, lako se ukloniti, samo kad se hoće. Kad se ukloni uzrok, pošljedica je po gotovu uklonjena; jer ništa ne biva bez uzroka. Pa gdje je uzrok pijanstvu? Grdje li mu je klica? Kazmišljajući o tome, došao sam do uvjerenja, da je klicu te zaraze — njene bakterije i baeile, najbolje pronašao veliki pjesnik i proslavljeni pedagog Dr.Zmaj-Jovan Jovanović i objavio u pjesmi, koju je po njezinom junaku nazvao „Nesretnik." On veli: “U mlado doba, kad mu se dalo, Da gucne d'jete „rakijice" malo, A što iz pića vreba demon zao, Još onda ga je zakaparisao.” Eto tu je klica te zaraze, početak nesretnika, koji nesretno počinje, nesretno će nastaviti, a još nesretnije svršiti. Jer pravo veli mitronosni pjesnik „Gorskog Vijenca" „Što se crnim zadoji gjavolom, Obesta se njemu do vijeka." A naš narod veli: „Nov sud čim se najprije napuni, onijem uvijek zaudara." — „ Što je bešika zaljuljala, to je motika zakopala." A za što da dijete baš rakijice gucne? Za što ne mlijeka, te čiste, zdrave a prirodne hrane, u kojoj ima svijeh sastojaka koji su za djeciju krv potrebni? Za što se ne bi djeci dalo mlijeko kao hrana i začin, voda kao napitak mjesto rakije; kruške, jabuke, šljive, grožgje i drugo zrelo, slatko i sočno vode kao poslastica, mjesto šećera i šećerlema, gadno i otrovno obojenih. Jer samo ono što je prirodno, ono je zdravo, krepko i hranjivo, što ne može nikako zamijeniti fabričko gjubre, u kom ima raznih, nekorisnih, škodljivih pa i otrovnih primjesa. Da, al' se tata i mama vesele, kad opoje malog sinčića rakijom ili vinom. Milo im gledati, kad se dijete zažari, stane ševrdati i lupati malom glavicom o sve na što nabasa. Oni se tome smiju i tijem se vesele. A ne znaju, da su mu još onda nježne mlade živce onim otrovnim alkoholom zatrovali i poremetili iz njihovog prirodnog toka. — Pa šta će biti sa nevinim stvorom, s kojim se take nepromišljene sale zbijaju? — Biće oNako, kako Zmaj veli: ” U školu ne htje, drugom stazom krenu, Bjegao je crkvu i pouku njenu.” Za što u školu ne htje? Za što drugom stazom krenu? Ta škola je duševno lječilište i gojilište. — Za što? Evo za što: (Čim je došao u školu, odmah prvih dana doznao je, da je učenicima strogo zabranjeno svako jako piće, duhan, psovka, igra na dobitak, klatarenje bez posla i t. d., a od toga mnogo koješta roditelji nijesu branili, pa mu se bilo teško naviknuti na drukčiji život. A može li škola tijem mkama stati na put, ako to isto ne čini dom — roditelji? Odgovor je jasan i — negativan. Jer, djeca su samo 4—5 sati dnevno pod neposrednom školskom pažnjom, a sve ostalo vrijeme pod roditeljskom. Pa još kad se uzme, da djeca na godinu okruglim brojem oko 160 dana ne idu u školu, a idu oko 200 dana, i to ako redovno idu. Po tom izlazi, da su djeca, popriječno uzevši, samo osmi dio godišnjeg vremena pod školskom pažnjom. A ako još ne idu redovno u školu — onda već dalje ne treba ni pitati. Kad se sve to uzme u obzir, onda je jasno, da škola bez pomoći roditelja u ovom malo može pomoći. Sad da vidimo, šta je dalje bilo sa tatinim i maminim sinkom — nesretnikom. Kazaće nam Zmaj: „On sluša reči zlosrećnika slepih: Pij čedo moje rakija te krepi! To sluša rado, rakija ga krije, A iz nje demon zlorado se smije." A ko su ti „zlosrednici?" Njegovi isti roditelji. Oni razoravaju i ono, što škola podigne na broju njihove uzdanice, vodeć ih u društva, koja za djecu nijesu , gdje vide i čuju što ne bi smjeli. Pa još kad ih baš neposredno odvraćaju od učiteljskih upustava, veleći: ,,De sine pini, nema ovdje uče, ne vidi on. Ne će on ni znati." Tijem mu ubije svako poštovanje prema školi i učitelju i naspram učiteljskih savjeta i opomena. Oni ga sami upute, da poslije ni njih ne sluša i da ih vara. Pa šta onda da očekujemo od takvog uzgojenika? To ćemo poslije vidjeti. A sad smo vidjeli, ima li mjesta onom pitanju: ,,Za što u školu ne htje? Za što drugom stazom krenu? A ima li što jasnije od toga? Istina ima slucajeva, gdje slabunjavo i malokrvno dijete malo oživi, kad mu se dadne malčice čista prava vina vodom razblažena; ali i to sami ne smijemo činiti, dok se ne posavjetujemo sa naučnim . liječnikom; a rakije nikako, jer nije istina, da rakija krijepi, nego sažiže, kao što je već napomenuto. Ona osobito škodi mladim živcima i prouzrokuje razne duševne i tjelesne bolesti, te: „U mladoj duši već se zrake gase, A nigdje nikog nema da ga spase" veli Zmaj. — Nema da, a i ko će? Roditelji su ga od škole odvratili i naveli na takav put, kojim sad ide. Sami ga nijesu umjeli za rana da rukovode i da navrate na pravi put. Pomogli su mu, da se otrgne od škole i od crkve, a sad će i od njih premda oni to nijesu radi. — Pa kud će sad? Eto kud — megju „Eazvratna društva, te paklene sjenke" „Na gozbe i slave, dace, terevenke" veli Zmaj. A sad šta ce sa njim biti, kad ode megju „razvratna društva"? Kaže se : ,,S kim si, onaki si." — „S kim te vide, s tim te pišu." — „Kaži mi s kim se družiš, kakve knjige čitaš i kakve pjesme pjevaš, pa eu ti kazati kakav si." E sad znamo, šta će i od onog biti, koji zagje u razvratna društva. A sada šta će najposlije? Zmaj je to najbolje promotrio i kratko, ali jezgrovito i strašno opisao ovim riječima: „Ko luda mulia oko sveće leti, Kad-kad se trgne htio bi s' oteti. Da 1' će ga spasti ona ljuba mlada? Da 1' će rad djece latiti se rada? Oh on bi htio, a mož'da b' i mog'o Da nema toga pića prokletoga. Al danas malo, sjutra malo više, —A sv'jet ga bolji iz svog kola briše, —Ha, sad će piti svetu prkoseći! A demon šapće: Ne ćeš mi uteći!" Eto kakvim je plodom urodilo ono, što ,,u mlado doba kad-kad mu se dalo, da gucne d'jete rakijice malo." Ono je onda nije tražilo niti je za nju znalo. Kad je prvi put uzelo u mlagjana i nevina usta taj otrov duše i tijela, ono se sigurno streslo i zgadilo; al' je primjer tate i mame i ono „pij čedo moje, rakija te krepi" učinilo svoje. Onda ga je i najmanja opomena mogla odbiti od toga. Da opomene nije ni trebalo, jer mu se samom gadilo i grštilo, samo ga nije trebalo na to nagovarati i siliti. A sad? — Sad se eto sam otima, i Bog zna šta bi sam dao i pregorio, da se toj prokletoj strasti otme, pa mu se ne da, jer mu je od toga i sam karakter i volja omekšala. Od one sale i zabave razvila se neobuzdana strast. Pa koliko radi togatrpi mu ljuba mlada strahujuci, da u pidu gdje ne padne, ne ubije se, ne osramoti se, ne zavadi se sa pjanim društvom ili prijatelje ne uvrijedi; boji se, da ne upropasti imanje i poštenje, cast i postovanje; što ga dulje vremena kući nema; što zanemaruje svoj posao i s mnogo drugih briga. Jer već zna, da joj je domaćin „U piću ljuta pijanica A u kavzi teška kavgadžija" pak se boji „Opiće se, zametnuće kavgu, Pak je teško dževap dati kavzi." kao što i guslar pjeva. Zna ona, da svakom čovjeku, kad se napije navali pamet, a priskoči snaga, pa je onda silan i nepobjediv (tako se bar njemu čini), mudar i premudar, bogat i prebogat, a slobodan i preslobodan. Zna, da se onda jedan drugom ne će pokoriti ni dati pardona, pa ma poginuo. Za to se boji i strahuje, a ima i razloga. Ona ga je iiiolila, preklinjala i zaklinjala, plakala, pa se možda i oštro preporječila s njime zbog toga;, ali ni to ga ne odvrati. Pa ni radi sitne djece, radi njihove sreće i napretka, koja su možda zbog toga i gola i bosa i gladna i žedna, ne će on da sebi od pića uskrati a njima primakne, ne će da se mahne lolanja i besposličarenja, pa da se rada i posla lati; nego sve više i više — „čaša zove bocu, a boca drugu." — Sad ga eto već i svijet prezre i iz svog kola izbrisa. Na pošljetku on, koga su svi prezreli i omrazili, hoće da svjema prkosi i za inad pije. Dokle će to da ga dovede, vidjećemo, kad predocimo sliku, koju nam Zmaj pred oči stavlja riječima: „Sad gledni sliku, koja srce para: S njegova lica nesta božjeg dara, Ponižen čovjek niže svakog skota, Izgubljen ponos, zgažena sramota, Na čelu nema te vedrine lepe, Zgrčeni prsti drheu mu i strepe, Jezik mu vezan, glas nm samo jeca, A koljeno mu od nemoći kleca, Bezdušna glupost sa lica nra bleda, A mutna strava u mesto pogleda. Žena ga zove: „Odi, boga radi! Svi ćemo tvoji skapati od gladi. — Mol'te ga djeco, neka doma grede!" A djeca ne smiju ni da ga pog'lede. Sve je zaludu, ništa ne pomaže! On jezik sili nešto da iskaže, — Sad će izreći — slušajte, slušajte! — A šta je rek'o? — „Rakije mi dajte!" Zgroste se, ljudi, nad ovom sramotom! A demon grokće i stnije s' grohotom. Njegova j' žrtva. — Oh, da j' jedna, sama, — Al', jao, on ih ima hiljadama!" — — — Pa hoćemo li se samo zgražati nad tijem nesretnicima — demonovim žrtvama, ili ćemo im se s puta kloniti, da ih naše oči i ne vide i uši ne čuju? Hoćemo li sa njima svaki saobraćaj prekinuti po onoj Solomunovoj: ,,Ne budi megju pijanicama i izjelicama." Ja velim — ne! Dok u takovom stanju, svakako nam ih se treba kloniti, jer oni onda, premda imaju oči — ne vide, premda imaju uši — ne čuju, premda su ljudi — bezumni su. Pa, tad im se uklanjajmo jer „teško je trijeznu megju pjanima." Ali kad dogje sebi, kadse otrijezne, onda ih ne puštajmo. Uputimo ih, razložimo im, predočimo im riječju i dobrim primjerom. „Dobar pastir, jer sto kaže inom To sam svojim potvrgjuje činom" rekao je slavni pjesnik Mažuranić. To će biti najbolje sredstvo, a i nama će biti angjeo hranitelj; jer dok god mislimo na to, da kome ne damo rgjav ugled, dotle ne ćemo nikad mjere prekoračiti. A to mnogo čini. Ako pak ne pomaže riječ bratska i prijateljska, ako ne pomaže dobar primjer, — onda ne ustručavajmo se ni malo radi dobra svog brata i prijatelja, da mu to otvoreno u oči rečemo. Ne gledajmo na to, što će se može biti naći uvrijegjen, što će se za časak i naljutiti, jer kad to progje, biće nam zahvalan, ne samo on, već i svi njegovi. Kad samo jednog od tog odvratimo, učinili smo tijem mnogo, vrlo mnogo. Spasli smo njega, njegovu ženu i djecu i tijem predupredili nesredu od svijeh njih i od koljena njihova. Naročito ga upozorimo, da ne uputi svoju milu i dragu dječicu, svoju i svijeh nas uzdanicu, onim putem, kojim je opisani nesretnik otišao. Dakle odvažno, reeimo im, predstavimo i razložimo istinu! Ne prezajmo kad se radi o dobru bližnjeg ni od čega, kad im trebamo reci istinu. — Jer Ko preza istinu rodu reći, Hud je da narod uči," veli Jovan St. Popović. Nedajmo, da se i na nas primijeni onaj Simlihov strahoviti ukor, gdje veli: „Mi puštamo, da se čovjek pićem satre; da sebe i svoje prosjacima učini; da udari putem svakojakih nevaljalstava. Mi sve to mirno gledamo i nevješti se činimo, kad nagne u svoju propast." Istina to nije lak posao, ali što god čovjek preduzima s jakom voljom, s uvje renjem da dobro čini, mora uspjeti. Gr. Čed. Mijatović" priča, da mu je jedan vrlo obrazovan i učen čovjek — milionar — u Ingleskoj rekao: „Bez napora, bez rada, bez poštenja, bez postojanstva i izdržljivosti, nema uspjeha ni na jednom polju ljudske djelatnosti. Tajna uspjeha leži u ličnom karakteru čovjekovom. Čovjek, bez jake volje, bez postojanstva u preduzetom poslu, bez odvažnosti i rešljivosti ne može da uspije. Čovjek, koji svojim poštenjem ne uliva povjerenje. ne može da uspije." Neka nam pri ovom kao i pri svakom drugom poslu budu gornje riječi na umu, kao i one Njeguševe: „Trijebimo gubu iz torine!" te ne popuštajmo, već oštro i odvažno jer: „Oštro osje odbranjuje klasje, Trnje ružu ne da očupati." A da se može u tom uspjeti, eto nam primjera u Foči, gdje se već od nekoliko godina samo udružio veliki broj, ponajviše mlagjih ljudi i zavjerili, da ne će piti nikakva opojna pića, osim ako bi u kakvoj bolesti ljekar naredio. Mislilo se, da se to društvo ne će moči održati, pa su se mnogi smijali i rugali; ali društvo sve više napreduje. I sad se niko niti smije niti ruga, nego svak priznaje i uvažava, samo mehandžije psuju, a karakterni članovi družine im se smiju i sve više ih se upisuje, ne samo iz Foče, nego i drugih mjesta.Vjerujemo, da će istrajati, te im želimo, da svoju družinu rašire na daleko i široko, te da budu ugled mnogima.