Kako ćemo produžiti svoj život. O tome se puno piše i govori, jer je svakom drago da što duže poživi, čak i onome, koji u svom životu nije nikakva dobra, već puno jada vidio. Sto zdrav čovjek rado živi, to je pojmljivo; no i bolešljiv čovjek, koji je prikovan za bolničku postelju — i on se otima od smrti, jer mu je drago živjeti pa makar i u postelji. Produžiti svoj život velika je majstorija, pa za to se mnogi i prevare u tome. Da čujemo, šta nam u tome savjetuje jedan ingleski liječnik dr. Hermann Weber, a poznato je, da Inglezi znaju dobro živjeti, snažni biti i u snazi ostariti. On u svojoj knjizi dokaznje, kako se sa slabim tijelom može ostariti, kako se zastarjele mane mogu otkloniti, porodične bolje uništiti, te i u dubokoj starosti ostati tjelesno i umno svjež. Vazda raditi, umjereno živjeti i kloniti se bujna života — to su tajne dra Webera. On spominje Hufelanda, koji je u prkos napornom radu 74 godine živio, spominje umjetnike Tiziana, Michelangela, Sophoklesa, koji je još preko 90 godina pisao svoje tragedije, caraViljema I., Moltkea, Bismarcka, Mommsena i Gladstona, koji su vazda puno radili pa ipak umno svježi ostali. Po dru Weberu ne vrijedi ništa ona izreka, da se čovjek mora rano istrošiti pa i rano umrijeti. Imade mnogo slavnib ljudi, kao n. pr. filozof Kant, Moltke i dr. koji su u svojoj mladosti slabići bili, ali su se gvozdeno držali pravila za zdravlje, te savladali ovu svoju slabost i dočekali duboku starost. Rad, rad, to je glavno, veli dr. Weber. On naročito preporučuje svakom čovjeku, neka osim svojega poziva imade još neko sporedno zanimanje. I ovo sporedno zanimanje, ovaj osobiti merak za još neki drugi posao, treba gajiti još u mladijem godinama. Jer ono što je čovjeku poziv, može iznenada prestati nia iz kojega god uzroka, pa je onda muka pod starost tražiti nove pobude, nova interesa za neki posao. Ko provodi svoj život u odaji, neka u danima odmora nagje sebi kakva druga posla na selu u čistom vazduhu. Imade puno ljudi, koji rado sabiraju biljke, kamenje, starine, umjetne predmete, stare novce, pa čak i stare poštanske marke pa se s tijem umno pozabave. Imade ih, koji lovom, ribanjem, pješačenjem po polju i brdu bude i podržavaju svoj interes za božju prirodu; drugi se opet rado zanimaju odgojem djece svojih rogjaka ili nerogjaka, ili rado učestvuju u upravama bolnica, sirotišta i svakakvih javnib dobrotvornib zavoda i ustanova, pa se tom prilikom umno osvježe. Neki opet rado putuju na sve strane po svijetu, te na taj način traže nove hrane za uman rad. Svi ovi utisci, što ih čovjek pobere u ovakom zanimanju, veoma dobro utječu na radnju mozga, a ušljed toga dalje i na svekoliko tijelo. U tom obziru silno utječu na čovjeka radost i nada, valjda s toga, što čovjek pri tome jače diše, obilnije mu pritječe krv u mozak i poboljšava hranenje živaca. Ko počinje stariti, neka brzo traži sebi kakvo mu drago zanimanje. Dr. Weber priča megju ostalijem ovo: Neki čovjek, veoma energičan i pametan upravitelj jedne bolnice počeo je sa 78 godina da stari. Srce mu je oslabilo i neuredno kucalo; u plueima se ubvatio kroničan katar; usnice mu se otromboljile a pljuvačka mu neprestano curila iz usta; oči mu počele suziti a noge postupno oticati. Starac je u 82. godini već sa svijem bio gronuo. U tome će se dogoditi, da će neko otpočeti da navaljuje na sve njegove uredbe u bolnici, da sanćim ništa ne vrijedi ono što je starac godinama u bolnici sarn sobom stvorio i da sve to valja oboriti. Trže se starac najedanak, kao da ga je guja upekla. Uzruja se na svu mjeru. Stade prvo da diktira pisma, za tijem da ih sam sobom piše, da saziva sastanke na dogovor i upre se iz petnih žila, da održi ono što je on u bolnici uredio, stvorio. I polagano starcu ispade za rukom, da u glavnome spase sve. S dana na dan starac se u tome poslu sasma promijenio, stao na snagu i — podmladio se. Eto tako se čovjek održava. Osobito treba to da imaju na umu ljudi, koji sa inače bolešljivi. Dr. Weber je poznavao više porodica, gdje se obično umiralo izmegju 50 i 60 godina i srce prvo izdalo. Ljudi se već iza 40. godine, a gdjekad i ranije, veoma lahko zadišu čim se mrve tjelesno napregnu, n. pr. ako idu nešto uz brdo. U njih tada srce kuca življe, veoma slabo i neuredno. Ranije ili docnije pristupe ponekad još i neke nazime, katari, razne neurednosti u želucu i drobu. a gdjekad i oticanja u tijelu. U ovakim daklen slučajevima, gdje srce po našljedstvu otpočinje rano da stari, mora čovjek izrana otpočeti da se liječi, ako će da poživi još koju godinu. Još u 20. godini, pa i ranije valja se oduprijeti ovoj naklonosti i to tako, da čovjek uredi svoje hodanje na različite načine, na pr. da hoda umjereno uz brdo, da vesla, da se prihvati nekojih tjelesnih igara. Čovjek se dalje može veoma pomoći, da ne ostari prije vremena, ako na pr. svake godine jedared ili dvared teferiči na planinama; ali na ovakim izletima puno vrijedi, ako čovjek manje jede i manje pije. Čovjeku se tijelo očevidno podmladi. Snaga srca i manjib krvnih damara popravlja se, mod mišljenja biva veća, a raspoloženje veselije. Uz to se popravlja i želudac i drugi organi u tijelu, a u mnogo slučajeva opaženo je nekoliko mjeseci iza povratka, da se kosa na glavi i u bradi očevidno podmladila. Dr. Weber svakad ponavlja, da rad podmlagjuje stara čovjeka. Ljudi, kojima su očevi i djedovi dugo živjeli, ovi naravski imaju više nade, da će takogjer dugo živjeti, nego li oni ljudi, koji su naslijedili manje uslova za dug život. No opasno je zloupotrebiti ovu povoljštinu. U drugu ruku opet u ponekim je porodicama doista tako jako izražena naklonost za ranu smrt, da oprezna društva za osiguravanje života obično odbijaju ovake kandidate. No ako se izrana otpočne da živi oprezno, onda se može pobiti ova škodljiva strana i život podosta produžiti. Mi valja da se koristimo onim dobrim, što smo ga od naših predaka našljedili, a sto ne valja ono treba da suzbijamo u nama. Ne treba mi nikako da umiremo onaki mladi kao oni i ne valja nikako da se slijepo predajemo nekoj kletoj sudbini. Nikad ne valja da gubimo vjere u svoj rad i u poslovicu: „Pomozi se sam, pa će ti i Bog pomoći", ili „Pregaocu Bog pomaže". Ako hoćemo da dademo dobra savjeta ljudima iz kratkovjekih familija, onda valja prvo da potražimo uzroke smrti njibovih roditelja i bliske rodbine. Jer ako ćemo da produžimo sebi život, onda je važno sredstvo za ovo, da suzbijamo one naklonosti, koje smo našljedili. Ovu činjenicu priznaje većina liječnika, kad je po srijedi sušica (jektika, sičija, tuberkuloza). No to isto vrijedi i za prirogjenu slabost srčanoga mesa (mišićnog tkanja) i zidova krvnih žila (damara) debljih i končanih žilica. Prerano umiranje ušljed ovih nedostataka izmegju 50. i 70. godina života može se ako ne sasma spriječiti. ono barem na dugo godina otegnuti, no samo tako, ako se redovito vježbamo (šetanjem i disanjem), ako se umjereno hranimo i umjereno pijemo alkoholična pica. Dr. Weber nas opominje. da ni u čemu ne pretjerujemo; u svačemu se valja držati pravila i reda. Pijanstvo se može suzbiti, ako se čovjek od svoje mladosti počevši sa svijem uzdržava od pića, pa se isto tako može brižljivim načinom života suzbijati sve ono, što po našljedstvu prouzrokuje rano umiranje. Ako dobro procijenimo svoj tjelesni sastav i one naklonosti za izvjesno oboljevanje, koje nastaju iz našega nadina života ili iz našega zanimanja, to ćemo mi u mnogo slučajeva spriječiti, da ne obolimo. Mi moramo izrana upoznati slabe tačke, a naročito najslabije tačke svojega tijela, pa naučiti da ih osnažimo. No prije svega treba da se držimo toga načela, da je svjež vazdnh u svako doba i na svakom mjestu glavno sredstvo za očuvanjeiunapregjeuje zdravlja i za produženje života. Na tjelesne vježbe ne smijemo ni u koje doba da zaboravimo. Najprirodniji način vježbe je šetanje. U šetnji se ubrza radnja srca i dihanja. Damari dobivaju više krvi, pa se snažnije sakupljaju i šilju krvi više no inače u tkanje mesa i u razne organe tijela, te tijem bolje hrane i tkanje mesa a i sebe same. U isto doba u šetnji se brojno više i dublje diše, dolazi više kiseonika u pluća, a više se ugljene kiseline izlučuje u pluća. S toga se čovjek u šetnji zarumeni, jer mu srce i pluća bolje svršuju svoj posao, od kojeg zdravlje zavisi. Koliko dugo treba čovjek dnevno da šeta. to neka se udesi prema svojsvima tjelesnog sastava i prema drugim prilikama. U opće rečeno dosta je šetati se od 1/2 do 3 sahata dnevno, pola izjutra, a pola po podne. Starei naravski ne mogu toliko hodati, koliko ljudi srednjih godina. Ko je zdrav u plućima taj će se ragje šetati po brežuljcima nego li po ravnici. Mnogi se starci poplaše s toga što smršavaju, te misle da im za to valja više jesti. No to ne stoji. Poslije 70 godina nije potreba, da se oteža. Naprotiv valja se baš toga kloniti, da se ne oteža. Isto se tako često preporucuje a često zaboravlja pravilo, da jela valja dobro prožvakati. Ko guta neprožvakane komade jela, pokvariće sebi želudac, hranenje, a izazvati u sebi i poneke druge bolesti. Sa žvakanjem je u svezi i jako zapljuvanje hrane, što je veoma važna stvar. Mnogi misle, da je dosta napola prožvakati jelo, pa ga onda pićem splaknuti dolje u želudac. To je baš ono što ne valja, a za ručkom puno piti ne valja nikako. Dr. Weber preporučuje nam dalje, da očvrsnemo prema svakoj nepogodi vremena. Djecu treba isto tako navikavati na svako vrijeme, kao i starije ljude. Ko očvrsne taj ujedno čuva sebe čosvake nazime, a u tome puno pomaže, kad se od vjek obikne da hoda gologlav. Sešir, kapu ili fes (kome je u zakonu) treba skinuti ne samo u sobi, nego i u šetnji ili vožnji u kolima. Ko nije u prilici, da se svaki dan vas okupa, neka se zadovolji s tijem, da se okupa sjedećki i polijeva hladnom (nešto ustajanom) vodom. A ko nema ni te zgode, on neka se dnevno otare po tijelu mokrim peškirom. Najzad nam preporučuje ingleski doktor — promjenu vazduha. Redovno promijeniti vazduh (6 do 8 nedjelja u godini) bilo u istoj zemlji, bilo na more, ili u brda — to je velika pomoć za tijelo i um i to puno pripomaže, da se produži život. Čovjek neka udešava sebi plan za put prema sebi samom. Nekom bolje godi, ako putuje iz mjesta u mjesto, a nekom opet ako se mirno u jednom mjestu odmara. Putovanje takogjer produžuje čovjeku život u toliko, u koliko je putnik primoran, da promijeni svoj način života, a to naročito starijim ljudima dobro čini. No naravski čovjek i na putu treba da podržava svoj red u svačemu, da ne pretjera ni u čemu. Koliko čovjek od raznog zanimanja može da se koristi na putu, koliko da vidi i čuje nešto novo i zanimljivo, koliko da uživa sad u ovom sad u onom — to je manje više poznata stvar. Lijepo veli naš narod: Svukud pogji, ali i doma dogji. Zdravstvena pravila za školsku djecu. Današnja je nauka o čovjeku i o njegovu zdravlju već s tijem na čisto, da mnoge nezgode u zdravlju, mnoge patnje i bolesti u životu potječu još iz ranoga djetinjstva, osobito iz onoga doba, kada dijete pobagja školu. Na zdravlje školskoga djeteta počelo se u obrazovanom svijetu puno paziti, te je sa te brige ponikla već i nova nauka t. zv. školska zdravstvenost (higijena). U naprednijim gradovima imaju već i naročiti školski liječnici, koji o zdravstvenoj uredbi škola i o zdravlju školske djece vode osobitu brigu. Za to čenio ovdje napomenuti nekolika pravila za zdravlje školske djece, pa ih naročito preporučujemo pažnji roditelja: 1. Školsko dijete treba rano da liježe, kako bi sjutra dan ispavano moglo da ustane. Školsko dijete treba 9 do 12 sahati da spava. A da bi moglo dobro spavati, ne treba ga na večer voditi sobom u društva, na sijela, zabave ili pozorište a neka što ranije pojedu svoju lahku večeru. 2. Odaja za spavanje neka je što veća, a prije lijeganja neka se dobro izvjetri. Ne treba da je toplije u njoj od 14 do 16 st. R. 3. Prije spavanja dobro je sa školskom djecom preduzimati ove postupke za očvršćivanje, kao da hoda boso, da gazi po vodi ili da se istire hladnom vodom. No za ovu stvar treba se prvo posavjetovati sa liječnikom, jer inače, ako se naopako udešava stvar, mogu djeca postati nervozna i malokrvna. 4. Djeca treba da ustaju zarana, kako bi u pravo vrijeme stigla u školu. Ne treba odlagati ustajanje do zadnjega časa, jer se onda djeca prepanu da će zakasniti, pa postaju nervozna. Osim toga djeca u hitnji nemaju kad ni da doručkuju, te odlaze prazna stomaka u školu. Za to je dobro naviknuti djecu, da prije lijeganja svrše sve što im zatreba za sjutradan u kući i školi, da im se očisti odjeća i obuća, i da prije lijeganja valjano očiste svoje zube i isplaču usta. S tijem se najbolje očuvaju zubi za docnije. 5. Prije no što djeca pogju u školu, neka još kod kuće svrše svoju nuždu. U tome treba biti strog. Crijeva se labko priviknu na ovu dresuru, a to puno vrijedi i za pozniji život. Osobito valja kod djevojčica pripaziti na to, jer njibovo tijelo i onako puno pati od mode i lažne kulture. 6. Odjeću valja odabrati prema doba godine i vremenu. Najpodesnija je odjeća za školu, koja se daje prati. Za kišu treba dati djeci — ko može da kupi — dobre kaljače i kabanice, ali ovo za vrijeme učenja treba skinuti. 7. Ako se djeci daje što da ponesu za doručak, ponajbolje hljeba i voća, treba im naložiti, da to ne pojedu odviše dockan — najdalje tri sahata prije objeda, jer će inače pokvariti sebi apetit za objed. Prije ovoga doručka trebalo bi, da djeca prvo opern ruke, ali to u većini škola jedva da je moguće. 8. Poslije škole ne treba da idu djeea odmah kući; zdravije je, da jedno po ili cijeli sahat okoliše, kako bi izvjetrila svoja pluća od škodljiva utjecaja pokvarena i smrdljiva vazduha u školama. No za to još ne treba da se skitaju po ulicama. 9. Stigavši kući neka djeca operu sebi ruke, umiju lice i isplaču usta, kako bi se sačuvala od svakakvih zaraza. Obuća, ako je vlažna. treba da se promijeni drugom suhom. 10. Ručak za djecu valja udesiti prema školsko doba, da bi djeca mogla mirno i bez žurbe ručati, naime dobro prožvakati jela. Dok ručaju ne smiju djeca citati ni učiti, a ni stojati ili čak gutati na brzu ruku, samo da što prije odbjegnu od kuće. 11. Hrana za školsku djecu treba da je obilnija no ona za manju neškolsku djecu. Hrana treba da je labko svarljiva, a što djeca rado jedu, to im valja i davati. Osobito hljeba, voća, povrća, mlijeka, pirinča, masla (putera), meda sa maslom namazanim na hljeb i tijesta. Nikako ne valja braniti djecu samo mesom. iUkohol (vino, pivo i rakija) otrov je za djecu. 12. Djeca treba dosta da se kreću i igraju na svježem vazduhu, da s tijem osvježe umorne oči i protegnu kičmu i noge. Igre, trčanje, šetanje, gimnastisanje, plazanje po ledu na željeznoj obuci i t. d. veoma godi djetinjem zdravlju. Samo se valja čuvati, da se ne pretjera ni u čemu. 13. Učenje kod kuće neka se udesava tako, da djeca nijesu spriječena u kretanju. Što manje zasebnih časova izvan škole, to bolje, da djeca ne budu po vas dan prikovana za knjigu. Pri učenju kod kuće valja tačno pripaziti; kako dijete sjedi, jer će se inače dijete iskriviti i postati kratkovido. Valja na to pripaziti, da svjetlost pri pisanju i čitanju vazda pada sa lijeve strane. U sumraku ne smiju djeca nikad učiti. 14. Zarana valja djecu naučiti na veliku čistoću. Poslije škole i prije svakog jedenja treba djeca da operu ruke, a kosu da vazda iščetkaju i očešlju. Nokte treba da kratko sasijeku i sprijed očiste od kala. Djecu valja često kupati, a naročito im treba češće oprati glavu, da im se u kosi ne zakote vaši. Mrlje od mastila na prstima mogu se lahko oprati limunskom kiselinom, a jos bolje kiselinom vinskoga kamena, a ni jedno ni drugo ne škodi. Isto valja pripaziti i na to, da je u školskog djeteta čista džepna mahrama. Nagon za čistoćom treba da pregje djeci čisto u krv. 15. Večeru ne treba davati djeci odveć dockan, najdalje sahat prije lijeganja, a odvojeno od starijih. Večera ne treba da je mesno jelo. Poslije večere neka djeca spreme svoj školski pribor za sjutra; dalje neka ljudski očiste svoje zube mokrom krpicom ili zubnim praškom na frčici ili ovlaženom kažiprstu, neka operu ruke, izgurlikaju grlo, a u izvjesne dane neka se prije lijeganja okupaju.