Otkada se zemlja obragjuje, otada i ratari znaju, da se ona mora gnojem snažiti ili dopunjavati joj istrošenu snagu. — Neka je bude još toliko veliko i puno pića, ono će se jednom morati isprazniti, ako se bude samo iz njega točilo, a nikada ne dosipalo. — Isto će se tako i najdublji studenac isprazniti, ako ne bude imao pritoke. Posve je dakle prirodno, što su i ratari još u najstarije doba došli na pametnu misao, da i zemljište mora jednom malaksati, ako se samo neprestano posjeva i žanje, a nikada mu se ne dodaje prinove, potkrjepe i zanove ili barem nekakva odmora. To nam svjedoči i povjesnica, kako iz najstarijega doba, tako i iz sadanjosti. — Sicilija bijaše nekada žitnica rimske care vine. Danas je to najneplodnija provincija ne samo u Italiji, nego i u Jevropi. — Plodni Banat, ta žitnica Ugarske i Jevrope, taj pravi Hanan — danas nije više ni blizu ono, što je nekada bio i prevazilaze ga mnoge okolne pokrajine i količinom i kakvoćom poljoprivrednih usjeva. — A kako su te plodonosne zemlje mogle tako naglo i jako spasti? Jedino s toga, što se godinama i vijekovima neprestano od zemlje samo i jedino uzimalo, trošilo i vadilo, a da joj se ikada i najmanje što dodavalo, vraćalo i čime zanavljalo. Možda je rijeka Nil u prastaro doba bila prva učiteljica rataru u Misiru, da svoje njive i bostane gnojem u snazi održava. — Kada god Nil poplavi polja misirska, on ostavi mnogo mulja, koji daje ,nove hrane malaksaloj i istrošenoj, isplakanoj zemlji. Tamo, gdje Nil nije plavio polja, tamo je ratar morao sam sobom donositi mulja, truhla bilja, izmetaka od stoke i ljudi, raznih otpadaka iz kuhinje, radionice i t. d. na njive i ovo miješati (zaoravanjem, zakopavanjem) s oranicom. Tako je bez sumnje moralo postati prvo gnojenje (gjubrenje) njiva, što se produžilo sve do u naše dane, a da se je o tome razmišljalo: kada, koliko, kako i čime valja svaku zemlju za svaki pojedini usjev gjubriti? Tek u novije doba počeše naučenjaci i u tome pitanju prednjačiti savjetima rataru. — Danas se u naprednome svijetu smatra gnojenje zemlje kao takav posao, koji ima vrlo važnu zadaću po cijelo narodno blagostanje, jer ono smjera na to, da žetva obilatija postane. —I ti ogledi i ta ispitivanja ne čine se danas više samo u radionicama hemičara i drugijeh naučenjaka, nego to čine sada već svikolici razumniji poljoprivrednici praktično i na svojim njivama. Ta svaki poljoprivrednik treba barem prvo svoju zemlju da upozna i da sazna, šta njoj potrebuje, da uredno plodom ragjati može. Nu valja imati na umu, da ovi ogledi ne idu baš posve lako i svakom od ruke. Dokle mnogima nijesu poznata ni osnovna načela, dotlen drugi opet pretrpavaju stvar mnogim pitanjima tako, da postade prava zbrka u ovome. 1 ovdje valja odlu I čiti jezgro, glavno ili esenciju od ljuske, sporednoga i nepotrebitoga, te će se lako doći na čistinu. Megju prvim pitanjima je to, koji gnoj valja uzimati? Na ovo pitanje bi bilo lako i odgovora dati. Valja samo znati, šta potrebuje biljka za svoju ishranu, odnosno, koliko se svakom žetvom zemljište iznuri; I ove sastojke poznaju pak već svi poljoprivredni hemičari kao i mnogi ratari. Ti su u prvome redu: kreč, gušik, fosiorna kiselina i kali. Ogledi se čine tako, ako se uporedi negnojeno zemljište sa drugim, jednako velikim zemljištem, nagnojenim sa iosfornom kiselinom, kaliom i gušikom (ovaj se uzima u obliku salitre). Ono, što više rodi na nagnojenom zemljišta još nije čista hasna (dobit), buduć se moraju još odbiti i izdatci za gnoj i gnojenje, čega pak nije bilo na negnojenom zemljištu. No i ova radnja i uporegjenje još nije u svemu potpuna; to još nije pravilno i dovoljno. Fosforna kiselina, kali i gušik (ovdje salitra) staju dosta skupo, a naročito ovaj potonji, jer salitra zemlja ne upija. Sto se daje odviše, to je kao i izgubljeno. — Fosforna kiselina i kali se ne gube, jer ih zemlja upija; te, ako se ovoga dadne i nešto odviše, opet nije nikakve ne'sreće, jer ostaje u zemlji očuvano. No ne može svako izdržati, da mu glavnica leži bez kamata, a ni ratar ne bi mogao ovako voditi tačna računa o svojoj zemlji, kada ne bi znao, tta se u zemlji još nalazi i koliko je ona istrošena. — S toga mora on osim onog nagnojenog i onog nenagnojenog zemljišta spremiti još druga tri zemljišta, i to tako, da na svakom pojedinom po jedna vrsta gnoja nedostaje. Ove oglede valja činiti sa svakom vrstom usjeva. Poljoprivrednik se drži tako zvanog plodoreda t. j. on usjeva svoje poljoprivredne biljke po nekom izvjesnom rasporedu jeduo za drugim na jednom i istom zemljištu. Kada pošljednu vrstu bilja usije, onda se laća nanovo prve, pa tako opet i dalje istim redom. A za što? Osnova vještačkoga gnojenja je vazda jedna te ista, naročito kod gnojenja sa štalskim gnojem. Ovaj gnoj sadrži u sebi fosforne kiseline, kali i gušika. I biljke potrebuju ova sva tri tvoriva, a to je i pravilno po kvalitetu. Ali se ne daje tako lako reći i o kvantitetu t. j. o količini. Jedna biljka zabtijeva n. pr. više kalija, druga opet više losforne kiseline, a treća opet više gušika. Vještačkim gnojenjem može se dakle svakoj biljci dodati ono, što joj je potrebito. No pri ovome se ne smije uzimati obzir jedino na zemljinu kemijsku stranu, nego se valja obazirati još i na njezinu Szičku osobinu, a onda izlazi, da je štalski gnoj bezuslovno potreban, odnosno i zamjena mu u zelenome gnojenju. Plodoredom se u glavnome hoće to da postigne, da biljke što moguće jednačije ova tri tvoriva u se primaju. Poljoprivrednik ne postavlja svoj plodored ma kako ili od oka ; on rasporegjuje biljke u tome prema potrebi njihova hranenja i to tako. da kada se dovrši jedan odsjek, da je zemljište u podjednakome razmjeru izdalo fosforne kiseline, kali i gušika. Gnoj onda ima najbolja uspjeha, ako je što sitnije izmrvljen ili u prah istučen, jer biljke upijaju u se ona tvoriva samo u rastopljenom obliku, a nikako u čvrstom. S toga gnoj i vrijedi više, što god se lakše daje rastapati. I ako se ovaj iznosi kao čvrsti gnoj, on se ipak rastopi koliko vlagom i vodom, toliko još i raznim kiselinama, što se nalaze u zemlji. Kao što već napomenusrao, mnogo lakše se rastvara sitno izmrvljeni gnoj od krupnoga, jer je i površina zemlje većma pokrivena i pocljednako razdreljena gnojem. te ga zemlja i vlaga i lakše rastvaraju i upijaju, Gnoj valja dakle što bolje usitniti i što jednačije po njivi rasipati. No ovo se pak ne daje kod svake vrste gnoja i izvesti; s toga se dodaje takome gnoju još 10% takozvanoga tresetovoga mulja. Tom mješavinom daje se gnoj lako i podjednako rasipati, jer se ne će gnoj ugrudvati, niti stvrdnuti. Ovo je dakle najbolji način rasipanja gnoja (naročito ko ga rasipa još sa dotičnim mašinama). Fosforna kiselina i kali jesu tvoriva, koja zemlja u se upija, a kiša ih ne će isprati. S toga je vrlo dobro, ako se ove dvije vrste gnoja jos s jeseni razastru po njivi i to onda, kada je hrana već posijana. Sada se razvija živa radnja; sjeme je palo u zemlju, klica se razvija i za ne dugo vrijeme je usjev već ponikao i svojim zelenilom prikazuje se kao neki laki duvak nad uzoranom njivom, koji često i pod lakim snežnim pokrivačem proviruje. Foslorna kiselina i kali i daju se s toga već s jeseni, da bi biljka našla u svojem začetku i prvome živovanju sve ono, što joj je za ishranu potrebno. — Ono što je suvišno, nije ipak izgubljeno, budući ostaje biljci još i za proljeće očuvano. No sasma stoji drukčije sa gušikom, ako se iznosi na njivu u vidu salitre. Ova vrsta gnoja ne smije se još s jeseni iznositi na njivu, kao ono fosiorna kiselina i kali, jer će zemlja veoma maleni dio u se primiti, a preostali vrlo veliki dio gnoja će odnijeti sobom snijeg, kada se počne topiti. Pa i kada se s proljeća posipa ovaj gnoj, i onda ga ne valja na jedanput iznijeti, nego u razmaku raznoga doba i u pojedinim obrocima, prema doba razvića usjeva. Ovijein načinom dobije biljka vazda ono l onoliko što i koliko joj je potrebno i što hemičar Wagner posve umjesno naziva „hranenjem" (ili krmom) biljaka. I količina gnoja je prema vrstama biljaka različna.Skoro svaka biljka potrebuje drugu količinu, baš kao što ono i stoka zahtijeva prema svojem uzrastu ili raznim drugim prilikama i raznu količinu hrane, pa sve neka bi ova uviiek iedna te ista bila. Kada se s proljeća salitra rasipljo po njivi, valja biti veoma obazriv, da bi se jedna velika nezgoda mimoišla. Prvi se obrok iznosi na njivu s proljeća rano: istom se je snijeg otopio. Drugi obrok ovoga gnoja iznosi se onda, kada usjev vee nikne i posiplje se obično od gore po njemu (kao pepeo po čovječijoj glavi). Ovo posipanje salitre po biljkama pada dakle baš u ono doba, kada je upravo zeleno lišće razvijeno. Ali ako je zeleni list pokvasen kišom ili rosan (kao što i jeste svake zore), to se onda obrazuje svagdje na onom mjestu, gdje salitreno zrnce pane — koncentrirani salitarni rastvor. Ovaj je pak i odviše žestok, a da nježnom listiću ne bi škode nanio. Ovaj ljuti rastvor grize listić neposredno, a budući takih mjesta ima veoma mnogo, to ce i list na mnogo mjesta poboljevati. — Bez sumnje je pak svakome poznato, koliku važnostdma list pri razviću biljke, naročito njezino zelenilo, ako zvani klorofil. Onda će svako i to modi razumjeti, da se ovako jako zaražena biljka i veoma mučno hraniti može. S toga će sada biti svakome pojmljivo, da i ovo drugo posipanje gnoja valja udesiti pri suhom danu i tako, da sitni gnoj pada na zemlju, a ne da se zadržava na listu i biljci. A sada da posmotrimo i ono drugo važno pitanje, t. j. kako se prinosi žetve tačno mogu obračunati? Prvo valja izmjeriti sve pokošene snopove sa jednoga zemljista i po tome onda uzeti i jednu srednju probu, od prilike sa 5 kila. Ovu probu valja metnuti u vreću i na nju još svezati s polja broj (na hartiji ili daščici). Ovake probe valja uzeti sa svakog pojedinog, različito gnojenog zemljista, — i pošto se dobro izmjere na vagi, valja ih ostaviti u vreći na zgodnom mjestu, da se osuše. Kada se dobro sasuše tako u vreći, izmjere se ponovno i tijem se dobije i razlika težine izmegju pregjašnjega prvoga mjerenja (kada je vlažnije bilo) i ovoga drugoga (kada se je osušilo), t. j. u koliko se vodeni dijelovi ispariše. Sada valja svaku probu posepce i ovrći i to u jakoj lanenoj vreći, da se ništa ne izgubi, te se najzad slama na stranu metne. Neočišćeno zrnevlje se metne na rešeto, kroz koje pada dolje zrno i pljeva, a ona nečist iz rešeta baci se u slamu. — Sada se opet izmjeri zrno zajedno sa pljevom, a isto tako opet i slama, svako posebice. — Najzad se na vjetru (ili na rešetu za vijanje, vijalici) odijeli još i zrno sasma od pljeve, te se sada i samo čisto zrno za se izmjeri i tako se uhvati razlika izmegju pregjašnje zajedničke mjere (zrna sa pljevom zajedno). Ovijem se načinom može posve tačno uhvatiti, koliko je na kojemu zemljistu pojedina proba pokazala isparenih dijelova, koliko pak zrna, slame i pljeve. Ako se račun razmjere primijeni i na ostale snopove, to ćemo dobiti onda i cjelokupni prinos od svakoga pojedinoga, razno od gnojenoga zemljišta. Ovo ide još lakše kod livada okopavina, krtole, repe i t. d. Pa šta vrijede ovaki ogledi gnojenja i mjerenja? Da poljoprivrednik sazna, koliko više žetve može imati na svojirn njivama upotrebom vještačkoga gnojenja, kao i to, koliko još leži blaga u neobragjenom zemljištu.