Do velikih reforama u 19 vijeku u Turskoj je bila jedna odabrana konjica, koja se zvala spahije. Nјih država nije plaćala novcem, nego im je davala sela zajedno sa lјudima. Dajući im to država se u korist spahija odricala svih lanaka, što su ih inače njoj davali lјudi, nastanjeni na baštinama (selištima). Selјaci sa ustuplјenih zemalјa davali su spahiji sve državne danke. Jedna grupa seoskih baština u jednom selu ili u više ih, od kojih je jedan spahija uzimao danke, zvala se timar. Ali ako je timar bio veliki, pa dohodak od njega bio veći od 20.000 akči, timar se onda zvao zijadet, a njegov gospodar gajim. Inače i veliki i mali timarnici zvali su se spahije. U Turskoj su starijih vremena gotovo sve vojničke službe mogli dobijati i muslimani i nemuslimani. Izuzetak su bili janjičari, koji su vazda bili muslimani. Zato je među spahijama bilo mnogo i hrišćana. Stoga i sada ima porodica sa prezimenom Spahić kod sve tri naše glavne vjere : muslimana, pravoslavnih i katolika. Jedna porodica Spahića pravoslavne vjere živi sada u Sarajevu. Ona je negdje u prvoj poli 19 vijeka doselila u Sarajevo, pa poslije otišla u Banju Luku i opet se vratila u Sarajevo. U njih se bio sačuvao spahijski berat (povelјa, diploma) jednog njihova pretka iz prve pole 17 vijeka. Berat se međutim zagubio, ali sam ga ja prije tridesetak godina prepisao, pa ga evo objavlјujem u srpskom prijevodu. Ovaj berat, kao akt, koji je postao carskom zapoviješću, ima odmah na početku tugru (carski znak), u kojoj stoji u vrlo skraćenom obliku napisano : „Sultan Osman-han, sin sultana Ahmed-hana, uvijek pobjeditelј". Ispod tugre dolazi beratski tekst ovoga sadržaja : „Šerijatskom naibu nahije Sjenice i bosanskom alajbegu, kada im dođe ovaj uzvišeni carski znak, neka uzmu na znanje, da je Šahin-spahija podnio mome carskom divanu pretstavku (u kojoj je naveo), da je on spahija bosanskog sandžaka, da je hrišćanin i da pripada klasi vojničkoj, koja postoji od carskog osvojenja. O tome su bili upitani stare sandžaklije, čestiti lјudi i znaoci te je sadanji bosanski alajbeg Ebu-bećir sa vjerodostojnim lјudima izdao alam (izvještaj) sa muhurima, (u kome je naveo), da je Šahin-spahija vlasnik timara od 3000 akči u selu Dugoj Polјani i u drugim selima u nahiji Sjenici, da je vojnik i potomak onih, koji su zbog velikog junaštva bili vojnici još od carskog osvojenja, a otac mu i djedovi bili su oslobođeni davanja harača i danaka, te njegovom rodu niko nije dodijavao iskanjem ičega u ime harača i danaka, jer se to protivi starom ustanovlјenom redu. Zbog toga, da bi se postupalo kako hoće ilam, izdan je moj uzvišeni ferman, pa zapovijedam, da se, kada moje visoko riješenje stigne, postupa po mojoj zapovijesti i zato što je spomenuti Šahin-spahija, vojnik i potomak onih, koji su zbog velikog junaštva bili vojnici još od carskog osvojenja, i zato što je dokazano i u ilamu navedeno, da su otac njegov i djedovi bili oslobođeni davanja harača i danaka, te njegovu rodu niko nije dodijavao iskanjem ičega u ime harača i danaka, jer se to protivi starom ustanovlјenom redu. Zato nemojte dopustiti, da se spomenutome dodijava onim, što je protivno starom ustanovlјenom redu, a spomenuto u ilamu i zabranjeno mojom visokom zapovijesti. Tako znajte i uvažite moj visoki znak. Pisano 18 dana redžeba godine 1028 (1 junija 1619) u Bogohranimoj Konstantiniji.