Iz mase neobjelodanjenih bosanskih dokumenata u arhivu Kongregacije de Propaganda Fide u Rimu objelodanio sam dva u časopisu Croatia Sacra (1934., I). Oba su važna i zanimljiva, oba pisana biskupskom rukom, oba nekako iz istog vremena (1629. i 1630.). Prvi od njih je izvještaj biskupa fra Tome Ivkovićas krizmenog putovanja po Bosm i Slavoniji. 34.479 krizmanih vjernika i čitav niz inače nepoznatih katoličkih mjesta i župa u Bos. Krajini, osobito oko Novog, Dubice, Gradiške i Prnjavora, glasno nam svjedoče, da je još pred 300 godina katolicizam tamo bujao i cvao, gdje mu se danas nalaze tek slabi ostatci. Na temelju toga izvještaja razumijemo, da su 8 godina ranije mogli javljati iz Bosne, da »od Save do Dubrovnika ima 300.000 katolika. A 300.000 ljudi moglo je u ono vrijeme sačinjavati znatan dio, možda polovinu stanovništva Herceg-Bosne. Međutim ostanimo samo kod drugog dokumenta. U njemu biskup fra Dominik Andrijašević opisuje prilike katolika u donjoj Hercegovini 1629. i ranijih godina. želim da donesem glavne izvode toga dokumenta i da ih malo popunim s nekim kasnije otkrivenim Andrijaševićevim pismima ili drugim već objelodanjenim listovima. Vrijednost ovog dokumenta leži posebno u tomu, što je to jedini dosad objelodanjeni izvještaj, koji precizno i potanko crta naše prilike na teritoriju današnje Trebinjske biskupije. Osim toga nam pruža Andrijaševićev spis dragocjenih podataka, koji su nam pravi zlatni ključ za razumijevanje povijesti u Hercegovini i susjednim zemljama. Biskup Andrijašević bio je rodom iz Popova polja, iz stare kneževske kuće. Samo riječ knez znači ovdje seoskog glavara, a ne kako su je poneki, n. pr. barski nadbiskup fra Tomo Orsini (Medvedović) također rodom Popovac, ponosno prevodili s »conte« i »principe«. Po naravi vatren i energičan temperamenat, gdjekad i ođviše borben i bezobziran, kao istesan iz hercegovačkog krša, učestvovao je Andrijašević u raznim ustancima i zavjerama protiv Turaka i Mlečana, bio suđen, protjerivan i vezan u lance. Istom u 50. godini postigao je biskupsku mitru, za kojom je dugo čeznuo. Postao je najprije biskupom u Skadru (1622.), ali ga Turci otale protjeraju već iza 2 godine na temelju jedne denuncijacije. Međutim, kako se fra Dominiku bilo osladilo biskupovanje, uspije mu, da ga je Sv. Stolica premjestila u Gabelu u Hercegovinu za biskupa »Stjepanske crkve« (Ecclesiae Stephanensis). Po srijedi je bila historijska zabluda, da je Stjepanska biskupija istovjetna s onom u staroj rimskoj Naroni, koja se 11 stoljeća ranije dizala kod sela Vida, nedaleko od Metkovića i fra Dominikove Gabele. U stvari se Stjepanska (Stefanska) biskupija nalazila negdje duboko u Srednjoj Albaniji i bila je propala malo decenija ranije. Međutim, kako god s tim bilo, Andrijašević uđe u Hercegovinu, otkroji si podobar komad Trebinjske i Makarske biskupije i održa se u borbi s ta dva biskupa i bosanskim franjevcima nekih 6 godina. Konačno Propaganda upozna zabludu i zadrži fra Dominika u Rimu. Iz toga spora sačuvao nam se priličan broj pisama, među njima i ovaj važni dokumenat. 0 njegovoj autentičnosti nema nikakve sumnje. Original mu se čuva u Propagandinom arhivu (Vis. e Coll. VIII., 228—233.). Više sjednica Propagande ga spominje. Suvremeni dokumenti, koji potjecu iz drugih vrela ne protuslove mu ni u jednoj većoj stvari. Samo nam u njegovom polemičnom dijelu valja hladno dijeliti zrna istine od pljeve subjektivnosti i pretjeravanja. Rasezanje katolika na donjoj Neretvi i Trebinjčici. Granice navodne Stjepanske biskupije bile bi prema Andrijaševiću dosta široke. Sav kraj od mora do Nevesinja i od Vrgorca do uključivo Popova spadao bi stjepanskom biskupu; tu je prema ranijim pismima bilo 15.000 katolika u 130 raznih sela i zaselaka. Ipak Andrijašević uopće ne opisuje ni Nevesinja, ni vrgoračko-ljubuške Nahije. U Nevesinju je do g. 1629. katolika već bilo nestalo. Prije ih je bilo dosta. Iz Nevesinja je rodom glaso\ati trebinjski biskup Toma Budislavić (t 1609.). Bio je učen liječnik te je liječio samog sultana. Ostavio je 6000 dukata za osnutak sjemeništa, da bi tako spasio Trebinjsku biskupiju, koja je bila u punom rasulu. Novac je poslije propao u Napulju i Dubrovniku na neizmjernu štetu katolicizma trebinjskih strana. Vrgorca i Ljubuškog ne spominje fra Dominik iz drugog razloga. On uopće nije prekoračio na desnu stranu Neretve radi sukoba s makarskim biskupom fra Bartolom Kačićem. Tako uopće dalje krajeve s te strane Neretve i ne spominje kao svoje, a bliže tek usput riše. To je najslabiji dio njegova dokumenta, sastavljen prema pričanju drugih. U tomu kraju spominje biskup Župe Gabelu (Čitluk) i Brotnjo s Blatom (»Blatza«). Gabela je brojala preko 60 katoličkih obitelji s crkvicom sv. Stjepana, po kojoj se tobože cijela ta biskupija nazivala Stjepanskom. U Brotnju (u Andrijaševića: Broćje) bilo je 500 katoličkih kuća, ali bez ijedne crkve, u Blatu 30. Anđrijašević vrlo hvali grad Mostar: okolica mu je krasna, kuoe lijepe, most posebne arhitektonske ljepote i vrijednosti, s dvije kule sa strana, koje se noću zaključavaju. U Mostaru je ostala tek šačica katolika (8 obitelji), a nekad je tu bio i franjevački samostan. Pravoslavnih tu uopće ne spominje, a za muslimane veli, da imaju u gradu 2000 dimova. Taj broj ne zvuči nimalo realno, nego kao u narodnoj pjesmi, koja s brojevima nije škrtarila. Biskupi uopće u pogledu inovjeraca ne raspolažu točnim brojkama (kao na pr. u pogledu katolika). Tako će na pr. biskup Olovčić naći u Tuzli bajoslovni broj od 10.000 muslimanskih kuća, što bi bilo dosta i za grad od 100.000 duša. Lijevu obalu Neretve, sve župu po župu, obišao je Andrijašević najmanje po dva puta godišnje kroz 4 godine. Tu govori iz vlastitog iskustva. Zato je precizan, ulazi u tančine, daje vrlo određenu sliku kraju. Sav taj Kraj dijeli na ove predjele: Popovo (s Hrasnim), Gradac, Zažablje, Dubrave, Stolac i Blagaj s Podveležjem. U Popovu polju, gusto naseljenom kraju oko Trebinjčice, bilo je pred 300 godina 8 katoličkih župa (danas dvije) s 363 katoličke kuće. Veliki broj župa svjedokom je onih sretnih vremena, kad je sva Donja Hercegovina bila katolička, gusto načičkana župama i crkvama. Prema Andrijaševiću župe u Popovu polju jesu slijedeće: Orahovi Do: crkva, 3 sela i 40 katoličkih obitelji; Kijevo, Belenići i Grepci: 1 crkva i 33 katoličke obitelji; Dračevo i Dubljani: 2 crkve i 60 katoličkih obitelji; Zavala i čvaljina: 2 crkve i 40 katoličkih obitelji; Ravno i Privor: 2 crkve, 60 katoličkih i 5 pravoslav. obitelji; Velja Međa i Hrasno: 1 crkva, 90 katoličkih i dosta pravoslavnih obitelji; Rupni Do: 5 sela, 2 crkve i 40 katoličkih obitelji; Trebinja: 9 sela, 1 crkva i 40 katoličkih obitelji. Od neobičnog je interesa opaska, da se u lijepoj crkvi sv. Petra u Zavali vide grobovi mnogih knezova, a među njima čak jednog dalmatinskog kralja imenom Pavlimira (»Polimir«). Tu je po svoj prilici biskup zabilježio narodnu predaju, jer se odvaja od Orbinija, kojeg inače vjerno slijedi (ovaj stavlja Pavlimirov grob u Trebinje). Interesantno je, da je g. Vejsil Ćurčić upravo u Zavali našao brojne ostatke starohrvatske crkvene umjetnosti (vidi list »Napredak«, br. 1., 1933.). Da kratko nabrojimo i ostale Andrijaševićeve župe. Gradac (kraj u kojem se Hercegovina dotiče mora) imao je 2 crkve, 100 katoličkih kuća i 3 pravoslavne obitelji. Do njega je župa Vidonje s crkvom i 70 katoličkih kuća. Za Vidonje, danas u Dalmaciji, vezalo se Zažablje, većinom na hercegovačkom tlu, s crkvom i 90 katoličkih dimova. Između Stoca i Neretve prostirala se ubava župa Dubrave sa 60 katoličkih kuća i znatno više muslimanskih i pravoslavnih. Tu su katolici bili u 'posebnoj opasnosti od pravoslavlja; nijesu imali svećenika i nosili su djecu na krštenje čak u dalmatinsko Vidonje. U Stocu je bilo samo 6 katoličkih obitelji. Najdalje na sjever prostirala se župa Blagaj i Podveležje (66 katoličkih kuća). I oni su ostali bez svećenika, premda je u Podveležju bila crkva sv. Petra i do najbližeg svećenika dan muškog hoda. živjeli su »na način sv. Joba«, u stalnoj pogibli apostazije. Upće su u 14 župa s lijeve obale Neretve bila samo 3 svećenika. Od Veleža i Blagaja do Graea i mora imale su sve župe samo jednog jedinog pastira. Dvadesetak godina ranije bilo je još mnogo gore: cijela lijeva obala Neretve ostala je uopće bez svećenika i skoro 1000 katoličkih obitelji nije znalo, kud da se obrate za krštenje, vjenčanje i pogreb — ako nijesu htjeli zvati pravoslavriog svećenika. Već Pop Dukljanin, kako bilježi Ilarion Ruvarac (Glasnik Zemaljskog Muzeja 1890.) opisujući »Crljenu Hrvatsku« od Skadra do Neretve, spominje u Humskoj županiji župe Popovo, Dubravu i Zažablje (Xabsco ili Di žaba) kao i naš dokumenat XVII. stoljeea. Prema Kačićevu »Razgovoru ugodnom« bile su u Zažablju plemenite obitelji Margitića, šimrakovica, žarkovića, Crnojevića itd. Na temelju točnog i iscrpivog Andrijaševićeva izvješća mogli bismo na prostoru od blizu 1000 kvadratnih kilometara odrediti približnu gustoću stanovništva (barem prema obiteljima) i usporediti je s današnjom. Kad bi dobiveni razmjer vrijedio i za ostale krajeve, mogli bismo daljnjim računom kao kroz maglu nazrijeti sliku napučenosti i broja stanovništva ondašnje Herceg-Bosne. Veliki problemi i njihove posljedice. Najveća vrijednost Andrijaševićeva izvješća leži u onim odlomcima, gdje govori o prijelazu cijelih katoličkih župa na pravoslavlje. Takvi događaji, za čudo, u objelodanjenim dokumentima nalaze se vrlo rijetko zapisani, a u koliko se tiče Hercegovine, uopće nikako do sada. Čujmo najprije, što priča biskup: »Ova župa (Dračevo i Dubljani) bila je jedna od najboljih, ali ju je prije malo godina, jer nije imala vlastitog pastira, da je brani, okupirao pravoslavni vladika i zaludio skoro sve (dementati quasi tutti) tako, da je (od 60) ostalo samo 9 obitelji »u katoličkoj vjeri«. Zatim biskup opisuje, kako je vladika obavio osveštenje dračevske crkve. Narod se tim osjetio povrijeđen i već su bili javili biskupu, da će se vratiti natrag, ako im može dati župnika. Biskup to ndje mogao učiniti, i Dračevo je ostalo pravoslavno selo. — Slične stvari priča on i za župu Zavala—Čvaljinu. Kaluđeri su su nastanili u čisto katoličkom selu i iza duljeg vremena i rada od 40 katoličkih obitelji preveli 32 na pravoslavlje. O stvarima, koje su se ranije dogodile oko Trebinja Andrijašević šuti, jer kraj po njegovu računu ne spada u Stjepansku biskupiju. Osim toga njega taru druge brige: tolike župe bez župnika, a apostazija na vratima. Da h se biskupov strah i obistinio? Sigurna odgovora radi manjka vrela ne možemo dati. Ipak izgleda vrlo vjerojatno, da su poslije g. 1629. katolici u Podveležju, Kijevdolu i Zurovićima (kod Trebinja) prešli na pravoslavlje. Možda će se komu čudnim učiniti, što ističem važnost dokumenta, koji radi o otpadu od tek stotinjak obitelji, 600—700 duša. Ipak, ako se stvar promatra u sklopu događaja XVI. i XVII. stoljeća, ona izgleda drukčije. Prigodom vizite Propagandina kolegija u Fermu (g. 1674.), govori papinski vizitator: »Već je prošlo dosta vremena, otkada je sv. Otac Aleksandar VII. odlučio da podigne prostrano sjemenište za mladiće iz krajeva podložnih Turčinu, iz Albanije, Dalmacije, Srbije, Macedonije, Bosne i Bugarske, kao j e d i n i 1 i j e k, da bi se doskočilo otpadima katolika, koji se u onim krajevima događaju iz dana u dan radi nestašice svećenika, koji bi dijelili sv. skramente, jer je narod iz toga razloga ostao posve bez njih«. Da se ne šetamo po prostoru »od Crnoga do Jadranskoga mora«, ostanimo u krajevima bližim Hercegovini. Stara D u k 1 j a, današnja Crna Gora, bila je nekad katolička zemlja. I stara Hercegovina bila je nekad katolička zemlja. Svjedok je tomu već njezin položaj među katoličkom Dukljom i Dalmacijom. U srcu Travunije, u južnoj Hercegovini, postojala je katolička Trebinjska biskupija barem od XII. stoljeća. Imena svih njezinih biskupa od g. 1322. pa dalje sačuvale su nam stare listine. U čičevu kod Trebinja postojao je benediktinski samostan, a poslije i kaptol, koji propadoše tek dolaskom Turaka. I danas tamo postoje ruševina dviju crkava. Zanimljive bilješke iz narodne predaje bilježi Delić (Gl. zem. muz. 1912., 280). Propadanje Trebinjske biskupije lijepo možemo pratiti na temelju sigurnih vrela. Trebinjski biskup Mihajlo g. 1456. povlači se u Dubrovnik, a upravu biskupije povjerava čičevskim kanonicima. četiri desetljeća iza pada Hercegovine još tamo je katolicizam snažan. Rimska »Acta Consistorialia« bilježe g. 1520.: »Trebinjska biskupija, premda leži in partibus infidelium, ima ipak vrlo brojan kler i narod«. Sto godina kasnije (1620.) piše biskup Krizostom u Rim, da Trebinjska biskupija »nema više nijednog svećenika, ali ima katoličkog naroda i crkava«. Njegov predšasnik biskup Ambroz Gučetić piše g. 1609., da se svud po biskupiji nalaze od nevjernika razorene katoličke crkve, koje bi se još dale popraviti (izgleda, da su opustošene bile prije kraćeg vremena). Već u to vrijeme biskup je bio general bez vojske: imao je doduše trojicu sluga, ali nijednog svećenika. Kasniji dokumenti već govore o malobrojnim katolicima, koji već imaju po kojeg svećenika. Stadiji propadanja Trebinjske biskupije su, dakle, jasni: najprije mnogo katoličkog naroda i svećenika; onda sam narod bez svećenika; konačno tek malo naroda, koji bi također polagano otpao, da nije uspjelo odgojiti barem šačicu svećenika. Kako, da sve ovo rastumačimo? Kud se dio taj narod? Ođgovor iza svega ovog nije težak. Dok se u Bosni katastrofamo nazadovanje katolika ima svesti u prvom redu na iseljivanje u masama, osobito za Bečkog rata, dotle u Hercegovini s lijeve obale Neretve u prvom redu na prijelaz na pravoslavlje. Narod Južne Hercegovine nije imao kud da seli. Za leđima mu je bio tek tijesni teritorij Dubrovačke republike, koja niti je htjela da prima tisuće uskoka i pribjega, kao što je to činila carska Slavonija ili mletaćka Dalmacija. Tako je stanovništvo Južne Hercegovine ostalo u glavnom u starom zavičaju, ali ne i u staroj vjeri. Malo po malo, tiho, nečujno, prelazilo je selo za selom, župa za župom na pravoslavlje. Svećenika u nekim krajevima, dapače, u većini te zemlje, nije bilo. Turskim vlastima to nije bilo krivo. Katolici su smatrani nepouzdanim elementom, koji uvijek šuruje s neprijateljem preko granice, koji priznaje svojom glavom papu, najvećeg dušmanina sjajnom polumjesecu. Položaj pravoslavlja bar u prvim stotinama godina turske vlade bio je različit. Zbog tog iznimnog položaja pravoslavlje se je širilo u Hercegovini. Sva četiri stara pravoslavna manastira u zemlji Hercegovoj osnovana su u XVI. i XVn. stoljeću. Makar da je Hercegovina 150 godina spadala na Nemanjićku sekundogenituru, ipak su istom dolaskom Turaka utemeljeni pravoslavni manastiri. Tako je Tvrdoš građen 1509., žitomislić 1563. i Duži istom poslije 1690. (po Dr. VI. Petkoviću). Sigurno datiranje Zavale počinje tek od g. 1514. Mišljenje Dr. Ćorovića, da je taj manastir postojao od XIV. ili XV. stoljeća, nije dokazano, dapače ni vjerojatno, jer su selo Zavala i mjesta sa sve četiri strane, još oko 1600. bila katolička. Zanimljive podatke o Hercegovini pruža nam glasoviti isusovački misijonar O. Julije Mancinelli (1587.—1618.). Polje njegova rada pružalo se od Poljske do Carigrada, i od Italije i Alžira do Moldave. Koncem XVI. stoljeća propovijedao je on u Dubrovniku i Hercegovini. Narod je već tada bio bez svećenika. Pred turskom silom povukao se kler u Dubrovnik. Svoj su narod tješili tim, da za slučaj krštenja i pogreba imaju pravoslavno svećenstvo. Tim su dakako svoje stado predali u ruke pravoslavlju, i koje onda čudo, da narod nije ustrajao u svojoj vjeri. Imamo zabilježen još jedan slučaj promjene vjere u blizom susjedstvu Hercegovine, u Paštrovićima, predjelu na krajnjem jugu Dalmacije. Nekad su Paštrovićani bili listom katolici. Danas su velikom većinom pravoslavni. Godine 1602. pišu ispred Paštrovićana njihovi prvaci Nikola Medić i David Davidović u Rim i mole, da im se pošalje svećenik. Pred 14 godna umro im je župnik franjevac. Od tog vremena prošla bi gdjekad i godina dana, da im se nikakav svećenik ne bi uvratio. Narod ovdje umire neispovijeđen i nepričešćen, a djeca često i nekrštena. Još je uvijek većina puka katolička, ali pravoslavna manjina ima uvijek svoje svećenike, koji ovdje stanuju. Radi toga su se mnogi odvratili od sv. rimske vjere i počeli živjeti po onomu, kako ih uče pravoslavni svećenici«. Sličnih prijelaza na pravoslavlje bilo je i u drugim našim zemljama. U Južnoj Ugarskoj to je bila dosta obična stvar. U Srijemu je odjedamput desetak sela (Mitrovica, Remete, Golubinci itd.) otpalo sredinom XVII. stoljeća, kako se vidi iz dokumenata, koje je objelodanio Dr. Jelenić (Starine, XXXVI.). U Bosni, Albaniji i Staroj Srbiji događale su se slične stvari. Da dodamo samo još dva citata o prilikama u Hercegovini 27. ožujka 1631. zaključuje Propaganda, da se oštro naloži trebinjskom biskupu, da rezidira u svojoj biskupiji i da je obilazi, jer, mnogobrojni katolici pređoše na islam i skizmu radi manjka vlastitog biskupa ili radi nemara administratora, određenih od Sv. Stolice za onaj dio dubrovačke provincije, koji je pod Turcima«. Još je glasnije svjedočanstvo »naroda iz Neretve, Popova i Graca« u pismu na Propagandu od 12. kolovoza 1629.: »Veći dio katolika (Trebinjske biskupije) prešao je na raskol i tursku vjeru, jer nije imao vlastitog biskupa...« Ovih nekoliko svjedočanstava nije sabrano zato, da se bilo komu što spotiče ili dira u stare rane. Jer ondašnje prilike valja razumjeti i suditi ih po ondašnjem mjerilu. Ona su skupljena samo da potkrijepe i rasvijetle jedan stari i važni dokumenat. Iz njih nam među ostalim postaje jasno, da Cvijićeva teza o tomu, kako je pravoslavlje na Slavenskom Jugu izgubilo masu svojih vjernika prijelazom na katolicizam, dok je obratno dobilo tek malenkost, u najmanju ruku još nije znanstveni rezultat, koji se ima primiti bez diskusije. U ovom kraćem prikazu iznio sam važnije podatke, koje nam pruža Andrijaševićevo izvješće iz g. 1629. Ono mi je, da i to spomenem, riješilo jednu malu zagonetku, koja mi dugo nije dala mira. Nigdje u Herceg-Bosni nijesu pravoslavni i katolici, Srbi i Hrvati međusobno tako blizu, nigdje tako slični i srodni kao u Donjoj Hercegovini oko rijeke Trebinjčice i u njezinu susjedstvu. Svuda isto nariječje, isti običaji, ista prezimena, ista imena, isti tip ljudi.