Hajduka i hajdučkih družina bivalo je češće po turskoj carevini. Kod nas u Herceg-Bosni sjetimo se iz XVII. st. Mijata Tomića (t 1662.), kojega slavni fra Filip Grabovac naziva najvećim hrvatskim junakom. Dvije stotine godina poslije njega poznat nam je Andrijica Šimić, glasoviti hercegovački hajduk i preteča »Gabeotske puške«, koja je odjeknula 1879.) Nered, koji je u XIX. st. vladao po cijeloj turskoj carevini,. nije poštedio ni Herceg-Bosne, gdje se je malo pitao sultan, nego su zapovijedali begovi, kapetani i age, svaki u svome kraju, ne priznajući ni sultana ni vezira. često su se međusobno borili. U toj borbi i trvenju najviše je patila jadna raja (kršćani)2). Ovakovo bezvlađe prisililo je Anđriju Šimića, da bježi u goru zelenu, te da iza busije traži pravicu, kad je nije mogao naći pred turskim sudom.3) Šimić se je rodio 22. listopada 1833. u Alagovcu, zaseoku sela Gruda, koje pripada ljubuškome kotaru. Otac mu bijaše Ivan Šimić, a majka Iva Milos iz Tihaljine. Imao je brata Jakova, sestre: Katu, Angeliku, Martu, Matiju i Petromilu.4) Siromaštvo i oskudica njegovih roditelja prisiliše ga, te je već u desetoj godini morao tražiti zarađe kog age Tikvine u Mostaru.5) Tu je ostao dulje vremena i veoma su ga voljeli. Nagovarali su ga da izuči zanat te da ostane u Mostaru. Njegova okretnost pokazala se je već u prvom nastupu javnog života. Vjerojatno, tamo je bio oko deset gođina, a ođatle ga je digao otac i pozvao ga k sebi, da radi kućne poslove. živahni Andrijica nije volio boraviti na jednom mjestu; nisu mu nimalo godili seoski poslovi. Naučio se je na lagodniji i bezbrižniji život. Neko je vrijeme bio krčmarom, držao trgovinu i kriomčario duhan, ali su ga turski poreznici smetali pri poslu, te ni tu nije mogao mirno živjeti.6) Mladi Šimić u cvijetu mladosti i u naponu svoje snage postaje sve to nezadovoljniji s prilikama svoga vremena. Vidio je nepravde, nasilja i pljačkanja u dnevnome životu; trebala je samo mala stvar, da u njemu izbije neutaživa žudnja za osvetom i pravdom. Za to mu dadoše povod turski poreznici, koji nekom zgodom u rano proljeće nemilosrdno oglobiše Ivana Šimića, njegova oca. Mladi se Andrija potuži sudu u Ljubuškome, ali — kad ni tu ne nađe zadovoljštine — ostavi očinski dom, ode u goru i postade hajduk. Domalo se je pridružio tada poznatome hajduku Kadijeviću Jovanu,7) te je s njime dočekao i pljačkao bogate trgovce. Na pljačkaše se bijaše digla hajka; raspisali su nagradu za onoga, ko ih uhvati, ili na koji drugi način onemogući njihovo djelovanje. Nekako u to vrijeme poginuo je na prolazu iz Mostara u Duvno beg Lakišić. Sumnja je odmah pala na Kadijevića i Šimica. Za njima su turske pogranične straže pojačale potjeru.8) Tamo pod jesen 1867. zaglavio je Kadijević Jovan na Aržanome kod nekoga Dudića, koji je njemu i šimiću vješto i neopazice napravio zamku.9) Uhvatili su tom zgodom i šimića te ga stavili u zatvor. Bio je po turskim i austrijskim tamnicama u Splitu, Imotskome, Duvnu, Livnu i Ljubuškome. Nije bio suđen, jer mu nisu mogli dokazati nikakove krivice. Dosadilo mu je neprestano ganjanje od tamnice do tamnice. Konačno mu je uspjelo, te je iz tamnice u Ljubuškome pobjegao nekako oko Velike i Male Gospojine 1868.10) Poslije dramatičnoga bijega iz tamnice nije više mogao misliti na mirni život kod kuće, jer je bio uvjeren, da ga tamo čeka sigurna smrt. Na zgodan se je način dokopao bojne opreme, koju je oduzeo jednome turskome oružniku, a poštedio mu život.11) Sada je počeo kupiti družinu. Prvi je došao Petar Sekulović iz Zavale kraj Imotskoga.12) Zatim mu se je pridružio Ivan Lončar iz Gornjih Vinjana i još neki drugi, te ih je redovito bivalo po pet do šest na okupu. Od toga vremena, hajdučka družina, koja je sebi odabrala za harambašu Andrijicu, neprestano djeluje u pograničnim krajevima Hercegovine, Dalmacije i Bosne. Najčešće se nađu po planinskim klancima u okolici Mostara, Imotskoga, Duvna, Livna, Glamoča, Kupresa, Travnika i Sarajeva, kuda su prolazili turski trgovci i haračlije, progoneći svoju robu i plijen. Ucjenjivali su ne samo bogate turske age i begove, nego i bogataše drugih vjera.13) U to su vrijeme bili ljudi navikli na slične zasjede pa su morali putovati sa oružanom pratnjom, ako su željeli dobro sebi i svojoj glavi. S takovim je karavanama Šimić došao više puta u sudar; u okršajima je pokazivao veliku odvažnost, junačko — ali plemenito srce. žestoko bi kažnjavao one pojedince i skupine, koji bi mu se drsko oduprli i ne bi mu dali zatraženu količinu novca, koju je on sebi svojatao kao »kralj gorskih klanaca«. Za hajduke i njihova prvaka Andrijicu nadaleko se bilo pročulo. Koncem 1868. i kroz cijelu godinu 1869. bivala su nasilja i otimačine, koje su hajduci počinjavali, sve češći, te se je o njima stalo više voditi računa. I drugi su ljudi osim šimićeve družine činili zlodjela, ali se je to većim dijelom radi nepoznavanja krivaca pripisivalo njemu i njegovom društvu. Poput vihora hajduci su provaljivali i pljačkali po austrijskom i turskom teritoriju. Nakon čina iščezavali su i odlazili u najudaljenije krajeve, da na taj način osujete potjeru. Pred Božić 1868. opljačkali su karavanu Duvnjaka, koji su gonili agama smok u Mostar. Nisu ih nimalo zlostavljali.14) često su tražili hajduci opskrbu za se u hrani i opremi, jer su više puta jedino na taj način mogli doći do potrebština dnevnoga života.15) Nisu baš onome praštali, tko ne bi udovoljio njihovim zahtjevima. U to je vrijeme nastradao Pokosica, Babić, Hadži Lazar Kujundžić i Jakov Dundić iz Imotskoga. Šimić i njegova družina mišljahu, da u Dundića imaju pune tri bačve dukata. To im je kazao Iko JerkovićPaskić iz Imotskoga. Nije imao potomstva, pa su baš hajduci zato očekivali od njega oveću svotu novaca, te ga ucjenili ucjenom od hiljadu dukata. Zarobili su ga i držali kod sebe osam dana. žena je poslala po slugi Anti Jukiću stotinu dukata i dosta hrane, ispravdavajući se da više nema. Sluga je sakrio deset dukata kod sebe, a dao im je devedeset. Hajduci su se s tim zadovoljili i smjesta su pustili Dundića na slobodu. Bogatom su Dunđiću hajduci ostali u lijepoj uspomeni, što je i sam priznao javno na raspravi u Splitu. Njegov se je doživljaj sa hajducima zbio 26. kolovoza lSTO.ie) Dosta je interesantan slučaj Dervišbega Kopčića. Njega su Šimić i družina dočekali u Rakitskome Gozdu više čabulje planine 8. studenoga 1869. S njime je bila oružana pratnja, a u društvu je bio i Alil MuratBegovie. Nastalo je pravo kreševo između hajdučke čete i oružane karavane. Pucali su jedni na druge. Pod Kopčićem je i konj zaglavio, a sam je bio ranjen u lijevu nogu. Odnijeli su mu u novcu 1017.27 forinti, a Begovieu su digli 76.50 forinti.17) Paleži, pljačkanja i otimačine vrlo su učestale. Osobito se je vodilo raeuna o onim ineidentimaj koji su se zbivali na austrijskome teritoriju. Kad je nastala opća hajka na šimića i družinu njegovu, bilo je slobodno turskim oružnicima prijeći na austrijski teritorij; opet ista je stvar bila dozvoljena i austrijskim pograničnim stražarima.18) Kad su hajduci 26. kolovoza 1870. opljačkali mnoge putnike u okolici Vinjana, potjerale su ih pomoćne austrijske čete. Turski su se oružnici namjerili na hajdučko gnijezdo i razpršili ga. Trifun Petković, Grgo Burilo i Jozo Ćorić odoše u Imotski kotar. Nikolu su Krajinu ranili i uhvatili.19) Trifun Petković znao je više puta četovati sa dva do tri druga u vrličkoj krajini. Ovaj čovjek nije nikada došao pred sud, niti je uhvaćen, jer je koncem godine 1870. zaglavio od puščanih zrna austrijskih stražara.20) Na 6. rujna 1870. bi proglašena u Zadru ucjena od hiljadu forinti kao nagrada onome, tko uhvati ili ubije hajdučkoga vođu A. šimića. Tko jednoga od njegovih pogubi ili zarobi, primit će 300 forinti nagrade. Od drugova bili su ucjenjeni: Trifun Petković, Petar Sekulović, Grgo Burilo, Mate Dražić i Josip ćorić.21) Koncem listopada iste godine uhvatili su austrijski oružnici Burila i ćorića, a zatim i Dražića. Još ostadoše šimić, Meštrović, Sekulović i Bilić.22) Petar je Sekulović u Studencima kraj Buška Blata dne 1. studenoga 1870. ubio Tomu Bilića. Najprije ga je ranio, a onda ustrijelio iz male puške. Tu su još bili Šimić i Meštrović — Šimić nije bio kriv. Nakon ovoga zlodjela postaviše zamku hajducima u šupi Andrije Akrapa. Nevrijeme i noćna pomrčina pomogoše hajducima, te su sretno izbjegli zamci.23) Otsele su šimić i preostali mu drugovi bili mnogo oprezniji. Pojavljivali su se ofco Lovreća, Sinja i po Vrliekoj krajini. Najradije su boravili u Vranplanini i po vrliuncima zarasiim gustom šumom oko Duvna i Livna.24) Veli se, da je u ovo vrijeme Andrijica šimić preko livanjskog pjesnika Jovana Sundečića tražio veze, ne bi li se kako upoznao sa crnogorskim knezom, te da bi mogao uskočiti u Crnu Goru, jer mu je ovamo život došao u veliku opasnost.25) 0 ovome ništa detaljnije ne znamo. Kad nisu mogli ni austrijski ni turski oružnici doskočiti hajducima i sve ih pohvatati, onda su stali zatvarati i ucjenjivati uglednije ljude po svim krajevima, u kojima je boravio Šimić sa svojom družinom, jer su na njih sumnjali, da skrivaju kod sebe hajduke i da ih potpomažu u njihovome djelovanju.26) Tako je sve do nedavno bilo živih ljudi, koji su radi toga bili zatvarani i globljeni. U ovakvim okolnostima učestale su zamke Andrijici i njegovim drugovima. Na 11. siječnja 1871. opkolili su austrijski oružnici Šimića i drugove u kući Jakova Prodana u Zagvozdu kod Imotskoga. Našli su se u smrtnoj pogibli. Tom prilikom Andrija ubije u obrani gologa života pandura Josipa Tomičića, a sam je sretno i junački izbjegao smrti, stavivši načve na leđa pobjegavši preko sela. Bila je tada nesnosna zima. Kad je Andrijici dosadio snijeg i studen, svrati se u kuću nekoga Garca u Runovićima, da se malko ogrije i odmori. Ovaj ga je na vjeru primio, ali — kad se je sjetio ucjene na šimića — svezao mu je ruke na ležaju i predao ga sudu u Imotskome.27) Tako se nađoše u zatvoru Šimić i čitava njegova družina. Priprave za raspravu bile su dosta velike. Godinu i po dana čekao je Šimić u zatvoru, dok je počeo proces. Kroz to vrijeme bio je pobjegao iz zatvora Ivan Lončar, koji je bio najprije od svih drugova uhvaćen. On je bio odveo jednu muslimanku, pokrstio je i njome se oženio. Ona je bila živa sve do nedavno.28) Na Lončara je stavljena ucjena 7. prosinca 1871. (Brčić, 105). Bijahu optuženi: Andrija Šimić, kao harambaša; zatim: Petar Sekulović, Ante Bilić, Ivan Meštrović, Petar Bašić, Mato Dražić, Jozo Ćorić, Nikola Krajina, Ante Jović, Marijan Jović, Grgo Burilo, Anto Radalj, Ilija Sekulović i Ivan Lončar. Pozvali su na sud u Split oko 310 svjedoka. Ti bijahu većim dijelom iz Imotske krajine, a dosta ih je bilo iz Duvna, Livna, Roškog Polja, Baška Blata, Kongore i Rakitna. Dervišbeg Kopčić nije došao na raspravu. Rasprava je otpočela 22. srpnja 1882. Pretsjednik suda bio je Franjo Lettis, a državnim odvjetnikom dr. Roko Paladin. Samoga Andrijicu branio je dr. Mato Lalić. Još na raspravi bijahu odvjetnici — branitelji dr. Marko Karaman i dr. Kosta Vojnović. Državni odvjetnik iznosi optužnicu i nabraja šimićeva zlodjela.29) Upozorio je na dvije hajdučke čete; jedna je bila šimieeva, a druga Trifuna Petkovića, koje bi se od vremena do vremena ujedinile i zajedno djelovale. Nadalje Paladin veli, da će svijetlo istine prodrijeti u najtamnija mjesta mukotrpnoga procesa. Samoga harambašu Šimića optužuje kao krivca, koji je počinio više zlodjela. Od tih jedan je obično umorstvo na osobi Josipa Tomičića; pet zločina razbojstva, a na jedan od njih bilo je i teških tjelesnih ozleda. Počinio je dvanaest javnih nasilja, raznih vrsta. To se je sve zbilo koncem 1868., kroz cijelu godinu 1869. i 1870. Neki od tih čina jako su ga teretili, dok naprotiv okolnosti u kojima je živio išle su mu na ruku.30) Isti je dan bio i Šimić preslušan. Gotovo je sve nijekao; ništa sigurno nije ustvrdio o svome djelovanju. Na koncu je istakao, da se mnogo toga njemu pripisuje, da će on sve to platiti vlastitim životom, a da drugi uživaju njegove cekine. Najposlije je rekao da je Petar Sekulović počinio više razbojstava, te još neki iz njegove družine, a to sve njega — kao četovođu tereti.31) Svjedoci su tokom rasprave govorili njemu u prilog. Tako između ostalog tvrdili, da Šimić nije dopuštao svojim drugovima tući i zlostavljati pravedne ljude. Sam je iza toga rekao: »Zašto ću ih tući? Nisu imali noža, nisu imali puške. Pravi hajduk neće nikada silom udarati čovjeka, ako mu se ovaj ne protivi. Da bi koji od mojih drugova koga udarao, ja to nikada nisam dopuštao, nego bih im rekao, da je sramota naša tući ljude, koji nisu ništa krivi.«32) Neki su izjavljivali na sudu da jedino mogu zahvaliti Šimiću što su bili pošteđeni od zlostavljanja, kad su ih hajduci uhvatili. Na raspravi 1. kolovoza 1872., kad su na Šimića neki krivo svjedočiii, doviknuo je: »Lažeš! Meni je tovar pun. Nije mi stalo više ili manje za me, ali ne valja drugoga okrivljivati«. Hajdučki zarobljenik iz Imotskoga Jakov Dundić izjavljuje: »Bio sam kod njih osam dana ... zajedno smo jeli i pili... preko dana smo spavali, a obnoć hodali... na rastanku sam se snjima izljubio. Neka im Bog dao zdravlje! što ja mojoj duši, tako i njihovoj !«33) Rasprava je trajala od 22. srpnja do 8. kolovoza, pa opet 28.—31. kolovoza 1872. Svjedoci su mnogo okrivljivali Petra Sekulovića, Ivana Meštrovića, Grgu Burila i Jozu ćorića, jer su njih četvorica bili u prigodama pravi krvoloci. Ta su njihova zlodjela blatila šimića kao prvaka. On je svoje okrutne drugove suzbijao, koliko je bilo moguće, ali nije imao odvažnosti, da ih otjera iz svoje sredine, jer se je bojao njihove osvete. Kad je za Šimića predložena doživotna robija, održao je njegov odvjetnik-branitelj dr. Mato Lalić obranbeni govor na talijanskom jeziku, koje u glavnom sadržaje slijedeee. Šimić se ne smije smatrati kao silnik i robijaš. Njega je kruta sila odagnula od očinskoga doma i obiteijskoga zaklona. Pred strahom od smrti otišao je u goru i postao hajduk. Da se je odgajao u povoljnijim prilikama, bio bi pravi dobrotvor za čovječanstvo. Još i to mora imati upliva na njegovu osudu — on je naime unio mnogo svijetla i jasnoće u raspravu. On je pospješio brzi postupak, pomoću kojeg se došlo do istine. Zato dr. Lalić predlaže, da se doživotna robija promjeni u vremenitu kaznu.34) Odluka je izrečena 31. kolovoza u 9y2 sati prije podne. Osuđeno je dvadeset osoba — među njima su neki hajdučki pomagači, ili su na drugi način bili upleteni u hajdučke poslove. Andrijica Šimić, Ivan Meštrović, Mato Dražić, Jozo Ćorić i Grgo Burilo bijahu osuđeni na doživotnu robiju s jednodnevnim postom svakoga mjeseca. Ivan Lončar i Petar Sekulović osuđeni su na vješala. Kasnije ih je car pomilovao i ostavio ih je u doživotnoj tamnici. Kad su pročitali osudu, Lončar je rekao: »Zaradio sam protiv Bogu i čovjeku; ja samo nek prije svršim, više mi je ova kuća (tamnica) dodijala!... Neću se prizivati protiv ove osude, što ste roi je proglasili.«35) Bijahu još slijedeći osuđeni: Petar Bašić 18 godina, Ivan Prlj 19 godina i 2 mjeseca, Nikola Krajina 17 godina, Ante Jović 17 godina, Marijan Jović 16 godina, Ante Radalj 14 godina, Franjo Akrap 9 godina i 6 mjeseci, Nikola Prlj 1 godinu teške tamnice, Mate Jović 8 mjeseci, Ilija Sekulović 4 mjeseca, Andrija Bitanga 3 mjeseca, Ante Jović ml. 3 mjeseca i Jozo Sekulović 2 mjeseca. Rasprava je zaključena u jedanaest i pol sati istoga dana, kad je pročitana osuda. Orao polomljenih krila, nekada hrabri hajduk Šimić ode sa svojom družinom u zatvor, da ispašta prekršaje svoga života. U koparskoj tvrđavi u Istri nadživio je sve drugove, koji su bili osuđeni na doživotnu tamnicu. Josip Ćorić umrije 27. studenoga 1873. u dobi od 23 godine. Ivan Meštrović umrije 4. kolovoza 1877. u dobi od 31 god. Grgo Burilo umrije 12. ožujka 1877. u dobi od 43 godine. Petar Sekulović umrije 22. rujna 1877. u dobi od 31 godinu. Ivan Lončar umrije 20. siječnja 1879. u dobi od 36 god.36) Vladanje Šimićevo u zatvoru odavalo je čovjeka, koji se je potpuno predao sudbini. Iz dana u dan pogled mu je padao po istim zidinama, iz kojih je izbijao zadah smrti, postajući nesnosniji i strašniji. Svakoga je svjetovao i okrećao na pravi put. Jedino je mogao misliti na konac svojega života, kojega je oeekivao među zidinama koparske tvrđave. Dok su se takove misli i slični osjećaji budili u hajdukovu srcu i pameti, dotle su po hercegovačkim i dalmatinskini selima nicale epopeje u čast njegovu. Guslari i narodni pjevači znali su sve događaje iz njegova života, a njihova ih je mašta popratila svojim obiljem.37) Devedesetih godina prošloga vijeka oživjela je uspomena na hajduka Šimića, Mnogi su željeli, da ga opet vide, a oni — koji m. ga vidjeli — na čudan su način sebi pretstavljali tu legendarnu pojavu iz nedavne prošlosti. Od godine 1893. neprestano su stizavale molbe u Beč, da Šimić bude oslobođen robije. Biskup mostarski fra Paškal Buconjić u molbi, koja je poslana 10. listopada 1899., piše slijedeće: »Ovdašnji narod uvijek je smatrao, da je Andrijica Šimić otišao u hajduke za ljutu nevolju, te uopće želi, da mu se Vaše Veličanstvo najblagostivije smiluje.«38) Kad su bile molbe neprestano odbijane, pošalje nanovo molbu brat hajdukov Jakov Šimić, na kojoj su se potpisali mnogi seoski prvaci, neki župnici i fra Krešimir Bebek, gvardijan i nadžupnik mostarski. Molba je poslana 27. svibnja, a stigla je 23. srpnja 1901. u Beč. Prizivni Sud u Zadru saopćuje pred Božić iste godine Kotarskome Sudu u Splitu, da je Nj. V. Car i Kralj oprostio ostatak kazne Šimićeve riješenjem od 13. prosinca 1901.39) Splitsko »Jedinstvo« i neki hrvatski listovi popratiše s komentarom tu novost. Već početkom godine 1902. nalazi se Andrijica u Hercegovini. Traga staračkim hodom kroz staze i putove, kuda je negda djelovao kao hajdučki harambaša zadajući strah silnicima, a obećajući potlačenima pravicu.40) Rado su ga primali svugdje; osobito su voljeli s njime razgovarati stariji ljudi, koji su upamtili njegovo hajdukovanje. često se je kao gost našao kod franjevacažupnika u Hercegovini i kod mostarskoga biskupa Buconjića, koji ga je veoma rado primao. Zgodno pričanje i veseli pogled svraćali su pozornost na ukroćenog hajduka Šimića; svak je bez dosade slušao pričanja iz nedavne prošlosti. S bolom u duši sjećao se je Andrijica krvoloka i silnika iz svoje sredine, koji su znali počinjati grdna zlodjela, a to se je sve njemu negda kao harambaši pripisivalo. Srce bi mu se razgrijalo, kad bi prepricavao bojeve i okršaje u kojima je pokazao neobičnu spretnost i zamjernu odvažnost.41) Bilo se je u narodu stvorilo mišljenje, da šimića ne može puška probiti, niti nož raniti. Prolazeći kroz sela, svraeao se je u crkve i molio se pobožno s krunicom u ruci. Na takovom je putovanju umro nenadanom smrću u Runovićima dne 5. veljače 1905. Zakopan je u mjesnom groblju kraj Garca, svoga izdajnika. Dva dana prije smrti ispovijedio ga je i pričestio u Ružićima mjesni zamjenik župnikov o. fra Križe Galić.42) Andrijica bijaše oniska stasa, visoka čela, bistra oka, izrazita lica. Plemenito srce njegovo nigda nije zatajilo svoje dobrote. Uvijek se je pokazivao razgovorljiv, šaljiv i veseo. Neobično snažan i okretan — snalazio se je u svakoj nezgodi. Ta ga svojstva i plemenitost srca ne ostaviše do zadnjih časova njegova života.43) Pojava hajduka šimića bio je vapaj pomoći; njegovo djelovanje završuje jedno razdoblje prošlosti HercegBosne. Da je šimić poživio barem još desetak godina kao hajduk na slobodi, na drugi bi se način shvaćalo njegovo djelovanje — imao bi hercegovački ustanak svoga prvaka u Andrijici, a ne bi se mogli drugi ponositi, da su imali tu ulogu.44) Mali humak na runovićkom groblju skriva u sebi zemne ostatke Andrijice Šimića, posljednjega katoličkoga hajduka u Herceg-Bosni. NAPOMENA: Fusnote dostupne u PDF formatu