Godine 1925. navršiće se tisuću godina, što se hrvatska kneževina preobrazila u kraljevinu, i što se dotadanji knez Tomislav vjenčao za kralja. Gdje se to vjenčanje izvršilo, nije sigurno utvrđeno; ali gotovo svi historičari počevši od Ivana Kukuljevića nagađaju, da se to dogodilo na Duvanjskom polju u Bosni. Ljetopis popa Dukljanina potanko priča o velikoj skupštini hrvatskog naroda i o krunisanju nekoga kralja Svetoplka (Svetopuka, Svjatopolka) na Duvanjskom polju, pa se općenito misli, da je pop Dukljanin bludnjom zamijenio moravskoga kneza Svatopluka s hrvatskim kraljem Tomislavom. Kako će sav hrvatski narod za dvije godine najsvečanije slaviti postajanje i tisućgodišnji opstanak svoje narodne države, spremaju se naročito kršni Duvnjaci, da svoj zavičaj što jače istaknu.U to ime sakupili su lijepe novce i sveder ih sabiru, da u stolici Duvanjskoga polja, u varoši Županjcu podignu zavjetnu crkvu i uz nju »hrvatski dom«, u kojem bi se zgrnulo sve, što bi podizalo narodni i kulturni život ne samo na Duvanjskom polju, nego i daleko i široko k naokolo njega sve do mora i podunavskih strana. Duvanjsko polje neka bude sada središte proslave, kao što je pred tisuću godina bilo pozorište najznamenitijih događaja u hrvatskoj povjesnici. Potrebito je stoga i radi onoga, što je prošlo, i radi onoga, što se sprema, da to Duvanjsko polje malo izbliže ogledamo. U Između bosanskih razvodnih gora i Dinarskih planina Dalmacije čije prostiru se pravcem od sjeverozapada prema jugoistoku tri visoke ravnice ili polja, po imenu Glomačko polje (Hlivno, Livno, Lijevno), i napokon Duvanjsko polje li Duvno. Naporedo s tim poljima nižu se u Dalmaciji uza zapadni podanak Dinarskih planina opet " tri nešto niža polja, kao Kninsko polje (s Kosovim i Petrovim poIjem), Cetinsko polje (Vrlika. Sinj. Trilj) i Imotsko polje na jugu. Od svih tih šest polja svojim je gospodujućitn smještajem najznamenitije baš Duvanjsko polje, na kojem je danas najglavnije mjesto varoš Županjac, zvana i Duvno. To se polje politički pribraja Bosni (Travanjskom okružju); ali zapravo tvori s Livnom i Glamočem neku zasebnu zemljopisnu cjelinu, koja bi se prije mogla privoliti Dalmaciji ili Hercegovini, nego Bosni, i to već radi samog geognostičkoga sastava, jer i ta tri polja pripadaju kraškoj formaciji ili kršu, koji ispunja južnu Kranjsku, južnu Hrvatsku. Dalmaciju, Hercegovinu i Crnu Goru. Duvanjsko polje spada među najviša polja u tim krajevima. Visoko je 860 do 900 metara nad morskom površinom; dakle je nešto niže od Glamoča (896 do 1031 m), a znatno više od Livna (709 do 808 m), kao i od hrvatske Like (600 m) i Krbave (700 m). Od sela Mokronoge i hana Marijana, na sjeveru pak do sela Mesihovine (Mesiovine) na jugu dugo je do 20 kilometara (po nekim 4 sabata), dok mu je širina različita. Najveća mu je širina u sredini između sela Kovači na zapadu i Mandinog sela na istoku: tu je široko do 9 kilometara. Međutim ta širina postaje još znatnija, ako se pribroje neke pokrujne doline kod rečenih mjesta. Tako se medu Mandinim selom i Kongorom odvaja jugoistočno prema selu Lipi neka pobočnžu dolina, koja je duga oko 4 kilometra, a široko poprijeko 2 kilometra. Druga pobočna, gotovo trougla dolina proteže se kod sela Kovača i Kola prema zapadu u dužini od 5 i pol kilometra, te se zapadno od sela Stipanića zašiljuje pri dnu znatnoga sela Prevale, gdjeno iz Duvna vodi put u Buško blato i niže u Dalmaciju prema moru. Površina Duvanjskoga polja obaseže 122 knr. Opasano je Duvanjsko polje sa svih strana visokim gorama. Na istoku uzdižu se Ljubuša planina (s vrhuncima Ljubuša 1794 m., Crni vrh 1617 m., Mala Ljubuša 1676 m.) i Vran planina (s vrhuncima Veliki Vran 2074 m.. Mali Vran 2017 m.); na jugozapadu hvata se Vrana Hlib ili Lib planina, u kojoj su vrhunci Zmijača (1481 m.) i Orlakuk (1391 m.), i koja strmenitim grebenom Hlibom i Libom (1023 m.) prodire u samo Duvanjsko polje. Greben Hlib i Lib čini se kao rt ili predbrežje, te se nad susjednom ravnicom uzdiže za nekih 150 m. relativne visine. Na zapadnoj strani polja uzdiže se ivlidena planina (najviši vrh Midena 1121 m.) i mnogo niža Grabovička planina; iza klanca Prevale hvata se potonje na sjeverozapadu Tuš-nica planina (1700 m.) s Buljanom stranom i Jelovačom planinom. Pojedini ogranci Tušnice planine dopiru gotovo do glavnoga mjesta Županjca na Duvanjskom polju. Između opisanih gora vode kraj doline i prevale i ceste i putovi na sve četiri strane svijeta. Na sjever vodi cesta dolinom rijeke Šuice i preko sedla Malovana na Kupreško polje i do Bugojna na Vrbasu; kod Gališiča odvaja se od te ceste druga, kojom se ispod Borove glave (1290 m.) dolazi u Livno. Drugi put vodi s Duvna na zapad preko Prevale na Buško blato; putovi na istok u dolinu Rame i na jug prema Roškom polju, Viru i Budimiru mnogo su tegotniji, te se njima može tek jašući na konjima prolaziti. Po narodnom kazivanju irnade na Duvanjskom polju i u bližem okolišu njegovu 74 vrela ili izvora. Takova su vrela Kosovac i Klisac na Hlibu ili Libu, vrelo Miljacka na južnom kraju polja, vrela Žbanica i Ostrožac u Tušnici planini, napokon brojna vrela u okolišu varoši Županjca. Neka od tih vrela u proljeće i jesen otiču u malene potoke, koji međutim u ljetu za vrijeme žege presuše. Događa se pače, da u sušno doba i mnoga vrela posve presahnu. Tako biva i s vrelom Kosovcem,, premda izvire u gorskom kraju od 1300 m. visine. Najznamenitiji potok čitavoga polja je Šuica ili Šujica. Ona izvire daleko na sjeveru ispod planine Malovana, gdjeno stoji selo j Stržanj s podorom starinskoga grada; onda teče kraj sela Šuica i Galičića, iza Galičića si probija put kroz tijesnu dolinu, pa tek kroz j sela Mokronoge ulazi u Duvanjsko polje. Tekući poljem od sjevera k jugu pada od 873 m. do 862 m.; po prilici usred polja savija se u ž okuku ili lakat, pa teče na zapad prema planini Grabovici, kojoj se na podanku kod sela Kovača pod Tuboljom gubi u ponor. Nakon podzemnoga toka od nešto više nego 5 kilometara izlazi opet kod mjesta Vrela iz pećine, te kao potok Ričina prolazi Buškim umom, pa se na jugozapadnom kraju toga polja kod Ljeskovače ponovo gubi u ponore. Za svoga toka od Mokronoge do Ljeskovače pada Šuica 173 m. (873—700). Šuica je redovito vodom dosta obilata; u proljeće i jesen razliiava se i poplavljuje okoiišnje livade, pa tako nastaju i stalne bare, kao u sredini polja na mjestu prozvanom Jabuka. Tek za velike ljetne suše ostaju satno mjestimice manje i veće lokve u njezinu koritu. Znatniji pritoci Šuičini jesu s desna Vučica ili Djevojka, nadalje Vrbica s potokom Šege tom, i napokon Ostrožac; od lijevih pritoka spomena je vrijedna Drina, koja dolazi s južnih krajeva polja, pak utječe u Šuicu baš ondje, gdje se ta rijeka savija u okuku. Drina žu ljetu većinom posve presahne. Baš te hidrografske prilike Duvanjskoga polja prouzrokuju da se sredinom njegovom prostiru gotovo same livade (imenice), koje zapremaju malo ne polovicu polja. Tek na okrajcima i više položenim mjestima, dokle ne dopire poplava, ima njiva i oranica, na kojima rode gotovo sve vrsti žita. Čini se, da je polje u stara vremena bilo u opće rodnije, nego što je danas, što bi posvedočila rečenica: »Duvno zlatno guvno«, kao i narodna predaja, da je Duvno nekad bilo žitnica dalmatinska. A i narodna pjesma pjeva: »Lijepo ti je Duvno polje ravno: po njem raste bjelica pšenica, konjska hrana zelena travica«. Bit će, da su i gore, koje polje opasuju, bile nekad šumom zarasle; danas je Duvno s okolišnjim gorama golo, jedino na Vran-planini imade nešto bukove šume. No zato imade i po polju i po planinama dovoljno pašnjaka, pa je tako stočarstvo žiteljima Duvna glavno vrelo privrede. Vinograda nema već radi studenoga podneblja. Po zimi je vrlo studeno (10—15 stupnjeva R ispod ništice), ali ni po ljetu nema velike žege najveća vrućina 20—24 R). Obični su vjetrovi bura i ju-govina; ljeti dune katkada večerinj ili pedsunčak. Na Duvanjskom polju živjelo je (po popisu god. 1885.) oko 9200 stanovnika. Od toga bili su 6600 rimokatolici, 1800 muslimani, a 800 pravoslavni. Rimokatolici razasuti su po čitavom polju: muslimani pretežu u varoši Županjcu, zatim u selima Blažuj. Opleća-nima i Omerovićima; pravoslavni nastavaju isključivo u selu Raš-čanima, a pretežu u selu Čebari. Ali imade i takovih sela, u kojima nastavaju jedino rimokatolici (Borčani, oba Brišnika, Bukovica. Crvenica i.t.d.). Duvnjaci su u opće svi odrasli i razvijeni ljudi; imade ih. koji i do 2 metra visine dosegnu. K tomu su dosta jaki, tako da jedan i po 75 kg. može na konja dignuti Muškarci su jači, krupniji i ljepši od ženskadije. Djece imadu oci 5—10; rt; čitavom polju nema više od 15—20 žena nerotkinja. Što se tiče glava, većinom su okrugle, a manje ima dugoljastih. Kosa je većinom crna ili vrana, a manje ima žutkaste ili crvenkaste. Govor im je krasna što-kavština ikavskoga izgovora; u junačkim pjesmama slave uz dru