Prije mnogo godina publikovao je g. Jovan N. Tomić članak Motivi u iredanju o smrti kralja Vukašina. U članku pisac iznosi svoje opažanje, da su u starim predanjima historijske ličnosti i događaji sporedni, pa se ne smiju uzeti onako, kako ih predanje prikazuje. Motiv je glavno. Od njega zavisi, kako će biti prikazan historijski događaj. Motiv se ne obazire na istiniti tok događaja, nego ih udešava prema sebi, kako će bolje pasovati za njega. Dakako, da pri tome strada historijska istina. G. Tomić drži, da su neki mo- tivi opći i zajednička svojina indoevropskih naroda. Prema tome su motivi vrlo stari.te su kroz stotine i hiljade godina mnogo puta nakalemljavani na njih historijski događaji, slični po sadržaju, ali vremenski vrlo udaljeni jedan od drugog. Boj na Marici i smrt kralja Vukašina su Bog zna koji po redu u nizu historijskih događaja, koji su prilagođavani istom starom motivu. Za veliku starost ovoga motiva našao sam ja i potvrde. Našao sam dva historijska ukoliko su historijski događaja, koji su po sadržini srodni jedan s drugim, a obadva s predanjem o smrti kralja Vukašina. Ti su se događaji zbili prije Maričke Bitke na 800-1100 godina. Stariji događaj je pogibija rimskoga cara Domicija Aurelijana god. 275. posl. Hr. Premda se ovaj događaj smatra historijskim faktom, u njegovoj se konstrukciji može opaziti utjecaj staroga motiva. On se, tobož, zbio ovako. U carevoj je službi bio neki Eros kao njegov lični sekretar. Eros jednom prilikom učini iz koristoljublja nešto rđavo, pa se prepadne kazne, koju je očekivao od strogoga Aurelijana. Da kazni izmakne, odluči doći glave caru. Spletkama i laži uvjeri on neke oficire, da car namjerava pogubiti i njega i njih. Kada je Aurelijan pošao starim rimskim putom od Perinta prema Vizantu i došao do gradića Kenofrurija, napadnu ga zavjerenici iznenada i izbodu ga mačevima. U ovom događaju je glavna ličnost carev lični sekretar, kao i kod Vuka- šinove smrti sluga ili paž njegov. U obadva su slučaja ubijce ljudi iz neposredne vladaočeve blizine. Samo neke, ali ne bitne, razlike ima u motivima ubijstava. Koristoljublje Vukašinova sluge jasno je u predanju, a u slučaju Aurelijanova sekretara je prikriveno. Trista godina docnije dogodilo se u istom kraju slično ubijstvo, više slično Vukašinovu, nego Aurelijanovu. Ovaj je događaj početkom 7. vijeka zabilježio Teofilakt Simokata1), a dogodio se, tobož, pri kraju 6. vijeka za vladanja cara Mavrikija. Po Teofilaktu car se jednom prilikom nalazio kod Enata, u onom kraju, gdje je ono prije poginuo Aurelijan. Pred cara i njegovu pratnju iskrsne iznenada čopor jelena, koje carevi pratioci stanu loviti. Pošto se sunce već klonilo zapadu svi pratioci, sjem jednoga, prekinu lov. Onaj se, praćen jednim Gepidom, natisne za jednom košutom i odjuri u šumu. Gepid se slakomi na skupocjeni pojas careva čovjeka, pa ga u jednom dolu ubije. Teofilakt nadovezuje na ovo svoje moralno rezonovanje: tako ovaj pratilac (carev), mjesto da košuti učini zlo, dopade sam zla, jer je na sebi nosio izvor zla (5S, pojas). Iako se ovo ubijstvo dogodilo, tobože, koju desetinu godina prije, nego što ga je zabilježio Teofilakt, ono ipak ne mora biti istinito. Pisac je bez sumnje čuo od svijeta predanje, vezano za onaj kraj, predanje kako je pratilac iz lakomosti ubio svoga bogatoga gospodara. Pošto je predanje bilo vezano za onaj kraj, kroz koji je prolazio Mavrikije, ili zato, što su Teofilaktu pričali, da se događaj zbio u vrijeme Mavrikijevo, on je taj događaj stavio u vrijeme Mavrikijeva prolaska tuda. Kritika Teofilaktu ne odriče ljubav prema istini, ali čini zamjerke njegovu historijskom shvatanju, jer ne umije razlikovati bitno od sporednog, pa se upušta u duga pričanja o sitnim stvarima, dok je u glavnima kratak. To će i biti razlog, te je Teofilakt jedno narodno predanje shvatio kao faktični događaj iz vremena cara Mavrikija.G. Tomić nalazi u predanju o Maričkoj Bitci i o smrti kralja Vukašina i etičke momente. Monah Isaija smatra Marički poraz i Vukašinovu pogibiju pošljedicom božjega gnijeva. Etička strana se u ubijstvu cara Aurelijana ne opaža, sjem ako nije docnije unišlo u narod hrišćansko vjerovanje, da je Au- relijan od Boga kažnjen kao hrišćanski neprijatelj. U drugom slučaju se iz rezonovanja Teofilaktova nazire etički momenat.Ova dva ubijstva su lokalizovana u jednom kraju, koji nije daleko od Carigrada, dakle u Trakiji. Docnije je, prije ili u vrijeme Maričke Bitke ili čak i poslije, motiv izabrao drugi kraj, onamo gdje se dogodila Vukašinova pogibija. U tom ga je kraju čuo putnik Benedeto Ramberti 1533. godine. Dakako predanje o Maričkoj Bitci, kao historijskom događaju, bilo je vezano za kraj, gdje se bitka faktički i dogodila, pa je nije bilo moguće prenositi dalje. Predanje je bilo vezano za ovaj kraj još 150 godina iza Rambertija. Patrijarhu Arseniju III. su pokazivali ljudi grob despota Uglješe. Uostalom i bez toga, predanja sa zajedničkim motivom nijesu morala biti vezana baš za jedan kraj. U nas ima toliko narodnih predanja o istim licima (Kraljević Marko, Prokleta Jerina, Starina Novak i t. d.), koja su vezana za mnoga mjesta, vrlo udaljena jedno od drugog. Ali je pri svem tom vrlo napadno, da su u sva tri slučaja predanja vezana za istu zemlju, Trakiju.