O ovoj temi, iako ne u ovom obliku, pisano je do sada nekoliko puta, ali uvijek sa više ili manje netačnosti. Šta više, posumnjalo se i u identičnost Sarajeva sa starom Vrhbosnom. A i o samom mjestu, gdje su Turci počeli osnivati novu varoš, postoje različita mišljenja. To dolazi otuda, što su pri određivanju mjesta, gdje je bio sarajevski zametak, nekritično uzimana za dokaz sumnjive lokalne tradicije i što su neispravno tumačeni izvori. To me'je potaklo, da ovu stvar pretresem, da ispravim greške i da po izvorima iskonstruišem, kako se Sarajevo razvijalo do kraja 16. vijeka.Za identifikaciju Sarajeva i Vrhbosne neću se pozivati na onakve izvore, u kojima se Vrhbosna spominje tako, da se ne zna, tiče li se ime župe ili mjesta. Uzeću u pomoć samo dva izvora, iz kojih se jasno vidi, da je Sarajevo postalo u blizini stare tvr- đavice Vrhbosne.Jasno i razgovijetno kaže putnik Kuripešić, koji je prošao ovuda 1530., šta je i gdje je Vrhbosna. Iz njegovih se navoda vidi, da je Vrhbosna isto što i Sarajevo. On veli ovako:“ „. Pod kraj 16. vijeka Lukarević ovako identifikuje Vrhbosnu i Sarajevo: Sumnje nema, dakle, Vrhbosna i Sarajevo su isto.Poslije ove konstatacije lakše je odrediti onaj uži lokalitet, gdje su Turci osnovali prvo svoje naselje na teritoriji današnjega Sarajeva. Nema razloga tražiti ga negdje daleko od tvrđave, te prema tome otpada svaka kombinacija, po kojoj bi početci Sarajeva mogli biti u zapadnom, nezaštićenom dijelu. Protiv toga su n geografski razlozi. Poznato je, da, ako nema kakvih jačih razloga privredne prirode, građanska naselja postaju na mjestima jačega prometa, naročito na raskršćima. Kada se pogleda na današnji plan sarajevske čaršije, opaziće se, da se nekoliko širih prometnih ulica (Varoš, Sagardžije, Kovači i produženje Bistrika, odnosno Širokače) sastaju na Baščaršiji '). Nije to slučaj, niti su se drumovi — jer su ove ulice drumovi, koji vode spolja u Sarajevo akomodovali sarajevskoj čaršiji, nego se čaršija, koju su Turci osnovali u 15. vijeku, odmah u početku akomodovala drumovima. Gdje su se oni sastajali, tu je postala čaršija. Najbolvi je dokaz pravac nekada važnog druma Kamenita Baba—Širokača (Husejin- kapetanova)—Baščaršija—Kovači—Vratnik—Širokac. U dosta pra- vilni plan sarajevske čaršije, gdje se ulice i uličice ukrštaju skoro u pravom kutu, ovaj drum unosi nepravilnost, jer njegova kriva crta ne pasuje u pravilnu mrežu čaršijskih ulica. Drum je bio prije čaršije i išao je istim pravcem kao i sada, a čaršija je poslije po nečijem planu izgrađena pravilno. Može biti, da je Isabegov kjarban-saraj (Kolobara), sagrađen 1461 ./2., dao osnovu za pravilno uređenje čaršije. Pri njenom regulisanju nije dirano u pravac druma, nego je ostavljen onakav, kakav je bio i prije. Samo mu je onaj komad između Baščaršije i Careve Ćuprije izmijenjen i uvučen u pravilni plan čaršije. Dva komada ovoga druma, doduše izvan čaršije, zovu se Širokača i Širokac, pa se po imenima vidi, da je drum ostao u svojoj prvobitnoj znatnoj širini. U vakufnami Isabegova imareta (zavije) iz godine 1461./2. spominje se Bioski Put, nazvan svakako po selu Bioskom, kroz koje je prolazio. Taj je drum bio vrlo važan, jer je od Sarajeva vodio na više strana istoku i sjeveru (Prijepolju, Užicu, Srebrnici, Vlasenicama i Tuzli). Po vakufnami se vidi, da je taj put produženje današnje Aleksandrove ulice (Ćemaluša-Varoš) i da se nastavlja dalje uz Kovače. Pod Kovačima se sastajao sa drumom od Širokače. Tu dakle, uvrh današnje Baščaršije, bilo je raskršće drumova. U vrijeme osnivanja Isabegova imareta bilo je na današnjoj Baščaršiji i oko nje selo Brodac. Ime njegovo pokazuje, da je selo bilo kraj Miljacke blizu gaza (broda) na njoj. Ne može biti nikakve sumnje, o mjestu, gdje je bio gaz. On je bio na drumu Širokača- Širokac, ondje, gdje je 1461./2. Isabeg sagradio most, docnije zvan Careva Ćuprija (ali ne ondje, gdje je sadanji betonski most, nego malo niže). Pošto se Miljacka za vrijeme velikih kiša nije mogla gaziti, niti se zbog jake vodene struje moglo prevoziti preko nje, napravljen je na gazu most, da ne bude zastoja u prometu. Oko raskršća i gaza (mosta) i na srednjem dijelu druma Širokača-Širokac postala je prva sarajevska čaršija sa dućanima i hanovima, kojih je moralo biti tu i prije, nego što je Isabeg sagradio svoj kjarban- saraj i duNane. U vakufnami se sjem njegovih dućana spominje trg (zik). Čaršija je dakle bila i prije Isabega. Koliko je Brodac bio važan kao drumsko raskršće vidi se to i po docnijem rasporedu čaršijskih ulica, pošto se selo pretvorilo u čaršiju. Oko Baščaršije su se grupisali oni zanati, koji su potrebni bili putnicima: samardžije (u Kračulama), kovači, sarači, abadžije i mutabdžije (1565. se spominju kraj Careve Džamije mutabdžijski dućani) !). I pri građenju Isabegova kjarban-saraja i imareta vodilo se računa o drumu, pa je obadvoje sagrađeno u njegovoj neposrednoj blizini. Još prije mosta i imareta novo tursko naselje je moralo imati svoju džamiju. U Isabegovoj se vakufnami spominje jedan imam kao svjedok i potpisnik. Džamija nije mogla biti daleko od čaršije, jer je bar za tri namaza (podne, ićindiju i akšam) bila potrebna ljudima iz čaršije. Valjda zbog džamije i turski je zapovjednik sagradio sebi dvor (saraj) blizu nje. U prvo vrijeme je valjda stanovao u tvrđavi. Dvor je postao prije 1461., jer se baš po njemu čitava ravan s obadvije strane Miljacke nazvala Sarajevo, što znači polje oko dvora.Neki misle, da Careva Džamija nije prva sarajevska džamija. Prvom džamijom smatraju oni HaseNi-Hatun, jednu džamiju iza Husrev- begove banje, koje više nema. Na ovako mišljenje ih: je naveo natpis na jednom grobnom kamenu u haremu te džamije. Na tome nišanu, čija forma ne pripada ovom starijem, nego nekom docnijem vremenu stoji ovaj natpis u prijevodu: Osnivačica zadužbine Haseki-Hava. Za njenu dušu (neka se prouči) fatiha. 848. (godine). Godina u natpisu zavela je neke, da džamiju smatraju prvom sarajevskom džamijom. Ima više razloga, koji ne dopuštaju ovakvo mišljenje. U prvom redu zato, što je ova džamija u skrovitom mjestu Sarajeva i prilično daleko od prvoga početka čaršije. Drugi je razlog forma grobnog kamena, koja ne pripada ovom vremenu, a i forma cifre 4 u broju godine smrti, koja je također iz novijeg vremena2). Nije samo sumnjiv, nego je uopNe nemoguć, i ovaj i svaki drugi natpis iz ovoga vremena. Nigdje u Bosni i Hercegovini nema turskih natpisa iz prvih decenija turskoga vladanja. Najposlije još jedan razlog. Careva Džamija se u drugoj poli 16. vijeka zvala Stara DžamiJa . Kada postoji jedan objekat jedne vrste, on se ne zove ni stari, ni novi. Tek kada postane i drugi objekat iste vrste, onaj se prvi zove stari. Careva Džamija je, dakle, prva sarajevska džamija, a HaseNi-Hatum spada u docnije vrijeme. Natpis na grobnom kamenu u njenom haremu je još mlađi. Postao je u ono vrijeme kada se izgubio spomen na građenje džamije i na njenu osnivačicu, pa je po nekoj netačnoj tradiciji stavljena na kamen godina 848., što odgovara hrišćanskoj 1444./5. godini. U Sarajevu ima još nekoliko starih građevinskih objekata, koji se smatraju za vrlo stare, a to nijesu. Te tobožnje stare građevine su džamije Šejha Magribije pod Goricom blizu vojne bolnice i Šejha Bagdadije gore visoko u Bistriku. Šejh-Magribi je došao tobož sa Ishakbegom, a Šejh-Bagdadi sa sultanom Mehmedom II. god. 1463. Da je Šejh-Bagdadi gradio svoju džamiju 1463. ili nešto kasnije, ne bi je gradio gore uvrh Bistrika, nego dolje u ravni, gdje je tada bilo mnogo prazne zemlje, njiva i livada. Ne bi je gradio gore ni s toga, što je ne bi imao graditi za koga u kraju, koji je tada bio nenaseljen. 50—60 godina kasnije sagradili su u tom kraju svoje džamije Mehmedbeg Isabegović i Gazi Balibeg, ali obavda niže od Šejh-Bagdadijne džamije. Još je lakše dokazati, da Šejh Magribi nije došao sa Ishak- begom. Nije moguće, da se u to rano doba uputio jedan šejh iz Magriba (Maroko) u Bosnu, gdje se turska vlast istom stvarala. I gdje da gradi džamiju i kome dolje daleko, gdje nije bilo ljudskoga naselja osim, možda, koje seoske kuće. Iz kasnijega vremena ima spomen o jednom čovjeku iz Maroka. God. 1565. spominje se u Sarajevu neki Hadži-Mehmed sin Omera Magribije. Zar ne bi ovaj Hadži- Mehmed mogao biti srodnik Šejha Magribije, kome ne znamo ni pravog ličnog imena. Džamija Magribija se uostalom nikako ne spo- minje 1565. u mnoštvu drugih spomenutih džamija. To doduše ne znači, da je još nije bilo. Ali ne znači ni da je bilo. U grupu netačno datiranih javnih građevina spada i turbe Gazi-ler kod Županije i Alipašine džamije. Tu ukopani junaci su Ajni-dede i Šemsi-dede. I oni su, tobož, savremenici sultana Mehmeda II. i poginuli su, veli tradicija, kada je on osvojio Bosnu. Zna se međutim, da su Turci osvojili sarajevski kraj 28 godine prije osvojenja ostale Bosne, pa da u to vrijeme, 1463. godine, nije bilo nikakvih bojeva u sarajevskom kraju i da tu niko nije mogao ni ginuti. Tradicija dakle ne može biti istinita. No da vidimo dalje. U turbetu nad njihovim grobovima nalaze se nišani i po formi i po karakteru pismena i po rasporedu teksta potpuno istovetni. Na obadva je stavljena kao smrtni datum godina 866. (1461./2.), dakle čak ranija od osvojenja Bosne. Ranije sam spomenuo, da u Bosni i Hercegovini nema natpisa iz ovoga vremena. Nema ih ni od ljudi velikoga roda i glasa, a da ih bude na grobovima ovih običnih, makar i bogougodnih, ljudi. Najraniji spomen tekije Gaziler nalazi se u vakufnami Ćemalbegovoj, koja je pisana 945. (1538./39.). U njoj se ne spominju imena njih dvojice. U drugoj bilješci ima spomen na jednoga od njih. U protokolu sarajevskog suda iz 1565. i 1566. spo- minje se Fatima kći Ajnidedetova i njena kći Šemsa. Ime Ajni se u sidžilu ni jedanput više ne spominje. Zato je vrlo vjerovatno, da je gazija Ajni-dede bio otac ove Fatime. A ako je to tako, onda on nije mogao umrijeti ili poginuti 1461., nego mnogo docnije. Ime Fatimine k11eri Šemse možda sjeNa na nekog njenog muškog srodnika sa isgim imenom. To bi mogao biti Šemsi-dede. Ako su oni gazije, oni su se mogli pokazati junaštvom u boju negdje daleko od Sarajeva, a u Sarajevu su im onda napravljeni keno gafi (prazni grobovi), kao i množini drugih gazija i šehida, koji su izginuli Bog zna gdje daleko, a u Bosni im se danas nalaze oni mnogobrojni šehidski nišani. No odkud oni krivi datumi? Ja se dovijam ovako. Negdje poslije 1620. bio je u Bosni i Hercegovini na nekoliko mjesta muderis i kadija glasoviti Nerkesija, po rođenju Sarajlija. U tom vremenu vidio je on ili čuo, da je turbe Gaziler oronulo, pa je sastavio u stihu predstavku na bosanskog vezira pozivajući ga, da se postara sa popravak turbeta. Taj interes za turbe navodi me na pomisao, da je Nerkesija sastavio i natpise na njihovom grobnom kamenju. Doista natpisne tekstove je sastavio slikovito čovjek pjesničkih sposobnosti. Od svijeta je čuo krivu godinu njihove smrti, pa je metnuo i on takvu. Poslije ovih korektura preći ću na druge javne građevine i pokušaću, da bar nekima utvrdim datum postanka, pa da prema tome iskonstruišem teritorijalni razvitak Sarajeva. No prije toga moram naglasiti još jedan fakat, koji je vrlo važan pri ocjenivanju u kojim se pravcima moglo širiti Sarajevo. Studirajući po Sarajevu i njegovoj okolini stare muslimanske grobne spomenike, koje svijet zove šehidskim, opazio sam, da se oni nalaze pokraj vrlo prometnih putova. Uzalud ih je tražiti po manje prometnim ulicama i uličicama po Sarajevu. Gledajući na mjesta, gdje se nalaze ovi grobni spomenici, može se konstatovati, da se Sarajevo širilo od sredine prema periferiji duž ovih drumova: 1. Spomenuti drum Širokača—Baščaršija i njegov nastavak u Bioskom Putu do Višegradske Kapije. Kraj njega se nalazi nekoliko šehidskih grobova na Hambinoj Carini, jedan u haremu Careve Džamije, Nad Kovačima i u Vratniku s obje strane puta, i u groblju pod Širokcem. I na jednom ogranku ovoga druma, koji ide preko Ploče, ima nekoliko nišana ovoga tipa kod džamije Šejha Muslihuddina. 2. Put od Baščaršije uz Sagardžije, na Budakoviće i dalje prema Grdonju. Na njemu se nalazi nekoliko šehidskih nišana u groblju kod džamije Sarača Alije i nekoliko ih u groblju u Budakovićima u mahali Abdul-Halife. 3. Zapadni nastavak Bioskog Puta, današnja Aleksandrova ulica, ima u svom srednjem dijelu u haremu džamije Ćemaluše dva šehidska nišana, a dalje niz ulicu u parkovima kod Županije i u haremu Ali- pašine džamije ima ih množina. I na dva druga puta, koje se od- vajaju od ovoga, ima ovakvih nišana. 4. Od Husrevbegove banje ide uz brdo ulica Pehlivanuša (Karadžićeva), čiji dalji nastavak vodi u Koševo i Nahorevo. Uvrh Pehlivanuše na raskršću ima nekoliko šehidskih nišana u velikom groblju s obje strane puta. 5. Od Pehlivanuše, kod džamije Nalčadži-H.-Osman, odvaja se put na zapad i vodi preko Banjskog Brijega i Čekaluše (Nemanjina) prema Koševskom Brdu. U varoši kod džamije Tuti-bule, odnosno iznad Buke nalazi se jedno groblje, u kome ima nekoliko starih nišana. 6. U ravni, paralelno s Ćemalušom, vodi ulica, danas nazvana Kralja Petra. U njoj, pred Oficirskim Domom, ima jedno malo groblje sa 2—3 starinska nišana. Po Muvekitu ovdje je ukopan jedan nedokazani bosanski namjesnik, Nesuhbeg. 7. Put, koji se pred Carevom džamijom odvajao od puta br. 1., pa se kod današnje Šeher-Ćehajine Ćuprije sastajao sa putom, koji je vodio od Bioskog Puta kroz Kračule do Šeher-Ćehajine Ćuprije. Ovaj združeni put vodio je uz Alifakovac. Uvrh Velikog Alifakovca u velikom groblju ima nekoliko šehidskih nišana. Duž ovih drumova se Sarajevo i širilo. Oko njih, mislim, treba tražiti najstarije sarajevske mahale. No dok su sandžakbezi i drugi ugledni ljudi gradili svoje zadužbine oko Baščaršije ili u njenoj blizini, a djelomično i u donjoj čaršiji pri ušću Koševe, drugi ljudi: kadije, šejhovi, hodže, trgovci, zanatlije, činovnici (Natibi) i poneki vojvoda gradili su svoje džamije i mesdžide po mahalama dalje od čaršije duž spomenutih glavnih drumova, a docnije i po krajevima izmenu glavnih drumova. O vremenu postanka ovih udaljenijih džamija malo se zna. Samo za jedan dio od njih se zna, da su postale prije 1565. Kako sam rekao naprijed prva sarajevska džamija je Careva Džamija, čiji postanak pada u vrijeme između 1435. i 1461. Novom turskom naselju ova je jedna džamija bila u prvo vrijeme dosta. Zato Isabeg ne gradi 1461./2. druge džamije, nego gradi kod Careve Džamije banju, a pred džamijom most, oko Baščaršije kjarban-saraj (Kolobaru) sa duNanima na zapadnoj strani čaršije i na istočnoj svoje imare (zaviju). Odmah iza njega gradi džamiju u blizini Isabegovih zadužbina Mehmedbeg Minnetbegović god. 1463. ili malo poslije. Gradnju ove džamije pripisuje tradicija nekom tobožnjem turskom namjesniku u Sarajevu Nesuhbegu. No ovaj Nesuhbeg nije historijski poznata ličnost. Dubrovački izvještaji, koji su dobro upuNeni u bosanske prilike, ne znaju za njega. Šta više ni docniji turski službeni akti ne znaju za njega, nego džamiju zove imenom Mehmedbega Minetovina. Postanak ove džamije dokaz je, da se Sarajevo počelo širiti od čaršije prema zapadu. Širenje u ovom pravcu nastavlja se i poslije. Negdje oko 1477. podigao je bosanski sandžakbeg Ajasbeg jedan mesdžid na zemljištu, gdje je sada Hotel Central. Znači, da je taj kraj već bio naseljen građanskim elementom i da su tu bile kuNe za stanovanje. No i ova mahala ima donekle karakter poslovnoga kraja. U njoj se 1565. spominje sabljarska čaršija. Mora da su i u drugim krajevima oko čaršije postale nove ulice, pa je Ajasbeg smatrao da Sarajevu nije dosta jedna banja (Isabegova). Zato je valjda i on podigao jednu banju. Sagradio je južno od današnje sahat-kule na mjestu, koje se nalazi između one dvije uličice, što spajaju Mudžellite i Kujun- džiluk. Oko banje je sagradio nekoliko dućana. Slično Ajasbegu učinio je i sandžakbeg Jahjapaša 1482./3. Opet u blizini čaršije sagradio je on jednu džamiju na Ćurčića Brijegu. Znatno dalje od čaršije odmakao je svoju džamiju Jakubpaša, koju je sagradio negdje između 1494. i 1496. Zato je sigurno imao jaka razloga. Bez sumnje se Sarajevo širilo i prema istoku, pa su i drugi ljudi gradili u tom kraju džamije. Dokaz je za to spomenuti drum br. 7. Tih ranih vremena mogla je postati i džamija Većilharč. NBen osnivač nije poznat po imenu. Za njenu znatnu starost govori njena kamenita munara. Muhammed ef. Kadić drži, da su džamije sa kamenitim munarama vrlo stare, da njihovo građenje pada u vrijeme između 900 i 1000 po Hidžr. (1494.—1591.). No koliko je to tačno ne mogu reći, jer se u sidžilu od 1565. spominje podosta sarajevskih džamija, koje danas imaju drvene munare. Vrlo je daleko otišao Skenderpaša sa svojom tekijom. Sagradio je 1499.—1505. na lijevoj strani Miljacke prema današnjem Cirkuskom Trgu. Nije moguće vjerovati, da se Sarajevo do početka 16. vijeka pomaklo čak do potoka Koševe. Između Skenderpašine tekije i gornjega dijela Sarajeva moralo je biti mnogo neizgrađe- noga zemljišta. Može biti, da je dervišima, za koje je gradio tekiju godio ovaj udaljeni, osamljeni kraj. Spram tekije na desnoj strani Miljacke sagradio je jedan kjarban-saraj i pod njim dućane *). Ovo je zametak današnje čaršije na Hisetima. I Firuzbeg je slično učinio 1505.—1513. On je doduše sagradio jednu banju kraj Baščaršije, ali je drugu svoju zadužbinu, medresu, podigao gore visoku u dolu gornje Piruše. Mora da se svijet u tom kraju mnogo naseljavao, a dobrotvori manjega ugleda i bogatstva podizali džamije i mesdžide za nove naseljenike. Inače se ne bi moglo razumjeti, zašto da se medresa gradi tako visoko i toliko daleko od sredine varoši. Pored pretpostavke za ranu naseljenost ovoga kraja ima još i dokaz. Po Muvekitu str. 34. bio je u Sarajevu između 1516. i 1525. jedan čuveni arapski propovjednik Omer, koji je u tom vremenu sagradio u Sarajevu dvije džamije. Najprije jednu u današnjoj Arap- Mahali, a drugu u Karpuzovu sokaku. Bez sumnje propovjednik Omer ne bi gradio tih džamija u pustu kraju. Oba su kraja dakle bila već naseljena. A te dvije mahale nijesu daleko od kraja, gdje ]e Firuzbe1 sagradio medresu. Sin Skenderpašin Mustafa je uz očevu tekiju sagradio 1517. kamenitu džamiju. Znači, da je i u ovom kraju bilo već prilično naseljena svijeta. Iz podataka o do sada podignutim džamijama vidi se kako se Sarajevo stalno širi prema istoku, sjeveru i zapadu. Za širenje prema jugu dokaz su dvije džamije u Bistriku, prilično visoko gore. Jednu je sagradio 1520. Isabegov sin Mehmedbeg, bivši hercegovački krajiški vojvoda, a drugu bosanski sandžakbeg Gazi-Balibeg valjda 1521. Balibeg je blizu džamije sagradio i banju. Opet dokaz za naseljenost ovoga kraja. Deset godina kasnije, 1531., sagradio je Husrevbeg svoju veličanstvenu džamiju u čaršiji i spram nje hanikah. U isto vrijeme (1530./31.), po Muvekitu, sagradio je neki Čekrkči-Muslihuddin uvrh Baščaršije svoju džamiju. Husrevbegov savremenik je i Nebrdli-H. Ali. On opet vodi brigu o periferiji, pa gradi 1531. svoj mesdžid na gornjim Bjelavama. Vidi se, da je i ovaj kraj bio već naseljen, kao i onaj oko Firuzbegove medrese. Doduše ta sva naselja nisu bila gusta. U njima je bilo još prazne zemlje. Baš na Bjelavama i dalje prema Budakovićima još 1565. jedan je spahija davao zemlju u tapiju i od nje uzimao desetinu i druge prinadležnosti. Husrevbeg je međutim i dalje gradio. God. 1536. sagradio je medresu uz hanikah. Podigao je banju kod današnje katoličke katedrale, sagradio Morića i 'đulagin han i uz današnju Hotel Evropu veliki han od kamena (Tašlihan) i bezistan. Kada se pogleda na- stavni plan njegove medrese, vidi se, da je osnivač smatrao Sarajevo velikom varoši, koja može dati njegovoj medresi učenika, sposobnih za učenje onih apstraktnih nauka. Narod pravoslavne vjere, čini se, sagradio je ovoga vremena sebi crkvu u blizini čaršije na Varoši. Narodna tradicija stavlja građenje crkve u Husrevbegovo vrijeme. To bi moglo biti istina radi ovoga. Dokumentarno je dokazano, da je narod pravoslavne vjere imao 1539., ako ne i prije, školu. Svakako je vjerovatno, da se narod najprije postarao da steče crkvu, pa tek poslije školu. Ovoga vremena, 1538./9., podigao je neki Ćemalbeg u Koševi svoju džamiju. Već prije nje bilo je tu turbe Gaziler. Tako se donji dio Sarajeva polako popunjava. Bez sumnje se do tog vremena Sarajevo, počevši od čaršije, širilo sve više prema zapadu i primicalo se Koševi. Rašćenje varoši vidi se i po tome, što se ovoga vremena zemljišta za kuće ne mogu više birati, pa se n. pr. i u vrletnim Žagrikima mora svijet naseljavati. U groblju kod Žagrićke džamije stoje grobni nišani dvojice Radžija, oca i sina. Ukopani su 1544. Kada je postala sama džamija, ne zna se. Valjda prije 1544. Nedaleko od Jahjapašine džamije sagrađena je džamija Buzadži-H. Hasan, od tvrda materijala i na kube. Iz natpisa iznad vrata se vidi, da je sagrađena 963. (1555.). U natiisu se ne snominje njen osnivač. U sidžilu od 1565./6. spominje se mahala Buzadži-Jahja. Ne znam, da li je ova mahala bila oko džamije Buzadži-H. Hasana. Čaršija je bila već potpuna. U njoj je negdje prije 1561. sagradio veliki vezir Rustempaša Brusa-Bezistan. Bezistan je sagrađen na samom drumu Širokača—Širokac, a ne kraj njega. Ne znam, ko je ovaj poremećaj druma izvršio, Rustempaša ili ko drugi. Iza leđa Tašlihana sagradio je 1562. neki Ferhadbeg lijepu kamenitu džamiju, po kojoj se mahala nazvala Ferhadija. Godinu dana prije, 1561., sagradio je bosanski sandžakbeg Hadim-Alipaša džamiju elegantnih formi na lijevoj obali potoka Koševa, prema današnjoj Građevinskoj Direkciji ’). No ovaj je kraj, kako smo vidjeli, (Skenderpašin kjarban-saraj, tekija Gaziler i Ćemalbegova džamija), bio i od prije dobro naseljen. Tome su dokaz i oni šehidski nišani u groblju Alipašine džamije i u obližnjim parkovima. Oni su valjda grobni biljezi gospode, koja je tih vremena stanovala u tom kraju. Sigurno su već i Hiseta bila dobro nasenjena. Za druge džamije nema ovakvih sigurnih podataka, nego se zna samo toliko, da su bile izgrađene do 1565. godine. Od njih se samo nekoj te nekoj može uhzatiti približan datum tim, što se zna, da su 1565. bili živi sinovi vakifa (osnivači), pa su dakle njihovi očevi mogli sagraditi džamije samo malo decenija prije 1565. Te su džamije Halača Davuda u ulici Konaku kod pivare, X. Mehmeda Vlakovca na raskršću Bakarovića ulice i Harvatina. Njihove mahale ispunjavaju prostor između ranije osnovanih mahala Careve džamije, Gazi-Mehmedbega Isabegovića i Jakubpašine. Dolje prema Skenderiji sagrađena je u ono malo decenija džamija Čoban-Hasanvojvode. Na zapadnoj periferiji, naGornjim Hisetima, upotpunjeno je Sara- jevo mahalom, koja se organizovala oko džamije ŠeJha Magribije. Prazninu između donjeg i gornjeg Sarajeva popunjavaju ponešto mahale džamija X. Idriza i Kalin-H. Alije (za leđima Glavne Pošte). Između spomenute bjelavske mahale Nebrdli-H. Alije i sredine varoši nastale su ovih vremena džamije Armagandži-Sinana, Nalčadži-H. Osmana i Oruča Pehlivana, a sjeverno i sjeveroistočno od Baščaršije mahale džamija Sagrakči-H. Mahmuda, Šejha Ferraha, Pelteka Husamuddina, Inhana Topalovika i Sinanvojvodinice (Sinanvojvoda-Hatun). Na sjevernoj periferiji je sagradio ovoga vremena džamiju Kartal-H. Mahmud (nema je više), a na južnoj Hodža Sinan Voloder. Na istoku, na današnjoj Babića Bašči, podigao je džamiju muftija Sulejman, koji je bio i muderis Husrevbegove medrese. Sagradio je malo prije ili poslije 1565. Sve su ove džamije izgrađene od prilike između 1525. i 1565. U ovoj zadnjoj godini se spominju sinovi osnivača ili predmeti, koji se tiču osnivača, pa je sigurno da su osnivači sagradili džamije na deset, dvadeset, trideset, pa i četrdeset godina prije 1565. U ovoj se godinn spominje Ahmed sin X. Davuda Halača; sin X. Mehmeda Vlakovca X. Behram, koji je bio i mutevellija očeva vakufa; Mustafa Čelebija, sin Čoban-Hasanvojvode, koji je punoljetan, pa može jamčiti za drugog; srodnici Šejha Magribije, kako je rečeno naprijed; neki X. Idris je popravljao svoju džamiju na Kisel.aku. Kalin-Hadži-Alijna kći Umija ukopana je 1608. u groblju kod džamije njena oca; Armagandži-Sinana odrasli sinovi, Mustafa i Ibrahim, i njihov nejaki brat Memija živi su ove godine; djeca Nalčadži-H. Osmana i Oruča Pehlivana još su maloljetna; Sagrakči-H. Mahmudov sin Isa halife spominje se kao imam; Šejha Ferraha džamija se, po Muvekitu, srušila ove godine; spominju se nejaka djeca Alije Peltekovića i vakuf Husejina Peltekovića; X. Inhanaga, koji je ovoga vremena dizdar u Hodidjedu, mogao bi biti osnivač od dva mesdžida, starog i novog, Inhana Topalovića, koji se spominju u ovoj godini i na jednom se mjestu mahala izrično zove „dizdara X. Inhana"; Kerima, kći Balivojvodina, a žena nekog Sinanvojvode, valjda je osnivačica džamije Sinanvojvoda-Hatun; sin X. Kartalov X. Ibrahim spominje se također kao živ; isto tako i sin Hodže Sinana Mustafa. Kako se vidi Sarajevo je do 1565. zauzimalo u glavnom onaj prostor, preko koga docnije nije prelazilo. Ali između spomenutih džamija i mahala ima još praznina. Te su praznine dobrim dijelom prividne, jer su do 1565. bile ispunjene. Ali se ni približno ne zna vrijeme kada se to dogodilo t. j. kada su bile sagrađene džamije. U sidžilu od 1565. one se spominju, pa ću ih ja ovdje navesti po imenu. Hadže Ćemaluddin (kod Zemaljske Banke, inače zvana Ćemaluša) Jagdži-zade X. Ahmed (na Aleksandrovoj kod Tržnice; nema je više), Haseki-Hatun (nema je više), Sarač- Ismail (iznad katoličkog ženskog manastira na Banjskom Brijegu), Tuti-bula (na Mejit-tašu), X. Džafer (na raskršću uvrh Provara), Kasum Ćatib (u sredini Pehlivanuše), Davud-Čelebi (sjeverno od Karpuzove ul.), Neimar Sinan (uvrh Logavina sokaka blizu Sinanove tekije), Sarač Ali (na raskršću sjeverno od Sinanove tekije), Uskjudar-Ahmed-Čelebi (jugoistočno od meteorološke opservatorije), Abdul- Halife (u istočnom kraju Budakovića), Hubjaraga (u kraju, gdje je bila Firuz- begova medresa), Hadži-Jahja (istočno od Hubjarage), Bali-zade X. Mehmed (istočno od X. Jahje, kraj Strošićke Tabije a džamija jugo- istočno), Než-zade X. Hasan (u gradu u dolu ispod Bijele Tabije), Divan-Ćatib Hajdar (u gradu istočno od kasarne Vojvode Stepe), Iplidžik-Sinan (između Vratničkog Mejdana i Žute Tabije), Keb- kebir X. Ahmed (do gradskog bedema i Ploče, ali izvan grada), Kučuk- Ćatib (u ulici Mlini). Na drugoj strani Mšvacke su god. 1565. bile ove džamije: Timur- han (u Čeljugovićima iznad groblja na Alifakovcu), Hadži-Sejdi (u gornjem kraju Bistrika oko Okrugle Ulice), Komatin-H. Memi (gore visoko iznad Bisgrika u Komatinu), Terzi-H. Ali (u Bistriku zapadno od Balibegovice), Kečedži-Sinan (blizu Bistrika na početku Bakarovića ul.), Čohaii-H. Sulejman (između Bistrika i Husejin- kapetanove, a blizu kasarne Kral.a Petra), Bakrbaba-H. Ali (za- padno od parka Cara Dušana i kraj Miljacke, ali džamije nema više), Haradži Mustafa (pred zapadnim ulaskom od tunela), Kazgani-H. Ali (sjeverno od Haradžijne), Nedžar-H. Ibrahim (u Mjedenici), Abdul- halimaga ili Skenderkehaja (na Mutnom Potoku), X. Turhan (pod Soukbunarom). Ovim neće biti upotpunjen broj svih džamija i mesdžida, koje je Sarajevo imalo 1565. Što nijesam i ostatak naveo uzrok je, što ih nema u sidžilu te godine. A to ne znači, da ih nije bilo, nego nije bilo prilike, da se spomenu u sudskim aktima toga sidžila. Od onih, koje su postale poslije 1565., znam samo nekolike. No ni kod njih ne znam tačna datuma. Od tih poznih džamija je ona, što ju je sagradio sarajevski mulla Bali ef. nešto prije 1580. Njegova se džamija nalazi u ulici Pirin Brijeg, koja od Sinanove tekije vodi prema istoku. Pod Hridom je sagradio prije 1602. svoju džamiju neki X. Ahmed Hodžić (Hovadže-zade). Prema natpisu, sačuvanom u Evlije Čelebije, sagradio 1000 (1591.) neki X. Osman mesdžid u Gor. Tabacima. Džamiji Ojandži- zade X. Ibrahim (nema je više) u Tereziji na Zelenom Mejdanu ne zna se vrijeme postanka. Alč se zna, da je nije bilo 1565. i zna se kako je postala njena mahala. U jednom aktu iz te godine spominje se u mahali Nedžar X. Ibrahim jedna kuća kraj Miljacke. Sada ta mahala ne dopire do Miljacke, jer je zemljište kraj Miljacke u mahali Ojandži. Znači, da je ovaj komad oduzet od mahale Nedžar X. Ibrahima, pa od njega stvorena nova mahala. A to je učinjeno kada je sagrađena džamija Ojandži. Nije sigurno, da je sagrađena još u 16. vijeku. Zadnjih decenija 16. stoljeća sagrađene su za Jevreje naročite kuće za stanovanje, koje su se nazivale Čifuthana. To je onaj komad, koji se pruža od ćoška na Aleksandrovoj ulici, pored stare sinagoge, k jugu. Građenje se pripisuje nekom Sijavušpeši). Sarajevo je na izmaku 16. vijeka bilo gotovo. Širilo se nije više nikuda dalje. Bilo je samo unutarnih promjena, koje za teritorijalni porast ili smanjenje nijesu bile ni od kakvih pošljedica. Ponavljajući sve u kratko imam reći još ovo. I prije Turaka bilo je na teritoriji današnjega Sarajeva jedno građansko naselje sa nešto čaršije. Godine 1379. boravio je tu jedan Dubrovčanin. Svakako zbog nekog svog trgovačkog posla2). Ovo hrišćansko građansko naselje bilo je na desnoj obali Miljacke u blizini Careve Ćuprije, na donju stranu od nje. U tom se kraju 1461./2. spominje jedan kompleks, koji se zove Stara Varoš, a 1565. u istom kraju, može biti malo dalje k zapadu, nalazi se Franačka Čaršija i Franačka Mahala, inače zvana Aatinluk. Stara Varoš i Franačka Čaršija su mogle biti ono građansko naselje iz 1379. godine. Stara Varoš, odnosno Varoš, se pružala i dalje k sjeveru do podnožja terase, na kojoj je sada Ćurčića Brijeg. Ovu predpostavku potvrđuje ime današnje Varoši, koja se u turskim službenim spisima uvijek zvala Gornja Varoš. To znači, da je bila i neka Donja Varoš, koja ne može biti ništa drugo, nego ona Stara Varoš. Varoš, odnosno njen dio Gornja Varoš, bila je na Bioskom putu i dopirala je do spomenutoga velikoga raskršća uvrh današnje Baščaršije. To su naselje zatekli Turci, kada su 1435. zauzeli ovaj kraj. Od- redivši ovo mjesto, da im bude politička i vojnička baza, oni su staro naselje dalje širili i izgrađivali. Šireći čaršiju uvukli su oni u nju i selo Brodac, koje je bilo tamo dalje k istoku od čaršije. Oni su odmah i na drugoj strani Miljacke proširili novu varoš. Sagradili su tu svoju prvu džamiju (Carevu Džamiju) i namjesnikov dvor (kasarna kralja Petra), pa i čaršiju proširili na tu stranu. Pošto nije bio običaj, da se kuće za stanovanje grade u čaršiji, mahale za stanovanje su osnivane oko čaršije. Naročito su za to bile zgodne terase, na kojima se nalaze današnji Nadkovači, Ćurčića Brijeg i one dalje prema zapadu. U tom kraju i na drugoj strani Miljacke postajale su na izdignutim mjestima mahale, gdje su stanovali trgovci i zanatlije nove varoši. Varoš se širila na sve strane, i uz brdo i po ravni, naročito oko spomenutih važnijih drumova. Vrlo se rano počeo naseljavati svijet po Alifakovcu, u donjem Bistriku, po Širokači, pa današnja ulica Kralja Petra i Aleksandrova u ravni, a Sagardžije i Kovači u brdu. Hrišćani su ostali u glavnom blizu čaršije, a tako isto i docnije naseljeni Jevreji. Čini se, da su se osjećali sigurnije uz čaršiju. koju su po noći čuvali stražari, i zato, što su tu blizu bile i vlasti. U tim pravcima se Sarajevo širilo sve do svršetka 16. vijeka. Ali je zadnjih desetina toga vijeka varoš rasla sporijim tempom. Čini se, da je odlazak namjesnikov iz Sarajeva djelovao nepovoljno na razvitak varoši. Ona je faktički iza toga prestala da se širi dalje.